Seljačka buna/V

← IV

Seljačka buna —  V. autor: August Šenoa

VI →

Kraj Stare varoške kuće, a naproti samostanu sestara svete Klare, stoji dvor knezova Erd(da. Ovamo se dne prvoga kolovoza g. 1564. nabrzo doveze ban Petar od svoga imanja Želina. Valjda za prešnim poslom. Zlovoljan, složenih straga ruku, poniknute glave hodi Petar amo-tamo po prostranoj sobi. Jasne, modre mu oči gledaju vazda u kamene ploče poda; čas pogladi rukom dugu plavu bradu, čas je provuče preko kratke kose, preko visoka stisnuta čela koje mu kadšto zadrhtne. Lice mu je nekako malahnulo, požutjelo, proživio je mnogo svijetom. Zamišljen je, neka ga briga tare. Ne mari on da mu je duga višnjeva surka zaprašena, dugmeta od tirkiza gdjegdje raskopčana, da su mu visoke čizme od surove kože blatne - pače ni ne vidi žene koja, držeći u rukama muško čedo od jedno tri godine, kraj prozora na šarenoj škrinji sjedi. Ženi može biti preko dvadeset i sedam godina. Podebela je, puna i crvena, crnokosa, oči su joj ko crne trešnje, ali nema u njih duše. Crte joj nijesu fine, čelo ne pokazuje uma, ali oko debelih usnica, oko kratkog nosa kaže ti nešta da je ponosita, pače ohola. Kako i ne bi? Banica je, druga žena Petra Erd(da, a kći slavnog junaka Ivana Alapića Veliko-Kalničkog. Nije umna, ali možebit nešto lukava kao što sve Evine kćeri. I vidi joj se da je banica, velikašica, premda je evo došla s puta. Na sebi ima kontuš od crna damaska, komu su okrajci ošiveni kunovinom. Ispod kontuša razvija se saborita suknja od granatna kalmuka, a ispod nje proviruju prebačene dosta velike noge u šiljastim postolama od žute kože. Pod vratom je kontuš skopčan sa dvije "šmelcovane" ploče od srebra. Na jednoj ploči vidiš pol jelena nad pol kotača, grb Erd(da; na drugoj, kako gvozdena ruka strši iz krune pa je sabljom zamahnula prema zvijezdi - grb Alapića. Mala baršunasta kapa, izvezena biserom, pokriva joj bujnu kosu. Poniknute glave zagleda se banica u svoje čedo, koje se otima materinskom naručaju, i gladi mu rukom zlatokosu glavicu. Milo gleda majka sinčića, malko se nasmiješi, tračak osjećaja poleti joj licem. Valjda vidi u tom maliću zalog svoje sreće. Ujedanput dignu glavu, pootvori široka usta i, uprv oči u bana, reče mu:

- Gospodine Petre, druže moj! Šta vam je? Od Želina do Zagreba ne čuh od vas ni riječi, a i sad hodate po sobi nijem, zamišljen, kao da tude ni vašega sinka ni vaše žene nema. Šta vam je?

- Barbaro gospo - odvrati ban pristupiv k njoj i pogladiv sinčića - ne pitaj me. Takve brige ne spadaju pod žensku kapu, tome se hoće glave od gvožđa, muške glave.

- Eto - nastavi Barbara laskavo - tvoja žena ne vrijedi ništa, luda je, je l'? Ali krivi su ti računi, gospodine moj! Ne znaš ti što je žena. Žensko srce ne može mirno kucati kad je muško čelo mrko; žensko oko čita jasno u vašoj duši, ako ga i nije sveti duh rasvijetlio.

- A što čita tvoje oko? - zapita Petar.

- Da pogodim?

- Pogodi, banice gospo! - nasmija se ban.

- Vi razmišljate, kakov će novi kralj Makso biti.

- Onako s daleka. A što dalje?

- Pa se srdite na Nikolu Zrinjskoga.

- Ne govori mi o njem - odsječe zlovoljno Petar, okrenuv se naglo prema prozoru.

