Sabrana djela (Džafer Kulenović)

Napomena: sadržani su samo dijelovi knjige.

"Nama, koliko je poznato, narod do danas nije nikoga ovlastio, da pojedine dielove rođene grude odvaja i daruje drugome u ime nekakva sporazuma, koji ne daje nikakve korisne posljedke. Prema tome bi ta gospoda mogla govoriti samo u svoje ime, ali im se ni u tom slučaju ne bi moglo oprostiti, jer u obćenarodnim pitanjima posebna mišljenja moraju biti prilagođena narodnim probitcima. Kad bi oni temeljito proučili stvari, sami bi uvidjeli, da su njihovi izpadi neuobičajeni i štetni, jer nitko ne ide na pregovore samo nuditi već pokraj ponude ima i potražnja. Naši 'borci' rade obratno. Njima je cilj postići 'bratski sporazum' a drugo im je sve sporedno.

Ovima i njima sličnima hrvatski borci poručuju: da se gruda koja je od davnina hrvatska bila i koja je hrvatskom krvlju natopljena, ne može dieliti ni kidati, jer će je oni svojom krvlju braniti, a čvrsto vjeruju, da će je i obraniti. Ono što je hrvatsko ne može se protivniku ustupati, jer to njegovo nije ni bilo.

Krajevi istočne Bosne, koje neki u pitanje dovode, nisu pripadali nikada Srbiji, a hrvatski ih je živalj od unazad više stoljeća naselio i na njima živi u pretežnoj većini i danas. Ni kasnije doseljavanje Srba nije tu većinu izbrisalo, što najbolje potvrduju svi politicki izbori, koji su obavljeni u posljednjh trideset godina. U svim tim izborima izabrana je u ovim krajevima hrvatska većina, kao i u ostalim dielovima Bosne i Hercegovine. Ta se je većina pogotovo odrazila u izborima godine 1920., u kojima su birani narodni zastupnici za ustavotvornu skupštinu. U tim su izborima birale Bosna i Hercegovina 52 zastupnika, a izabrale su 38 Hrvata (24 muslimana i 14 katolika), te 14 Srba. Dakle, u izborima, koji se provode da bi se državi dao Ustav, Bosna i Hercegovina daju više nego li dvotrećinsku hrvatsku vecinu. Ta je činjenica tako odlučna, da svaki razuman čovjek i pošten čovjek ne može poricati BiH-i obilježje njezina hrvatstva, i one kao takove, voljom naroda i svojim obilježjem, mogu pripadati samo Državi Hrvatskoj, tim više, što su one srdce te države. Oni koji drugačije misle, neka bolje prouče stvari, te nas ne trebaju obmanjivati pričama iz zastarjelih i pristrano pisanih knjiga.

Ne postizavaju se uspjesi uzmicanjem i ustupcima, vec borbom i čvrstom odlukom. Tu pojedinac nije samo svoj, već mora biti dio cjeline, kojoj pripada, i njegov rad mora biti takav, kako to cjelina želi. Mi nemamo što ustupati jer je to naše, a svoje se treba samo braniti, pa ako bude potrebno u obrani i ginuti. To od nas traži ne samo naš probitak, nego i naš obraz i naše dostojanstvo.

Napadno je, da gospodi, koja se izjašnjavaju za ustupke, nije palo na pamet umjesto ustupaka postaviti zahtjeve da bi se Državi Hrvatskoj pripojio Sandžak, u kojem je nastanjen veliki broj hrvatskog življa i koje je za vrieme Turaka bio šesti vilajet (okružje) BiH. U posjed Sandžaka Srbija je došla porazom Turaka u Balkanskom ratu, a godine 1941. Sandžak je tražio pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ono vrieme kad je čitav sviet bio u plamenu, ostalo je to pitanje visećim, ali Sandžak nije zaboravljen, o njemu pravi hrvatski rodoljubi vode računa i oni ce to pitanje u svoje vrieme staviti na dnevni red.

Srbi su nasrtljivi i oni traže uviek više, nego li im pripada. To je njihova taktika u svim razgovorima i pregovorima i oni se ne obaziru na stvarnost, ako im ne odgovara. Njima je samo njihov probitak u očima, pa dosljedno tome traže i tuđe, ako imaju i najmanju nadu da će u tome uspjeti. Mi im ne zamjeramo, ali zamjeramo našima koji pred njima puzaju.

