II Seljačka buna —  III.
autor: August Šenoa
IV


Treća je nedjelja od Uskrsa. Na prisoju proljetnoga sunca zeleni se po brežuljcima hrvatskoga Prigorja mlada šuma, a iz zelenila proviruju bijeli plemićki dvorovi. Hrlo vije se Sava pod mladim žutim vrbinjem, bliješteći od sunčanog svjetla. Popodne je, sunce prigiba se na zapad. Po plavetnom nebu lebde rujni tanani oblaci, zaklanjajući časomice sunce; iza oblaka sipaju se ravnicom prema jugoistoku gdjegdje žarke pruge, gdjegdje steru po njoj oblaci ogromne sjene. Zrak je čist poput kristala. Kud ti oko siže vidiš mladu strn, živo zelenilo bujnih livada i gajeva, a sred te ravnice možeš daleko razabrati kako bijela snaša poljem koraca, kako konjik juri cestom, kako viti, visoki jablan, stojeći samotan sred ravna polja, stere svoju sjenu po svijetlom zelenilu. Eno na jugu orijaške gromade sa sto svijetlih i tamnih zagiba. To je Okićka gora. Iz rebra joj skočilo samotno brdo, a na glavici peri se u čisto nebo Okićgrad. Bliže i niže pod gorom poviruju kućice mjesta Samobora, ko golubice: nad Samoborom ljeska se limeni toranj crkvice svetoga Lenarta. Od Okića k zapadu nižu se kranjske planine, guste im šume igraju tamnim rumenilom, iz kojeg prodiru sive okrugle kule mokričkog grada i pitomo selo Jesenice, gdje je brod gospodina Gregorijanca. Na istoku pomalo blijedi nebo, a o njem crta se tamnomodro gorje zagrebačko tekući do Save, gdje se na obali ističe brdo a na njemu Susjedgrad, komu po zidinama igra rumeni, sunčani žar. Usred te krajine stoji selo Brdovac. Jedva ga vidiš. Sijede starice, drvene seljačke kuće pod starim slamnatim krovom skrivaju se za gustim voćnjacima, koje je osulo bijelo cvijeće, i malo koji tračak prodire u dvorište, gdje sunčano svjetlo igra u bari oko koje gega četa žutih, pavuljastih guščica. Samo crkveni toranj ističe nad voćnjake svoju crvenu kapu. Za selom na livadici, bože, čudne li cike i vike! Gledaj dječurliju. Žuta im je kosa ko klas, puno lice ko rumena jabuka, nemaju na sebi nego košuljicu, pripasanu remenom. To skače, to viče, to pljeska ručicama i baca štapom velike kruglje, zaglušit će te; pače i sam drznik vrabac, koji na cvatućoj glogovoj živici vreba na zlatne mušice, preplaši se i otprhne preko pletene ograde. Voljko je, toplo je, cvijeće diše cijelom dušom, a čovječja duša otvara se poput cvijeta. Sad su umuknule orgulje, svijet ide od večernice. Među živicom stupaju hrlo seljaci i seljakinje. Samo gdjegdje stoji na prijelazu koja kuma odjevena u bijelo pod crvenom pečom, preklapajući sa susjedom o mrazu, o gredi, o svatovima, kako je već ženski jezik tomu vičan.

