Psalam 50: Miserere, mei Deus

Psalam 50: Miserere, mei Deus autor: Mavro Vetranović

Vrhu psalma: Miserere, mei Deus, po načinu od molitve.

Smiluj se vrh mene, o slavni bože moj,
   milosti blažene branit mi ter nemoj;
po mnoštvu veljemu od tvoje milosti
   životu mojemu sve zledi oprosti,
i od svake nepravde operi mene još
   i smrsi svu sade od grijeha mojijeh množ,
od kojijeh život moj, moj bože milostiv,
   ne more znati broj, što zgriješih bolježniv.
I zlobu svu moju očito poznaju,
   vaj meni, za koju dužan se ja daju.
Jošte grijeh moj vazda prida mnom ostaje,
   da duša od jada s tijelom se rastaje,
misleći u sebi svak čas bez pokoja,
   samomu što tebi sagriješih bez broja,
ter kad se od suda tvojega spomenu,
   od muke i truda vaskolik povenu,
zač mi se podobi toliki imat strah,
   u grijehu i zlobi ar život potrajah.
Zatoj te ja molju, nemoj me rascvijelit
   u ovuj nevolju, ni pravdom ognjijevit;
čin' da se opraviš u tvomu rečen'ju
   a mene ne ostaviš u vječnom dresel'ju.
I sudit kad budeš pravedno za dosti,
   da pravdu dobudeš smiješanu s milosti,
da se tvoj sud pravi i sada i vijekom
   jednaga sastavi s milosti velikom.
Zač ako ti budeš milost mi zabranit
   i mene zabudeš, tko me će sahranit?
Ne bih li ostao tač bez tebe poražen,
   slijedeći grozni plač po vas vijek i amen?
U svakoj zač zlobi ja grješnik začet bih
   u majke utrobi, prije ner se porodih;
i u grijesijeh jur mnozijeh mati me ma zače,
   jadovno rad kojijeh život moj sad plače,
ter odkli ja postah, rodiv se na svijet saj,
   vesel'ja ne poznah, ner tužbu plač i vaj;
i prjeđe ner mati poče me dojiti,
   ja počeh plakati i počeh cviliti,
kako tko poznava, što je smrt pritužna
   ter joj se pridava za roba i sužna,
ali pak smišljaje, o višnji bože moj,
   svjetovne sve vaje i trudni nepokoj,
i đavlje napasti i blude himbene
   i od vječne propasti sve muke paklene.
A ti si istinu u vijeke obljubio,
   i mene, ki ginu, još me nijes potopio!
Još stvari neznane po tvojoj ljubavi
   i mnoge potajne ti meni objavi,
davši mi taj razum, o slavni bože moj,
   slijediti pravi drum, kud se gre u kril tvoj.
Nu tuga priljuta od svud me opteče
   i čini, stran puta da zajdem daleče,
pokoja ni mira da ne imam ja sada,
   kako bez pastira ovčica van stada,
ka veči predaje okolo svijeh strana,
   bridak nož gledaje, gdi će bit zaklana,
zaklana od guse u gori gdi će bit,
   ali ju na kuse vukovi razdrpit.
Tijem k tebi klikuju, željno te moleći,
   ki velmi tuguju, trudno se boleći,
planinom trudeći da najdu drum pravi,
   plandišta želeći od vječne ljubavi,
gdi moj duh u goju mogal bi pribivat
   i slavu tuj tvoju u vijeke uživat;
zač ovaj dubrava, jadovna i trudna,
   vukova i lava ovo je sva puna,
i mnogo zvijeren'ja zlosrda tolikoj,
   da nije moć smiren'ja imati ni pokoj,
u ovoj dubravi pripravni ter stoje
   od tvoje ljubavi da mene razdvoje,
da moj duh rascvijele, u vijeke da plače,
   i da me razdijele od višnje polače.
Za nijednu drugu stvar, toj ćutim u sebi,
   ner samo za nehar, što zgriješih ja tebi.
Nu tvoje smiljen'je sliši moj tužan glas
   i grozno cviljen'je pogledaj za mao čas,
i tvojom rosicom milosti blažene
   isopa granicom okropi ti mene,
i rijekom operi i duh moj i tijelo
   i od srca poderi sve moje zlo djelo;
ne mogu zač lijeke nać mojoj bolosti,
   ner slavne te rijeke od vječne milosti.
Ako me oprati njom budeš od zgore,
   bjelji ću ostati ner li snijeg od gore.