Drina teče svojim starim tiekom i danas, i razdvaja dvije zemlje. Nju se nemože lahko preplivati, jer ona ima jaku branu, a to je cieli hrvatski narod, koji je sviestan da braneći Drinu brani cielu Hrvatsku. Ova se je poviesna granica održala stoljecima, i bila je granicom ne samo izmedju Bosne i Srbije već između dvaju naroda, različita odgoja i različita pogleda. Naša poimanja i poimanja Srbijanaca su podpuno oprečna, jer oni žele bezobzirno vladati i gospodariti , a mi hoćemo živjeti podpuno ravnopravni, s istim pravima i dužnostima. I kad netko za volju nekakova sporazuma i dobrih odnosa hoće gurnuti svoje sugradane u ponor, u kojem bi bili bezpravni, onda je to za najveću osudu.

Dielenje Bosne neki pojedinci nabacuju kao olahku stvar, jer nisu dovoljno prožeti narodnim duhom, a vjerojatno je, da im ona nije toliko ni srdcu prirasla. Oni možda žive još i danas s pogledima iz davne prošlosti, misleći valjda da u toj Bosni žive Turci, za koje se nije vrijedno ni boriti. Ali ta gospoda neka upamte da u Bosni živi najčišći dio hrvatskog naroda, a za potvrdu toga neka se sjete kako je o tome mislio neumrli dr. Ante Starčević.

Osim toga neka pogledaju barem nekoliko godina unazad, pa će moći lahko opaziti kakovom su hrabrošcu ti njihovi 'Turci' branili svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, i kako su sladko umirali, pa će ih valjda te činjenice otriezniti i možda će steći ispravnije mišljenje o Bosni, pa će ju ubuduće moći bolje cieniti. Potrebno je naglasiti da BiH nisu predmet trgovine niti zakupa za izravnavanje nekakovih računa.

Ponosna Bosna i kršna Hercegovina bile su uviek sposobne, same se braniti, a neće ni danas pokleknuti, kad bi i same sebi bile prepuštene, što hvala Bogu nije slučaj, jer su sdružene s ostalom svojom bracom u svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i time su im snage pojačane, da bi prigodom oslobođenja i ponove uspostave hrvatske nezavisnosti mogle snažnije djelovati.

Bosanci i Hercegovci su spremni boriti se za svoju Državu Hrvatsku, oni ne uzmiču i daleko od toga da bi ponudili ma koji dio područja svoje države za izravnavanje nekakovih tobožnjih sporova. Radi toga oni osuđuju svaki pokušaj, bio ma ciji, koji bi išao za tim da se i najmanji dio Države Hrvatske kukavički poklanja drugome, a time odbacuju i uplitanje mlitavih pojedinaca, koji im sa svojim neumjesnim i suvišnim prijedlozima otežavaju rad."

"Nije to davno bilo , kada je Stjepan Radić obilazio pojedine priestolnice po Europi, uvjeravao stranu gospodu o teškom položaju Hrvata u Jugoslaviji, ali ih nije mogao uvjeriti, pa se je prema njihovu savjetu povratio natrag, da u parlamentu traži svoje pravo i da u tom parlamentu izgubi glavu s još nekoliko svojih drugova, i da tada Hrvatska dođe u još teži položaj, nego što je prije bila.

Današnja emigracija koja poslije smrti Radićeve odlazi u u tuđinu, bila je ustaška. Ona je bila odpornija i djelovala je s više uspjeha, a na koncu je doživjela zajedno s hrvatskim narodom i ostvarenje naših narodnih ideala. (str.68.)

I danas, kada se vlast časovito ne nalazi u našim rukama, cieli hrvatski narod misli samo na svoju podpuno samostalnu Državu Hrvatsku. On je spreman za njezino oslobođenje sve dati i oslobođenu od dušmanina na svim njezinim granicama s najvećom hrabrošću braniti. Hrvatski se narod nije nikada oglušio pozivu majke Domovine, i on će i ovog puta u zgodnom času svoju domovinsku dužnost dostojno izvršiti. (str.31.)

Hrvatski je narod stoljećima čeznuo za slobodom i svojom nezavisnošću, pretrpio je mnoge tegobe i dao nebrojene žrtve, ali nikada nije izgubio vjeru u sretan uspjeh svojega nastojanja. Radi toga mu nisu bile pretežke ni žrtve, koje je davao, jer je vjerovao, da će jednoga dana biti ostvaren najveći njegov ideal - uskrsnuće njegove slobode i nezavisnosti. (str.12.)

