Razgovor:Izvješće predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana o stanju hrvatske države i nacije u 1995. godini

2 Štovani predsjednice Zastupničkog doma i Sabora Republike Hrvatske, Štovana predsjednice Županijskog doma, Dame i gospodo, zastupnici oba Doma hrvatskog državnog Sabora, Štovani članovi hrvatske Vlade, i svi predstavnici izvrsne i sudbene vlasti, Cijenjeni gosti, uzvanici i svi nazočnici! I. 1995. GODINA NA KRAJU PETOGODIŠNJEG RAZDOBLJA SUVERENE HRVATSKE U 1995. godini proslavili smo petu obljetnicu uspostave samostalne i nezavisne, suverene i demokratske hrvatske države. Već zbog te činjenice, a pogotovo zbog načina na koji smo to obilježili - svečana sjednica hrvatskog državnog Sabora, prvi vojni mimohod i svečane proslave u čitavoj Hrvatskoj - prošla bi godina bila iznimno zapamćena. Međutim, u njoj se zbilo toliko događaja, i od takvoga sudbonosnoga značenja, da je možemo nazvati godinom dovršenja uspostave samostalne Hrvatske, i njezine potpune, pa i izvanredne, međunarodne afirmacije. Bila je to godina napregnutih političkih i diplomatskih pregovora, i takvih za mnoge iznenađujućih, velikih političkih i vojnih pobjeda Hrvatske, koje su stubokom izmijenile: i njezin položaj, i međunarodne okolnosti. Munjevitim, velikim i složenim ratnim pothvatima oslobođena su područja središnje Hrvatske i zapadne Bosne. Time je za buduća stoljeća osigurana opstojnost, ali i strateški interesi hrvatske države. Hrvatska je nanijela potpun poraz velikosrpskom imperijalizmu, i njegovim dvostoljetnim planovima za osvajanje hrvatskih krajeva i hrvatskoga mora. Ti uspjesi bili su najbolji, krunski, dokaz ispravnosti hrvatske državne politike u proteklih pet godina. S njima je obnovljena i učvršćena samosvijest hrvatskih ljudi da mogu ostvariti svoju samostalnu, za život sposobnu državu, usprkos nesklonosti svijeta. Valja, naime, imati na umu da je dio međunarodne javnosti, kao i domaći jugokomunistički nostalgičari, s nezadovoljstvom dočekao uspjehe hrvatske vojske u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, doživljavajući ih kao "elementarnu nepogodu". Svojim pobjedama Hrvatska je promijenila strateške odnose snaga, te kao regionalna sila postala uvaženi međunarodni čimbenik.

3 To je omogućilo: uspjeh mirovne inicijative međunarodne zajednice, pod vodstvom SAD, postizanje Daytonskih sporazuma i njihovo potpisivanje u Parizu. U okviru Daytonskih sporazuma, postignut je i sporazum o mirnom vraćanju okupiranih područja hrvatskog Podunavlja, pod hrvatski suverenitet. U tom sklopu, od posebne je važnosti i potpisivanje sporazuma o stvaranju Zajedničkog vijeća za suradnju Hrvatske s BiH i Federacijom bošnjačko-hrvatskom, u duhu Washingtonskog sporazuma, koje je svoju prvu sjednicu održalo u Sarajevu 4. siječnja ove godine. Sve tješnje i svrhovitije povezivanje domovinske i iseljene Hrvatske, došlo je, osobito, do izražaja u prigodi moga državnog posjeta Australiji i Novom Zelandu. Ozračje općeg političkog raspoloženja hrvatskog naroda, njegova zanosa i ponosa zbog postignutih rezultata, očitovalo se posebno na primjeru "Vlaka slobode", u kojem je s državnim vodstvom simbolično bila čitava Hrvatska. Njegovim prolazom, od Zagreba preko Knina do Splita, zorno