Na kraju sela, sred šljivika, stoji seljačka kuća, uz nju hlijev, suša i kuružnjak. Bijela je ko snaša na mladu nedjelju, lijepo pokrivena friškom slamom. Gust je šljivik, samo po sljemenu kuće, samo po brcima drveća treperi sunce, a niže dolje sve je lijep hlad. Kraj drvenog pristreška stoje razi zemlje velika vrata. To ti je pivnica, a do vrata stol i dvije drvene klupe. Pod šljivikom na cjelini prebacivaju se djeca oko drijemajućeg kudravog pseta; na stepenicama pristreška sjedi mačka čisteći si šapom bijelo lice, a iz obližnje štale tura mrka krava svoju radoznalu glavu. Vidi se da tu božjeg blagoslova i ljudske sreće ima, a ta tiha sreća sijeva ponajljepše na rumenim licima lijepe, jake žene koja, upirući se u gole, pune lakte, sa pristreška gleda crnim očima u taj zakutak domaćeg blaženstva. Put joj je bijela ko i halja, usne pune, rumene kao i gusti nizovi koralja što joj padaju niz bujna prsa; punano lice nema bora, vrana kosa, skupljena pod češalj od mjedi, nema sijeda lasca; kraj dugih trepavica, kraj bujnih usnica drhtne kadšto posmijeh i pokazuje bijele zube, a posmijeh ti veli da je i srce taj par drhtnulo od radosti. Ali življe joj zasine oko kad zapne na čovjeku koji kraj stola pod trijemom u veselu društvu stoji. Nije već mlad, al je jak i pristao. Visok, da se mora sagibati i pod crkvenim vratima. Ispod bijele razgaljene košulje proviruju široka prsa, kanda si ih savio od gvožđa, na vitu vratu sjedi velika obla glava. Plava mu je kosa ostrižena, brada obrijana, samo se spuštaju niz jake usnice drugi prosijedi brci najljepši ures širokog, dugog lica, iz koga su sijevala dva tamna modra oka ko dva gorska krijesa. Bože, koliko je bure prohujilo preko toga lica, koliko kiše ga je pralo, koliko žege ga je pržilo. Mrko je, reć bi saliveno od mjedi, ali lijepo je, krepko je, ko u junaka. Čovjek nema na sebi nego košulju, gaće i nove opanke. Valjda je kod kuće. Lijevim se laktom upire u zid kuće, desnim se podbočio, jednu nogu prebacio preko druge. Tako stoji i gleda mirna lica tri čovjeka koja za punim zemljenim vrčem "Goljaka" brbljaju. Malo govori, pozorno sluša, kadšto se zamisli, kadšto se nasmjehne, kadšto gucne ljudski iz vrča.

- A što se je ono kod vas na Susjedu prevrnulo? - zapita čovjek jasnim glasom tanahna crnomanjasta kicoša stisnuta lica, koji je sjedeći na stolu nogama zvonio da mu se vide fine šiljaste čizme i bijele vezene gaće.

- E - odgovori kicoš, naheriv crnu kapicu nalijevo i protjerav muhu sa skrletnog prsluka - selimo se, kume Ilija, to jest, naša stara se seli i gospodične Sofica, Kata i Anastazija; ja i kastelan gospodin Franjo Puhaković ostajemo za sjeme na Susjedu. Tako je naša milostiva gospoja Uršula zapovijedila. Sama će sutra ili posutra u Stubicu.

- Čudne gusle - promrmlja kržljav, malen suhonja, komu je bila glava nalik staroj kvrgastoj vrbi, a riđa kosa suhomu sirku - čudno - reče buljeći poduprtih lakata u kicoša - da se je stara sova iz svoga gnijezda dala.

- E - reče kicoš pucnuv jezikom - ni moja luda pamet ne može tomu koncu kraj naći. Meni se ipak čini da ju je nekakva mađarska majstorija iskadila iz Susjeda. Recite mi da nijesam Andrica Horvat, službenik njezine milosti gospe Heningovice, već crni Ciganin, ako tako nije.

- A reci mi, dragi Andro - prihvati domaćin Ilija Gregorić - šta svemu tomu vele gospoda zetovi?

- Bog bi znao - slegnu Andro ramenima - ne znam je li im pravo, nije li. Gospodin Konjski dugo je u noć govorio sa tom mađarskom trtom koju posla Bator, i lijepo su se na rastanku rukovali; gospodina Kerečenja nema, a gospodin Stjepan Gregorijanec došao je iznenada iz Mokrica, pa je sišav s konja slugu strašno ošinuo bičem, i čini mi se da se je vrlo ljutio. Čuli smo poslije kako je sa starom Uršulom i Konjskim vikao i po stolu lupao. Vražja krv, ta to je već njegova navada.

- Da, da - potvrdi brdovački sudac Ivan Horvat, zguren starac podrezanih bijelih brkova, odjeven u modro sukno, koji je dosad mirno sjedio i držeći objema rukama štap buljio nepomično u drijemajućeg kudronju - da, da, gospodin Stjepan je vraška krv. To zna cijelo Prigorje, a znaju i ondje preko Save Kranjci i Jeseničani. Otkako je on oženio našu gospodičnu Martu, miješaju se gospoda na Susjedu kao piškori.

