Protoevanđelje Jakovljevo

Protoevanđelje Jakovljevo

Protoevanđelje Jakovljevo novozavjetni je apokrif iz 2. stoljeća. Premda nije dio svetopisamskoga kanona, Crkva ga smatra vrijednim tekstom. Donosi priču o Marijinu rođenju i djetinjstvu, njezinim zarukama s Josipom i Isusovu rođenju. U ovom evanđelju saznajemo i imena Marijinih roditelja – Joakima i Ane – koje Crkva časti kao svece.

Napomena prevoditelja. Protoevanđelje Jakovljevo preveo sam s engleskoga jezika (prijevod Alexandera Walkera iz 19. stoljeća koji se može naći na engleskom Wikizvoru). Izvornik je na grčkom jeziku. Kod prevođenja dijelova koji se podudaraju s dijelovima iz Matejeva i Lukina evanđelja, koristio sam slične ili iste rečenice kao u prijevodu Novoga zavjeta Bonaventure Dude i Jerka Fućka.

Rođenje svete Bogorodice Marije, preslavne majke Isusa Krista.

1. U zapisima dvanaest plemena Izraelovih bijaše Joakim, čovjek veoma bogat. Donošaše udvostručene prinose govoreći: „Od suviška moj je prinos za sav narod, a moj prinos Gospodinu za oproštenje je kako bi mi se umilostivio.“ Jer velik dan Gospodnji bijaše blizu i sinovi Izraelovi donošahu svoje prinose. A stade preda nj Ruben govoreći: „Nije dostojno da ti prvi donosiš prinose jer potomstva nisi dao u Izraelu.“ A Joakim se veoma rastuži i ode do zapisa dvanaest plemena svojega naroda govoreći: „Pogledat ću u zapise dvanaest plemena Izraelovih jesam li ja jedini koji ne dade potomstva u Izraelu.“ I tražaše i nađe da svi pravednici imahu potomstvo u Izraelu. I sjeti se patrijarha Abrahama kako mu u posljednje dane Bog dade sina Izaka. Tada se Joakim veoma rastuži i ne dođe svojoj ženi, nego se povuče u pustinju i razape šator. Proposti četrdeset dana i četrdeset noći govoreći u sebi: „Neću uzeti ni hrane ni pića dok Gospodin Bog moj ne pogleda na me, a molitva će mi biti i hranom i pićem.“

2. A njegova žena Ana plakaše i naricaše iz dva razloga govoreći: „Oplakivat ću svoje udovištvo, oplakivat ću svoju nerodnost.“ Kada velik dan Gospodnji bijaše blizu, Judita, njezina sluškinja, reče: „Koliko ćeš dugo ponižavati dušu svoju? Evo, velik dan Gospodnji blizu je i nije ti dopušteno plakati. Nego uzmi ovaj rubac koji mi žena koja ga izradi dade. Nije prikladno da ga ja nosim jer sam sluškinja, a kraljevskoga je izgleda.“ A Ana reče: „Odstupi od mene. Ja ne učinih ovo premda me Gospodin veoma ponizi. Možda ga zla osoba dade tebi, a ti dođe ne bi li me učinila dionicom svojega grijeha.“ A Judita reče: „Zašto bih te proklela? Gospodin zatvori utrobu tvoju i neće ti dati ploda u Izraelu.“ Tako se i Ana veoma rastuži i odloži kostrijet, očisti glavu i odjenu svadbene haljine. Oko devetoga sata ode u vrt u šetnju. Ugleda lovor, sjede poda nj i pomoli se Gospodinu govoreći: „Bože otaca naših, blagoslovi me i čuj molitvu moju kao što blagoslovi Sarinu utrobu i dade joj sina Izaka.“

3. I pogledavši u nebesa, vidje vrapčevo gnijezdo u lovoru. Naricaše u sebi govoreći: „Jao! Tko me rodi? Koja me utroba oblikova? Jer postadoh kletva među sinovima Izraelovim. Kore me i tjeraju s podsmijehom iz hrama Gospodnjega. Jao! Čemu sam nalik? Nisam nalik pticama nebeskim jer su ptice nebeske plodne pred Tobom, Gospodine. Jao! Čemu sam nalik? Nisam nalik zvijerima zemaljskim jer su zvijeri zemaljske plodne pred Tobom, Gospodine. Jao! Čemu sam nalik? Nisam nalik ovim vodama jer su vode plodne pred Tobom, Gospodine. Jao! Čemu sam nalik? Nisam nalik ovoj zemlji jer zemlja rađa plodove u svoje doba i blagoslivlja Te, Gospodine.“

