Sa bojišta (Izvještaj posebnom kurirskom poštom)
| ← Naslovnica | Sa bojišta (Izvještaj posebnom kurirskom poštom) autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1912. godine. |
Ležimo među kamenjem i biljem.
Mrak, svjetlucanje, zora kao da neće nikada doći. Nadesno, na zapadu, krv na nebištu. Požar. Nalijevo, na blijedom i sve bljeđem horizontu grmljavina, daleka bura. Topovi. Nad našim glavama visi crno, pusto, hladno, golemo krilo apokaliptične ptice. Crni skut smrti. To prijeti golemo, hladno, pusto i crno nad našim glavama usud, kob, sudbina, nijema, hladna, besmislena sudbina.
Dok moj kolega Philipps, dopisnik Daily Newsa, srče zamišljenost utrnule lulice, a Pocherd, dopisnik Matina, pariškog Obzora, sanjari o pričama Kraljice Navarske, veli mi Feigenblatt, Moltke N. F. Presse:
— Turci su pobijeđeni, jer su se dali pobijediti.
— Sehr gut, mein Herr. No Turci bi bili pobijeđeni i da se nisu dali pobijediti jer — gestatten sie mir! — kod pobjede ne odlučuju samo pobijeđeni već ponešto malo i pobjeditelj. To će i biti razlog što kod Kirk-Kilisa ne odluči pobjedu jerihonska truba solunskih hebrejskih dobrovoljaca, dok Muktar-paši ne priredi Termopila turkofilsko junaštvo dobrovoljačkih budimpeštanskih pekara.
— Vi kao Hrvat ne trijumfišite! Vama neće ni u kojem slučaju biti dobro. Simpatišete li sa Srbijom, bit ćete podozrivi kao panslaviste. Ne simpatišete li sa Jugoslavenima i oni s vama, bit ćete podozrivi kao švarcgelberi. Lijepa parada.
Iz razgovora nas trže jauk ... Zemlja je cviljela. Drvo plakaše. Kamen pucaše. Mi opaši kaiše, naprijed browninge, stisnemo u džepu svoju bombicu, posljednju uzdanicu, pa hajd prema tački koja pali kao vatra. Gori kao rana i crveni se kao krvca. Imadosmo što vidjeti! Na deblu leži umjesto krsta, drijeva lipovoga, gola raja. Tabani natečeni od batina. Nesrećnici vise glavačke, a momci dželati podjaruju tihu, polaganu vatru, dok u čadoru bjesni gorsko zvijere, silan aga, kao arslan ljuti, pijući žeženu rakiju, slušajući gusle i ćoravog pjevača. Uto udari kiša kao iz kabla, a kroz kišu jurne četa bijesnih Crnogoraca pod komandom kraljevića što ga gorštaci šaptom Mirkom zovu. Silan turski haračlija još ne usjede hata od mejdana, zovući ga kao Shakespeareov junak, pa junački pade i vragu dušu dade s izrešetanim grudima. Kad sinu zora, jesenja i hladna kiša prestade, a mi nađosmo golo razbojište s leševima, strvinom i oblacima crnim, oblacima vranih gavranova.
Putujući na nova bojišta sa četom vjernih naših kavaza, nailazili smo na seoska pusta garišta, na šumske požare, na puste, kamenite i žalosne, Velebitu slične planine sa strašnim jekama za koje nismo znali dolaze li od hajdučke puške, od krvničke bombe ili od revolvera urođeničkog. Tek dim iz uvala, pećina i guštara kazivaše nam da su u toj evropskoj pustinji zbjegovi kao za seobe naroda, pa u doba uskočkih ustanaka Karađorđevih i Miloševih. Ovako nekako bijaše — mišljah — i u Hrvatskoj sve od bitke kod Udbine, od pada bosanske Krupe i tvrdog Klisa, pa sve do pobjede princa Eugena, plemenitog viteza. Otuda ona silna izmučenost savremene duše hrvatske koja se javlja u čemeru seljačke pjesme i u dubokoj tuzi svih naših novijih pjesnika. Zemlja je u gorskim, golim, divljim krajevima već sama po sebi tužna jer podsjeća čovjeka na muke potrebne da se u toj pustoši živi, da se iskreše iz kamena iskra vatre, kap napitka i pregršt hrane. Ali stoje pustinja prama pustinji otvorenoj nečastivošću ljudske očajničke ruke! Desnica, bacivši prvo sjeme, zatire to sjeme, pa nesrećan predio nosi sve žigove samoubioca što od svoje rane izdiše. Samo kamen, sinji kamen, mrtav odiskona, ne da se opustošiti, pa rat, sijući naokolo smrt i pustošeći šume, polja i livade, pretvara sve naokolo u carstvo sivog, sinjeg, hladnog kamena. Iz kamena, iz kamenite dobe rat je izašao i u kamen se pretvara.