- Lako njemu - progovori riđi suhonja Matija Gušetić, izbijeliv kroz smijeh svoje zube kao što vuk u šumi - ta to je gospodski, gospodi je sve slobodno.

- Negdje sam čuo riječ - nastavi sudac - da je teško služiti dva gospodara, a naša šija zna ponajbolje da ta riječ ne laže. Ja se tud po sučiji motam već trideset godina, a bog mi je svjedok da više puta i natašte nijesam znao jesam li muško ili žensko, tako mi je glava šumila od samih gospodara. Ovaj vuče ovamo, onaj onamo, a mi tu raspeti stojimo, i sa dva kraja padaju batine na naša leđa.

- Ne bojte se, dragi suče - nasmija se Andro - sad ćete dobivati batine samo s jedne strane. Susjeđani i Brdovčani spadaju pod Mađara Batora, a Stubičani pod moju milostivu babu. Ja i gospodin Puhaković gledat ćemo za Heningovicu samo iz prikrajka kako mađarski miši našu slaninu glođu. Mi smo ovdje samo na straži.

- A tko će biti za Batora gospodar? - zapita Gušetić.

- Pa ti toga ne znaš, moj šepasti Matija - pljesnu kicoš rukama - nijesi još vidio debelog Grgu, gospodina Grgu Dombroja, koji je došao mjesto Đure Svesvetičkog? To ti je nekakov Međimurac, ne znaš je li Hrvat, je li Mađar, ali po trbuhu vidiš da važe koliko pitan vol. Kumo Kato - okrenu se kicoš prema ženi na trijemu - čuvajte svoje guske, pure i praščiće jer će vam novi Batorov provizor pojesti sve skupa i s perjem i s četinjama. Njegov želudac je prava fratarska vreća. Vjere mi, nikad toga nijesam vidio. Taj dobri Grga pol dana jede i pije, a pol dana hrče i, mjesto da šiljastim perom slaže račune, maže si šiljaste brkove smrdljivim lojem. To će vam biti gospodarstvo, kao da su skakavci u Brdovac na proštenje došli.

- A što je od starog provizora, gospodina Svesvetičkog? - zapita sad Kata, žena Ilije Gregorića.

- Bijes ga znao - odvrati kicoš - vjetar otpuhnu ga preko noći bez traga. Da je obolio, da mora u Zagreb - i šta ja znam. Znamo kakva je to čudna bolest kad moraš zdrav gorku medicinu piti. Nu ja opet svega toga ne razumijem. Svesvetički je, vrag mu obrio brkove, doduše krao i harao kao martoloz, ali je uvijek radio za Batora i uz nos Heningovici, koja ga je ljubila kao đavo duplire. Pa evo sad ga Bator tjera. Čudni računi, prezauzlani za naše lude glave.

- E, bilo, što bilo - progovori Ilija - znam da se mi seljaci pod našom gospodom raja dočekati nećemo, ali je opet kakva-takva sreća da je staroga provizora odnijela voda, jer je bio silovit razbojnik, pravi palikuća koji nam je po volji otimao naše siromaštvo, i on i njegova dva pomagača, Janko i Nikola - - -

- Ah, da - zaviknu Andro - mal nijesam zaboravio, i ti su morali oboliti i za starim provizorom u Zagreb.

- Šta je bolje, kakva sreća? - nasmija se ujedljivo Gušetić - od dana do dana nam je gore. Što zasadiš, ofuri mraz, što mraz ne ofuri, odnese Sava, što Sava ne odnese, pojede gospodska daća, što daća ne pojede, ugrabi provizor, pa ako si štogod sakrio od provizora, pojest će ti tu zadnju mrvicu požunska štibra. Kad ti je žito dozrelo za srp, zovu te, hajd žanji najprije gospodski klas; kad je vrijeme orat, tjera te varmeđijski sudac da ideš pod Ivanić ili Koprivnicu šance kopati; kad bi trebalo obrati grožđe, gone te u vojsku na Turčina i, ako doneseš zdravu glavu kući, naći ćeš prazan dom. Do vraga takov život!