4. I gle, anđeo Gospodnji stade govoreći: „Ana, Ana, Gospodin ču molitvu tvoju. Začet ćeš i roditi i o tvojem će se porodu govoriti u cijelom svijetu. A Ana reče: „Dok Gospodin Bog moj živi, ako rodim bilo muško bilo žensko dijete, dat ću ga kao dar Gospodinu Bogu svojemu i služit će Mu sve dane života svojega.“ I gle, dva anđela dođoše govoreći joj: „Vidi, Joakim, muž tvoj, stiže sa svojim stadima.“ Jer anđeo Gospodnji siđe k njemu govoreći: „Joakime, Joakime, Gospodin Bog ču molitvu tvoju. Idi dakle jer žena tvoja Ana začet će u utrobi svojoj.“ U taj čas Joakim ode i dozove pastire govoreći: „Donesite deset janjića bez mane i nedostatka; bit će za Gospodina Boga mojega. Donesite dvanaest telića; bit će za svećenike i starješine. Donesite stotinu koza; bit će za sav narod.“ Tada Joakim dođe sa svojim stadima. Ana stajaše pored vrata. Kada vidje Joakima kako stiže, dotrči i obujmi mu vrat govoreći: „Sada znam da me Gospodin Bog veoma blagoslovi jer udovica više nije udovica, nerodna će začeti u utrobi svojoj.“ I Joakim počinu prvoga dana kod kuće.

5. Sutradan donijevši prinose, reče u sebi: „Je li mi Gospodin Bog iskazao milost, pokazat će mi ploča na svećenikovu čelu.“ I Joakim prikaza prinose i obrati pažnju na svećenikovu ploču kada se pope na žrtvenik Gospodnji i ne vidje grijeha u njoj. Joakim reče: „Sada znam da mi Gospodin iskaza milost i otpusti sve grijehe moje.“ I siđe iz hrama Gospodnjega opravdan i ode svojoj kući. I ženi mu se mjeseci navršiše. Nakon devet mjeseci Ana se porodi i reče babici: „Što sam rodila?“ Ona reče: „Djevojčicu.“ Reče Ana: „Veliča duša moja ovaj dan.“ I položi je u krevet. Kada se dani navršiše, Ana se očisti i podoji djevojčicu i nadjenu joj ime Marija.

6. Djevojčica je rasla i jačala iz dana u dan. Kada joj bijaše šest mjeseci, majka je položi na tlo ne bi li vidjela zna li stajati, a ona učini sedam koraka i dođe u majčino naručje. Ona je podiže govoreći: „Dok Gospodin Bog moj živi, nećeš hodati po ovoj zemlji dok te ne dovedem u hram Gospodnji.“ I načini svetiše u njezinoj sobi i ne dopuštaše ničemu običnom i nečistom proći kroza nj. I pozva neoskrvnjene kćeri hebrejske i one se igrahu s njom. Kada joj bi godinu dana, Joakim priredi veliko slavlje. Pozva svećenike, pismoznance i starješine i sav narod izraelski. I Joakim dovede djevojčicu svećenicima i oni je blagosloviše govoreći: „Bože otaca naših, blagoslovi ovo dijete i daj joj vječno ime kojim će je zvati svi naraštaji.“ I sav narod reče: „Tako neka bude, tako neka bude, amen.“ I dovede je vrhovnim svećenicima i oni je blagosloviše govoreći: „Bože svevišnji, pogledaj na ovo dijete i blagoslovi je najvećim blagoslovom koji će biti zauvijek.“ I majka je podiže i donije u svetište njezine sobe i podoji. I Ana načini pjesmu Gospodinu Bogu govoreći: „Pjevat ću pjesmu Gospodinu Bogu svojemu jer pogleda na me i ukloni prijekore neprijatelja mojih. Gospodin dade plod svoje pravednosti, jedinstven po svojoj prirodi, a obilato blagoslovljen pred Njim. Tko će reći sinovima Rubenovim da Ana doji? Čujte, čujte, dvanaest plemena Izraelovih: Ana doji!“ I položi je na počinak u svetištu njezine sobe i izađe i posluživaše im. Kada večera završi, odoše radujući se i slaveći Boga Izraelova.

