Psalam 30: In te domine speravi

Psalam 30: In te domine speravi autor: Mavro Vetranović

Vrhu psalma: In te domine spero, po načinu od molitve.

Vidim se smeten vas i tužan za dosti,
   i s plačem svaki čas ponavljam žalosti,
suzice roneći jadovno u tugah,
   zapleten stojeći jak piple u kukah;
i u tužbah u mnozijeh zamršen još sam vas,
   jak pljeva u snopijeh, kada se požuje klas.
Zač istok i zapad i vjetri ostali
   protiva meni sad vaj svi su nastali;
k tomu me svaki čas sve rijeke i vode
   u vele strmen jaz truđahna zavode;
i trud me porazi, u suzah gdi plovu,
   zač mili i drazi, na pomoć ke zovu,
svi mi su protiva, da nije moć počinut,
   gdi mrtva i živa hoće me pozinut;
i himbom vas svijet saj grozno me rascvijeli,
   i meni plačni vaj za darov nadijeli.
Tuge su još vel'je i nemir krvav,
   ufano vesel'je zač me sve ostavi.
Zlovoljan tijem stoju, rascviljen i plačljiv,
   kušaje čes moju i moj trud bolježljiv,
jak bolan nemoćnik od groze boleći,
   ki ne ufa prijat lik i zdravja želeći,
ter mu se stvar svaka, što kuša svaki lip,
   ako je i slatka, obraća u nalip.
Pokli je pripravan, o bože ljuveni,
   ovi svijet pritaman nepokoj dat meni,
i ki me tač muči, i koji hoće toj,
   da mene razluči od tebe, ki sam tvoj;
ter ne vijem što ću sad, kud li se obratit,
   kako li ovi jad od mene odvratit;
komu li u ruke ja se ću pridati;
   da moj trud i muke od mene odvrati,
zašto nije čut sade nit je moć vidjeti
   razloga ni pravde ni ljubav na svijeti.
Nemiran svijet je vas, tužba se svud plodi,
   i vjera svaki čas na manje dohodi.
I pravda sijeh dana jurve je s razlogom
   pod noge splesana, ner samo prid bogom,
gdi čeka vrime toj, s vrimenom da zgara
   vas narod i puk svoj za zlobe pokara.
Glavu će najveće lje batom udriti,
   po pravdi ka neće s razlogom suditi,
ka svako zlo djelo djeluje pri blagu,
   ter dušu i tijelo dala je sve vragu;
koja se nikoga ni stidi ni boji,
   ni srde od boga, pripravna ka stoji,
da božja osveta za grijeh ju svoj plati.
   svrh glave do peta da ju mačem rasplati.
Zatoj ćeš, bože moj, tuj srdu poslati,
   da pravda i sud tvoj ne bude lipsati.
Pokli nije nikoga, pravedni moj bože,
   da mene neboga u trudu pomože;
samoga ner tebe ki milos ne braniš,
   i dal si sam sebe, človjeka da shraniš;
ja se ću uteći put tvoje ljubavi,
   i ovuj ću riječ reći, što prorok sam pravi:
o bože svijeh boga, ki živiš po vas vijek,
   u tebe samoga ufam se ja grešnik;
i ufan'je sve moje tebi ću pridati,
   blaženstvo da tvoje milos mi ne skrati,
da nijesam smeten vas u vijeke i amen,
   ki cvilim svaki čas s vesel'jem rastavljen;
i u pravdi u tvojoj slobodi ti mene,
   a dušici mojoj daj dvore blažene;
čin' da se nastani, o bože, pod tvoj kril
   da se tuj sahrani, gdi ju si satvoril;
zač taman svijet ovi nepravde pun svake
   hitro me vaj lovi u mrježe pritanke.
Tijem željno uzdišu, o vječna ljubavi;
   i moj duh uzvišu k nebeskoj državi,
ufan'je gdi moje stvoril sam za svu moć,
   pod krilo toj tvoje da bi mi tamo doć;
dušica da moja svasma se izbavi
   svjetovnoga boja i s tužbom rastavi;
da budu prit tamo ne mojom kriposti,
   ljubavi ner samo od tvoje milosti;
po sebi zašto sam ne mogu dobiti
   bez tebe višnji kram, ni u dvore tve priti,
gdi sam prit ja ufan po tvojoj milosti,
   gdi je tamo vječni dan i vječne svitlosti;
gdi nije plač ni tužba, gdi nije tužni vaj,
   ni himbena družba, ke je pun vas svijet saj;
gdi saj svijet darove ne dava za službu,
   ni plačne jadove, ni sjetu ni tužbu.