- E, moj Mate - nasmiješi se Ilija zafrknuv brk - istina je što si rekao, teško se živi, i svaki kmet nosi svoje breme; to bog zna, ali se meni čini da si ti više čutura negoli janjičara poharao, pa bi dobro bilo da su ti, dragi susjede, dlanovi više ožuljeni, ne bi ti mjesečina virila u krov, a sunce u opanke.

- Gledajte gospodina - zaškrinu Matija ošinuv okom domaćina - što tebe, Ilija, moja poderana čoha košta, nijesi je ti kupio; ili si zato bolji čovjek što ti friška slama nad glavom stoji? Ti si sebi koju hrpicu prigospodario - ali pazi, kume, još nije treći put zvonilo na misu, naći će se za tvoju kost kakvo gospodsko pseto, a moja je kesa šuplja, pa gdje ništa nije, i car ništa ne dobije. Ne hvali se, poslije nedjelje ide petak.

- Ne zadijevajte se jedan u drugog - promrmlja sudac - je li vas bijes snašao! Ilija je pravo rekao da je sreća što je Svesvetički otišao; bar za njega znam kako je za Iliju govorio i on i Nikica Golubić. Samo da mi je Iliju vidjeti na vješalima, znao je provizor reći.

- Nije teško pogoditi zašto - nasmjehnu se kicoš poglednuv ženu ispod oka - provizora su od Katina lica oči zaboljele, pa je došao k njoj medicine tražiti.

- Ali mu je Kata kropom nečiste ruke poparila - progovori žena živo porumeniv - kad je u nju dirnuo!

- A Ilija mu je mlatom leđa blagoslovio - nasmija se od srca Gregorić - ej, znam ja da bi me gospodin Đuro za to pojeo, da nijesam bio vojnik i krvav pod kožom i da me gospa Heningovica nije dobro pazila, a gospodin podban Ambroz od kuge čuvao.

- Govorite vi što vam drago - odreže ravnodušno Gušetić - okrenite vreću na ovu ili onu stranu, ni zrna dobrote iz nje istresti nećete.

- Ala si crn prorok, kume Matija - odvrnu Ilija mirno - ta tko bi htio živjeti a da se boljemu ne nada? Vidiš, na meni su se mnoga kola slomila, ali sam opet nekako sretno izišao.

- Dobro, dobro - mahnu Gušetić rukom - nije još svemu koncu kraj. Pamti, Ilija, što sam ti rekao. Da bog da, da se varam, ali mi srce nekako ne sluti na bolje.

Ovako je društvo pred kućom Ilije Gregorića dokazivalo svoje jade i nade, kad se ujedanput pojaviše dvije vrlo nejednake osobe idući putem uz živicu. Mlada djevojka od jedno četrnaest godina vodila je za sobom na štapu slijepa starca. Hrlo i slobodno premetala djevojka svoje bose noge. Bijaše puna i jedra ko trešnja, bijaše laka ko ptica. Rumeno, puno ali odugo lice, iz koga si razabirao i odvažnost i bistar um, nanuđalo se dahu proljetnog vjetra, crne sjajne oči gledale veselo u cvatući cvijet, a dvije tamne pletenice padale uz bijeli oplećak, izvezen crvenom vunom, kao što i bijela suknja koja se je ispod crvenog pojasa savijala oko vitog stasa mladice. Sred rumenih joj usnica stajao bijel glogov cvijet, a na prsima ljeskalo među rujnim koraljima malo ogledalce. Živo se pomiče putem, da ima krila, poletjela bi, djevojačke prsi joj se nadimlju, oči joj sijevaju; da nema cvijeta u ustima, zapjevala bi kao ševa. Za djevojkom gegao na štapu starac, zguren i suh. Na mrkom upalom licu vidio si tragove bijele brade i neki mir koji će sve pregorjeti, svaku bol preboljeti, mir koji ne pita ima li razlike međ srećom i nesrećom. Starcu je bio široki trošni šešir spuznuo na vrat, na leđima mu stajala uz breme godina vreća, a o bedru mu se klatila šarena torba. Bijaše siromah, ali čist. Prije negoli će to dvoje minuti Gregorićevu kuću, poviče Kata sa trijema glasno:

- Oj, Jano! Kamo to letite ti i tvoj ćaća, kao da vas puška nosi.