7. Mjeseci su prolazili. Kada djetetu bi dvije godine, Joakim reče: „Donesimo je u hram Gospodnji kako bismo ispunili zavjet koji dadosmo da se ne bi možda Gospodin okrenuo od nas i prinos nam ne prihvatio.“ I Ana reče: „Pričekajmo treću godinu kako ne bi dijete tražilo oca i majku.“ I Joakim reče: „Onda pričekajmo.“ Kada djetetu bi tri godine, Joakim reče: „Pozovimo neoskvrnjene kćeri hebrejske. Neka svaka uzme svjetiljku i upali je kako se dijete ne bi osvrnulo i srce joj se odvratilo od hrama Gospodnjega.“ I učiniše tako dok se ne popeše u hram Gospodnji. I svećenik je primi. Poljubivši je, blagoslovi je govoreći: „Gospodin uveliča ime tvoje među svim naraštajima. Po tebi će u posljednje dane Gospodin objaviti otkupljenje svoje sinovima Izraelovim.“ I spusti je na treću stubu žrtvenika i Gospodin Bog izli milost na nju. Ona zaigra nogama i cijela je kuća Izraelova zavolje.

8. A roditelji joj siđoše diveći se i hvaleći Gospodina Boga jer se dijete ne bijaše osvrnulo. Marija bijaše u hramu Gospodnjem poput golubice koja prebiva ondje, a hranila se iz ruke anđelove. Kada joj bi dvanaest godina, održavaše se vijeće svećenika koji rekoše: „Gle, Marija navrši dvanaest godina u hramu Gospodnjem. Što ćemo dakle s njom kako ne bi možda oskvrnula svetište Gospodnje?“ I rekoše vrhovnomu svećeniku: „Stani uza žrtvenik Gospodnji. Uđi i pomoli se u vezi nje i što god ti Gospodin otkrije, učinit ćemo.“ I svećenik uđe uzevši ogrtač s dvanaest zvona u svetinju nad svetinjama i pomoli se u vezi nje. I gle, anđeo Gospodnji stade preda nj govoreći: „Zaharija, Zaharija, izađi i skupi udovce narodne i svaki neka donese štap svoj. I koga god Gospodin istakne znakom, njegovom će ženom ona biti.“ Tada se glasnici raspršiše po cijeloj Judeji i truba se Gospodnja oglasi i svi pojuriše.

9. Josip, bacivši svoju sjekiru, ode ne bi li se sastao s njima. I kada se skupiše, odoše k vrhovnomu svećeniku sa svojim štapovima. Uzevši svačiji štap, vrhovni svećenik uđe u hram i pomoli se. Završivši molitvu, uze štapove i izađe i dade im ih, ali ne bi znaka među njima. Posljednji uze svoj štap Josip. I gle, golubica izađe iz štapa i sleti na glavu Josipovu. I vrhovni svećenik reče: „Josipe, Josipe, izabran si ždrijebom kako bi pod zaštitu svoju uzeo djevicu Gospodnju.“ Ali Josip odbi govoreći: „Ja imam djecu i star sam čovjek, a ona je mlada djevojka. Bojim se da ne postanem predmet ismijavanja sinovima Izraelovim.“ A svećenik reče Josipu: „Boj se Gospodina Boga svojega i sjeti se što Gospodin učini Datanu i Abiramu i Korahu, kako se zemlja otvori i proguta ih zbog njihova proturječenja. Zato se boj, Josipe, da se ne bi isto dogodilo u tvojem domu.“ Uplašivši se, Josip je uze pod svoju zaštitu. I reče joj: „Marijo, primih te iz hrama Gospodnjega i sada te dovodim u dom svoj. Odlazim graditi kuće, ali vratit ću ti se. Gospodin će te zaštititi.“

10. A odvijaše se vijeće svećenika koji rekoše: „Načinimo zavjesu za hram Gospodnji.“ I vrhovni svećenik reče: „Pozovite mi neoskvrnjene djevice iz roda Davidova.“ I sluge odoše i nađoše sedam djevica. A svećenik se sjeti djeteta Marije da ona bijaše iz roda Davidova i neoskvrnjena pred Bogom. Tada sluge odoše i nađoše je. I dovedoše djeve u hram Gospodnji. I vrhovni svećenik reče: „Izaberite ždrijebom koja će izvesti zlatnu, bijelu, lanenu, svilenu, modru, crvenu i ljubičastu tkaninu.“ I Mariju zapadoše ždrijebom ljubičasta i crvena tkanina. Uzevši ih, ode svojoj kući. U to vrijeme Zaharija zanijemje, a Samuel bijaše na njegovu mjestu dok Zaharija ne progovori. Marija vezijaše crvenu tkaninu koju bijaše uzela.