Zatoj ću za svu moć cviliti noć i dan,
   čijem budu k tebi doć od zledi sve opran.
Zač ovoj tamnilo, koje me izmrči,
   većma je nemilo, ner nalijep najgorči.
Zatoj mi daj milos po tvojoj milosti,
   da ovaj usilos od velje gorkosti
vrne se u slados medene naravi,
   sva tužba i žalos da me se izbavi.
I momu čuven'ju s vesel'jem daj rados,
   u veljem vesel'ju da ostavim svu žalos;
zač velmi tuguju svaki hip i svak čas,
   dokoli začuju tvoj bože slatki glas,
da mi glas tvoj reče u veljoj ljubavi:
   zašao si daleče i ostavio drum pravi,
nemoj se zastranit, nemoj se izgubit,
   ja ću te sahranit i slatko obljubit;
zlobe t' sam sve prostil ljuveno i milo,
   i plač sam tvoj primil i uzdah u krilo;
neću te ostavit, zač sam plač vidil tvoj,
   ner te ću postavit s vesel'jem u dvor moj.
Moj bože, da taj glas ja grješnik začuju,
   rekal bi: pride čas, da gori putuju;
milos je od boga zgar mene zadahla
   i od mene neboga sve zledi oprala.
Vaj, smrtna naravi, zatoj sad upriješi
   ter moj duh rastavi i s tijelom razdriješi;
umiljene kosti zač će goj imati,
   i od vječne žalosti vesel'je prijati;
prijat će goj i mir obil'ja svakoga,
   vjekušti gdi je vir kladenca živoga,
gdi putnik, ki žedni na svijeti i trudi,
   na živac taj medni i hlipi i žudi.
Jednom ga okusi, moj bože, putnik taj,
   u vijeke ne suzi, zač najde duši raj;
i od slavne te rijeke tko bude jednom pit,
   ne žedni u vijeke, ner li je vazda sit,
sit vječne ljubavi i tvoje milosti,
   u višnjoj državi od vječne svitlosti.
Zač gdi je taj voda od slavne tej rijeke,
   nije suncu zahoda u zapad u vijeke;
ni sinja oblaka ni s maglom tmasta noć
   ni mrkla pomraka vidjeti nije moć,
zač si ti bože sam, ki suncu odsijevaš,
   živući vajmeh plam, ki svaki duh zgrijevaš,
svakoja ki vladaš, o bože istini,
   i živi duh davaš svakojzi živini,
a navlaš človjeku, koga ti satvori
   na tvoju priliku, da t' služi i dvori,
a platu za službu neka mu daš i dar,
   da je s tobom u družbu jaki sve tvoja stvar.
A moje neharstvo, o bože istini,
   meni toj česarstvo izgubit učini!
Nu moj grijeh govorim, o slavo prisveta,
   u zlobah ki norim svrh glave do peta.
A za toj, a za toj, molim te ljuveno,
   prislatki obraz tvoj i lice rumeno
od zloba od mojijeh odvrati na prješu,
   od uza đavoljijeh neka se odvežu.
Zašto sam vas spućen i stegnut uzami
   i život moj smućen pere se suzami,
suzom se vas pere prigrozno rascviljen,
   čijem svasma razbere da je s tobom razdijeljen.
Tijem bože ti sade milosti po tvojoj
   sve moje nepravde i zlobe i grijeh moj
učini smršene i svasma potlači,
   da moj duh ne čezne ner tebe da slači,
uzmnožen i slavan vrh nebes ki stojiš
   i velmi pripravan, da togaj posvojiš,
tko ti se pridaje, od zloba odriješen,
   da vijekom ostaje, pri tebi utješen.
A drugi tko mene da more rastavit
   od uze pakljene a s tobom sastavit?
Tko li me izvadit iz morscijeh dubina
   i moj duh nasladit, ljubavi jedina?
Razmi tva slavna moć i milos taj tvoja
   može mi dat pomoć, ki ištem pokoja;
ufan'je sve moje u tebi ter stoji,
   da mene toj tvoje blaženstvo posvoji,
da mene namiriš i sada i u vijeke
   i daleč odtjeriš sve moje krvnike,
ki biju trudan boj sa mnome svaki čas,
   da tužan život moj povuku u propas,
da se ja ne shranim, o bože, u dvor tvoj,
   ner da se nastanim u vječni nepokoj.
Zatoj se ja boju ter cvilim i suzim,
   dušicu da moju moj bože ne izgubim;
zač vidim u meni i sud moj poznava,
   vaj da mraz studeni me srce skončava,
studenu mramoru prilično ter stoji
   i suhu javoru, ki zelen ne goji,
bez svoje zeleni gdi takoj vrh gore
   ni hlada ni sijeni sazdati ne more.