je potvrđena činjenica, da su zauvijek uklonjene sve zapreke, koje su sprečavale ne tek prometno jedinstvo sjeverne i južne Hrvatske. U prošloj su godini održani i parlamentarni izbori, za Zastupnički dom Sabora, koji su označili dalji korak u učvršćivanju demokratskog poretka. Nakon njih došlo je do stanovitog preoblikovanja vlade, u smislu njenog smanjivanja i osposobljavanja za učinkovitiju operativnu djelatnost osloncem na solidnu radnu većinu u Saboru. Nikica Valentić otišao je po dogovoru, za novog premijera imenovao sam Zlatka Matešu, a većina ministara ostala je i u sastavu nove vlade. U gospodarskom životu, usprkos povećanim izdacima za vojne potrebe, uzrokovanim velikom mobilizacijom i ratnim operacijama, uspjeli smo sačuvati stabilnost nacionalne valute - kune, i štoviše povećati kredibilitet zemlje u svijetu, a došlo je - prvi put u odnosu na predratno razdoblje - i do stanovitog gospodarskog rasta. Sve u svemu, 1995. godina bila je godina burnih zbivanja, i važnih događaja od najvećeg povijesnog značenja. Godina najvećih uspjeha od dana uspostave samostalne i demokratske hrvatske države! Stoga je vise no začuđujuće, što smo suočeni s pojavama koje sve te uspjehe negiraju, s otvoreno izraženim nakanama da kompromitiraju i destabiliziraju postojeću demokratski uspostavljenu vlast, bez koje svih tih zadivljujućih uspjeha uopće ne bi bilo. Takve su pojavnosti štetne po hrvatsku državnu politiku, kako s obzirom na rješavanje glavnih unutarnjih, tako i međunarodnih problema.

4 Bez obzira na svu različitost njihovih izvora i nakana, one mogu služiti, i biti sredstvo, samo onim snagama koje su zainteresirane za povratak na staro stanje, bez suverene Hrvatske. Ni jednog momenta, ne smije se smetnuti s uma, da se sustavni napori za obaranje demokratske vlasti, koja je dovela do uspostavljanja samostalne hrvatske države, odigravaju u sjeni, pače i u okviru planova, neprestano prisutnih, itekako, utjecajnih međunarodnih čimbenika i silnica, o potrebi vračanja Hrvatske u nekakve jugoslavenske, pa i sire balkanske zajednice, kojima se daju i primamljiviji nazivi: Euroslavija, Jadranska konfederacija, Unija Jugoistočne Europe. Samo stabilna i snažna Hrvatska može se othrvati novim povijesnim zamkama. Rezultati koje smo dosada postigli, posebno u protekloj (1995.) godini, jamstvo su - na osnovama nacionalne sazrelosti hrvatskog naroda - i opstojnosti i budućnosti samostalne i suverene hrvatske države. II. DOMOVINSKI RAT, OSLOBOĐENJE OKUPIRANIH PODRUČJA I ORUŽANE SNAGE Na početku 1995. godine bilo je još pod okupacijom srpskih pobunjenika, odnosno jugosrpske vojske 11.051 čkm hrvatskog teritorija, ili 19,6% kopnenog, odnosno 12,3% ukupnog državnog teritorija. Nakon što su srpski odmetnici (noću 28./29. travnja 1995.) terorističkim napadom na civilne putnike na autocesti kod Okućana (bila su 3 mrtva i 15 ranjenih) demonstrativno odbacili postignut sporazum, o postupnom prometnom i gospodarskom uključivanju okupiranih područja u ustavnopravni poredak hrvatske države, donio sam odluku da se pravni poredak u zapadnoj Slavoniji uspostavi vojno - redarstvenim snagama. Okupirano područje zapadne Slavonije (Pakrac, Bogićevci, Medari, Okućani, Stara Gradiška, Jasenovac) oslobođeno je pothvatom "Bljesak" (1. i 2. svibnja 1995.) za svega 36 sati. Na tom području (pod UNPROFOR-om "Sektor Zapad"), pobunjeni Srbi imali su vojnu snagu jačine 4.000 ljudi u sastavu 18. zapadnoslavonskog korpusa, i osim toga dobrovoljno ili prisilno naoružano čitavo stanovništvo (oko 12.000), s dobro utvrđenim položajima, i u sumama s pripremljenim skladištima streljiva za dugotrajnu borbu. S naše strane sudjelovale su postrojbe 1., 2., 3. i 5. gardijske brigade, 1. hrvatskog gardijskog zdruga, 81. gardijske bojne, pričuvne i domobranske postrojbe zbornih područja Bjelovar, Osijek i Zagreb, posebne redarstvene postrojbe i Hrvatsko ratno

5 zrakoplovstvo. O žestini neprijateljskog otpora govore naši gubici: 60 poginulih i 186 ranjenih. Srpske odmetničke snage bile su razbijene u cijelosti, dio ih se predao, a s ostacima otišla je i većina civilnog pučanstva u Bosnu. Strani vojni promatrači, i analitičari, bili su iznenađeni uspjehom i profesionalnom učinkovitosti hrvatskih oružanih snaga, ali su još uvijek izražavali sumnje da bi Hrvatska mogla takvo što ponoviti u kninskoj krajini. Kao osvetu za doživljeni poraz u zapadnoj Slavoniji, te da bi nas zastrašili sa svojom raspoloživom raketnom tehnikom, srpski su pobunjenici, po nalogu Milana Martića, izvršili teroristički napadaj raketama "Orkan" na grad Zagreb (2. i 3. svibnja 1995.g.). Posljedice: 5 poginulih i 203 ranjenih (od kojih 19 djece). I nakon što smo munjevitim "Bljeskom" oslobodili zapadnu Slavoniju, predlagali smo Beogradu i Kninu mirno uključenje okupiranih područja na osnovi jamstva etničkih i ljudskih prava. Istodobno smo, za 5. obljetnicu Dana državnosti, 30. svibnja 1995., pripremili vojni mimohod na Jarunu, da bi hrvatskoj i svjetskoj javnosti pokazali što smo stvorili, u uvjetima potpunog embarga na naoružavanje, i s kakvom oružanom silom raspolažemo. Sudjelovale su postrojbe svih grana oružanih snaga: kopnene vojske, ratne mornarice i zrakoplovstva, opremljene najmodernijom ratnom tehnikom. Hrvatski se narod prvi puta mogao uvjeriti da njegova država raspolaže sa suvremenom oružanom silom, a strani vojni promatrači bili su začuđeni, koliko tehnikom, toliko još i vise izvježbanošću i dojmom koji je ostavio časnički i vojnički sastav. Bez obzira na sve, kninski pobunjenici ne odustaju od svojih nakana da i pod cijenu rata provedu odcjepljenje od hrvatske države, i ujedinjenje s bosanskim Srbima. U tom cilju, zajedno s bosanskim Srbima, napadaju zaštićenu zonu Bihaća. Pad Bihaća prijetio je humanitarnom katastrofom (poput Srebrenice i Žepe), i ugrozom strateških interesa Hrvatske. Stoga smo na sastanku državnih vodstava Hrvatske i Republike i Federacije BiH, u Splitu 22. srpnja 1995., prihvatili poziv za pružanje vojne pomoći Bosni. U vojnoj operaciji u jugozapadnom području BiH, u srpnju i kolovozu 1995. (pod nazivom "Ljeto '95"), oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč, cime je prekinuta glavna prometnica koja je spajala Knin s ostalim Srbima. Osim odterećenja pritiska na bihaćko područje ti su vojni uspjesi bili priprema za oslobođenje kninskog područja. U operaciji su sudjelovale postrojbe 1., 4., 5. i 7. gardijske brigade, 1. hrvatskog gardijskog zdruga, 81. gardijske bojne, pričuvne i domobranske postrojbe zbornog područja Split, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i postrojbe HVO (ukupno 12.400 pripadnika HV i 11.500 HVO). Naši gubici bili su 23 poginula i 180 ranjenih, dok su srpskim snagama naneseni golemi gubici u ljudstvu i tehnici. Posto su me, predstojnik moga Ureda Hrvoje Šarinić i savjetnik Ivić Pašalić,