11. I uze vrč i izađe da ga napuni vodom. I gle, glas joj reče: „Zdravo, milosti puna. Gospodin s tobom. Blagoslovljena ti među ženama!“ I ona pogleda nadesno i nalijevo ne bi li vidjela odakle glas dolazi. I drhteći uđe u svoju kuću. Spustivši vrč i uzevši ljubičastu tkaninu, sjede na stolac i poče je vesti. I gle, anđeo Gospodnji stade pred nju govoreći: „Ne boj se, Marijo, jer našla si milost u Gospodina sviju. Začet ćeš po Njegovoj riječi.“ Ona pak čuvši to, stade razmišljati govoreći u sebi: „Hoću li začeti po Gospodinu Bogu živome? Hoću li roditi kao što svaka žena rađa?“ A anđeo Gospodnji reče: „Ne tako, Marijo, jer sila će te Gospodnja osjeniti. Stoga će se to sveto dijete koje ćeš roditi zvati Sinom Svevišnjega. I ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ Nato Marija reče: „Evo službenice Gospodnje pred licem Njegovim, neka mi bude po riječi tvojoj.“

12. I načini ljubičastu i crvenu tkaninu i donije vrhovnomu svećeniku. I svećenik je blagoslovi i reče: „Marijo, Gospodin Bog uveliča ime tvoje. Blaženom će te zvati svi naraštaji zemlje.“ Tada Marija s velikom radošću ode k Elizabeti, svojoj rođakinji, i pokuca na vrata. Kad je Elizabeta ču, baci svoju ljubičastu tkaninu i otrči do vrata i otvori ih. Vidjevši Mariju, blagoslovi je i reče: „Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Jer gle, dijete mi u utrobi skoči i blagoslovi te.“ Ali Marija bijaše zaboravila otajstva o kojima joj anđeo Gabrijel bijaše govorio. I pogledavši u nebesa, reče: „Tko sam ja, Gospodine, da me svi naraštaji zemlje blagoslivljaju?“ Osta tri mjeseca s Elizabetom. Dan za danom trbuh joj je rastao. Bojeći se, Marija ode svojoj kući i sakri se od sinova Izraelovih. Bijaše joj šesnaest godina kada se ova otajstva zbiše.

13. U šestom mjesecu Josip se vrati od svoje gradnje i ušavši u kuću, nađe da je trudna. I udari lice svoje i baci se na pod u kostrijeti i zaplaka gorko govoreći: „S kojim ću obrazom pogledati u Gospodina Boga svojega? Koju ću molitvu izmoliti u vezi nje? Jer primih je kao djevicu iz hrama Gospodnjega i ne sačuvah je. Tko je taj koji me prevari? Tko učini ovo zlo u kući mojoj i oskvrnu djevicu? Ne ponovi li se povijest Adamova sa mnom? Jer kao što, dok Adam pjesmom slavljaše Boga, zmija dođe i nađe Evu samu i sasvim je obmanu, tako se dogodi i meni.“ I Josip usta iz kostrijeti i zovnu Mariju i reče: „Ti za koju se brinuo Bog, zašto si to učinila i zaboravila Gospodina Boga svojega? Zašto si ponizila dušu svoju ti koja si odgojena u svetinji nad svetinjama i koja si se hranila iz ruke anđelove?“ A ona gorko zaplaka govoreći: „Nevina sam i ne upoznah muškarca.“ A Josip joj reče: „Odakle onda to što je u utrobi tvojoj?“ A ona reče: „Dok Gospodin Bog moj živi, ne znam odakle.“