U te ću samoga dake ja ufati,
   ki moreš svakoga na milos prijati,
ki moreš milos dat i ljubav tuj tvoju
   i mene odrvat u trudnomu boju.
Zač ovi trudan boj ne mogu dobiti,
   ako ti bože moj budeš me zabiti;
toliko zač mnoštvo napira na mene,
   stavit me u robstvo od jame pakljene.
Tijem k meni uho tve prikloni, bože moj,
   ter moje tužbe sve i plačni nepokoj
usliši, usliši, kriposti velika,
   i hrli i preši ter mene grješnika
od'rvi od guse, koja se pripravi,
   pakljene da uze na grlo postavi,
da mene pritužna i plačna za dosti
   povede za sužna od vječne tamnosti.
Zatoj me ti spasi i ukloni ti mene,
   gdi su ti porazi od jame pakljene;
i meni ti budi zaklonik nebogu,
   tolik broj zlijeh ljudi zač trpjet ne mogu,
po svjetu đavolju ki se su sastali,
   da bi me na volju s baštine prognali:
vaj da me prožene taj sila duha svijeh
   iz kuće blažene, za nijedan za moj grijeh,
za svoje ner zlobe, nenavid ner za svoj,
   kako zle hudobe, slijedeći život moj,
zlu volju kažući da me prije umore,
   i očito lažući, zlo na me govore.
Š njimi je hitrina i hitri taj lovac,
   ki meni zapina potajni tonotac;
ter hitro spoznaje iz krova gdi stoji
   sve moje stupaje rasklada i broji;
po đavljem zakonu ter tužna taj glava
   drugomu Neronu prava me izdava.
I utočni bud mi dom i štitak moj budi,
   vaj neka veće mnom ne vore zli ljudi,
nego li da spasen po tebi ja budu
   da veće poražen ne bolim u trudu;
zač si ti ma jakos i utočište moje,
   i moja sva rados, o bože, bez koje
prijati jakosti nikako nije mi moć,
   ner s trudom žalosti i gork plač dan i noć,
i uzdisat svaki čas, o kralju izbrani,
   ako me tvoja vlas zlijeh duha ne obrani,
ki svasma nastoje za svoja zla djela,
   da moj duh razdvoje prije reda od tijela,
brojeći me stope jeda me prihine,
   da me prije potope sred morske pučine.
I imena rad tvoga, o bože prislavan,
   slavna i svetoga, ti budi prislavan.
Iz morscijeh dubina da me sad izvadiš,
   o slavo jedina, da moj duh nasladiš,
i da me nahraniš i napitaš lačna,
   i da me obraniš od plača intačna;
zač trpim velik trud i muke pakljene,
   gdi čine krivi sud zli ljudi od mene,
i sve zlo što vore i sami što djelju,
   toj na me govore ter nebog ja cvijelju,
i velmi uzdišu od muke tolike
   gdi čuju i slišu otrovne jezike,
u kijeh su nalijepi ter moj duh bodu tač
   jak strijele i šipi aliti rtat mač.
Svako zlo ter riješe, da meni duh smute,
   k tomuj mi zapriješe tonoti sve pute,
i zamčice tanke svudi mi spravljaju
   jadove ter svake trudnu mi zadaju,
jeda me ulove, kako zvijer u lugu,
   da moju ponove svu žalos i tugu.
Iz ovijeh tonotac zatoj me izvedi
   i himbenijeh očac, u kijeh su sve zledi,
zli lovci nemili koje su vaj meni
   podhimbom sakrili, moj bože ljuveni,
nevidom da upadu i da se zamaknem,
   u plaču i jadu nevidom da izdahnem;
zač si ti shranitelj, o bože dragi moj,
   i od duše spasitelj, ka želi vječni goj.
U tvoje tijem ruke duh ti moj pridaju,
   da odvratiš sve muke, koje me skončaju;
i k meni pristupi, bože od istine,
   ter moj duh odkupi, da u tužbi ne gine.
Vijem da ga s' odkupio, shranit ga hoteći,
   kad si za nj krv prolio, na križu viseći.
A sada potvrdi milos i utemelji
   i onogaj pogrdi, ki meni smrt želi;
ter od psa sljednika tom tvojom ljubavi,
   ki laje i rika, ti mene izbavi,
koji mi nepokoj i nemir zadava
   ter pamet i duh moj lajući skončava.