- Hvala na pitanju, kumo Kato, doma idemo iz sela - odvrati djevojka vrteći usnama cvijetak pa se zaustavi, a starac nešto promrmlja.

- A kakva vas turska sila čeka kod kuće - progovori Kata opet - de, navrnite se malo k nam; znam da Jurku neće kapljica "Goljaka" škoditi.

Starac nasmjehnuv se kimnu glavom i promrmlja opet nekoliko riječi.

- Bi li se navrnuli, tato? - zapita Jana starca, krenuv glavom.

- E, pa u ime božje, kad je nedjelja a kuma Kata dobra duša.

Otac i kći zađoše u dvorište.

- Hvaljen Bog i majka Božja - pozdravi djevojka goste, a starac zamrmlja za njom:

- Hvaljen Bog!

- Amen - odzdravi Ilija - sjedni, Jurko, sjedni! Nagucni se do volje božje!

Starac krenuv glavom prema strani, odakle mu odzdrav dođe, dignu lice uvis kao da je rad domaćina gledati i, nasmjehnuv se dobroćudno, šapnu:

- Bog ti platio, Ilija!

Kćerka skinu mu međutim vreću s leđa i šešir s glave, pa posadi starca na klupu, a sudac mu doda vrč. Jurko potegnu dva puta; pucnu jezikom i, vrativ sucu vrč, obrisa si brkove rukavom.

Jana uspe se skokom preko stepenica ka kumi Kati i prisloni se na trijemu uz nju, ne mareći kako ju je kicoš Andro očima pojesti htio.

- Kako, Jurko? - upita Ilija - već te nijesam vidio od Uskrsa.

Kako? - nasmjehnu se starac - kako je travi bez rose, tako je čovjeku bez oči. Nitko te ne veže a zatvoren si, pred tobom put dokraj svijeta, a ne možeš ni od nosa dalje! Nevolja, dragi ljudi, nevolja, kad ne vidiš ni sunca ni mjeseca ni bijeloga dana! Nijesi me dugo vidio, da, da! Ne izlazim. I šta bi! Kad ne vidiš, čemu pred svijet iznositi svoju nevolju? Ali hvala bogu i za to, samo kad je uz mene Jana, moja Jana. Evo, prošloga mjeseca bilo je deset godina kako su mi crne kozice uzele vid. Još je moja pokojna živjela, a Jana je skakala po dvorištu sa pilićima. Lijepe li onda sreće! Vidio sam i sunce i zelenu travu, i zdrava ljudska lica i Boga na oltaru. Sad ništa, ama ništa. Žena mi je umrla, nijesam joj ni groba vidio, samo katkad me vodi Jana na groblje pa opipavam svojoj pokojnoj ženi križ. Da, Jana, to vam je duša, kume Ilija. Na njezine oči gledam, njezinim se rukama hranim, po njezinu tragu hodim, Bog je blagoslovio! Da mi nje nema, ili bih umro ili bih - Bog mi prosti grijeh - poludio.

- Ali, dragi tato - zakrči mu mlada, porumeniv, riječ - šta tu svemu svijetu vazda o meni govorite? Ima sto drugih stvari, i nijesam li vam kći?

- Ali nema, Janice, kakva si ti - odvrati starac - nema od Zagreba do Brdovca.

- Pusti, Jano - reče kuma Kata pogladiv djevojci glavu - neka otac govori, pravo je. Dobrota nije nikakva sramota, a tko starima dobro radi, put si na nebo gradi. Da bog da, da budu djeca tvojega kuma Ilije kakva si ti.

- Baš vam je bog fino kumče dao, kume Ilija - nasmija se Andro - a Jurkov zet neće dobiti drača za šešir. Čuj, Jano, u tebe su bistrije oči nego u tvoga tate, jesu li se već gdje na muškom brku zadjele?