14. Tada se Josip veoma uplaši i ne govoraše o njoj razmatrajući što bi trebao učiniti. I Josip reče u sebi: „Skrijem li njezin grijeh, naći ću se protivnim zakonu Gospodnjemu, a ako je razotkrijem sinovima Izraelovim, bojim se da to, što je u utrobi njezinoj, nije anđeosko i naći ću se kako predajem nevinu krv na smrtnu presudu. Što dakle da učinim s njom? Potajice ću je napustiti.“ I pade noć. I gle, anđeo Gospodnji ukaza mu se u snu govoreći: „Ne boj se u vezi ove djeve jer što je u utrobi njezinoj, od Duha Svetoga je. Rodit će Sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će On spasiti narod Svoj od grijeha njegovih.“ Kada se Josip probudi oda sna, proslavi Boga Izraelova koji mu dade ovu milost. I on je zadrži.

15. Tada pismoznanac Ana dođe k njemu i reče: „Zašto se ne pojavi na našem skupu?“ A Josip mu reče: „Jer bijah umoran od puta i počinuh prvoga dana.“ I Ana se okrenu i vidje Mariju trudnu. I otrči k vrhovnomu svećeniku i reče mu: „Josip, za koga si jamčio, učini težak zločin.“ A svećenik reče: „Kako to?“ A on reče: „Oskvrnu djevicu koju primi iz hrama Gospodnjega i oženi je potajice i ne otkri sinovima Izraelovim.“ A svećenik reče: „Učini li to Josip?“ Tada reče pismoznanac Ana: „Pošalji sluge i naći će djevicu trudnu.“ I sluge odoše i nađoše kako reče i dovedoše je zajedno s Josipom u sudnicu. I vrhovni joj svećenik reče: „Marijo, što si to učinila? Zašto si ponizila dušu svoju i zaboravila Gospodina Boga svojega ti koja si podignuta u svetinji nad svetinjama i koja si se hranila iz ruke anđelove? Ti koja si slušala pjesme i igrala pred Njim, zašto si to učinila?“ A ona gorko zaplaka govoreći: „Dok Gospodin Bog moj živi, ja sam čista pred Njim i muža ne poznajem.“ A vrhovni svećenik reče Josipu: „Što si to učinio?“ A Josip reče: „Dok Gospodin živi, čist sam u vezi nje.“ Tada reče vrhovni svećenik: „Ne reci lažna svjedočanstva, nego reci istinu. Oženio si je potajice i nisi otkrio sinovima Izraelovim i nisi pognuo glavu svoju pod jakom rukom kako bi se blagoslovilo potomstvo tvoje.“ A Josip je šutio.

16. I svećenik reče: „Vrati djevicu koju si primio iz hrama Gospodnjega.“ A Josip briznu u plač. I svećenik reče: „Dat ću ti da piješ vode gnjeva Gospodnjega i ona će pokazati grijehe tvoje u očima tvojim.“ Uzevši vodu, svećenik dade Josipu da pije i posla ga u pustinju, a on se vrati nepovrijeđen. Dade također Mariji da pije i posla je u pustinju, a ona se vrati nepovrijeđena. I sav se narod začudi kako se ne pokaza grijeh njihov. I svećenik reče: „Kada Gospodin Bog ne pokaza grijeh vaš, ni ja vam neću suditi.“ I otpusti ih. A Josip uze Mariju i ode svojoj kući, radujući se i hvaleći Boga Izraelova.

17. A bijaše naredba cara Augusta da se svi u Betlehemu judejskome moraju upisati. I Josip reče: „Upisat ću svoje sinove, ali što ću s ovom djevom? Kako ću je upisati? Kao ženu? Sramim se. Onda kao kćer? Ali svi sinovi Izraelovi znaju da mi ona nije kći. U taj dan učinit ću kako Gospodin bude želio.“ I osedla magarca i posjede je na nj i sin ga vođaše, a Josip ga praćaše. I kada dođoše na tri milje, Josip se osvrnu i vidje ju žalosnu. I reče u sebi: „Vjerojatno je dijete pritišće.“ I opet se osvrnu i vidje kako se smije i reče joj: „Marijo, kako to da na tvojem licu vidim malo radost, a malo žalost?“ A Marija reče Josipu: „Jer vidim dva naroda svojim očima, jedan koji plače i nariče, a drugi koji se raduje i veseli.“ Kada dođoše na polovicu puta, Marija mu reče: „Josipe, spusti me s magarca jer me dijete pritišće ne bi li izašlo.“ I spusti je s magarca i reče joj: „Kamo da te odvedem i skrijem tvoju sramotu? Jer ovo je mjesto pustinja.“

