Ptice na noktima
| Ptice na noktima autor: Irfan Horozović, prijevod: Tomislav Dretar |
Kad ti neko zaviri u oči, on može vidjeti i tvoju dušu.
Tako su mi govorili kad sam bio sasvim mali dječak.
I zapamtio sam.
– Čuvaj se, sine, urokljivih očiju, čuvaj se da ti ne ukradu dušu. Svašta ima na ovome svijetu...
Tad nisam o tome razmišljao, ali sad me sve češće spopada misao: kako onaj čija je duša može dušu svoju vidjeti?
Nema više starice koja mi je tako govorila. Nikad je neću moći upitati šta je mislila kad mi je tako govorila.
Nema više ni njene kćerke u čijem sam trbuhu dugo spavao, kako su mi govorili, prije nego što sam otvorio oči i vidio svijet.
Svijet je, kažu, čudo.
A prvo čudo kojeg se ja sjećam bilo je kako udaraju i odvode jednog čovjeka od mene, čovjeka koji me je pokušavao zagrliti. Omotali su mu nešto oko vrata i tako su ga vukli po našem dvorištu. Onda su ga podigli na visoki orah i tamo se klatio na vjetru kao jedna od onih igračaka koje prodaju na vašaru.
Tad sam ja otrčao.
Za mnom je zujao smijeh, zujali su kuršumi. Mislio sam da me nijedan nije pogodio i da sam se samo ogrebao, kad sam osjetio toplo u nozi. Ali iz noge je kapala krv. I ta me noga još uvijek boli. Naročito kad se sjetim.
Onda sam ušao u neki autobus. Bio je pun žena. Sakrio sam se iza sjedišta.
Kad je autobus stao, ostao sam u njemu sve dok se nije ispraznio. Nijedna me žena nije odala.
Onda sam opet trčao.
Sad sam daleko. I sad sam veliki.
Idem u četvrti razred i kažu da dobro govorim i pišem. Nekad čak i bolje od moga prijatelja Leifa.
Oči su prozori duše. To znači da ja svoju dušu nikako ne mogu vidjeti. Pokušao sam nekoliko puta u ogledalu. Ali, kad gledaš u ogledalo, duša zna da je ti hoćeš vidjeti i odmah se sakrije. Možda je stidljiva? A možda je to i nemoguće? To da se vidi vlastita duša.
Moj prijatelj Leif, s kojim se ponekad igram, poslije škole, i čiji su preci bili Vikinzi koji su oplovili čitav stari svijet, pa čak prvi stigli i u novi tj. Ameriku, ne želi o tome razgovarati. On kaže da je razgovor o tome za onu veliku crvenu zgradu od pečene zemlju u središtu mjesta na čijem je vrhu limeni pijetao.
Inače, moj prijatelj misli da su moji preci neki čudni jahači sa Istoka kojima su u dnu Evrope, kad su jurišali na Sjever, izginuli konji, pa su zato tamo i ostali.
Naravno, ja znam da je to glupost.
Možda bi tako mislio i Leif, kad bi znao šta ja ustvari mislim o njegovim starim precima. To jest, šta mi je rekao stari Nezir s čijom porodicom sam i došao ovamo. A Nezir je jednom rekao da su Vikinzi samo pili pivo i pljačkali.
I to je, ja mislim, glupost.
Ponekad su prozori otvoreni, a duše nigdje nema.
Leifova sestra Erika ima najčudnije oči koje sam ikad vidio.
Možda je takva njezina duša? Jednom mi se učinilo da to što me gleda iz njenih očiju nije samo njezina duša, nego i neka druga, koja se udružila s njom. Pomislio sam tada i prestrašio se (odmah sam vidio strah i u Erikinim očima!), pomislio sam da se to moja duša uvukla u Erikine oči i da me zajedno s njezinom dušom gleda.
Možda zato ne mogu prestati misliti na Eriku.
Ona nije u mojim očima vidjela mrtve konje konjanika sa Istoka, nego dušu što je dojahala na valovima sâma i okupana.
U školi sam napisao, na temu Oči, zadatak koji sam nazvao Naše su oči u ratu drukčije i naša mlada i lijepa učiteljica Heda ga je pohvalila. Nisam napravio puno gramatičkih grešaka i to joj je bilo drago. Ali čini mi se da ju je moj zadatak nekako i zabrinuo. Možda je zato tražila da ga naglas pročitam.