- Eto, pogodila sam - reče Barbara živahnije - da, vi se srdite na kneza Nikolu koji vam je vječna neprilika. I pravo je. Taj lihvar, taj cincar truje vam život. Nije li vas prevario, hajdučki prevario? Snubio je za svoga sina Đuru vašu kćer Anku, i u to ime predadoste mu mađarske gradove.

- To je splela njegova pokojna žena Kata Frankopanka i moja pokojna Margarita Tahova, koju je na to naučila tetka Jela, sestra Nikolina, a meni je trebalo novaca.

- Pa šta je od toga ženskoga pletiva postalo? Tvoja Anka osta na cjedilu, Đuro uzme njemšku gospodičnu Arko, a Nikola nije ti ništa povratio, već zapleo te u parnicu sa Gregorijancima.

- Pustimo to, Baro - odvrati ban - to su stare priče, zato me ne boli glava, pa sam se sa Zrinjskim i pomirio.

- Jezikom, ali nijeste srcem - primijeti ujedljivo banica - ali mene boli glava, mene; jer sam ja, jer su moji sinovi Petar i Tomo prikraćeni. Nije li mi lakomi Nikola htio oteti i Cesargrad, kad si mi ga prije četiri godine zapisao? Pa čekaj još koji mjesec, dok Nikola oženi gizdavu Češkinju Evu Rosenbergovu koja, kako vele, ima praških groša na vagane. Kako će se istom onda razmetati gospodar ozaljski! A nijesu li Gregorijanci i sad na te kivni?

- Istina je - odvrnu ban - ja knezu Nikoli nikad zaboraviti neću da je osramotio moju krv, Bakačevu kćer, i ne mislim da će se naša dva roda ikada od srca sljubiti, ali dosta sam jak spregnuti Gregorijance. Za sve to ne tare me briga. Nu mrzim Nikolu jer mi je svagdje na putu, a opet se gradi kanda mu ja banom nijesam. Bio je ban, odrekao se banstva, bio kapetan kraljevine, odrekao se kapetanije. Kralj Ferdinand bojao ga se. Ubio je Kacijanera, nije mu ništa bilo; Turci govorili su sami kralju da su ga podmitili. Ja toga ne vjerujem, ali se nadah da će mu zbog same sumnje kralj uskratiti milost, ali opet mu nije ništa bilo, da, dobio je cijelo Međimurje. Prošlog mjeseca umre Ferdinand; sin mu Makso pozva, kako čujem, vijeće državnika u Požun da se dogovori radi prijeteće pogibelji turske. Je li zvao mene, bana? Nije! Nikolu je zvao, opet Nikolu, koji je "hrabar, slavan i dičan". Taj čovjek radi i ne radi: zavuče se na kakov svoj grad, odbija časti, prkosi kralju, pa u jedan hip skoči, sipa novce, tuče Turke, a svijet ga slavi. Nikola vlada se prema kralju kao djevojka koja se nećka i od dragoga skriva da ljubovnika jače podraži. Na putu mi je, velju; potavnjuje me, a ne mogu mu ništa jer je junak, jer je moguć, jer ima uza se silnu stranku. Zato ga mrzim.

- Pa ne može li se ta stranka razbiti? - zapita Barbara.

- Teško, možebit! Pokušat ću.

- Kako? - reče banica radoznalo.

- Nikola posvadio se na nože sa svojim svakom Tahom. Tahi ima mnogo pristaša ovdje, ima prijatelja u kraljevu dvoru; pristat će uz mene, on će mi pomoći. Rad njega i dođoh.

- Rad njega? - začudi se žena.

Već je Petar odgovoriti htio, ali ujedanput okrenuo glavu prema vratima, iza kojih se čuo glasan govor. Uniđe sluga ter mu javi da gospodin podban i neka stara gospoda žele doći pred bana. Smutiv se ponešto, odvrati ozbiljno:

- Reci da neću - ne, da ne mogu, da imam prešna posla - nikako, nikako!

