Proza u prijevodu T.D.

Xavier Deutsch

Ukrajina i zloduh

Starom čovjeku , Ebittsu , koji priča jednu bajoslovnu povijest o Indijancima i policajcima na Aljasci, u Manira Bjelaca Jacka Londona.

Ukrajinski zakoni ne zabranjuju policajcima prakticirati religiju , a to je ono što konvenira Samuelu Adamovskom , trećem inspektoru istražnog biroa u Berdansku , na obali Azovskog mora . Utorak , sam je rub jeseni : sve je kaljavo , vide se divlje guske u jatima prelijetati prema ekvatoru, a nebo prosipa po čitavom Kavkazu sitne kiše kao prethodnicu , bez uvjerenja , da bi se sve složilo s bilježnicom zaduženja . Curi , mučno natapa , pipa rukom metanske kargoe koji se izdužuju uz plinovod što zasmijava tri subverzivna galeba . Rujanske kiše manjkaju profesionalizmom . Ali ne i Samuel Adamovski : najbolji policajac ove polovine Ukrajine , i k tomu on poznaje Toru naizust sve do Otišli iz planine navarim , oni se utaboriše u moabskoj ravnici , na obali Jordana , u visini Jerihona . Nije imao vremena ono preostalo , još je mlad , ima trideset i tri godine , planira stići do kraja Pentateuha do četrdeset i četvrte godine ako Bog to htjedne , i do kraja Građanskog zakonika Ukrajine do pedesete ako se ministru ushtjedne . Bog i ministar su složni u jednoj stvari : Ne ubij ! Neugodno je dakle Samuelu Adamovskom provjeriti koliko izvjesni ljudi manjkaju strahom prema Bogu i ministru , pa katkad poine kadavričnakadavrična djela . U Samuelu Adamovskom , malenom rastom , ali obilnom obujmom , osjećanja imaju mjesta za pronaći si put , i Samuel Adamovski nije nikada sprječavao osjećanja da trasiraju putove kroz njega . Iznenađenjima , smetenostima , malim mučnim poslovima i divljenjima , što varira s ljudima i danima i bojama svitanja . Jedan lješ , jutros , u sjeni porte i terminala plinovoda iz Sibirije i velikih lađa za prijevoz metana koje se uzdižu s provama nalik na kitove da bi se malo napravili važnima prije no što dosegnu Crno i druga mora sve tamo do San Franciska , u sjeni jeseni , jedan je kadavr uzburkao osjećanja u nutrini Samuela Adamovskog . To je tijelo zgrčeno jednim čudnim ukrućenjem . Umro je na stolu jednog noćnog bistroa na Potemkinovom keju , u blizini brodova , umro je posve sam , i nitko ne pogađa na koji način . Pio je rakiju iz malih čaša , sasvim sam , za stolom blizu vrata , onim koji se gotovo nikad ne primjećuje . On je mrtav , od sada je samo jedan čudni lješ, zgrčen kao skamenjen , i j boje kamene soli. Samuel Adamovski sluša izvješće od jednog onižeg čovjeka , vlasnika bistroa : - Ništa vam više ne mogu reći . Cijelu je noć proveo pijući moje zalihe votke , plaćajući povremeno . Imao je jako zamišljen izgled , a u četiri sata je stigla djevojka - jedna mala u mantilu - , dala mu je ovu kuvertu i potom otišla . Jedan sat kasnije vidio sam ga takvog , poput lastavice koja se prevarila u putu i našla na Sjevernom polu u veljači . Ništa drugo za reći , to je život to je udes to je uvijek tako . Mi smo jedno zrnce za otpuhnuti , jer treba znati da nas sve očekuje smrt , da i to je jedina stvar koju svi znamo i kad ništa ne znamo , a umire se samo jednom ako je istina da nitko nije besmrtan na ovom svijetu , i beskorisno je misliti -lud je ko misli- da će se izbjeći jer nas smrt vreba i uzet će nas a da i ne znamo , ja to kažem , budi uvijek spreman jer ne znaš ni dan ni sat .