Kad sam pročitao, svi su me gledali čudno.
Učiteljica Heda je prva vidjela da ja grizem nokte. Pozvala me je kod sebe u kancelariju, dala mi malu naranču što se zove klementina i rekla da to ne valja raditi. Znam i ja da ne valja. I to sam joj pokušao objasniti. To se uvijek dogodi slučajno. Nekako se zamislim i kad se prenem, već su mi svi nokti na prstima izgrizeni. Izgleda da je ona o tome jednom pričala i sa starim Nezirom, jer me Nezir pitao za nokte, nekako čudno, kao da to dotad nikad nije vidio. Izgledao je zamišljen i zabrinut. Nezir je nekad davno bio brijač i u svome je gradu imao vlastitu radnju. On zna lijepo zapjevati stare bosanske pjesme, iako mu je glas sada hrapav i isprekidan. Kažu da je pjevao u čuvenom radničkom horu.
Jednom je Heda prošla kroz ulicu u kojoj mi stanujemo. Nezir i Nezirovica su je gledali s balkona. Vidjela ih je na balkonu i pozdravila ih. Nezir se sav ozario.
– Znam šta misliš, stari – rekla mu je Nezirovica – misliš kako bi to bilo da si kojih četerest godina mlađi.
Izgledala je i ljubomorna i zadovoljna.
– Šta četerest! Pet–šest! – brundao je Nezir uvrijeđeno.
Nisam to baš razumio, ali opet ko da jesam.
Na mojim noktima uvijek ima nešto. Neki mali bijeli znakovi. Ili crteži.
Kao da neko unutra slika male bijele slike i onda se one pojavljuju na palcu ili kažiprstu.
Prvi put sam to vidio na svom domalom prstu. Pomislio sam da se to zalijepilo perce male, najmanje ptice. Puhnuo sam ali perce je ostalo na mom noktu. I tek kad sam protrljao, shvatio sam.
Možda je to bila neka poruka.
Neziru sam ja sada kao unuk, jer je njegov sin nestao negdje na početku rata. On se još nada da će se možda javiti, da je možda u nekom skrivenom logoru ili zatvoru, ali godine prolaze a nikakvog glasa nema.
Samo sam se jednom posvađao sa Leifom.
Bio je neki praznik, ne znam kakav, i on mi je poklonio zamotan dar. Kad sam otvorio zamotuljak, unutra je bio akrobat na vratilu. Stisneš ga i on se trzne nogama, klati se... Dar mi je ispao iz ruke. Leif se sagnuo i dao mi ga ponovno, a ja sam dar bacio i gurnuo Leifa.
Leifu su oči bile pune suza.
A i meni je kasnije bilo žao. Ne znam ni sam šta mi je bilo.
Onda se na mom palcu ponovno pojavila bijela mrlja. I ličila je na akrobata. Ili na nekog čovjeka što visi. Ta je mrlja sve više rasla, osvojila je čitav nokat na palcu. I onda sam je ja izgrizao.
Poslije nisam htio jesti baklave koju je napravila Nezirovica. Jer je Nezirovica rekla da je u baklavi puno oraha.
Leifova i Erikina mama se nije naljutila na mene. Došla je da me pozove na Leifov rođendan. Bilo me je stid, ali otišao sam. Leifu je bilo drago. Naš je nesporazum bio posve zaboravljen.
A Erika me je samo gledala.
Tad sam vidio da su joj oči skoro iste kao u njene majke.
Sivoplave poput mora u našem fjordu.
Čini mi se da je moja majka imala zelene oči, a otac crne. Čini mi se, ali nikako se ne mogu jasno sjetiti.
I tad me je opet žignulo i zaboljelo u nozi.
Dugo je trebalo dok se bol smirila. A onda sam, u noći, upalio svjetlo i vidio neke čudne bijele ptice na svojim noktima. Otvorio sam jednu praznu školsku teku i odlučio da ih precrtam. I uvijek ću ih odsad precrtavati.
Kad se već duša toliko muči da izviri napolje, neću je više gristi.
Nego ću sve što mi se događa zapisati u svoj dnevnik.