Trepteći ter predam i velmi tuguju
   i smrtni čas gledam, da k zemlji putuju,
ka me je dala van, do groba da budu
   i obnoć i obnoć živjeti u trudu,
ja vajmeh da takoj u trudu i u tužbi
   potraju život moj na svjetovnoj službi,
pun grijeha, pun zloba, bivši [ja] neharan
   za ke se podoba da sam ja pokaran
od tebe moj bože, o suče pravedni.
   Nu ako mi bit može, smiluj se ti meni,
ter tvojom milosti, o višnji bože moj,
   grijehe mi sve prosti, kojijem se ne zna broj.
Oprosti bože moj, da budu pravo reć,
   pri tebi sluga tvoj da mogoh milos steć;
po božjoj ljubavi, po božjoj milosti,
   moj se duh izbavi vjekušte žalosti.
To li mi ć' zabranit tuj milos i dar tvoj,
   gdi se će sahranit čemeran život moj?
Gdi će duh priti moj bez tvoje ljubavi,
   kad smrtni nepokoj strijelom ga rastavi?
Ter mislim dan i noć, za zledi za moje
   kako ću grješnik doć prid lice taj tvoje,
vaj gdi nije moć po tom za grijeh se kajati,
   kad človjek životom bude se rastati;
nit se je moć sakriti ni tajat svoj poraz,
   tko bude tuj priti prid slavni tvoj obraz,
jaki sve griješna stvar, ka spoznat ne može
   od tebe tolik dar, pravedni moj bože,
ter vječni trud ćuti i u plaču sve stoji,
   gdje nemir priljuti njeguje i goji.
Tijem srce me stvori, da od tvoje ljubavi
   u plamu sve gori i od tvoje ljubavi,
moj bože jedini, da u njemu nije ino,
   ner drazi kameni i zlato prifino;
zač svijetlo i čisto, moj bože, kad bude,
   scijenit ću za ništo minute sve trude:
od mene vas moj grijeh vas se će odvratit
   i moj plač vas u smijeh i u rados obratit.
I duh moj ponovi, pravedan neka jes,
   i k sebi prizovi u slavu od nebes,
od uda od mojijeh da se prije rastavi,
   sve zlobe i svoj grijeh da svasma ostavi,
neka nov poleti u višnje kraljevstvo,
   gdi je dvor prisveti i višnje blaženstvo.
Zač moj duh ne želi na svijeti dar ini,
   ner da se naseli u višnjoj baštini,
gdi je velja razlikos i velja divoća
   i ljubav i milos blaženoga voća;
svaki cvijet gdi niče pun rajske radosti,
   gdi živac istječe od vječne sladosti.
I od tvoga obraza ne odvrz' me ti sada,
   ki vičem iz glasa od tuge i jada,
u suzah plovući, moj bože, dan i noć,
   tvu milos zovući, da mi si na pomoć.
Od straha zač predam i kako mraz stinu,
   pod sobom gdi gledam beza dna dubinu,
i tužnu tuj propas od jame pakljene
   i toli strmen jaz koji zja na mene;
na mene vajmeh zja, jakino bijesan lav,
   da doli nebog ja propadu strmoglav.
Tijem slavno tve lice put mene obrati;
   i moje tužice sve daleč odvrati,
i od mene još duh moj blaženi i prisvet
   o bože ti nemoj odnimit i vazet,
o bože, bez koga ne može živ človjek
   blaženstva vječnoga dostići po vas vijek.
Povrat mi vesel'je od tvoje sahrane,
   da vječno dresel'je mene se ostane;
i duhom pritvrdijem potvrdi mene ti,
   uzmnožnijem i slavnijem, moj bože prisveti,
da budu potvrđen u slavi prisvetoj,
   da nijesam pogrđen u družbi prokletoj.
Toj bože da poznam, da mi se objavi,
   rekal bih: živi plam od tvoje ljubavi
svu zlobu popraži i svu zled u meni
   i moj duh utaži tvoj pogled ljuveni,
od muke proklete ter se ću rastavit
   i tvoje sve pute zlijem ljudem ostavit,
svoj život ki traju u zlobah i jadu,
   a ništor ne haju za razlog i pravdu,
po drumu pravomu neka svi putuju
   u grijehu tamnomu koji se sad čuju.