— Jest, Crnogorci, djeca kamena, imaju kao i Šćipetari ratničku dušu kamena, poput starih Norvežana, Škota, pa stare soldačke republike Švajcarske, danas republike poduzetnika i hotelijera — veli mi moj francuski kolega. Ti ljudi, siromašni kao Job, a viteški kao vitez bez straha i prigovora Bayard, ti junaci su živi savremenici mančanskog junaka Kihota. Oni živu i umiru za čast i poeziju, za slavu pjevanu na guslama. Njihov vladar, kao kakav Amadis Balkana, gospodar hrpe kamenja i vladar zemlje siromašnije od ugarske plovanije, pravi od poezije politiku, od politike poeziju, inače dobro honoriranu. Rusija je Artus, Crnogorac je najvjerniji njen paladin, a svaki Crnogorac zna da Crnogoraca ima sto milijuna — naravno s Rusima ...
— Jest. Svaki Crnogorac misli danas i osjeća kao Corneilleov veličanstveni Cid. Otvorite uspomene starog vojvode Marka Miljanova (Primjeri čojstva i junaštva) i uvjerit ćete se da je čast, čast i samo čast, osnova viteštva, temeljni kamen i jezgro crnogorskog morala. Dok engleski lordovi i francuski grofovi uzimaju Amerikanke i Židovke, baveći se lukrativnim financijalnim poduzećima, ovi Crnogorci, ovi ubogi Kuči živu u kavalirskim i vojničkim idejama Vilima Osvajača i Rikarda Lavskog Srca. Savremeni materijal za ljubitelja prirodne romantike i neolizane duše, za pisca Carmene i Colombe, koji je uostalom debutirao sa falsifikatom naših morlačkih i dalmatinskih Gusala. Vojvoda, dakle, Marko u uspomenama i doživljajima, kraćim i nakićenijim od Caesarovih, ide tako daleko u kultu časti i zadane riječi, da preporučava i zločin, obezan na riječ, jer drži kršenje časti najvećim zločinom. Iz tog viteškog i arnautskog častoljublja najistaknutija je crta Miljanovljevih Crnogoraca prava krvna osveta. I taj zločin za naše pojmove je pitanje i dužnost časti. Svaka svojta, svako bratstvo je u onim patrijarhalnim, danas već mijenjanim prilikama crnogorskim kao stari feudum država, država u državi, pa pogine li član jednog bratstva, mora poginuti njegov krvnik iz drugog elana, koji će opet biti osvećen, i tako dalje ad infinitum. Crnogorska plemena kolju se dakle vjekovima medu sobom, kao cjelina kolju se s Arnautima i muhamedancima, pa nije čudo stoje posljedica te vječne igre sa životom (svojim i tuđim) suvremeni, viteški prezir smrti, nije čudo što se vojničkom i četničkom patrijarhalnom praksom postizava rezultat svih onih filozofskih sistema što osnivaju svoju etiku s istim etičnim idealističkim ciljem. U takvim prilikama je junak, junak po našim pojmovima, svaki Crnogorac, a junak po crnogorskim pojmovima tek je naš heroj. Tako Puniša Rašurić, četujući, naiđe na turski obor, postavi stražu, i kad ču da je jedan momak stražar pio vode, on se vrati neobavljena posla. U boju na Grahovu Crnogorac zarobi Turčina, drži ga u kući tri godine kao pobratima, pusti ga u domovinu i ostane vijeka s njim »gost« kao junaci Homerovi. Zagrepčanina da ubiju Arnauti, Klimente, pa ga zovne sedam susjednih njihovih čobana, od kojih je jedan brijao. Zagrepčanin, potreban brijanja, odista dođe i oni da ga ubiju, pošto bude odložio oružje i kao šesti se brijao.Tako je i bilo, samo što junak ostade naoružan, a kad na grlo zadrhta ruka brijačeva, Berlo ga hladnodušno dohvati jednom rukom, a drugom mu naperi pušku u pojas: »Izvadi iz glave to što misliš, no britvi!« Tako gaje čobanin i obrijao i — ošišao! Situacija svakako napetija od scene u vašoj Figarovoj svadbi!