Tijem slavni moj bože čin', tvoja da milos
   trudna me pomože i satre usilos
od togaj, ki meni zadava tolik trud
   i tonot himbeni zapina oda svud;
zašto si bože svih velmi nenavidil,
   u zlobah u tacih na svijeti ke s' vidil;
ti si nenavidil meu zlobe sve ine,
   ki gube rajski dil a ljube taštine,
pravedan zač tvoj sud hotil je, moj bože,
   da trpi pakljen trud, tko slijedi raskoše.
Nu što će oni rijet, o višnji bože moj,
   kad pridu na on svijet prida te na sud tvoj,
koji su stavili svu pamet u oholas,
   a tebe zabili, koji si vječna slas;
ki slatko papaju i slijede svaki blud
   a svojijem zadaju s razmirjem velik trud?
Za griješne te duše velmi se ja bolju,
   trbuhu ki služe i živu na volju;
a navlaš človjek taj, koga sam ja poznal,
   za dobar zalogaj koji bi dušu dal,
na mene koji zja svaki hip i svak čas,
   da priđe padu tja strmoglav u propas.
Ja zatoj u boga ufam se za svu moć,
   da mene neboga ne bude trudna oć;
i da me isprti od bijesnoga lava,
   vaj koji do smrti moj život skončava.
Nu se ću radovat s vesel'jem sluga tvoj
   i tebi hvalu dat, o višnji bože moj;
zašto si pogledao na moje smiljen'je
   i mene nijesi dao u vječno cvijeljen'je
onomuj človjeku, s kijem su zli zlotvori,
   ki moli smrt prijeku da me prije umori.
Nu milos blaženu ne brani tuj tvoju,
   ter dušu spasenu učini ti moju
od stare nevjere, koja me slijeđaše,
   i velje potjere za mnome činjaše.
Tijem tebi hvala bud, ki milos ne krati,
   ner li njih krivi sud na pravac obrati;
i nijes me satvoril, da tvoje odluke,
   ja kad sam tužan bil, dadu me u ruke
neprijatelja mojijeh, kijeh me si sačuval,
   moj bože rad kojijeh velmi sam tugoval.
Nu rados ja čuju, ar bože svud sada
   slobodan tuguju bez tuge i jada,
zač me si ufano zle družbe izbavio
   i u mjesto prostrano me noge postavio.
Prostran mi bože put i širok objavi,
   po kom se gre u skut od tvoje ljubavi.
Nu nije moj razum tolike kriposti,
   slijediti pravi drum od tvoje milosti;
bez tvoga smiljen'ja nit se ću izbavit
   groznoga cviljen'ja nikako na saj svijet,
zač me svijet još veže uzami i puti,
   i doli priteže, gdi je plač priljuti.
Hini me i vara i hitro još meni
   doli jaz otvara, gdi je plamen ognjeni.
K tomuj mi za službu, moj bože, dariva,
   vični plač i tužbu da moj duh uživa.
Tuge su još veće i veća još napas,
   pokoja gdi neće dati mi za mao čas,
dušicu da moju meju sve ostalo
   provodim u goju i u miru daj malo;
sa mnome intačno nego li bije boj,
   da tužno i plačno provodim život moj,
i što sam po sebi ne može ovi svijet,
   priziva vaj k sebi zle ljudi na izmit,
da svijetu pomogu na mene vojevat,
   i meni nebogu vjekušti trud zadat.
Zatoj se ti meni smiluj gospodine,
   o bože blaženi, da moj duh ne gine;
zač velmi tuguju i u san i javi,
   posil'je gdi čuju, što na me svijet spravi.
I oko se me smuti i utroba ostala,
   i duša zled ćuti od razlicijeh zala;
jere u bolosti polipsa život moj,
   od velje žalosti ćuteći nepokoj.
I godišta moja, odkle se porodih,
   s plačem bez pokoja do sada provodih,
ter ino ja nebog u vijeke ne poznah,
   odkli me stvori bog, ner samo plač i uzdah;
i kripos u uboštvu moja se razboli
   od suza u mnoštvu, ke oko me proli;
a moje sve kosti ostaše smetene,
   biraje žalosti i trude pakljene
i on plač i tužbu, vaj ki se priživa,
   što saj svijet za službu suđen'je dariva;
gdi je plač i tužba i truda za dosti
   i skržit od zuba i vječne žalosti,
od koje ja družbe bojim se jadovit,
   da moje sve tužbe ne bude ponovit;
sve sile zač spravlja svaki čas svaki hip
   ter meni ponavlja vas čemer i nalip.
