Ah jaoh, vajmeh, lele meni!
kud me tužnu veće vodiš,
vaj, junače moj hrabreni,
i mnom plahe rijeke brodiš?
Od strane te višnje molju, 5
odpusti mi tvrde uze,
mu ovoj skažem čim nevolju
gospodični grozne u suze,
jeda bi ju prihinila
ma nevolja na ku milos, 10
ter da bi me požalila
nje neizmijerna rajska ljepos.
O prilijepa ma gospoje,
dokli me ovdi čes prihvati,
a prid čisto lice tvoje, 15
ne krati mi milos dati.
Jur je konac već otančal,
o kom život moj zdrža se,
cvijetak mi je s lica opal,
čim ma mlados resila se. 20
Nu poslišaj milos tvoja,
ke nemire i žalosti
pati trudna mlados moja
radi gorke nemilosti.
Još ne bješe zrak dzorice 25
obujmio zrak od zvizda,
ni počele van ptičice
obhoditi svoja gnizda,
kad ja tužna moj perivoj
bjeh otašla razbirati, 30
i rožici po rumenoj
drobno cvijetje pribírati;
moj perivoj, koga slava
po sve strane svijeta sjaše,
u njem lijepa er dubrava 35
svijetlom suncu odsijevaše;
a drag miris od cvjetica,
kijem tih vjetric tuj vijaše,
i lijep žuber od ptičica
sve ljeto u njem stan vodjaše. 40
Razbirav ga od sladosti
ljetnji sanak tuj me uhvati,
puna slatke tej radosti
padoh bludno počivati.
S jedne strane lica obstupih 45
sjencom grane od lovora,
druzijem rosnu travu obljubih
da mi ne da sunce umora.
I speč sama, takoj stoje
u ljubavi mê srdašce, 50
snjeh, gdi njetko lice moje
posu cvijetkom od ružice;
pak mi poče rastirati
ove drobne mê kosice,
i k njim zlato primiješati, 55
a niz bijelo moje lice,
da od sladosti, vjeruj, ne znab,
kud mi željno srce zađe,
neg još mirni sanak moljah,
da se sa mnom ne razađe; 60
pak mi poče sjencu dvizat
onu, kom se bjeh pokrila,
i zrak sunca poklikovat,
jeda bih se probudila
Za tijem priče uprašati 65
molbam hladne sve vjetrice,
da mi s lica raspršati
budu drobno toj cvjetice.
Pak vrh mene kad dobignu,
uzam bijele ruke moje,70
ter me s zemlje van podignu,
i pospeći još, gospoje,
i reče mi: „Bježi hrlo,
da ti gusa ne obhiti
uzom tvoje bijelo grlo, 75
ere ćemo bugariti".
Tuj me veće san odbignu,
ne znah, kud mi pamet zajde,
strah me njeki svu ustrgnu,
vjeruj, gospo, moje nade. 80
Pustih, vajmeh, tužan pozor
od uzmornijeh oči mojijeh
za uprašat pomoć od zgor,
ter nejako k nebu pozrjeh.
Čini mi se, mjesec, zvijezde 85
da se u tamnos obratiše,
s bijelom dzorom sve njih gizde
mrklom sjeni zamutiše.
Začeh tada kliko vati,
jak grlica sama stoje, 90
da me majke sluh oćuti,
moja kruno, ma gospoje.
Nu još sanak svak družaše,
razmi jedna sama gora
odgovor mi odvraćaše 95
vrhu moga tužna umora,
koji govor a ja mneći,
da mi odvraća majka mila,
i š njom huda sreća oblijeći (sic)
sebi me je prihinila. 100
Pak od njekud taj tuj gora
nanije ovega bez milosti,
vajmeh, brže tad gusara,
ki mi srce ožalosti.
Ne umije ti grlo moje 105
kazovati, ni ima kripos,
vajmeh meni! tuge koje
patila je moja mlados.
Nego t' samo milos prosim,
ku mi skazat budi hrla, 110
neka u tugah već ne stojim,
ma ljeposti neumrla.
O prilijepa ma gospoje,
smili mi se tvoja milos,
tako mirno sve dni tvoje 115
provodila tvoju mlados;
tako t' višnji zgar sahrani
u ljubavi tvoje lice,
i tvu mlados gojil sve dni,
kano dzora cvijet ružice; 120
tako nigdar ne poznala
tugu hudu segaj svita,
neg radosno uživala
u ljubavi sva tva lita;
tako t' u stan rike plili 125
srebrom, zlatom po sto godiš,
i svi puti ružom ctili,
po kijeh stupaj tvoj uzvodiš;
tako t' sjalo sunce milo,
i od zvijezda svijetla svjetlos, 130
sve što plodiš, plodno bilo,
tuj t' ne porec' Višnji milos.
A ti gospo, ma liposti,
ne poreci nam milosti!
