Seljačka buna/VII

← VI

Seljačka buna —  VII. autor: August Šenoa

VIII →

Visoko je lebdio mjesec nad Brdovcem, a lišće stojeći nepomično ljeskalo se od mjesečine poput srebra: ni duše nijesi čuo; - u prozorima sela bijaše svuda tamno, samo iz jedne kolibe titrala je luč. Za ogradom te kolibe stajaše Jana, a pred njom mladi Đuro Mogaić. Djevojka prislanjala se laktima na ogradu, a lice okrenula prema mjesecu. Tamne su joj oči čudnovato plamtjele, sve u nebo gledale, a lice joj se smiješilo kanda mlada o raju sanja. Đuro se prislonio uz stup i gledao mladu, pa se je nije nagledati mogao. - Jano - reče mladić mekanim glasom - je l' ti pravo da je tako došlo?

- I još pitaš, Đuro - odvrati smiješeći se mlada. - Znala sam i vjerovala da me prevariti nećeš jer si poštena duša, ali nijesam ni sanjala da ću toli brzo tvojom biti. Čisto me je strah, i gotovo ne vjerujem toj brzoj sreći.

- Zar te je mene strah? - zapita mladić.

- Vidiš ga! Misliš da te se bojim! A ja! Ja se nijedne muške glave ne bojim. I zašto? Ali nekako mi se glava zavrtila kad si mi ono rekao da te hoće odvesti na Turke, i onda da ćemo se zakratko vjenčati. Nijesam znala bih li plakala, bih li se smijala. Čisto mi se miješa.

- Ne boj se, Jano, i ta će glavobolja proći, za koji dan vidjet ćeš da je zbilja istina.

- Gle - nastavi djevojka kroz šalu - prevario si me! Kakva je to, bože moj, neprilika.

- Kakva neprilika? - začudi se Đuro.

- Eh, ja sam ti marljiva prelja, i dosta sam, hvala bogu, naprela, ali malo je toga satkano, a još manje sašiveno. Gotovo me je sram!

- Zato si ne tari glave, Jano, biti će i poslije kada.

- Da, poslije, ali što će tvoji domari reći, kako će rubeninu na prste brojiti i pri svakoj žlici nabaciti mi da sam prazna došla pod krov. Ali nijesam bogami ja kriva. Ja sam htjela sve lijepo prirediti, i bilo bi gotovo da mi tata nije govorio: Ne kvari si u noć oči; ti ne znaš kolik je to dar od boga, a na svadbu možeš čekati i do trećih konopalja. - I ja sam nekako tako mislila i dosta se plakala, pa na, sad mi je pala svadba pred noge, a klupka još mi vise u zapećku. Čisto mi je žao.

- Zar ti je žao za mene poći?

- Idi - rasrdi se djevojka malko i lupnu vjerenika dlanom po plećima - kakve su to mrske šale? Nije li te boga strah da svaku riječ izvrćeš na zlo? Znaš li ti, da mi je žao poći za te, ne bih ni išla. Ali me boli da ću ti takova u kuću doći. Ako sam sirota, nijesam prosjakinja.

- Vi'š, vi'š, kako je taj lončić prekipio - nasmjehnu se Đuro, i, uhvativ djevojku za oba ramena, pogleda joj veselo u lice. - Eh, Jano, dušo, ne motaj sada te pređe. Samo da si moja i moja. Za drugo me nije briga. Pa neka tko pisne na te, slomit ću mu kosti. Djevojka se lagacko izvinu ispod njegovih ruku i uzmaknu dva koraka, a on će dalje:

- Bogme se od jutra nabrbljasmo, gledaj gdje je mjesec a gdje Stubica. Sad zbilja valja poći.

- E, pa zbogom, srce moje, i sretno pošao, pak se čuvaj! - reče djevojka nježno.

- Zbogom, Jano, laku noć! - odzdravi mladić pruživ joj ruku, koju ona plaho poniknute glave prihvati i potiho šapnu:

- Laku noć, Đuro!