Jošte sam vrhu svijeh, o bože, tvoj sluga
   neprijatelja mojijeh učinjen od ruga
i njih pogrđen'je, ter trudan ostaju;
   nu moje strpjen'je sve tebi pridaju,
ti čuvaj, ti bljudi i ti me obrani,
   od toli zlijeh ljudi i moj duh sahrani.
I od susjed od mojijeh pogrđen sam vele,
   ki kožu svu na mijeh odrijet mi svi žele,
lje tvojoj ljubavi duh se moj pridava,
   da se sad izbavi od vukov i lava,
na mene ki reže, vikaju i viju,
   i skrovno me preže, da moju krv piju.
Znancem sam mojijem strah i velik nepokoj,
   ki žele strt u prah prije reda život moj;
i ki me viđahu, ti daleč od mene
   svi vanka bježahu iz jame pakljene,
u ruci držeći objestran bridak mač
   i mene slijedeći zadat mi grozni plač.
Zabiven jošte bjeh jak mrtav od srca,
   ter blago zaman rijeh plav moja sve krca;
blizu sam ja školja, jur se ću razbiti,
   tjeri me nevolja, kamo ću ispliti?
tjere me valovi i tužne nezgode
   i od svijeta jadovi sa mnom se svud brode.
Zgar bože a zatoj pogledaj me trude,
   čin' trudan da duh moj s plavcom se sabljude.
Vrh mene pogledaj, nemoj me zabiti
   i plavci ti ne daj mojoj se razbiti;
zač vidim nebog ja od mora dubinu,
   ka na me vajmeh zja, da s plavcom poginu.
Jošte bih učinjen, nebogu vaj meni,
   jaki sud izgubljen, ufan'ja u kom ni,
koji je za ništar, koji se svud valja,
   kako sve ona stvar, ka ništo ne valja;
jer slušah od onijeh, u okolo ki bjehu,
   pribivalac tamnijeh, čineći u grijehu
opogovaran'je, kada se kupljahu
   ter s himbom varan'je jednaga stavljahu;
ter se svjetovaše, moj bože, ljuveni,
   zajedno se staše suprotiva meni,
da mi vazmu dušu, zadat mi nepokoj,
   da s tilom razdružu čemeran život moj.
Zatoj se ja ufah u te, gospodine:
   tijem primi moj uzdah, da mi duh ne izgine;
od tužne te družbe, o višnja ljubavi,
   i pakljene tužbe ti mene izbavi.
I ovo ja rekoh, da bog ti jesi moj,
   komu se utekoh, kako sve sluga tvoj,
svasma t' se pridati, bože milostivi,
   ki moreš lijek dati svakojzi protivi;
i u tvojijeh su rukah još ždrijebi sve moje.
   Zatoj me u tugah blaženstvo toj tvoje
izbavi od ruka neprijatelja mojijeh,
   i pakljenijeh muka i od zlotvor oda svijeh,
ki mene progone usionom napasti,
   da duh moj potone u vječnoj propasti,
u vječne pomrake, vjekušta gdi je noć,
   svitlosti ni zrake vidjeti gdi nije moć,
i gdi je magla taj i tmasti tolike,
   kojijem nać na svijet saj ja ne vijem prilike.
Tijem višnji bože moj, smiluj se vrh mene,
   taj tmasti nepokoj odvrati od mene;
i učin' me spasena u milosti tvojoj,
   i od gnijeva pakljena ukloni život moj;
gospodine bože, zač duh moj po vas vijek
   u drugom ne može dušici najti lijek,
ni oružja ni štita, ner tebe samoga,
   o stvorče od svijeta i bože svijeh boga,
čijem bih se obranil od neprijatelj mojijeh
   i moj duh sahranil od zlotvor pozlobnijeh.
I ne postidim se ja tebe zovući,
   ledeno da mi se srdačce savrući,
u živoj žeravi i u plamu živomu,
   od tvoje ljubavi po daru po tvomu;
zač se sve smrzlo jes i u mrazu pribiva
   ter žalos i boles s tugami priživa,
s tolikom tužicom, ku nije moć zbrajati,
   gdi tilo s dušicom hoće se rastati
od sile tolike od mojijeh krvnika
   i od družbe razlike otrovnijeh jezika,
koji ne praštaju trud meni dajući
   i kako psi laju na mene lažući.
O vječna ljubavi, zatoj mi milos daj,
   trudna me ne ostavi, zgar na me pogledaj,
da ti psi pristanu, na mene ki laju,
   i ljutu mi ranu po srcu zadaju.
