Romansijerov predio ili čitajući romane Mirka Marjanovića

Romansijerov predio ili čitajući romane Mirka Marjanovića
autor: Irfan Horozović

Književna kritika djela Mirka Marjanovića.


Romaneskna niska Mirka Marjanovića (U ime oca i sina, 1969; Povijest izgubljene duše, 1980; Braća, 1983; Topot divljih konja, 1989. i Osmjehni se i u plaču, 2000.) pokazuje se kao kontinuirano istraživanje jednog vida romanesknog kazivanja, sasvim primjereno spisateljskom daru svoga pisca.

Od prve njegove knjige (u kojoj je roman U ime oca i sina i romaneskni fragment ili dodatak romanu, prethodno neispričana priča Bolest) pokazuju se sve osnovne Marjanovićeve književne karakteristike. Mitski doživljaj mikrosvijeta u kojem se kreću i tragično prohode njegovi junaci, a jednako tako i odnos prema samoj priči tj. fascinacija načinom na koji će priča biti ispričana. Mikrosvijet je zavičaj, koji u ovom romanu nije imenovan, kao što nije imenovan gotovo niti jedan od bitnih likova (zovu se Otac, Majka, Nevjesta, Sestra, Brat i jesu to što im ime kazuje, kao što je i Keruša naprosto keruša). To je svijet maglovitog, mističnog gotovo sela, prelomljenog kroz dvije pripovjedačke svijesti (obje imenovane): sina Petra koji pokušava povezati konce za svoj život krajnje traumatične a bitne priče i jednog; od aktera priče koji na neobičan način pripovijeda drugom akteru priču o pripovjedaču. Čini se da se od U ime oca i sina oblikuje jedna vrsta foknerovskog ronda koja će pratiti Mirka Marjanovića do netom izišlo romana Osmjehni se i u plaču, u kojem je taj rondo vjerojatno najskladnije oblikovan.

Slike svijeta začinju se obično u nekom detalju iz svijeta porodice s kompleksnim, često traumatičnim odnosima, u svijetu kuće ili u zakutku misli nekog od ukućana, da bi se osvjetljavale dalje u svijetu oko nje, u svijetu sela, koji je neka vrsta proširene porodice, s raznovrsnim utjecajima i prožimanjima, uzrokovanim vanjskim svijetom, bliskim gradovima, i dalekim gradovima svijeta, što se u pripovijedanoj sredini prelama kao u prizmi. Vertikala nedosegnutosti, neobjašnjivog, čežnje, žudnje i opomene tradicionalnog koda u toj prizmi je crkva, čiji službenici na različit način i u različitim uvjetima, od romana do romana, uspostavljaju svoj kontakt sa sredinom u čijem su (ponekad lažnom, ponekad istinitom) središtu.

Sve što je izvan te male prizme, grad, svijet (pretežno je to Sarajevo. iako je tu i Pariz etc.), također je prizma, prizma u kojoj se zrcali sve što se zbiva u osnovnoj, elementarnoj prizmi.

To građenje i čitanje prizmatičnog književnog krajolika vidljivo je već u slijedećem Marjanovićevom romanu, romanu o izgubljenim dušama.

Povijest izgubljene duše zapravo je priča o Jeleni, fatalnoj ženi, koja na poseban način osvjetljava sve likove uključene u priču. Sarajevo s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina pozornica je književnih kuhinja i razmirica u kojima se kreće Josip Hrnjez, urednik književnog časopisa i pisac u krizi. Tu su i njegovi prijatelji: slikar Fabris i pisac Adnan Bujas sa ženom Matildom. Jelena je frustrirana, klaustrofobična osoba koja u tjelesnoj ljubavi nalazi lijek za sve svoje traume. To naročito dolazi do izražaja u ključnim trenucima života kojeg ona živi sa Josipom, u trenucima koji je podsjećaju na mrkline vlastito iskustva. Jelena je rana za sve s kojima se sreće, rana za samu sebe. Roman Evropljanin, kojeg ispisuje Josip Hrnjez, zapravo je pokušaj ispisivanja vlastita života. Jelena ima nešto od Justine iz Aleksandrijskog kvarteta.. Fragmenti Evropljanina završavaju se potpunom bespomoćnošću Hrnjeza da završi svoje djelo i riječima njegova papagaja koji poeovski fatalistički izgovara ono što zanijemjeli Hrnjez više ne može: Izgubio je riječi, izgubio je riječi! Roman o Jeleni i Josipu, o Sarajevu i njegovim piscima (scene koje podsjećaju na Bulgakova) ispisuje onaj koji je opet pronašao svoje riječi: Adnan Bujas, pisac Povijesti izgubljene duše, odnosno onaj koji je u paralelnom romanu, romanu Martina Stupara, Europljaninu, književni lik to jest Alija Karišik.