Ime Otca Domovine hrvatski narod neće nikad zaboraviti, jer je cieli njegov politički rad bio satkan vjerom pobjede i ostvarenja najvećih ideala hrvatskog naroda, počevši od njegova programa i početka njegova djelovanja, pa sve do njegove smrti. Njegova neustrašivost i borbenost bila je izraz onoga, što je na srdcu imao i kao politički čovjek u sklad sa svojim razumom dovodio, a njegov politički rad kao odraz čistog hrvatstva i vjere u snagu hrvatskog naroda za postignuće slobode i nezavisnosti davao je poticaj svim Hrvatima, da uztraju na tom teškom, ali časnom putu. I samo ta vjera, koju je imao Otac Domovine, a s njime i hrvatski narod, čeličila je i hrabrila na daljnju borbu. I tako je naša liepa domovina Hrvatska postala još ljepša, jer je rađala sinove, koji su, slušajući zov vile s Velebita, zalagali i svoje živote, da bi hrvatskom narodu strgnuli lance robstva i ovjenčali mu čelo viencem slave i slobode. I što nije bilo suđeno Starome ostvariti, ostvario je njegov sljedbenik, naš Poglavnik i vođa u ovim velikim sudbonosnim danima. Budimo mirni i gledajmo vedro u budućnost. Borba nam se nameće, mi moramo izdržati jer ako izdržimo, pobiedit ćemo. Naše je pravo da sami odlučujemo o svojoj sudbini i da živimo u svojoj vlastitoj državi. Istina je, da se ne živi samo od prava, jer ono se samo po sebi nikad ne održaje, ako za to nema potrebnih preduvjeta za očuvanje njegovo. A glavni preduvjet za to je naša snaga i nepokolebljiva vjera za održanje toga našeg prava. (str.13.)

I Tito je uredio sadašnju Jugoslaviju na federalnoj podlozi, ali kakova je ta federacija, znaju svi, a takva bi bila i novoobećana federacija, jer bi je darovali i ljudi, koji su i Titinu federaciju darovali. I ovi Srbi, kao i oni pod Titom, spremni su sve obećati, ali od toga obećanja ne bi se ništa ili malo izvršilo. Hvala im na obećanjima, neka ih zadrže za sebe! Za robstvo se nismo voljni boriti, a ako bi se ono namjeravalo silom nametnuti, neka se priprema mimo nas i proti našoj volji, ali nipošto s nama. Mi cemo mu se sigurno oduprieti i boriti se za slobodu i nezavisnost. Samo bedasti ili pokvareni mogu sudjelovati u radu, koji bi išao za tim, da donese ponovo sužanjstvo, a obećanjima može vjerovati jedino onaj, koji je naivan. Naročito se ne može vjerovati onome, koji se jednoj zajednici nije obazirao na zajedničke probitke vecć je tu gledao samo na svoje i podižući se uništavao je svoga suzajedničara. Mi smo bili u takovom sklopu do god. 1941. i dosta težkog doživjeli. U taj sklop smo bili silom gurnuti i kroz dvadesetak godina razjedinili smo se više, nego što smo prije razjedinjeni bili. A što bi bilo tek sada, nakon ovih zala, koja srbočetnici i srbokomunisti nad hrvatskim narodom izveli i kad još i danas otvoreno priete i u svojim listovima pišuć da oni hoće ono što Hrvati neće, pa tako hoće i Jugoslaviju. Kako vidimo oni nisu još ni zalogaja dobili, a već pokazuju svoju naduvenost. Jadna bi bila ta Jugoslavija kakvu oni u svojoj nutrini zamišljaju. Mi to unapried znamo, jer nas je tome prošlost naučila. Tamnica bi ostala tamnicom, samo bi se pooštrila stega u pojedinim ćelijama. A u tamnicu ne želi nitko pametan doći, pa tako ni hrvatski narod ne želi svojom voljom obnoviti nikakvu Jugoslaviju. On hoće svoju podpuno nezavisnu državu, jer mu je ona najbolje jamstvo za miran napredak. Kad to traži narod kao cjelina, onda sićušni pojedinci ne mogu doći u obzir, a nadajmo se, da ce doći vrieme, kad će i oni, koji danas federaliziraju, s više razbora, a manje mržnje, tekuće dogodjaje presudjivati.