Nisu lijepe ni bijele, ni mekane, dvije umorne sirote
klonule u krilo.
Dvije ptice, ptice, što su životom proletjele i više
niksd be će dići se na let.
Iznemogle miruju u krilu.
Tu im je posljednje počivalište.
Stišala se krv radinosti vječne, nalivene su do vrha
nabrekle žile.
Pogašen je plamen krvavih žuljeva, ostao je pepeo
tvrde kore.
Imaju lice, koje plače, grči se i šuti.
Mirne su kao zemlja.
Imaju dušu mekanu i dobru.
Topie su kao blagoslov.
O, krasne ruke moje majke, počinite.
Vaš dar u životu bio je kraljevski.