Tad Samuel Adamovski reče malom slabašnom čovjeku : -Manuje reče svojoj ženi : »Zacijelo ćemo umrijeti , jer vidjesmo Boga«. (KNJIGA O SUCIMA , poglavlje 13 , redak 22) -To je sasvim točno , dodade čovo , jer Gospod reče:»Ti ne možeš vidjeti moje lice , jer čovjek ne bi mogao vidjeti moje lice i ostati živ.« (KNJIGA IZLASKA , poglavlje 33 , redak 20) Samuel Adamovski se uputi prema nepoznatom lješu , ukipljenog na toj stolici u ukrajinskom bistrou. On osmotri na čas mrvog čovjeka koji nikad više neće izreći svoje ime , pomirisa čašu votke na stolu , gdje je čovjek pio i baci jedan ispitivački pogled sudskom liječniku , jednom žučljivom junoši tena žutog kao u bolesnika koji trese glavom da bi rekao kako to nije red da se njemu postavljaju pitanja jer petrificirani lješ ne ostavlja baš ništa za ekspertizu . Tad se policajac okrenu prema svojem pomoniku , jednom starkelji , jednako debelom kao i on sam , jutros nešto gripoznom , grozničavom , s bolovima u lubanji i probadanjima u grlu . Njegov je djed trebao biti zaporoški kozak , na Donu i u oblasti Kavkaza . Samuel Adamovski mu reče : - Poznaješ li mrtvaca . - Malo . -A djevojku koja je dolazila ? - Isto tako . On se primaknu lješu . Promotri bijelu omotnicu od lana , otvorenu i položenu na stol pokraj započete čaše . A , u pepeljari , između tride- setak noćnih opušaka , jedan izgoreni kiomad papira . - Bila je to fotografijamrmljao je Samuel Adamovski . Obrati se svojem pomoćniku : - Ovaj čovjek ulazi početkom noći u bistro, i pije , i puši , i razmišlja . O čmu misli ? O majci ? o malom bratu koji se vraća iz rata ? o buketu potočnice koje zaljubljenima prodaju ciganke po svim lukama Azovskog mora ? Oko četiri dolazi ta djevojka koja samo Ò&to uđe , ostavi papir , istog časa i nestaje .Čovjek otvara omotnicu , pronalazi fotografiju , potom umire . Kako ? A i fotografija je sva spaljena . Kako ? I čovjek postaje lješ o kojima katalozi sudske medicine nemaju ni riječi izvješća . Zašto ? Nesreća ! to su pobunjeni sinovi - proročanstvo Gospodovo . Oni ostvaruju pla nove koji nisu moji , oni zaključuju ugovore suprotne mojem duhu. -Gomilajući tako grijeh na grijeh , dodade mali gazda bistroa smijući se . KNJIGA IZAIJINA, poglavlje 30. - Vrlo točno .