Roman Braća korespondentan je prethodnom romanu. U nizu pripovjedaka-epizoda kristalizira se jedinstvena priča. Topot divljih konja precizno je i zanimljivo izvedena povijest jedne sudbine na koju djeluje okolina i događaji koji su se ranije zbili, a koji su posve mimo domašaja glavnog lika i njegove mogućnosti da na njih utječe. Tu su tajne službe, odanost i izdaja, povjerenje, nepovjerenje, poslušnost pod pritiskom.

Osmjehni se i u plaču romaneskno je svjedočanstvo kraja stoljeća u Šomartu (očigledna anagramska igra s imenom mjesta piščeva rođenja, kao što je to i Darg) i u Bosni. Šomart je mjesto koje je više nego selo, ali još uvijek nije grad. Kroz njega defiliraju zanimljivi likovi od proroka Jakova Bračuljića do fra Ambrozija Martića čije se sudbine neprestano prepliću i upliću u sve tragičnijim ratnim danima posljednjeg desetljeća. Tu su Jakovljeva braća, potom Pavle Kodra, sestra Valentina, i na koncu pripovjedač čitave ove kronike najavljenih događaja, onaj koji se osmjehuje u plaču, slikar Lovro, Pavlov i Janjin sin.

Marjanovićeva kronika govori o Šomartu kao starom bosanskom mjestu, napučenom hrvatskim, katoličkim življem u okruženju sela i gradića gdje su u većini drugi bosanski narodi. Postojanje Šomarta u svijesti i interpretaciji fra Ambrozija Martića jednako je povijesnom postojanju Bosne.

Uočljivo je piščevo istraživanje zavičajnih tema, gdje imenuje mjesta događanja služeći se asocijativnim ili anagramskim nazivima (Murmur, Šomart, Darg, Ojbod i sl. u kojima prepoznajemo njegovu rodnu Tramošnicu, Gradačac ili Doboj, na primjer). Stječe se dojam da su svi Marjanovićevi romani zapravo jedna kronika. Ta neprekidna kronika zavičaja prelama se kao u prizmi kroz kroniku Bosne i Sarajeva kao suvremenog središta svih kulturnih i političkih zbivanja u zemlji.

Brižljivo Marjanović gradi svoje romane. Ponekad od fragmenata, ponekad u nekoj vrsti ronda, s tim da se informacije bitne za dramaturgiju priče, ponavljaju i dopunjavaju u promjenama motrišta. Tako se svaki segment više ili manje može simultano vizualno doživjeti. To je naročito vidljivo u romanu Osmjehni se i u plaču, gdje se proročka vizija realizira kroz ponavljajuća događanja, kao i kroz povijesna tumačenja. Ponekad se te situacije doimaju kao nadrealističko, bošovsko platno gdje mrtvi mještani Šomarta žive svoj duhovni život koji se posve prirodno psihološki kopča s hladnim i tjeskobnim realizmom šomartske svakodnevice.

Marjanovićevo pripovjedanje uvijek počinje negdje iz sveznajućeg odnosno prepoznavajućeg motrišta, bez obzira jesu li u pitanju takozvani pouzdani ili nepouzdani pripovjedač. Više ili manje skladnom izmjenom motrišta (najzreliji primjer je Osmjehni se i u plaču), Marjanović nadodaje nove informacije već ispričanom ili započinje novi ugao gledanja u kojem se njegova već ispričana priča doživljava u posve novom osvjetljenju. Prirodna je tu i izmjena takozvanog stvarnosnog i fantastičnog. Tako je priča Osmjehni se i u plaču nekoliko puta ispričana, kroz tok svijesti različitih pripovjedača, a dva puta gotovo cjelovito, u dva dijela romana s jednostavnim i preciznim nazivima Prorok odnosno Franjevac.

Romani Mirka Marjanovića svjedoče o istraživanju jednog vještog i zrelog pripovjedača koji pokušava u romanesknim ogledalima prikazati sve dileme i tjeskobe vremena u kojem živi. Iako posve samostalni i samosvojni, oni su istovremeno i dio niske koja se uobličava kao romaneskna kronika jednog malog mjesta na sjeveru Bosne (ma kako se ono u nekom od romana zvalo), njegovih žitelja, te onih što su otišli u bijeli svijet, potom stanovnika Sarajeva porijeklom iz tog mjesta, te fragmentarna (a čini se da jedino takva može i biti) kronika zemlje Bosne.

DIWAN 3-4/2000.


Povratak na vrh stranice.