izvijestili da na pregovorima, koji su nakon Beograda vođeni i u Ženevi, pobunjeni Srbi ne prihvaćaju naše uvjete, donio sam odluku da oružane snage obave oslobađanje okupiranoga teritorija Banije, Korduna, Like i Dalmacije s Kninom. Operacija "Oluja" počela je 4. kolovoza (u 05.00 sati) i završila potpunim porazom pobunjenika 7. kolovoza (u 18.00 sati), nakon svega 84 sati. Hrvatski se barjak zavijorio na kninskoj tvrđavi 5. kolovoza, a već 6. kolovoza, kao državni poglavar posjetio sam Knin, nekadašnji prijestolni grad hrvatskog kralja Zvonimira, koji su jugokomunistička armija i srpski ekstremisti pretvorili u glavni grad tzv. Srpske republike Krajine. Na taj se način zorno očitovala činjenica, da je za svagda riješen glavni unutarnji problem hrvatske države. Tim, dotada najvećim, pothvatom hrvatskih oružanih snaga, operacijom "Oluja", oslobođeno je 7.940 čkm okupiranog teritorija (14% kopnenog ili 8,8% cijelog hrvatskog teritorija). U to vrijeme imali smo pod oružjem oko 200.000 ljudi, a izravno je u operaciji sudjelovalo 138.500 pripadnika HV, MUP-a i HVO (116.900 pripadnika Hrvatske vojske, 14.500 pripadnika redarstvenih snaga i 7.400 pripadnika HVO) sljedećih postrojbi: 1., 2., 4., 7. i 9. gardijska brigada, 81. gardijska bojna, 1. hrvatski gardijski zdrug, 28 pričuvnih brigada i 18 domobranskih pukovnija iz svih 6 zbornih područja i sastavi Hrvatskog ratnog zrakoplovstva. Njima su, na bojišnici dugoj 630 kilometara, bile suprotstavljene jake srpske snage, koje su činili: 7. kninski, 39. banijski, 21. kordunski, 15. lički korpus, te korpus specijalnih snaga, ukupne jačine oko 31.000 vojnika. Srpske snage imale su oko 300 tenkova, 425 topova i minobacača, 170 oklopnih transportera i 230 protuzračnih oruđa. O žestini borbi i otpora govori podatak da su naše žrtve iznosile 228 poginulih, 15 nestalih i 1.205 ranjenih boraca. Iz oslobođenog područja otišlo je u svemu oko 90.000 srpskog stanovništva, usprkos pozivima - mojim i hrvatske Vlade - da se svima, osim ratnim zločincima, jamce sva građanska i manjinska prava. Ukupna jačina i prednost Hrvatske vojske, prije operacije, u odnosu na srpske snage procijenjena je, od stranih vojnih analitičara, nedovoljnom za takvu ofenzivnu operaciju, kad se protivnik nalazi u dobro uređenim položajima za obranu, i kada može računati sa čitavim, naoružanim, stanovništvom. Oslobađanje središnjih dijelova Hrvatske sa Kninom, imalo je za Hrvatsku političko, strateško i gospodarsko značenje od neprocjenjive, i dalekosežne sudbonosne važnosti. Nakon točno 4 godine, 1 mjesec i 2 dana, 26. kolovoza 1995. ponovno je uspostavljen redovni željeznički promet između sjeverne i dalmatinske Hrvatske. Taj povijesni cin obilježili smo, "Vlakom slobode", u kojem je na putu od Zagreba do Splita preko Knina bilo gotovo svo hrvatsko državno vodstvo i simbolično, prisutnošću brojnih predstavnika, sva domovinska i iseljena Hrvatska.