Istočno od berdanskih vrtova , s one strane luke i terminala u kojem završava sibirijski plinovod , nižu se mala predgrađa neizvjesnog urbanističkog podrijetla : jedno od njih se zove Nod , možda da bi ličilo na Don naopačke , možda iz nekog drugog razloga . Beskrajne vatre grmlja i trnja gore u dolini kojom se pruža zemljana cesta kojom prolazi Samuel Adamovski sa svojim starim gripoznim pomoćnikom , kozačkim unukom . Nabili su kačkete na oči zbog dima koji se rasprostire posvuda , spajajući se s niskom maglom i valjajući se po rupama koje prevladavaju dolinom . Ciganska dječurlija navlači jednog mladog psa na konopcu dražeći ga posipanjem petroleja po dlakama , potom bacanjem vatre na njega . Okreću se dvojici policajaca s licima staraca posutih prašinom , i potom nastavljaju prekinutu igru s psom . A nebo preferira ne miješati se u sve to , i povlači se u jednu drugu krajinu jneke druge zemlje . Na kraju zemlje zvane Nod ima nekih stvari koje se nazivaju kućama , radi dobre volje : oslonjene su o dolinu u pepelu , udaljene od od cesta bliskih prorocima i pucima . Jedna djevojčica pred vratima sjedi odjevena u jedan mantil koji ju potpun o pokriva , a njeni pogledi imaju važnost i svezu sa svjetlošću s drugog kraja Zemlje . Ona je lijepa kao jedna vrsta ptica koju poznajem , ima kose i ruke , i smirenja . Samuel Adamovski reče: - Završimo to . Trebalo bi možda koju riječ djevojci , ali policajac - kako je to bizarno- čini se da je poznavao čitavu tu stvar prije no što se i dogodila . Kako je gledao čudni lješ u bistrou , kako je zanemario obveze , kako je krenuo put Noda i kako sve čega se sjeti nađe mjesto u njegovim očima, on ide jednom cestom koju su drugi ljudi opisali i o njoj mu pričali . On gleda djevojčicu umotanu u mantil u prašinu u suncu , sve je to vrlo veliko , i koja gleda prema njima . Samuel Adamovski ju pozdravi , ona mu odgovori jednim starim znakom , Samuel Adamovski dodirnu kuću prije no što uđe , , prinese ruku k ustima i izgovori još tri riječi . Već , odozgo s neba , sedam obilnih vjetrova se pojaviše i počeše zvoniti . Jedan sumrak u kući , jedan miris vode dopirali su sa dna zemlje , a oči se trebaše naviknuti na stotine ptica - crnih , iz Mozambika , s Aljaske , s oceana , crne i plave , vrane , svrake , mrke, ljuskave , sa Saturna , bijelih krila - napunjene slamom pokrile su tle . Jedan je čovjek sjedio blizu okna : jedna masa od čovjeka , jedan sivi medvjed , jedna vrsta pukovnika dotučenog sumrakom . On je ćelav , s jednom nepronicivom facom Bude , i tijelo njegovo činjaše istu takvu ogromnu sjenu . Evo trojice ljudi koji se dogovaraju . Samuel Adamovski uze stolicu sučelice čovjeku a čovjek ga gledaše dubokim očima i s jednom sumornom tugom . Nosio je jedan tetovirani znak na čelu , iznad lijevog oka , a čule su se samo grmljavine koje su počele u nebu . - Moje je ime Samuel Adamovski , treći inspektor istražnog biroa u Berdansku , a ovaj ovdje je moj pomoćnik . Pomoćnik dodirnu obod šešira . Čovjek se ne maknu . Imao je držanje medvjeda , ogroman , nogu raskrečenih kako to čine oni pregojazni , s rukama na nogama , a njegova se masa lomila na stolici. On puše , vidi mu se malo u dubinu očiju . Samuel Adamovski gurnu ruku u džep i izvuče je otuda s tri male cigare , one vrste kakvu puše pijemontski husari .Jednu od cigara pruži čovjeku , drugu svojem pomoćniku a treću zaglavi na rubu svojih usana . Okrenu upaljač , zapali plamen i pruži svakome da pripali , dimovi se počeše miješati . Čovjek je prinosio svoju cigaru kao foku , između prstiju , i ispuhivao dim koji se slamao o tle . Samuel Adamovski pusti proći nekoliko minuta , da bi smislio način na koji će to izvesti .Kako je ime tim grmljavinama i tim vjetrovima koji šibaju ukrajinskom ravnicom jutros ? - Poželjno je da mi pribavite fotografije , kao i film. Samuel Adamovski je govorio u pravcu čovjekovih očiju , prema maloj svjetloisti koja ne gasne nikad u dubini svakog od nas . Tad jedan dugotrajni potres dođe iz dubine tog čovjeka , njegovih pluća , njegovog mesa , jedno sječivo dubine koje se uspe , i sve se završi u jednom pokretu rubom usana . Potom jedna riječ : - Naama . On pozva djevojčicu , a ta riječ bi izgovorena kao glasom planine da planine mogu govoriti , tj. stijenovito . Mala dođe u kuću , pogleda vrlo starog debelog čovjeka s ljubavlju i i izvuče iz jednog sanduka ovoj od bijelog lana koji stavi u ruku Samuelu Adamovskom .