Ar ću ja, bože, bit zrcalo svijem ljudem,
   ki želim k tebi prit, da moj duh sabljudem,
o slavo prisveta, ter se će još k tebi
   zli ljudi opeta vrnuti po sebi;
po sebi ne samo, ner s tvojom milosti
   priti će još tamo k višnjojzi svitlosti,
pravedni gdi stoje ter se će miješati,
   ar zlobe sve svoje ovdi će oprati.
Bože svijeh krvnika jošte me slobodi,
   i strijela bez lijeka da duh moj probodi,
ka duh moj probada, da život moj skrati
   i rados svu sada da u tužbu obrati;
o slavo i silo, o vična ljubavi,
   da moj duh i tijelo s vesel'jem rastavi.
Zatoj te sad zovu, pomoćnik da si moj,
   u suzah ki plovu ja vajmeh ki sam tvoj:
pomiluj pomili, čin' da sam sahranjen,
   da veće ne cvili moj život izranjen;
daj mojoj rani lijek, po tvojoj ljubavi,
   da duh moj po vas vijek hvali te i slavi.
Zač da bih obašal sva polja i gore,
   ne bih ja lijek našal niti se nać more,
ni u bil'ju ni u travi ni u čemu na saj svijet,
   bez tvoje ljubavi, pravo se može rijet.
A ovo se ja bolim za svu moć i snagu
   i plačno ja molim tvu milos pridragu,
koju je moliti, moj bože prislatki,
   da budeš prostiti vaj meni grijeh svaki;
zač si ti milostiv, ja dužan ostaju,
   nu velmi boljezniv za grijeh se moj kaju,
za grijeh se moj kaju, zašto sam ja dužan:
   tijem ti se pridaju, kako rob i sužan.
Sve moje smiljen'je i uzdah moj stanovit
   i grozno cvilen'je zatoj ću ponovit,
da milos po trudu ja budem dobiti,
   suzami kad budu sve zledi odmiti.
Srce ću tijem spravit, i jezik i duh moj,
   da bude vijek slavit i pravdu i sud tvoj;
zač duh moj poznava, da si ti bog pravi,
   sva hvala i slava od vječne ljubavi.
Nu duh moj ne može spravit se na sebi,
   bez tebe moj bože svu hvalu dat tebi;
zašto je nejaki i slabe kriposti,
   moj bože prislatki, bez tvoje kriposti,
ter kako človjek nijem, bez jezika stoje
   proslavit ja ne vijem blaženstvo toj tvoje.
Tijem pozri na me zgor s nebescijeh visina
   ter usne me otvor, ljubavi jedina.
Vaj hrlo upriješi, ljubavi velika,
   ter uzal odriješi od moga jezika,
i moj duh nadahni, moj bože živući,
   i srce me takni tvoj ugljen gorući,
da srce i jezik, i usta i duh moj,
   navijeste dar tolik u slavu i hip tvoj,
neka ja ne stoju jakino človjek nijem,
   da slavu tuj tvoju navijestim ljudem svijem,
zao človjek, moj bože, neka ne bude reć,
   da grješnik ne može od tebe milos steć,
da od suza usilos ali plač priljuti
   ne more na milos grješnika vrnuti.
Žestok je taj nalijep, i sunca vrh gore,
   prem ti je svasma slijep, tko vidit ne more!
Ne zna li svak, bože, da suze priljute
   i uzdah sam može sve grijehe minute
i zlobe oprati i čini človjeka
   u tvoj dvor poslati k vesel'ju bez vijeka!
Tijem bože, milos daj, ne brani ljubavi,
   da sa mnom vječni vaj svasma se rastavi,
da moj duh ne preda plačan i rascviljen,
   dočijem se ugleda s tobome sjedinjen.
A ufan'je za vas svijet ja neću izgubit,
   zašto sam stanovit, da me ćeš obljubit;
zač tvoja riječ slavna branit mi neće moć,
   vidiv me pripravna, na milos k tebi doć.
A tvoja riječ veli, o bože ljuveni:
   spasen'ja tko želi, da bude prit k meni;
neću mu zabranit ja moje ljubavi,
   ner ga ću sahranit, kad svoj grijeh ostavi;
i kad se obrati još skrušen za dosti,
   život će prijati od božje radosti.
A prije će svakoja na svijeti poginut,
   ner slavna riječ tvoja igdar će priminut.
Tijem ovo mišljen'je blazni me i krijepi
   i grozno cvilen'je sumnju mi korijepi,
i ove žalosti sve slatko probavljam,
   čekaje radosti, kojom se pripravljam,
i tvoju odluku koja se ne krati,
   da moj trud i muku vesel'jem naplati.