18. I nađe pećinu i odvede je onamo. Ostavivši svoja dva sina uz nju, ode tražiti hebrejsku babicu u okolici Betlehema.

Tada ja Josip hodah i ne hodah. I pogledah u nebo zapanjen. Pogledah prema nebeskom svodu i vidjeh kako miruje i kako ptice u zraku miruju. I pogledah prema zemlji i vidjeh zdjelu kako leži i radnike kako se naslanjaju, a ruke im bijahu u zdjeli. I jedući, ne jeđahu. I uzimajući hranu, ne uzimahu je. I stavljajući je u usta, ne stavljahu je. Nego im lica bijahu uprta prema gore. I vidjeh ovce kako se miču, a stajahu. I pastir podiže ruku ne bi li ih udario, a ruka mu osta gore. I vidjeh tok rijeke i vidjeh koze s ustima u vodi, a ne pijahu. I odjednom sve nastavi teći svojim uobičajenim tijekom.

19. I vidjeh ženu kako silazi s gorja i reče mi: „Čovječe, kamo ideš?“ I rekoh: „Tražim hebrejsku babicu.“ A ona odgovori: „Jesi li iz Izraela?“ I ja joj rekoh: „Da.“ Tada ona reče: „A tko je ta koja rađa u pećini?“ A ja rekoh: „Moja zaručnica.“ A ona mi reče: „Nije li ona tvoja žena?“ A ja joj rekoh: „To je Marija, podignuta u hramu Gospodnjem. Dobih je ždrijebom za svoju ženu. A ipak mi nije žena, nego zače po Duhu Svetom.“ A babica mu reče: „Zaista?“ I Josip joj reče: „Dođi i vidi.“ I babica ode s njim. I stadoše kraj pećine i gle, sjajan oblak lebdio je iznad pećine. I babica reče: „Veliča duša moja ovaj dan jer oči mi vidješe čudo: spasenje dođe Izraelu.“ I odmah oblak nestade iz pećine i velika svjetlost zasvijetli u pećini tako da je oči nisu mogle podnijeti. I malo kasnije svjetlost se postupno smanjivaše dok se ne pojavi dijete. I dođe i uze prsi svoje majke Marije. A babica povika i reče: „Kako je velik dan ovaj za me jer vidjeh čudo ovo.“ I babica izađe iz pećine, a Saloma je srete i reče joj babica: „Salomo, Salomo, upućujem te na čudo. Djevica se porodi, što joj priroda ne dopušta.“ Tada reče Saloma: „Dok Gospodin Bog moj živi, ako ne stavim prst i ne istražim je, neću vjerovati da se djevica porodila.“

20. I babica uđe i reče Mariji: „Pokaži se jer nemala nedoumica nastade u vezi tebe.“ Stavivši prst svoj, Saloma povika i reče: „Jao meni zbog bezakonja mojega i nevjere jer iskušah Boga živoga. Vidi, ruka mi otpada kao vatrom spaljena.“ I kleknu pred Gospodina govoreći: „Bože otaca mojih, sjeti se da sam potomstvo Abrahamovo i Izakovo i Jakovljevo. Ne razotkrij me sinovima Izraelovim, nego me vrati siromašnima. Jer Ti znaš, Gospodine, da u Tvoje ime posluživah i primah plaću svoju iz ruke Tvoje.“ I gle, anđeo Gospodnji stade kraj nje govoreći joj: „Salomo, Salomo, Gospodin te ču. Stavi ruku svoju na dijete i podigni ga i bit će ti spas i radost.“ I Saloma ode i podiže ga govoreći: „Poklonit ću mu se jer velik Kralj rodi se Izraelu.“ I gle, Saloma se umah izliječi i izađe iz pećine opravdana. I glas reče: „Salomo, Salomo, ne govori o čudu koje vidje dok dijete ne dođe u Jeruzalem.“