U vihoru koji je jesen slomila o cestu Berdanska , pomoćnik je skakutao iza svojeg mladog šefa koji je u sebi slamao želju da se usekne .Gripa mu je stvarala probadanja u potiljku , bockalo ga je u grlu i groznica protresala glavu . Ali on je promatrao Samuela Adamovskog s jednom vrsto strahopoštovanja i jutrošnje mu epizode pomogoše da zaboravi sve svoje muke .Tad , iz dobročinstva, mladi treći inspektor istražnog biroa u Berdansku ispriča slijedeće . - To je jedna vrlo duga priča . Nikad ne bih vjerovao da ću to jednog dana doživjeti , ali dobro je da jedan policijski službenik bude u prilici da se suoči s jednom takvim situacijama . Gledajući lješ ja sam zapravo sve shvatio : to grčenje , ta skamenjenost . Gospod učini da na Sodomu i Gomoru padne kiša od sumpora i vatr.e To je dolazilo s neba i od Gospod . Lotova žena pogleda unatrag i postade jedan stub od soli . (KNJIGA POSTANKA, poglavlje 19 , reci 22 do 24) . Bilo je jednostavno za razumjeti : čovjek je mrtav jer je vidio Boga licem u lice . Ali kako ? Ja sam sve nanovo razumio našavši onu kalciniranu fotografiju u pepeljari : žrtva nije vidjela Boga licem u lice , jer da je Bog došao u bistro , i sve bi druga nazočna lica bila također mrtva , i uostalom što bi to Bog radio u jednom bistrou na obali Azovskog mora ? Već je on vidio Boga na fotografiji , što mu dođe točno na isto , i on je istog časa propao, jer kako nitko nije a da zna , najstariji zakon zabranjuje gledati Boga licem u lice . Ostalo je samo doznati koji je to čovjek mogao fotografirati Boga a da ne umre , metnuti jednu takvu fotografiju u omotnicu od lana i poslati ju po jednoj mladoj djevojci onom melankoličnom pilcu . No , znaj , jedan jedini čovjek u svoj Povijesti ljudi koji je živio u staro doba u bliskosti s Gospodom , nije mrtav : Kain , ubojica svojeg brata , kojeg je Bog kaznio govoreći : Bit ćeš lutalica i skitnica na zemlji.Već cijelu vječnost kako je Bog zaboravio Kaina i kako je zaboravio da ovoga usmrti . A Kain je ostao na zemlji . Ja mislim da je našao načina da sredi stare račune fotografirajući Boga , stavljajući fotografiju u ovoj od lana, i ovu izložio pogledu ljudi čiju je smrt želio . Tko je bio jutrošnja žrtva ? Pogledaj Ja , mali policajac Židov iz Ukrajine , ja neću da znama za stare račune .Ja pronalazim Kaina , uzimam film kao garanciju da drugi ljudi neće umrijeti , i odlazim iz te kuće u Nodu , i ja neću više zabrinjavati tog čovjeka jer njehgova stara kao i njegova nova grješka dovolmjno su kažnjene , i budući da Gospod stavi jedan znak na Kaina da ga tko prepoznajući ne bi ubio (KNJIGA POSTANKA , poglavlje 4 , redak 15) ia ja se ne htjedoh suprotstaviti volji Gospodovoj . A volja Gospodova , jutros , jest da se idemo malo zagrijati uz čašu votke . - Amen , reče pomoćnik . Tad , u jednoj od vatara koju su zapalila ciganska djeca u prašini šanaca , Samuel Adamovski spali ovoj od lana s njegovom nevjerojatnom sadržinom . U daljini su se na terminalu izdizala lađe za prijevoz metana i nad svom Ukrajinom naganjaju se strašni vjetrovi što , od sada , učini kraj smijehu , Azovsko more se ukoči u visokoj ruci zime .