Tako se rastaše mladi. Djevojka povrati se polagano preko vrta u kuću, a mladić zagrabi brže pri sjajnoj mjesečini put sela Zaprešića, od Zaprešića do krapinskog mosta i dalje preko Krapine pod brdom do Ivanca i da će krenuti k Bistri. Srce mu bijaše veselo, noge lagane, noć jasna, a vruća mu krvca nije ni ćutila noćnog hlada. Sve je mirno, tiho bilo po pustom svijetu, nijesi čuo ni cvrkuta ni kapljice; šuma, grmlje, kuće, sve kanda se je crnim kamenom stvorilo. Za selom Ivancem ide put pod brijegom, a šuma se spušta do ceste. Nadaleko pružio se put čisto bijel od mjesečine, ni crne piknje nije bilo vidjeti na njem. Ujedanput kanda je nešta iza grma šušnulo. Đuro stane. Nagnuv glavu prisluškivao je časak. Ništa, ni daha. Pođe dalje. Ali čuj! I ope nešta, kao mrmor čovječjeg glasa. Mladića zgrabi nešta za srce. Stisnuv drenovaču jače, poče polaganije koracati, gotovo je čuo kako mu srce kuca. Ali skoro skoči mu od stida krv u lica. Nakašljav se, stupao je brže, jače i poče u pol glasa pjevati pjesmicu. Sad je minuo kraj velika grma koji se je sagibao na cestu. Mladić pođe dva koraka, ali ujedanput nešta zažvižnu. Prije nego će krenuti glavom, zamrači mu se pred očima, i netko ga trgnu, da je poleđice pao na zemlju. Oćuti da mu je netko bacio sukno preko glave i zatim ga povalio. Prestravljen poče otimati se nogama i rukama. Badava. U skrajnoj jarosti razabra da tu ima više ljudi. Jake mu šake svezaše konopcem ruke, noge i omotaše sukno jače oko glave, da nije mogao ni vidjeti, ni čuti, ni vikati, samo se čulo ispod pokrova muklo ručanje. Neviđeni napadači naprtiše svezanog mladića na konja i brzim kasom letješe uzbrdo-nizbrdo. Zakratko išlo se uz brijeg; Đuro razabra da su se velika vrata otvorila, da su konji unišli. Skinuše ga s konja, ponesoše ga nekamo dalje. Napokon oćuti kako ga posadiše na tvrdu zemlju te razvezaše noge. Sad mu skinu nepoznata ruka suknenu koprenu. Pred očima mu zaigra plamen baklje, koju je povisoko držao mrkoputan, crnobrad momak pod gvozdenom kacigom. Zatim se obazre. Ležao je na goloj zemlji u podzemnoj niskoj komori od kamena, bez prozora. Uz njega stajahu dva čovjeka, modro na vojničku odjevena, jedan riđ suhonja kudrave brade, a drugi debeljak srednjega stasa, drugih crnih brkova. Ti su ga ljudi valjda uhvatili bili. Mladić zastenja:

- Pustite me, razbojnici, pustite me. Šta hoćete od mene? Šta sam vam učinio? Ako boga znate, riješite mi ruke. Pustite me, razbojnici!

- Šuti, kujo! - kriknu debeli vojnik i lupi mladića konopcem preko glave, da mu je potekla krv. Svezani slobodnjak da pobjesni. Kao mahnit skoči na noge, ali u isti čas gurnu ga riđi oružnik drškom koplja u prsa, i mladić sruši se škripeći zubima u kut. Sad se otvoriše malena vratašca kroz koja se protisnu debela glava šiljasta nosa i uzvinutih brkova, glava Petra Bošnjaka.

- Imate li ptića? - zapita Bošnjak.

- Imamo Petre, imamo - nasmija se riđi oružnik pokazav prstom na Đuru - pred Bistrom uđe nam taj mladi piškor u mrežu, pa se praćka ko i vrag kad ga zaturaš u svetu vodu.

- Ne priječi se, golube moj - prihvati Bošnjak ujedljivo - veseli se pače. Ej, divna li katane od tebe. Ala će se milostivi gospodin Tahi veseliti da si se upisao u njegovu vojsku.

Mladiću nadimahu se prsa silovito.

- Šuti, zlotvore! - kriknu Đuro - ja ne idem u Tahovu vojsku, ja sam slobodnjak, tužit ću ga kralju.

- Tuži, tuži, golube moj - nastavi Petar - ali evo na žalost ova tvoja komorica nema prozora pa te kralj neće čuti. Znam što te peče: ženiti se hoće mladiću.

- Jano moja, Jano! - zajeca mladić zdvojno.

- Čekaj - dalje će Bošnjak - još si mlad. Za pet-šest godina, kad se povratiš, imat će ptica više perja, imat ćeš kada ženiti se ako ti Turci ne otpuhnu glave. Ajde, momci, idemo, a ti, slobodnjače moj, laku, slatku noć!

Vojnici iziđoše za Petrom, koji zaključa vrata, a Đuro osta sam na goloj zemlji u mračnoj tamnici Franje Taha na Susjedgradu. Muklo jecajući od zdvojnosti prisloni vruću glavu na hladni kamen da ne poludi, moleći da mu bog sačuva zdravu pamet za osvetu.