Prva nevjera

Naslovnica Prva nevjera
autor: Antun Gustav Matoš

pripovjetka je prvi put objavljena 1903. godine.


Smrkava se. Gospođa Amalija kontesa Kružić, rođena von R..., ne dopusti sobarici zapaliti lampu. Bijaše umorna. Ležaše u naslonjaču gledajući, kako se na rubu suprotnog brijega zlatna tanka crta pretvara u ljubičastu, u zelenu, i kako iščezava. A kad se pojavila zvijezda Večernjica, šaputaše gospođa zaneseno: — Hesperus! Hesperus! — žaleći da ne zna pisati stihove. Na um joj pao Hesperus, roman njene mladosti, i Jean Paulovi junaci, padajući u zanosu mističnih simpatija na koljena pod večernjim nebesima pred filozofskim božanstvom. Iz daljine, iz ovog lombardijskog gradića, kamo se sklonu-la sa mužem iza dugačkog, prvog bračnog putovanja, donosi vjetar rastrgane melodije kao latice opojnog večernjeg cvijeta, tamnog i mekanog. Grofica uzdahne i sva se poda prelesnom osjećanju jesenje večeri. Osjećaše se mekani suton na tijelu, najprije kao slatku umor-nost, onda kao budan san. Veče se pretvorilo u nešto živo, u tamnog, nečujnog genija, i gospođa osjećaše na koži, na čelu, na očima i na prsima njegov mekani dah, pa dodir njegove fine, koprenaste, baršunaste, sjenaste i noćne haljine.

U odaji već sasvim unoćalo. Sjajile se, regbi oživjele tek dvije-tri vaze, a zlatom utkane ptice na »španjolskom zidu« pored nje raširiše zlatna krila pa kao da će odletjeti među prve zvijezde među grane visoke one topole. Dvije-tri bijele dirke na glasoviru bijele se kao nasmijani u snu zubi, a iznad njih dva zelena i žarka, dva smaragdna, ogromna dragulja — oči njene drage angorske mačke s krznom bijelim i mekanim kao prvi snijeg. Grofici bude iznenada teško, tjeskob-no, i uzaman udari na glasoviru nekoliko akorda. Veče, ovo sanjivo, metalno, južno veče dirnulo ju kao daleko zvono i iz duše joj se prosulo u grudi, kao iz prepune čaše, nešto bolno i ugodno. Kao još nikada dosele, osjetila se mirna i spokojna. Kao nikad dosele, osjeti daje sama, da joj nešto treba, da nije srećna. Za čim je tako tamno žudjela? Nije se mogla domisliti. Sjetila se svog muža i sama se sebi začudila kako joj milo da ga sada nema ovdje, daje sama. Ta misao ju najprije uplašila, a onda joj bude teško, teško. I ne vidje više zlatnih japanskih ptica što hrle među zvijezde, zapletene među grane; ne vidje više bijelih glasovirskih diraka što sjaju kao bijeli, pospani zubi, ni mačjih zelenih očiju što sjaju kao dvije u sobu zalutale zvijezde.

Premda se upinjaše da na nj ne misli, gledaše svog supruga obrijanog, korektnog, na konju, pod njenim jutarnjim prozorom u Beču. Zaruke, pa udaja, put po Njemačkoj, Svajcarskoj, Italiji... Sve to bijaše tako brzo, grozničavo, da do večeras nije imala vremena razmisliti, sabrati se. I vidje sve prizore iz svog života od lane pa do sada brzinom sna, razgovijetnošću kinematografa, i bude joj kao daje prevarena. Tko ju je prevario? Roditelji? Ne. Voleje kao zjenicu u očima. Ostaviše joj pri izboru muža sasvim slobodne ruke. Muž? Ne. Nije je prevario. On ju ljubi, na svoj način, dakako. Uzeo ju iz ljubavi. Kako je bilo one sezone u modi, mogaše sa svojim komorničkim naslovom i gospodskim alirama naći bolju priliku od nje, bogate građanske djevojke je vrejskog porijekla. Tko ju dakle prevari? Ona sama! Snebivala se od toga groznog zaključka! Premda se mučila da na nedužnog grofa misli kao prije ovog šestmjesečnog putovanja, premda ga kušala zamisliti u njegovim najsjajnijim, najsimpatičnijim ulogama: na dva-tri pobjedna mejdana, među sjajnim oblakom od plemstva i odličja na aristokratskim plesovima, kod pucanja na golubove u Monte Carlu, pa na čelu ulanskog eskadrona; usred zvukova plahovite, po-skočne koračnice — izlazio joj Kružić pred oči neopisivom, karika-turskom jasnoćom. U noćnoj je haljini, crvenim papučama, ćelav, hvastav i glavobolan, s ćelavom lubanjom, crnim, žutim i izjedenim zubima, s iznemoglim brazdama na čelu, na licu i oko očiju, pa s onim strahovitim, komičnim Schnurrbarthalterom. Sjetila se kako joj u posljednje vrijeme pet-šest puta opetovaše iste vojačke dosjetke koje je slučajno našla u njegovoj bilježnici, s drugim, krupnijim, masnijim, prepisanim bogzna odakle. Ona obožavaše obitavanje samotnih mjesta u krasnim krajevima, dok se on tome opiraše iz petnih žila, osjećajući jamačno daje on sam ne može zabaviti. I grof Petar joj odjeda-red postane automat, lutka, nešto golo i pusto, suho i bezizrazno. Svukla ga, skinula mu odoru, odijelo, monocle, onaj smiješni »šlafrok«, papuče, i od njega ne ostade baš ništa. Amalija se sjeti da ga nikada ne vidje čitati, daje u posljednje vrijeme redovno zadrijemao na vidiku najdivnijih okolica, da joj je često opetovao opaske, više ili manje duhovite, koje mu je ona rekla juče ili prije nekoliko sati. Kako nije mogao živjeti bez konja, svagdje se najprije upoznavaše s njihovim posjednicima, vonjajući po staji na cijelom bračnom ovom putu. I kontesa osjeti iznenada izvjesnu fizičku odvratnost, i to ju ponižavaše, vrijeđaše.