Ali u taj par otvoriše se za slugom vrata. U sobu navali visok, lijep starac, ćelav, mrk, duge bijele brade, ozbiljna ponosita lica. Turnuv slugu na stran, poskoči naprijed, a za njim uđe u sobu gospoja Uršula Heningova, blijeda, ljuta, zaplakana lica. Petar trznu se, problijedi.

- Magnifice domine bane! - progovori starac mirno i jasno - oprostite! Čuo sam da imate posla. Ali prečega nemate neg' ovaj što vam donosim. Zbio se čin nečuven, razbojstvo. Ban je u našoj domovini za kralja, ban mora da čuva pravo u svako doba; za njega nema prečega posla.

Ban stisnu obrve i ošinu došljaka ljutim okom, ali starac podignu ponosito glavu i gledaše mirno Petra, zadjenuv ruke u široki srebrni pojas koji se je vinuo oko crne mu haljine.

- Šta želite, domine Ambrosi? - zapita Petar ozbiljno starca, dočim je banica plahim okom čas podbana, čas njegvu drugaricu gledala.

- Ja za sebe ništa! - odgovori Ambroz Gregorijanec. - Ali zamjenik sam vaše časti te dovedoh pred vas tu plemenitu gospoju koja mnogo tražiti ima...

- Koja sve tražiti ima - zavapi živo Uršula jedva dišući od jara. - Sve tražim, bane, jer ništa nemam. Valjda znate tko sam. Petar klimnu glavom i reče u pol glasa:

- Govorite, gospojo Heningova.

- Da, bogami, hoću - planu Uršula podignuv glavu i staviv ruku na burna prsa. - Ne znam gdje da počnem, šta da govorim. Zmija mi se oko srca svija, jad i čemer steže mi grlo. Oprostite! Grehota je to, sramota do boga! Ali vi ćete me slušati, je l'? Vi me morate slušati jer ste ban, jer ste plemić, jer ste čovjek. Vi me morate slušati jer sam žena, udovica, majka - jer bih znala biti i lavicom. Čujte me, molim vas! Kad vas zaskoči u šumi čovjek, kad vam skine s vrata zlatni lanac, reći ćete: Hajduk je, to mu je zanat; uhvatim li ga, popet ću ga na vješala. Kad za zime navali na vas gladan vuk, reći ćete: Nijema je i bijesna zvijer, to mu je narav - i probit ćete mu zrnom glavu. Kad vas saleti sred polja bijesan Turčin, reći ćete: Vrag je to krsta i moje slobode; junačkom sabljom skinut ćete mu glavu. To je sve naravski, vrlo naravski. Ali šta ćete reći kad kršten čovjek mami tužnu rodbinu Judinim cjelovom, kad prvi sudac u državi ishini udovici ugovor, pa ga razdere, pogazi i svoj starodavni grb popljuje? Šta? Šta ćete reći kad velikaš sjedobrad, koji uz kralja zastavu države nosi, za mrke noći, krišom poput hajduka tužnu udovicu, jadnu dječicu iz davne djedovine baci na golu zemlju, na tvrdi kamen, bez svega? To nije naravski, to nije čovječji; to je zvjerski, to je đavolski. Šta ćete na to, domine bane, šta?

Petar Erdödi ne reče ništa.

- Vidim, vi me ne razumijete - nastavi Uršula - govorim ludo, dakako! Jezik se mota, izgubih pamet. Kako ne bih? Ta gotovo sam izgubila vjeru u boga. Sabrat ću se. Čujte. Tako je. Bator je sa mnom sklopio ugovor, to valjda znate?

- Znam - odvrati ban mirno motreći razjarenu ženu.

- Po ugovoru pođoh stanovati u Stubicu, i to znate.

Ban potvrdi da zna.