7 Način na koji je narod dočekivao "Vlak slobode" na svim usputnim postajama, i cijelim putem uz prugu, govorio je o svijesti i ponosu hrvatskih ljudi zbog napokon slobodne zemlje. Neposredno nakon operacije "Oluja", u skladu sa sporazumom s vodstvom Republike i Federacije BiH, hrvatske vojne snage nastavile su tijekom kolovoza i rujna, zajedno s HVO i u suradnji s Armijom BiH, operacije (pod nazivom "Maestral") u jugozapadnoj Bosni. U toj su operaciji oslobođena sira područja Bosanskog Grahova, Bosanskog Petrovca, Glamoča, Drvara, Kljuca, Mrkonjić Grada, Sipova i Jajca. Istovremeno postrojbe BiH oslobodile su Sanski Most i Donji Vakuf, pa je tada pod nadzorom hrvatskih i bosanskih snaga bilo vise od 54% teritorija BiH. U oslobađanju jugozapadne Bosne sudjelovale su postrojbe 1., 2. i 3. gardijske brigade HVO, druge postrojbe HVO, te postrojbe 4. i 7. gardijske brigade HV, i 1. hrvatskog gardijskog zdruga. Tijekom operacije "Maestral" hrvatske snage imale su 74 poginula i 226 ranjenih. U svim vojno - redarstvenim pothvatima u 1995. godini hrvatske oružane snage imale su 473 poginulih, 24 nestalih i 2.017 ranjenih (poginuli i nestali cine 0,3%, a ranjeni 1,1% gledano u odnosu na ukupni broj sudionika), što je srazmjerno znatno manje negoli u ratnim primjerima drugih vojski. Vojnim operacijama hrvatskih oružanih snaga u tijeku 1995. godine oslobođeno je 77% okupiranog teritorija Hrvatske. Oslobođenjem središnjih hrvatskih područja, od zapadne Slavonije do Knina i Benkovca, omogućen je povratak: nakon "Bljeska" za 49.000 prognanika, a nakon "Oluje" za još 130.000 hrvatskih ljudi. Pod hrvatski suverenitet vraćeno je vise od 10% nacionalnog bogatstva, dok su troškovi prometnih usluga smanjeni za 20 do 30%; proradio je naftovod; otvorena je auto-cesta Zagreb-Lipovac (Bajakovo), a u elektroenergetski sustav uključene su 4 hidrocentrale, snaga kojih je jednaka hrvatskom dijelu nuklearke u Krškom. Oslobođenjem 8.500 čkm privremeno okupiranog područja, Hrvatska je zadobila vojnu materijalnu vrijednost od približno 2 milijarde kuna (9 vojarni, 27 skladišta, 4 vojna vježbališta, 8 ostalih vojnih objekata, 2 zračne luke), te golem ratni plijen: preko 400 tenkova, oklopnih i drugih namjenskih vozila, 10 zrakoplova, preko 350 komada teškog topničkog i protuzračnog oruđa, te vise od 12 milijuna komada raznog streljiva i minsko-eksplozivnih sredstava). Kao državni poglavar, i vrhovni zapovjednik oružanih snaga Hrvatske dodijelio sam, u ime Domovine, priznanja u obliku odlikovanja zaslužnim sudionicima Domovinskog rata. U prvom redu palim, nestalim i ranjenim vitezovima, među kojima su se osobito

8 isticali: generali Blago Zadro i Andrija Matijaš, brigadiri Ivan Čanić, Ivan Rebrina, Predrag Matanović, Stjepan Grgac, Ante Saskor, pukovnici Tvrtko Miloš, Branimir Anić, Damir Tomljanović, Ludvig Pavlović, pilot brigadir Antun Radoš, piloti pukovnici Mirko Vukušić, Marko Živković, Miroslav Peris, letači poručnici Ante Plazibat i Rade Griva, pilot pukovnik Rudolf Perešin, koji je nestao tijekom operacije "Bljesak", iz HRM bojnik Denis Spika i dočasnici Nikola Perleta, Miodrag Perkušić i Siniša Tkalec, ali i mnogi drugi ne manje zaslužni junaći. Kao znak priznanja i počasti za sudjelovanje u operacijama "Bljesak", "Ljeto '95", "Oluja", i u "Iznimnim pothvatima", ustanovio sam posebne medalje kojima su odlikovani svi sudionici. Za istaknute ratne zasluge u čitavom Domovinskom ratu, i posebno u 1995. godini, najzaslužnijima je dodijeljeno 4.774 visokih vojnih odlikovanja. Pri kraju je i dodjela Spomenice domovinskog rata, koja se dodjeljuje svim vojnim i civilnim sudionicima. (Dosada ih je dodijeljeno 337.579). Veliki broj vojnika, dočasnika i časnika promaknut je u vise cinove. U čitavom Domovinskom ratu, od 1991.-1995. hrvatski narod imao je sljedeće ljudske žrtve: u Republici Hrvatskoj 10.668 poginulih i 2.915 nestalih (ukupno 13.583 poginulih i nestalih), te 37.180 ranjenih. U BiH Hrvati su imali 9.909 poginulih i nestalih i 20.649 ranjenih. Prema tome, ukupni hrvatski gubici iznose 23.492 poginulih i nestalih (20.577 poginulih i 2.915 nestalih) te 57.289 ranjenih osoba, što sveukupno čini 81.321 stradalih osoba. Od toga u Republici Hrvatskoj 50.763 ili 62%, a u BiH 30.588 ili 38%. To je 1,8% od ukupnog broja Hrvata u RH i BiH, ali broj žrtava (poginulih i ranjenih) u RH čini 1,4% od ukupnog hrvatskog stanovništva u RH, a u BiH 4% od hrvatskog stanovništva u BiH. U odnosu na ukupne žrtve, od 1,8% u Domovinskom ratu, hrvatske žrtve u II. svjetskom ratu iznosile su 5,9% od ukupnog hrvatskog pučanstva. Ukupne materijalne žrtve Hrvatske iznose oko 145 milijardi kuna (oko 27 milijardi US$), prema dosada utvrđenim, izravnim ratnim štetama. Oštećeno je, ili uništeno, oko 25% proizvodnih gospodarskih kapaciteta, 9% stambenog fonda, što čini oko 145.000 stambenih jedinica, oštećeni su, ili potpuno uništeni, brojni nepokretni spomenici kulture, oteta je golema hrvatska imovina u zemljama bivše zajednice. U navedeni iznos još nisu uključene vrijednosti oduzete vojne imovine, štete na području ekologije, štete na pokretnoj spomeničkoj baštini, gubici u prometnoj i gospodarskoj strukturi, te sve posredne štete. Potpisivanjem Temeljnog sporazuma o mirnom vraćanju hrvatskog Podunavlja, te Daytonskog sporazuma o miru u BiH, stvorene su pretpostavke za demobilizaciju i

prijelaz na mirnodopski ustroj hrvatskih oružanih snaga. U prošloj 1995. godini veličina Hrvatske vojske kretala se od 96.800 do 205.397 ljudi, a od tog broja bilo je 158.412 mobiliziranih vojnih obveznika. U Domovinskom ratu sudjelovalo je i 38.350 pripadnika redarstvenih snaga Ministarstva unutarnjih poslova. Odmah po završetku borbenih operacija proveli smo djelomičnu demobilizaciju, a nakon spomenutih sporazuma donio sam odluku o potpunoj demobilizaciji. Do kraja prosinca demobilizirano je 123.236 vojnih obveznika, a daljih 14.000 bit će otpušteno do kraja siječnja 1996.. Osim vojnih obveznika, demobilizirat će se i sva tehnička sredstva i motorna vozila, koja su bila mobilizirana za ratne potrebe Hrvatske vojske. Koliki je ratni napor Hrvatska morala podnositi proizlazi iz činjenice da je u vremenu od 1991. do 1995. mobilizacijom bilo obuhvaćeno 360.070 vojnih obveznika, koji su 92,1% bili hrvatske nacionalnosti, 2,40% srpske, 1,18% muslimanske, a udio svake od desetak drugih manjina bio je ispod 1%. Demobilizacijom se oslobađa znatan ljudski i tehnički potencijal za potrebe gospodarstva i obnove. Izravna ušteda u proračunu Ministarstva