Djevojka obori oči i ne odgovori ništa, ali će mjesto nje Kata:

- Ej, Andro, neoprani jeziče! Šta vas koštaju Janine oči? Mislite vi da su ogledalce za vaše brezobrazno lice? Ne raste ta trava za vas, i hvalite bogu ako vam sreća danas-sutra da da si zataknete koprivu za šešir. Vidi vam se po govoru da se uvijek međ gospodom miješate i nekrštene riječi slušate. Sram vas bilo!

- Oj! Oj! kumo Kato - odvrati Andro mirnije - što vas je ta moja šala u srce ubola? Ta post je minuo, minula i večernica, pa je jeziku slobodno skakati. Ali čuj, Jano, što ćeš ti sada? Stara gospodarica se seli u Stubicu, pa s njome i gospođica Kata i Anastazija i Sofika, tvoja sestra po mlijeku. Koga ćeš sada u gradu polaziti, tko će te darivati?

Djevojka, problijediv malko, pogleda Katu, i velike joj suze skočiše na oči:

- A da! - reče Jana plaho - ja Andri ne vjerujem. Andro laže kad zine.

- Istina je - dometnu Gušetić, koji je dosele sve mirno preda se gledao. Djevojka uzmaknu na korak, motreći suznim očima nepomično Katu.

- Da, da, Jano, ovaj put Andro nije slagao - potvrdi Kata. Djevojka ne reče ništa, ali se rukom uhvati za srce.

- Gospoja Uršula se zbilja seli? - zapita Jurko dignuv lice i otvoriv usta - kakve su to novine? Zašto se seli, i tko će mjesto nje doći? Očuvaj nas bog svakoga zla - ali mi se sve muti krv pred očima. Naćuhnuo sam i ja nešto u selu da će na Susjedu samo Batorovci vladati, da stari gospodari odlaze. Velim vam, djeco, bit će zlo. Ja sam star, ja to znam. Preko moje sijede glave preletjela je mnoga zla godina, kao voda preko kamena u potoku, i kad bih htio prebrojiti sve one crne dane koji su prešli preko staroga Susjeda, ne bi bilo dosta skupiti sve prste cijeloga sela. Da tu nije Dora?

- Kakva Dora? - zapita Andrija radoznalo.

- Ti je bar poznaš, Andrija - odvrnu slijepac - ta služiš u gradu.

- Ja ne znam nego za našu debelu mljekaricu Doru iz Jakovlja - nasmija se sluga - huda je, istinabog, pa me je koji put izgrebla kad sam pogledati htio jesu li joj se obrve srasle, ali radi te debeljuše valjda se neće spustiti zla godina na cijeli kraj.

- Rugaj se, rugaj starini, ti zelena šibo - nastavi zlovoljno starac - šta zna tvoja nezrela glava šta je nekad bivalo u ona stara vremena! To su babje priče, je l'?

- Ali, oče Jurko, ne znam ni ja šta je Dora, a valjda sam ovo dvadeset godina što sam se ovdje naselio sto puta bio na gradu - reče Ilija.

- I ti - nasmija se Jurko - vi ste slijepci, vi, a ja dobro vidim. Dođite amo bliže da vam kažem - progovori starac potiše.