- I eto što se zbi. Jedno vrijeme gospodarilo se mirno, kako već ugovorismo. Bijah sretna da je mir, bijah luda te sam povjerovala. Bit će tomu tjedan dana što sam pošla sa djecom u pohode u Brezovicu. Ondje stanuje sa svojom drugom ženom Dorom Mrnjavićevom ovaj gospodin Gregorijanec, tast moje kćeri. Da se povratim. Dođem u Zagreb. Tu doleti mi blijed, prestravljen zet Stjepko pa viknu: "Punice, strijela ih božja ošinula, oplijeniše vas. Čujem da je Bator potajno prodao Tahu sva imanja, i svoj i vaš dio. Onomad ukloniše vaše ljude varkom iz Stubice. Po noći dođoše kanonik Svesvetički i sudac Mojsija Humski i uvedoše Taha u cijeli posjed. Vaše stvari pobacaše napolje. Nitko nije prosvjedovao. Tahi sjedi u vašoj djedovini. Sve to saznah u gradu u kući kneza Konjskoga." Tako je govorio zet Stjepko. Zamračilo mi se. Viknuh: "Zete, poludio si, lažeš!" Na silu nasmijah se glasno. Ali ne bijaše laž, već sve gola istina. Sjedoh na kola, povezoh se put Susjeda. Gledam, na tornju vije se zastava ni Batorova ni Heningova - crn lav u modrom polju, ta vi je znate, zastavu vašega prvoga tasta. I kad se popeh do grada, kad zakucah na vrata, pojavi se na prozoru đavo Petar Petričević i viknu: "Idite u miru, gospo! Ovo je grad milostivog gospodina Ferka Taha, a ja sam njegov kastelan." Vrata ostaše zatvorena, a pod brijegom nađoh ranjenog si slugu Andriju Horvata, koga je Tahi otjerao s grada. Sluga mi potvrdi što mi Stjepko reče. Zakipjelo mi je srce, ali šutjela sam. Šta će žena i tri djevojčice na tvrd grad pun oružnika? Dođem noću u Stubicu, svoju Stubicu. I opet mi doviknuše s grada kroz smijeh: "Tahov je", a sve moje siromaštvo stajalo je pod gradom, pod vedrim nebom. Nemah kuće, nemah zaklona, nemah ni koliko zadnji moj kmet. Bože! Ogriješila sam dušu. Prokleh dan, prokleh noć, prokleh svijet, prokleh sve! Oh, ne do bog ni vam ni vašoj djeci doživjeti, preživjeti takovu noć. Mene ne svija svaki vjetrić. Ali ta strijela raskopala mi je svu dušu. Gospodin Đuro Raškaj primi me na noć; poslije pođoh k zetu si Stjepku u Mokrice, a danas dolazim k vama, domine bane, i vapijam u sav glas: "Vratite mi otetu djedovinu, zaklonite udovicu, obranite sirote, sudite brzo mačem; dokažite da jošte na svijetu pravde ima, da lakoma zvijer ne smije trgati kukavicama iz ustiju svagdanji hljebac. Bane! U ime ove kraljevine Slavonije optužujem Taha pred vama za razbojnika; dajte mi pravdu, dajte!"

Promuklo grlo izdade ženu. Dršćući od glave do pete, stišćući svoje jake ruke na rasplamtjele grudi, stajaše Uršula pred banom. Lice joj se žarilo, usne drhtale, oči časomice sijevale, a uz nju je stajao kao kamen podban Ambroz i reče ukratko:

- Sve što je ova plemenita gospoja govorila, živa je istina, tako mi poštenja!

Šuteći gledao je ban u zemlju; napokon progovori:

- Moguće, vjerujem da je istina. Gospodin Tahi nije radio pametno. Nu mi, hvala bogu, imamo u ovoj kraljevini sudova i zakona, a sudac za kralja sam ja. Ali sad nije sud, i vi, plemenita gospo, morate sve dokazati što evo rekoste. Parnica mora se povesti pravilnim putem. Vrh toga valja ispitati ukoliko je knez Bator uvrijedio pravo, ukoliko nije. Velim vam i to da judex curiae ne spada pred banski sud. Sve to dakle razmotriti valja.

Uršula uzmaknu dva-tri koraka, razvali oči i pogleda bana, starac Ambroz pako namršti čelo.