obrane zbog provedene demobilizacije procjenjuje se na oko 168 milijuna kuna mjesečno. Međutim, valja imati na umu da je pred nama zadaća dalje izgradnje i mirnodopskog ustroja Hrvatske vojske opremanjem najsuvremenijim tehničkim sredstvima, sukladno i primjereno našim potrebama, s obzirom na relativno najduže granice u Europi (2.958 km), te na poseban geostrateški položaj zemlje. Moderne i jake hrvatske oružane snage jamstvo su mira i sigurnosti, štoviše i same opstojnosti suverene hrvatske države, pa i njenog svekolikog gospodarskog napretka. Za normalizaciju sveukupnog života na oslobođenim područjima poseban je problem uklanjanje mina i neeksplodiranih ubojitih sredstava. Prosuđuje se, da je u tijeku Domovinskog rata s obje strane bojišnice, postavljeno oko dva milijuna protuoklopnih i protupješačkih mina, te da je ispaljeno vise od milijun različitih topničkih projektila, od kojih najmanje 10% nije eksplodiralo. Zamašnost čišćenja proizlazi iz činjenice, da su raspoređene na prostoru u duzini 1.180 km i u širini od 4-10 km, i još k tome u okviru mnogih gospodarskih objekata. Trenutno je na deminiranju angažirano 1.100 vojnika, redarstvenika i pripadnika Civilne zaštite, ali na toj zadaći mora se naći i civilna vlast. Od trenutka oslobađanja područja, vojnici su zajedno s djelatnicima Civilne zaštite, razminirali veliki dio puteva, pruga, trasa dalekovoda, gospodarskih objekata i

10 stambenih jedinica, a dosada je razminirano oko dvjesta tisuća mina i neeksplodiranih projektila. Problem razminiravanja je izuzetno velik, zahtijeva velike troškove (od oko 2,5 milijarde kuna ili oko pola milijarde američkih dolara) i višegodišnji neprekidan rad tisuća stručnjaka. Računa se, da bi 2.000 stručnjaka moralo raditi 8-10 godina na čišćenju mina. Pri Ministarstvu obnove i razvitka osniva se posebno tijelo za organizaciju i provedbu razminiranja na cjelokupnom području Republike Hrvatske, a posebna vladina komisija priprema potpuni plan za razminiranje. Na tim poslovima moći će se zaposliti znatan broj demobiliziranih stručnih pripadnika HV, ali veći broj trebat će i posebno obučiti. Zbog veličine i važnosti, problem smo internacionalizirali, upoznavši tijela UN, a i druge međunarodne čimbenike, pa i od međunarodne zajednice možemo očekivati određenu pomoć. Hrvatska država mora osigurati trajnu skrb za sve ratne žrtve: za obitelji poginulih i nestalih, za invalide i ranjene. Ta obveza i formalno je utvrđena "Zakonom o pravima branitelja iz Domovinskog rata". Do sada je stambeno zbrinuto 1.110 obitelji poginulih branitelja, 223 invalida sa 100% tjelesnim oštećenjem, 92 obitelji nestalih i zatočenih hrvatskih branitelja, te 372 invalida s postotkom tjelesnog oštećenja od 70-90%. U 1995. godini Ministarstvo obrane je za rješavanje stambenih problema odvojilo 392.382.000 kuna, a za 1996. godinu predviđa se za izgradnju stanova iznos od 434.302.000 kuna, a dodatna sredstva osigurat će se prodajom vojnih stanova. Nadalje, iz lisnice Hrvatskog fonda za privatizaciju, invalidima Domovinskog rata i obiteljima poginulih branitelja, dodijeljeno je ukupno 833 milijuna kuna u dionicama. Po odluci Vlade započela je izgradnja kuca s posebnom prilagodbom za 105 najtežih invalida koji se kreću u invalidskim kolicima. Do sada je sto postotnim invalidima dato na korištenje 100 automobila, a u tijeku je nabavka još 150 automobila. Trenutno se u rehabilitacijskim centrima na liječenju nalazi 596 ranjenika. Za sveukupne potrebe obrane - uključujući i spomenutu socijalnu skrb za ratne stradalnike - u 1995. godini izdvojeno je vise od trećine državnog proračuna, što je vise od desetine bruto domaćeg proizvoda. Valja spomenuti da smo za opremu oružanih snaga, osim uvoza, činili posebne