- Bilo je davno - prije moga djeda i pradjeda, da, prije. Sav je muški rod pomro na Susjedu, samo je jedna djevojka ostala - Dora, zvali ju lijepom Dorom jer je bila krasna kao bijeli snijeg i rumena jagoda, ali srce joj bilo zmijsko, krv griješna, i ako je spazila gdjegođ mladića - bio plemić, bio kmet - prigrabila ga k sebi i držala ga svojim noktima dok mu nije isisala krv, a poslije, da joj sramota ne bude imala svjedoka, potajno ga otrovala. Pod Susjedom je živjela starica, tužna udovica, ali je imala hranitelja, jedinca sina. Bio je jak, lijep, nijedan knez po kraljevini nije mu bio par. I njega je spazila Dora. Zlo po njega! Lijep je bio mladić, lijepa i Dora. Predobila ga. Kad krv pobjesni, ne pita se što je plemenito, što li kmetsko. Ljudi smo. Opominjala majka sina: Čuvaj se zmije! Da! Čuvaj se, kad si slijep i gluh. Jednom pođe sin na grad. Svaki bi dan pošao onamo. Majka čeka do podneva, sina nema; čeka do mraka, nema ga; čeka do zore, i opet ga nema. Zazeblo ju. Znala je da je zmija glatka i šarena, da su joj oči biserne - ali otrovni zubi. Pođe na grad; provali do Dore. Pita za račun, za život, za sina. Dora se grohotom nasmija. "Ludo", reče "dosta mi ga je bilo, skrhao si je vrat, traži mu kosti." - "Jao!" ciknula majka i rekla: "Oj, sramoto ženska! Da te ne bilo! Ne mogu ti ništa jer si jaka, a ja slaba starica, ali može Bog koji sve vidi, sve čuje! Vidio je tvoj grijeh, nek čuje i moj blagoslov. Ako ustražiš muža, ne našla ga, ako ga nađeš, ne imala muškoga poroda; ako porodiš muško čedo, presahlo mu sjeme u prvom koljenu, a kćeri se trgale za djedovinu, ko što vučice za strvinu. Žene gospodarile ovim gradom, a muškarci im ga oteli; prokleti da su ovi krvavi dvori, prokleta ti, krvopijo ljuta! Ne do ti Bog raja ni u grobu mira; bludila po tim nesretnim dvorima poput noćnoga strašila, prestravljena sama zadavala gospodarima strah; bludila ovuda prokleta po tom gospodskom stanu dok je kamena na kamenu, dok ga božja strijela ne rastepe!" Tako je starica klela Doru, ali Dora se smijala. Dora je imala dva muža i jednoga sina. Da, i sin joj se Ivan oženi, uze banovu kćer. Nu dođe na Doru starost i slabost, bijes je ostavi, krv joj ohladi, ali osta joj pamet koja se sjeća minulih grijeha, osta joj u srcu crv koji te jede dok si živ, koji te pojede kad umreš. Dora je plakala, postila, do krvi se bičevala; Dora poludila i luda po gradu hodala kao kakvo strašilo, dok se jedanput ne baci sa prozora tornja, odakle je sina starice majke bacila bila. I kako ju je starica proklela, tako je bilo. Sin joj je imao petero djece, imamo dva lijepa sina, ali prije no im poraste brada, umriješe sinovi, ostaše djevojke - sjeme presahnu, od krvi bude mlijeko - ali otrovno. Kćeri se trgale za djedovinu, dođoše stranci - poteče krv - silna pusta krv. Grabilo se, ubijalo se na gradu - a jadni kmetovi zaman vapijahu do boga za svoje muke. Ali kad se gođ pojavi nov gospodar, kad gođ zaprijete novi jadi, pojavi se u noći Dora - blijeda, luda, i Dora plače i plače za svoje grijehe, iz srca joj se izvija zlatna zmija, pa moli boga da rastepe grad. Malo tko zna za ovu priču; znadu stari gospodari, ali taje priču od svijeta. Jeste li vidjeli onu starinsku sliku u gospojinoj sobi? Lijepa je to ženska na starom platnu. Kanda je vidim. U crno je odjevena, je l'? Na glavi joj zlatna kruna, o vratu biser, a u ruci joj jabuka, đavolov dar. Kad gledaš u te crnomanjaste, slatke oči, zazebe te, i stojiš kao da si prikovan. Pogledaj je, Andro, pogledaj. Pa vidite! Ima tomu nekoliko vremena da mi se o staroj Dori snilo. Sto puta vidjeh tu sliku dok mi je bila pokojna žena gospođici Sofiki dojiljom, pak sad mi se opet u snu pokazala kao i na slici, samo joj je iz srca išla zlatna zmija. Već je to potonulo bilo u mojoj staroj pameti, ali kad je ono Mađar došao k našoj gospodarici, i kad su čistili stan, pala je slika sa zida. Pazite, Dora se miče. Meni je to rekao Ivan Sabov sa grada, a drugu noć sam u snu vidio Doru. Pazite, bit će zla!

Svi su šutjeli mramorkom, samo kuma Kata šapnu: - Oslobodi nas napasti! - i, prekrstiv se, zavuče Janu u kuću.