Ufan'je nu moje, ja ki se skončavam,
   u ruke u tvoje sve tebi pridavam,
i tugu i moj trud, ki moj duh rastavlja,
   pravedan zač tvoj sud pravednijeh ne ostavlja.
Svršio si onijemi, ki u te ufaju,
   človječijem sinovmi, ki ti se pridaju,
ljuvenu svu rados zašto im ti plati,
   i tužbu i žalos u pokoj obrati,
da mirno svi stoje bez tuge i vaja,
   i da se pokoje u dvoru od raja;
i od njih ćeš svakoga potajom pokriti,
   i od lica od tvoga nećeš ih dijeliti,
i od smeće človjeka njih ćeš obraniti,
   i rane bez lijeka na zdravje shraniti
u crkvi u tvojoj od protivnijeh jezik,
   sahranit u kojoj more se živ človik;
pravedno zašto je, da se ti pomogu,
   na službi ki t' stoje, kako no sve bogu.
O slavni bože moj, zatoj me sahrani,
   i stav' me u taj broj, gdi su ti izbrani;
i s plačem i tužbom ti mene rastavi,
   i s himbenom družbom po tvojoj ljubavi,
himbeno ki hode, prijamši ostale,
   sve gore i vode da na me navale.
Nu se sam utrudil u bogu blaženu,
   i tuj sam pogrdil svu družbu pakljenu.
I prasca divjaka pogrdih ja takoj,
   prid kojijem proplaka većekrat život moj;
i sada na nj plaču gdi oštri zle zube
   ter božju polaču podrijeva i dube.
Vinograd splesa vas i obujmi sve lozje,
   prišadši u nečas i odjema sve grozdje.
Još bijesno toj prase, o višnji moj bože,
   svu njivu popase, do klasa i pože;
pak zube ocjeri gorčije od jada
   ter ovce rastjeri božjega van stada.
Napokon pastira prašćad rogoborna
   nastoji da odtira van svoga obora,
neka se sam žiri i nokti i zubi,
   kad ovce s pastiri do traga pogubi.
Zatoj te sad molim, o bože pravedni,
   ja ki se nag bolim i plaču po sve dni:
satri mu gubicu, skrši mu sve zube,
   da tvoju kućicu ne rije ni dube;
svasma ga zaslijepi i s vidom rastavi,
   neka ne korijepi vinograd gizdavi;
ali mu prikrati svu silu i kripos,
   i k sebi obrati na ljubav i milos,
neka ja mogu rijet: višnji bog pravedni
   pogleda na saj svijet u ove naše dni,
svoja vlas tolika višnji raj otvori,
   od prasca človika ter sada satvori.
Za to je blaženi gospodin vrhu nas
   i sada i sve dni bez konca po vijek vas,
milosrdje svoje zašto on vrh mene
   na pristol'ju stoje od pravde blažene
takoj mi umnoži, kako bih sam hotio,
   ter mi se odloži žalosti velik dio,
u oružnomu gradu njemu se moleći,
   suzice u jadu s čemerom roneći,
gdi moj duh proplaka u tužnoj nezgodi
   od prasca divjaka da mene slobodi.
U žasnutju zatoj od pameti moje
   rekoh ja sluga tvoj u napasti stoje:
odvržen jur sam ja od lica za moj grijeh
   daleče, bože, tja i od oči tvojijeh.
Usliši zatoj glas od molitve moje,
   i mene u taj čas blaženstvo toj tvoje
u trudu pomili, za ljubav i milos,
   đavoljoj toj sili ter skrati usilos,
kad zazvah tebe ja, o višnja ljubavi,
   ter tužbe i vaja ti mene izbavi.
Zatoj se svak spravi, višnjega ter boga
   i hvali i slavi jak stvorca pravoga.
Ljubte gospodina njegovi svi sveti,
   u trojstvu jedina, neka vas on sveti
od svake napasti, a navlaš zlijeh ljudi
   i od donje propasti, gdi su vječni trudi;
zašto će gospodin istinu iskati,
   i za vaš svaki čin razloga pitati.
I mimo sve ino uzmnožna svoja vlas
   dati će obilno činećijem oholas
žalosti i vaja i trude razlike,
   da slave od raja strađaju u vijeke.
Vi koji ufate svi u gospodina,
   muški se vladajte svrh svakoga čina,
sve muški činite, neka se bog slavi,
   i njega scijenite, da je stvorac on pravi,
srdačca ter vaša hoće se krijepiti;
   vječni kram tko praša, š njim ga će dobiti.