11 napore za poticanje domaće proizvodnje vojne opreme i tehnike, što ostaje strategijsko opredjeljenje, sa zadaćom osiguranja kvalitete i ekonomske opravdanosti. Razvojem vlastite vojne tehnologije smanjujemo ovisnost o uvozu, i zapošljavamo naše gospodarske i ljudske potencijale. Već danas je naša vojna industrija osposobljena, ne samo za remont postojeće ratne tehnike, već i za proizvodnju najsloženijih tehničkih sredstava, pa i tenkova i ratnih brodova, i sve to na temelju vlastitog, domaćeg znanja. (Primjerice, prvi hrvatski pištolj, snajperska puška, raketni sustav, bacač lakih granata i dr., a među konstruktorima valja spomenuti Ratka Jankovica). U vojnu proizvodnju uključeno je, u većem ili manjem opsegu, oko 300 gospodarskih subjekata, i vise od 15.000 izravnih izvršitelja, a za namjensku proizvodnju, Ministarstvo obrane trenutno ima sklopljene ugovore s 51 domaćom tvrtkom. Od većih industrijskih poduzeća koja su se istakla u podmirivanju vojnih potreba treba spomenuti: Specijalna vozila "Đuro Đakovic", KONCAR Zagreb, TORPEDO Rijeka, ZIS Krapina (udruga vojnih proizvođača), TANKER-COMMERCE Zadar, IMOSTROJ Imotski, RAPID Virovitica, ARMA Zagreb, TESLA-ERICSON Zagreb, ACM Zagreb, HEMERSON Zagreb, "Rikard Bencic" Rijeka, IM-Metal Ozalj, Metalna industrija Varaždin, "Petrač" Zagreb, pored mnogih drugih. U izgradnji hrvatskih oružanih snaga i u iznimno teškim uvjetima Domovinskog rata, posebnu važnost posvećivali smo školovanju kadrova, koji su svoje borbeno iskustvo i ratno umijeće dokazali na bojištima, u "Bljesku", "Oluji" i u drugim pothvatima. U našim vojnim školama do danas je uspješno završilo školovanje oko 6.800 časnika i dočasnika, od kojih su oko 10% svih polaznika pripadnici HVO. U okviru međunarodne vojne suradnje valja spomenuti tečajeve organizacije MPRI, koje je u 1995. godini završilo oko 150 časnika i dočasnika. Ministarstvo obrane školuje u civilnom visokom školstvu: 37 polaznika na magistarskom stupnju, 715 polaznika na visokoškolskim ustanovama i 1.230 u srednjim školama, a stipendira i 150 redovitih studenata fakulteta od interesa za HV. U okviru profesionalne rehabilitacije školuje se 206 invalida Domovinskog rata. U skladu sa svojom državnom politikom, a i prema međunarodnim obvezama Hrvatska održava i međunarodnu vojnu suradnju s pojedinim državama i s OESS, UN i NATO, radi stvaranja potrebnih pretpostavki za "Partnerstvo za mir". U ovoj godini predstoji nam provedba sporazuma o mirnoj reintegraciji okupiranog hrvatskog Podunavlja (Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem) koje čini 4,5% kopna ili 2,8% ukupnog teritorija. Prije rata (po popisu 1991.) na području hrvatskog Podunavlja živjelo je ukupno 194.809 osoba, i to: 87.051 Hrvata (ili 44,7%), 39.880 Mađara i ostalih (20,5%) te