- A! - progovori prvi Andro plaho - sad znamo; to je ona starinska slika u sobi gospoje Uršule. Boga mi, pravo je govorio Sabov. Mi smo poredili stan, i slika je pala, pa se je gospa prestrašila. Pala je zbilja. Vidiš. Nijesam znao je li to Mara, je li Dora, ni svu tu strahotu. Oslobodi nas bog!

- Amen - doda stari sudac. - Ja za sve to što nam je sada Jurko govorio nijesam znao, ali nekakvo jest to prokletstvo u gradu. Nikad mira, nikad pokoja, vječne pravde i kavge, da bi kadšto čovjek volio položiti svoje stare kosti u crnu zemlju. Tu stojimo i dane brojimo, ali jedan crnji od drugoga. Sin pita oca: "Kako je bilo?" Otac veli: "Zlo kao i sad." Otac pitao djeda: "Kako te je sreća služila?", a djed je odgovorio: "Nikako!" Pak pitam: možemo li mi svojoj djeci šta boljeg kazati, ili će djeca našoj unučadi spominjati sretnije dane? He, nekako se čini da je Jurko istinu govorio, jer bez prokletstva to nije. Opčuvaj nas sveti bog! Gušetić slušao je sve te riječi mirno. Samo kadšto pokazao bi se na njegovu licu porugljiv posmijeh. Napokon posegne za vrčem, nagnu ljudski i, lupiv šakom o stol, zaviknu:

- Lude bene! Kakva Dora! Kakvo strašilo! Kakvi vrazi! Kakvi anđeli! Sve je to šuplji bab, a Jurko je bio pijan kad je snivao. Ne nosi nam nikakvo strašilo zlo, nose živi ljudi, nose gospoda. Znam ja, bio sam po svijetu. Gospoda, gospoda, kojih je žena nosila kao i nas, kojih je pop krstio kao i nas, kojih će vrag odnijeti.

- Kao i tebe - reče srdito Jurko.

- Pa makar - odvrati žešće Mato, i žuto mu lice porumeni - gore mi neće biti nego ovdje, i da zbilja ne znam da me je okrstio pop, da smijem slušati orgulje i popovske vigilije, gotovo bih pomislio da sam blašče, da, i gore. Jer gospoda davaju blaščetu barem obrok sijena, ali mi - i pri tom potegne Gušetić opet iz vrča - možemo glodati onaj goli kamen što kraj puta leži. Šta je Dora koja nas bije, mota, gazi i vješa? To je naša robija. Da, Kranjci, to su ljudi, ti su pokoji put iskadili svoju Doru. Bio sam ondje. Kazivali su mi kako je bilo. Kad su im počela njemačka gospoda zabijati čavle za nokte, primili se oni svoje "stare pravde" - debele batine, pa pucaj po gospodskim leđima, i kad ih je dobra sreća namjerila na kakvu kamenu kolibu, potkurili su gospodi da su se sve i po zimi znojila. To su ljudi!

- Mato, Mato! - primijeti Andro - vino ti je istjeralo strašne mjehure po pameti. Pritegni taj tvoj jezik jer vragometno skače. Ja te bogme izdati neću niti ikoji od nas, ali da koji gospodski sin naćuhne kako o staroj pravdi fabuluješ, mogo bi oćutiti čemu je konoplja dobra i zla.

- Šta to? - odsjeknu Gušetić - bolje čovjekom umrijeti negoli živinom živjeti. Već ti rekoh da ne marim ako me vrag odnese. A sad zbogom, ljudi!

Po tim riječima skoči Mato na noge, natuče šešir na glavu i krenu nekako teturajući prema selu.

Društvu je tijesno pri duši bilo. Vince nekako nije htjelo kroz grlo.

- Idemo i mi - reče sudac - da bog da, sve dobro bilo! Zbogom, kume Ilija! - To rekav poda domaćinu ruku i krenu sa Androm u selo, a malo zatim povede Jana na štapu slijepca si oca pjevajući na počinak.

Djeca zašla u kuću, maca se zavukla u kuhinju, a pseto leglo pod stepenice. Sve se umiri, i kad večerna rumen zadrhta po bijelom cvijeću voćnjaka, zatvori Ilija kućna vrata.