- Pa to je vaša pravda, to je vaš sud? I da sve dokažem? Treba li dokazati da sunce na nebu sjaje? Ukoliko je Bator prava imao? Pitate li vi ubojicu koliko je prava imao kad je ubio čovjeka? Redovita parnica! Oh, znam šta će to reći. Poznajem ja puteve vaše pravice. Krivi su, dugi su, uski su, a za svakim korakom zijeva propast. Redovita parnica, velite, hrvatski bane; treba li razbojniku više od vješala? Redovita vaša parnica traje sto godina, pa mogu skapati od gladi, ja i moja djeca - zavrisnu Uršula i pokri rukama suzno lice - ali vam velim, bane - osovi se naglo - da govorite krivo, to nijesu riječi hrvatskog bana, već Tahova zeta; to nije pravda juris civilis, to je sila, to je nota infidelitatis, to je zločin koga se i vi činite krivcem - - -

- Gospojo Heningova - planu Petar Erdödi, i lice mu porumeni tamnim žarom - obuzdajte svoj jezik, pomislite da pred vama svoji namjesnik kraljev, da ste u njem i kralja pohulili.

- Ne bojim se vas, bane moj - vrisnu Uršula, dignuv pest. - Zaklanjajte slobodno sebične spletke svoje pod plašt kraljevskog veličanstva, ne bojim se vas; skinut ću taj uzvišeni zaklon i potresti ću stupove lažne vam pravice, nek se zna da vam je vagu pravice izjela rđa, da vam je zakone rastočio crv. Vi bijete Turke za sveti krst, a krivo ste se kleli, sami ste Turci! Zašto se mučite? Bane Petre, krivica vaša past će na vas, na vašu ženu, na vašu djecu - - -

U taj tren sunu banica, pritisnuv jače dijete i problijednuv, uvis. U crnim joj očima zasuklja bijesna vatra.

- Za tu želju usahnuo vam jezik, gospojo Heningova! - doviknu Uršuli.

- Doista - zagrmi Petar stupiv prema Uršuli - ja velim, tu nije sud. Podignite tužbu, kako zakon ište. Ta advokata imate. Gospodin Ambroz je vješt pravdaš.

Podbanu zadrhtnuše vjeđe, lice mu porumeni. Mirno ali glasno reče:

- Magnifice domine! Gospoja Heningova je pravo govorila. To nije dvojben posjed, to je zločin. Bane! ne kanite li priskočiti u pomoć ovoj udovici?

- Via juris! - odvrati suhoparno ban - to je sve što vam kazati mogu, gospodine advokate!

Ambrozij trznu se, nosnice mu se raširiše, usne se stisnuše. Časak zašuti, zatim progovori:

- Magnifice domine bane! Da, bit ću joj advokatom jer vidim da vaša božica pravde hramlje. Ja vam to velim, podban to veli. Rodbinska krv zamutila vam je oči. Jao si domovini, jao si narodu gdje se prosta varka, ljuto razbojstvo pod sjenku prava skrivati smije! Pa bili vi knez Petar Erdödi, pa sipalo vaše žezlo gromove, uhvatit ću ga, slomit ću ga, neka više ne sramoti plemstva, nek ova zemlja, sto puta zgažena, ne bude plijenom gospodske lakomosti.

- Ha, ha! - nasmija se problijediv na smrt ban - eto, sa Medvedgrada zavijao je stari vuk, ortak Nikole Zrinjskoga; ali neka se čuva taj bivši lukavački kastelan moje gvozdene šake!

- Da - reče Ambroz - na ljutu ročištu osvetiti će stari vuk pogaženu pravicu.

- Da, Isusa mi - kriknu Uršula - i Heningova dići će se na noge. Zbogom! Spremaj se, bane! Moji su zubi gvozdeni.

- Zbogom - viknu ban - Petar Erdödi ne boji se babjega juriša niti starčeve kletve! - Ambroz i Uršula pohrliše na dvor, a Petar iznemogao šapnu Barbari:

- Evo, puška je pukla! Znao sam da se ta bura sprema. Tahi je moj, dokazat ću tim kukavnim šljivarima da je Petar Erdödi ban, ma bilo i boja, ma teklo i krvi!