Pomisli na život, na starost, na budućnost, i na grudi joj legne teška, tupa bol. Stane se gorko kajati i žaliti da ljudi sebi stvaraju udes baš onda kad su najneiskusniji, najlakoumniji, najluđi. Sjeti se Manovskoga, privatnog docenta na mediicnskom fakultetu, što joj tako divno čitaše Gogolja i Puškina, priznavši joj na posljednjoj lekciji iz ruskog jezika da će zbog nje dovijeka ostati bećar i nesrećnik. U mraku evo lebde njegove oči, modre, dobre, golubinje. Ljudi koji imaju danas tako mekane i bolne oči, rođeni su za nesreću. Sjetila je dalje P...a, virtuoza na guslama. Tko bi bio pomislio tamo prije četiri godine, kad sviraše kao ubogi konzervatorista u kući njenog oca, diletanta i fabrikanta, da će novine cijelog svijeta govoriti o gostovanju toga malog, dugokosog Čeha po Americi? Amalija se sjeti suza što kanuše one večeri preko njegovog prćastog, clovvnskog nosa na bijeli okov-ratnik i uzajmljeni, odviše široki frak, pa od boli malo te ne zajeca. Zapalivši lampu, izvuče iz sanduka knjigu i zagleda se dugačkim, dugačkim pogledom u sliku autorovu. Lice mu izorano više mišlju nego životom. Pod tankim brkom i tananim ustima tanak, bridak smiješak. Iza cvikera duboke, inkvizitorske oči, kojih se i sada plaši! Kako je vrlo mnogo čitala, sjeti se kod tih čudnih, bezdanskih očiju riječi iz neke amerikanske pripovijetke. — Čini mi se kao da njegove crne oči ostaviše na meni, vječni, crni žig! To je lik Hektora Nachta, ideala njene mladosti, prve bure i tjeskobe njenog života. Pročita jednu, dvije stranice i prođu ju žmarci od strha i oduševljenja. Kao da Hektor uskrsnu, kao daje tu, u sobi, pa veli ironijski, drzovito — kao one večeri, usred kićenog društva, gledajući joj nepomično među obrve:

— Pha, žene, lijepe žene, osobito lijepe djevojke je bog stvorio da budu naš sujet i da nam iz zahvalnosti cjelivaju ruke, naše moćne, jalove, gospodske, pjesničke ruke...

Te večeri se ona navlas zabavljala samo s Kružićem, hladnim, oholim i dosadnim, premda je požudno slušala, kako joj se Hektor resko, suptilno, neopaženo od ostalih ruga, udarajući ju na muke. parajući joj dušu kao gvozdenim šiljkom da para staklo.

— Naopako! Teško meni, nesrećnici! — vajkaše se glasno kontesa. — Samoj sebi otrovati, uništiti život, to je nečuveno, grozno, neoprostivo! Pošto se kaznila dugim, toplim plačem, odlane joj i naposljetku je osvoji milosrđe spram same sebe. Sjedne pred ogledalo, otare suze i, posmatrajući se u cvijetu bijelog, sočnog i rumenog života, stane se kajati što bez cilja i svrhe sjaji zlatom i najrjeđim, naj- mirisnijim krznom njena bujna kosa. Čežnja i tuga prosuše joj očima i licem tolike ljepote, da se sama sebi divila i plašila kad misli da u tlapnjama i nemoći uvene taj milokrvni ljudski cvijet! Otkopča se, i kad sinuse grudi, tople, bijele i sjajne, Amalija sva zatrepti od snage pobjednog, dvadesetgodišnjeg života, stane pjevati i neodoljivo zaželi cjelov, zagrljaj. U tom času zapne joj grozničavi pogled u kutu gdje stajaše u sjeni mramorno momče, kopija helenskog šakača, naručena u Fiorenci za Kružićev slavonski park... Bakhos nema ženski-jeg obraza, Hermes nema vitijih nogu, Kastor nema silnije šake od tog junaka što pruža prekrasan pobjedni vrat i herojsku ruku kao za smoždenim, krvavim protivnikom. Kontesa mu ovije uzdrhtale ruke oko božanske šije, nasloni mu na tvrda usta vrele, mekane usnice, a kad joj udari kroz grudi i kroz uzavrelu krv — led iz kamena, cikne od neslućene, bolne, nepodnošljive raskoši. Koljena i ruke joj malaksaju, te padne kao pod sfingovskim, veličajnim ledenim cjelovom smrti. Iz blage večeri je izronilo bijelo, misteriozno, pogansko božanstvo, obljubivši je poput drevne kraljevske kćeri u brstnoj, rosnoj, sjenastoj Arkadiji.

...Grof mora da je sve to vidio, jer sutradan kada dođe kontesa u dvornicu i kada kod užine svrnu krdomice, stidljivo, porumenivši preko čela, plašljivi pogled u onaj kut, vidje svog ljubavnika osakaćenog, bez glave i bez desne ruke.

Za tri dana padne u zaprepašteni naručaj majci u Beču — sama, slobodna i skršena...



Povratak na vrh stranice.