Srce mi je puno jada,
ne umijem ti razlog rijeti,
sreća huda mnome vlada,
ni mi je živjet, ni umrijeti;
ter se čudim u mom bitju,5
gdje se dobro mê privrati,
zima mi je u prolitju,
sunce mi se na trag vrati,
vedrina se moja smuti,
mokri daždi suše zemlju, 10
a veselje u plač ljuti,
pokoj u trud i nevolju.
Oči imam, a slijep gredu,
zrak se obrati u tamnosti,
gorim stojeć vas u ledu, 15
a slas kušam u gorkosti.
Ne umijem razlog rijeti
od nesreće ka me tjeri,
još ću mučeć i umrijeti:
bi nevjera u môj vjeri.
|
|
Stari pisci hrvatski, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, knjiga XVI, Djela Petra Zoranića, Antuna Sasina, Savka Gučetića Bendeviševića, str.172, Zagreb, 1888 .