— To je čak nevjerojatno za naše dane. Takvu hladnokrvnu energiju imaju danas na zapadu tek ljudi bez živaca, tek apaši, tek zločinci. Dopuštam daje takav narod stvoren za anarkije ili za apsolutizme, za Albaniju i za Crnu Goru, za rat ili za vječno četovanje, ali šta ćemo s njima u mirno i kulturno doba? Takvi ljudi su nesposobni za miran, prilježan posao. Cid nije za vatrogasca.
— Jest, Marko Kraljeviću ore, ali samo drumove, careve drumove. Crnogorac, tražeći posla, traži da samo »nažirava«. Ima sposobnosti tek za špana, stražara, palira, kavaza, narednika. Ali svuda bijaše prije tako. Čovjek je prije svega lijena životinja, pa radi tek kad to mora. I Crnogorac će zapeti umjesto puške za posao kao danas već što kuluči u Americi kao svaki drugi. Karađorđe bijaše po našim pojmovima ajduk kao i Veljko Petrović, inače vojvoda Ajduk Veljko. Zabavljen u arhivu francuskog ministarstva spoljnih poslova, prepisivao sam relacije o turskoj i srpskoj buni, o odmetniku Pazvan-Oglu-paši i Crnom Đorđu, relacije francuskog konzula u Vidinu, Napoleonovog pukovnika, i nađoh da taj Evropljanin opisuje Vožda i njegovu ženu kao bića vrlo neoprana, zamusana i neukusna, da smatra Vožda razbojnikom i da izrječno veli kako Karađorđe pobi više Srba no Turaka. Danas znamo daje Crni Đorđe besjedio samo strašnim svojim pištoljem.
Ima ljudi što i Napoleona smatraju običnim razbojnikom: naročito oni kojima je taj Crnogorac sa Korzike ugrabio krunu, ženu, kćer ili sličnu malenkost. I danas nekima — kao Italiji — može biti da budu gusari, dok su drugi za taj lukrativni posao obješeni. Turčin Evropu bome nije držao i osvojio člancima već ljutim demiskijama. Ajduk i ajdukovanje je dakle moda, sad vrlo unosna i renomirana, sad opet vraški altruistična i sumnjiva. Nekad je naš ajduk i uskok bio smatran revoltircem, braniocem raje i junakom, jer je odista bio u konfliktu sa vlašću, sa Turčinom, zakonitim razbojnikom. Sve u svoje vrijeme. Danas se više isplaćuje bankarstvo i novinarstvo, pa i u obliku ucjene i kondotjerstva, danas Bonnote premlaćuje kao opasnu zvjerad, ali to još ne znači da ajdučija i četovanje nije uzvišena rabota na svom mjestu i u svoje vrijeme. Samo prilike ocjenjuju ljudski rad.
U takvim razgovorima dočepasmo se bugarskog ratišta.
Veliko polje, kao naše Polje Turovo. Kiša, oblaci. Vjetar. Magla. Na jednoj strani pucanje. Na drugoj se strani puca, ali daleko kao udaljena grmljavina, sve bliže i bliže ... I najzad se pucnjave sastanu kod onog bijelog jajeta, kod onog grada, kod one turske tvrđave. Nagazim na vojničku kolonu. Poznam ih, Bugari. Jedan mi je prodavao mesnate paprike na pazaru bana Jelačića.
— Udri! Urra! — Juriš proti nevidljivosti! Pored mene udari metak i uzme život glavici kupusa. Urra! Urra! Pokraj blatnog potočića vidim konje kao na utrci. Proletješe kao munja, upravo kao Munja-Bajazid, a na njima visoki oficiri. Onaj prvi, snažni, sa debelim vratom, ima napoleonsku glavu. Komandant. Bez sumnje ... Gruvaju topovi, puške pljušte, zemlja se trese, pravi potres; ona turska tvrđava se ljulja iz temelja, a pred veče naiđem na oranicu na kojoj je samo kuršum orao, dok mitraljeza puca sama od sebe sipajući smrt kao naše vatrogasne štrcaljke vodu. Na oranici, izoranoj tanetima kao očajni obraz ljudski brigama, prava kosturnica. Stenjanje, uzdisanje, proklinjanje, umiranje, da ti se kosti tresu! Jedan maše očajno svojom otkinutom rukom. Drugi drži šakama vidljivu bijelu džigericu. Zemlja je krvava i zja. Blatna, gnojna rana, nađubrena ranjenicima, vapajima, fesovima, puškama, hrpama od mesa, od kostiju, ruka i oružja. Kod izrešetanog grma vidim konjanika, upravo ranu od konjanika, kako se zapleo u konja, u ranu od konja, u čvor konjskih crijeva što konjanika stežu i drže kao polip. Pa to sam ja već sve vidio! — sjetim se Stendhalovog markeza del Dongo na Waterloou ...