21. Josip bijaše spreman otići u Judeju, a uznemiri se Betlehem judejski jer mudraci stigoše govoreći: „Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo zvijezdu na istoku i dođosmo mu se pokloniti.“ Kada to doču Herod, veoma se uznemiri i posla sluge k mudracima. I posla po svećenike i upita ih govoreći: „Kako je pisano o Kristu? Gdje se ima roditi?“ Oni mu rekoše: „U Betlehemu judejskome jer tako je pisano.“ I otpravi ih. I upita mudrace govoreći im: „Koji znak vidjeste u vezi novorođenoga kralja?“ A mudraci rekoše: „Vidjesmo zvijezdu veliku kako svijetli među ovim zvijezdama i ometa im svjetlost tako da se doimahu blijedima. Tako smo znali da se kralj rodi Izraelu i dođosmo mu se pokloniti.“ A Herod reče: „Pođite i potražite ga. Ako ga nađete, javite mi da i ja pođem te mu se poklonim.“ I mudraci odoše. I gle, zvijezda koju vidješe na istoku iđaše pred njima sve dok ne stiže do pećine i zaustavi se povrh mjesta gdje bijaše dijete. Kada ga mudraci vidješe sa svojom majkom Marijom, prinesoše mu darove: zlato, tamjan i smirnu. Upućeni zatim od anđela da se ne vraćaju u Judeju, odoše drugim putem u svoju zemlju.

22. Vidjevši da su ga mudraci izigrali, Herod se silno rasrdi i posla ubojice govoreći im: „Ubijte djecu od dvije godine naniže.“ A Marija, čuvši da ubijaju djecu, uplaši se i uze dijete i povi Ga i stavi u štalicu. A Elizabeta, čuvši da traže Ivana, uze ga i ode u gorje. Tražaše gdje da ga skrije, ali ne bijaše pogodnoga mjesta. Tada Elizabeta, glasno jecajući, reče: „Planino Božja, primi majku i dijete.“ I umah se planina rascijepi i primi je. A svjetlost svijetljaše uokolo jer je anđeo Gospodnji bio s njima i pazio na njih.

23. A Herod tražaše Ivana pa posla sluge Zahariji govoreći: „Kamo sakri sina svoga?“ A on im odgovori: „Ja sam ovdje sluga Božji i neprestano služim u hramu Gospodnjem. Ne znam gdje mi je sin.“ I sluge odoše i sve prenesoše Herodu. Herod se rasrdi i reče: „Sin mu je određen za kralja nad Izraelom.“ I opet posla sluge po nj govoreći: „Reci istinu. Gdje ti je sin? Znaš da ti je život u mojim rukama.“ A Zaharija reče: „Božji sam mučenik ako proliješ krv moju. Gospodin će primiti duh moj jer prolijevaš nevinu krv u predvorju hrama Gospodnjega.“ I Zaharija bi ubijen u zoru premda sinovi Izraelovi nisu znali da je ubijen.

24. Ali u vrijeme pozdrava svećenici odoše, a Zaharija ih ne pozdravi svojim blagoslovom po običaju. Svećenici očekivahu Zahariju ne bi li ga pozdravili molitvom i dali slavu Svevišnjemu. Kako on i dalje ne dođe, uplašiše se. Jedan od njih usudi se ući u svetište i vidje zgrušanu krv uza žrtvenik i ču glas koji reče: „Zaharija je ubijen i krv mu se neće obrisati dok ne dođe osveta.“ Čuvši ove riječi, uplaši se i izađe i reče svećenicima. I usudivši se ući, vidješe što se dogodi. I dok ploče hrama naricahu, oni razdriješe odjeću svoju od vrha do dna. I ne nađoše mu tijela, nego mu nađoše krv pretvorenu u kamen. I uplašivši se, izađoše i javiše narodu da je Zaharija ubijen. I sva plemena naroda čuše. Plakahu i naricahu za njim tri dana i tri noći. I poslije tri dana svećenici razmotriše koga da stave na mjesto njegovo i ždrijeb pade na Šimuna. Jer njemu bijaše objavio Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Krista u tijelu.

Ja Jakov napisah ovu pripovijest u Jeruzalemu koji se uznemiri nakon što Herod umrije. Povukoh se u divljinu dok uznemirenost u Jeruzalemu ne prođe, slaveći Gospodina Boga koji mi dade dar i mudrost da napišem ovu pripovijest. A milost će biti s onima koji se boje Gospodina našega Isusa Krista, komu slava u vijeke vjekova. Amen.