Zač ino prošen'je ja neću iskati,
   ner samo prošten'je za moj grijeh pitati.
Od tebe samoga ja pitam, bože moj,
   od grijeha svakoga da odriješiš život moj;
neka sam odriješen s dobrijemi u broju,
   da veće ogriješen u vezu ne stoju.
Prosti mi i umnoži mene, tva ljubavi,
   i moj grijeh odloži i u razlog ne stavi.
A sad gospodine milos mi tvoju daj,
   s nebeske visine ti na me pogledaj;
pogledaj na me zgor, ki s' mojoj duši lijek,
   ter usne me otvor i spravi moj jezik,
ter ću ja ma usta i jezik spraviti,
   ljubavi gorušta, da budem slaviti
tebe, ki sam jesi, koga ja sad hvalim,
   ki vladaš nebesi i stvorom ostalijem.
Usta ću pak spravit i spravljen kad budem,
   tvoj ću sud objavit na svijetu svijem ljudem,
neka svak znat može, da tvojom ljubavi
   mene ti sam bože od pakla izbavi.
Tijem ako ti bi ktil, o moje ufan'je,
   ja bih ti poklonil harno prikazan'je;
o bože prislavan, nu nećeš ini dar,
   ner duh napastovan, da ti se da na dar.
Samo je za te toj i toj ti dariva,
   na svijeti trudan boj tko u polju dobiva.
Nu tko ti da na dar srce umiljeno,
   od tebe nikadar nije pogrđeno;
i kad je skrušeno ter ti se pridava,
   s tobom je združeno gdi je višnja država.
Tijem primi od mene, što ti sam ja dužan,
   darove ljuvene, kako sve tvoj sužan.
Ne junčića mlada ni tele najbolje,
   obravši iz stada, da ti se zakolje;
ni vola pritila, ni druge živine,
   da ti se posila; zač sve to primine:
ner ti ću srce dat jednaga i duh moj,
   i u tvoj ga kril poslat, da primeš na dar toj.
Zatoj te sad molju, kako je i pravo,
   primi toj na volju, sva hvalo i slavo!
Čin', da nije pogrđen od tebe ovi dar,
   ner da je potvrđen, kako sve draga stvar.
Zač kad ti toj poslah, o bože milostiv,
   suzami sve oprah ja grješnik boljezniv,
sve čisto i bijelo neka t' se odpravi,
   da pade u krilo od tvoje ljubavi.
Višnji gospodine i bože prislavni
   milosti jedine još tvoje nep ??ni,
ti dobro učini u tvomu hotjen'ju
   koji si jedini u blagom pozrijen'ju;
pozrijen'ju po tvomu, po kom je shranjen'je,
   Sionu ti svomu pokaži spasenje.
Pogledaj i smiri narode razlike,
   da se ziđu miri i zgrade velike;
potrjebu zač ima miri bit utvrđen
   grad Jerosolima ki je velmi razgrađen,
i koj se još ori sadanjijeh sijeh dana,
   u plamu vas gori okolo svijeh strana.
Do dna se vas ori i u njem nije cio kamen,
   zač mnozi zlotvori potiču živ plamen,
s himbom od nevjere, da u rasap toj malo
   razaspu te mire, što ih je ostalo.
Nu možeš milos dat, daleče da budeš
   zlotvore tve prognat, da taj grad sabljudeš,
o slavo jedina, o slavo prisveta,
   da se taj tvrdina sagradi opeta,
vaj da od sad ne gine tolik puk s narodi,
   od prave istine ki daleč zahodi,
daleče zahodi jak ovca van stada
   i u maloj još vodi topi se sve sada;
topi se u vodi, u vječnomu vaju,
   slijep slijepa gdi vodi a oba padaju
strmoglav u ponor od vječne žalosti,
   pakljeni gdi je dvor s vjekuštom žalosti.
Tijem bože pomozi, da' milos jedinu,
   narodi da mnozi sljepački ne ginu,
neka se ne jazi taj propas dušami,
   u koj su porazi i gork plač suzami.
Sad zidan kad bude grad tvoje oblasti,
   zabit će sve trude minute napasti.
Tadaj ćeš primiti pravedne osvete
   i sile slomiti od vojske proklete;
vrh otara tvoga tadaj će t' stavit još
   ne junca jednoga, nego li velju množ.
Toj ti će zaklati, i kada svi zgore,
   tebi će poslati u nebeske dvore.