— Na bajonet! — Padnem na zemlju, zaklonim se iza konjskog kadavera i vidim lica izbuljenih očiju, pijana od nečega, grč na svakom licu, lice na svkom grču. Vidim lica koja više nisu lica njihovih nosilaca. Prasak, bomba pretvara se u lice, a iznakaženo kao u lude, blesasto lice pretvara se u granatu i eksplodira, te uniforme, kosti i topovi prhaju i lete pršteći uzduhom kao perje. Nemam pojma tko napada i tko se brani. Kuršum mi probio kapicu. Skutrim se kao inse-kat, želeći samo to da me smjesta ubiju i da me ne rane. Ne znam kako dugo sam tako u krvavom blatu kunatorio ... Dignuše me i kad me htjedoše u kola sa crvenim križem: — Ja bolujem od života — reknem. — Ja sam ratni dopisnik Obzora, zagrebačkog Matina i Apres-Midija. Što je nova?
— Što? Zar ne znate? Dimitrijev, narečeni Napoleon, osvoji Ćirk-Ćilise! Marš, marš, Carigrad je naš!
— Hvala bogu! No ja sam sve to vidio, pa sam zaspao, imajući senzacije Tolstojevog kneza Andreja kod Borodina. Usnuo sam jer su sve te scene već naslikali Goya i Vasilije Vereščagin.
Ja još u riječi, kad al opazim poznatu pojavu iz Balzaca: Ispod gomile mrtvih vojnika krči s odsječenom tuđom desnicom put neki turski kapetan. Mrtvac oživio!
— Nije moguće! — priskoči k meni mladi bugarski časnik i stane mi pričati kako uzeše ćirk-ćiliski redut.
Slušam i ne vjerujem svojim ušima! To je, brate moj, opetovanje poznate Merimeeove crtice!
Sutradan gledam durbinom bijeg turskih četa! Strahote slične i mnogo manje od povratka slomljene armije Napoleonove, opisane u Segurovim uspomenama.
Sve to već u knjigama doživjeh, vidjeh i proživjeh, pa što sam vraga išao nositi glavu na pazar među ove ratne duplikate! Da, rat, život, sve je to vječno, dosadno vraćanje. Sve se te strahote dogodiše jer se već dogodiše, i događaju se, da se ponova dogode i događaju, sve dok bude teklo proklete krvi Kajinove. Sve je to već opisano, pa mi je kao ratnom dopisniku dosadno opetovati poznate stvari. Ovaj rat je plagirao Gorski vijenac, Smrt Smail-age Čengića, Stendhala i Tolstoja. Sve se to već stoput dogodilo, samo ne tako brzo i tako krvavo.
Mada sam Jugoslaven, upravo Hrvat, duša me boli gledajući jad, glad, pokolj i nevolju Turčina, pobijeđenoga.
Turčina, moga brata čovjeka.
Turčina, moga brata u čovjeku.
Samo pobijeđeni su lijepi.
I opet velika, tragična pouka, da unučad i praunučad mora kad-tad ispaštati nedjela svojih djedova i krivice svojih pradjedova.
Uštap se javlja umjesto dvorogog polumjeseca.
Pomrčina islama i mrak svete Ćabe, ali islam čeka nove mlađeve, naročito islam naše krvi i plemena.
Turska je pala, ali nije propala. Polumjesec je potamnio, ali nije iščeznuo. Turčin je pobijeđen, ali nije uništen. Klonula je evropska Turska, ali nije klonuo turski narod i snaga onog al-korana, koji je u srednjem vijeku liberalizam i prosvjeta. Pade turska sila i nasilja, ali ostade Turska, koja i u Aziji ima vremena razmišljati o hipotezama historijske odmazde.
| Povratak na vrh stranice. |