Prosjak Luka/VI
| ← V | Prosjak Luka — VI. autor: August Šenoa |
VII → |
U rano jutro nekog dana uzburka se sve selo, kao da se nebo ruši. Svuda krike i vike, svuda žurbe i trke. Bogzna šta se je zbilo! Nasred sela, gdje se putovi križaju, skupila se hrpa seljaka; sve klimaju glavom, mašu rukama, govore, što im grlo da, gotovo viču. Žutokosa djeca kriješteći brzaju uz živicu kao strijela, pred njom plaše se guske šireći krila, za njom lete lajući seoski psi. Ženske izišle pred vrata da vide šta je. Jedna drugoj mahne glavom pa se lagano prišulja k susjedi i šapne: "Kod Martina", na što se druga prekrsti. Baka dovikuje baki preko ograde štošta, napokon se obje prekrste i šapću: "Bog se smiluj Martinu." Sve pokazuje prstom na Martinovu kuću, al' nit duša ne smije blizu, kanda je kuća prokleta. Samo je gledaju plahim okom izdaleka. Mora da je zlo, veliko zlo.
U to doba sjedio je posve mirno pisar Mikica u osamljenoj krčmi, srčući čašicu za čašicom rakije da se malko ugrije. Od nekog doba pio je pisar svaki dan na božji račun. Znalo se koliko se pije, znalo tko pije, al' nije znalo tko plaća. Mikica bijaše sam i kanda je o nečem razmišljao. Jedan, dvaput dignu se naglo, pristupi k prozoru i pogleda prema selu. Onda opet sjednu. Nešto ga je morilo, mučilo - briga, strah li. Nekako mu je čudno bilo nasamu sjediti. Ujedanput začu pred vratima korake. Malo se lecnu. Vrata se otvore, i uniđe starješina Janko. Pisar ga promotri radoznalo.
- O, dobro jutro, Mikice - nasmjehnu se Janko glupo - bome rano pri poslu.
- Da Bog da, Janko! - odsmjehnu se pisar - što ti u ovo doba u krčmi? Kamo?
- U grad, na magistrat.
- Na magistrat? Zašto?
- Eh, valjda znaš. Radi Martina.
- Ne znam. Što je?
- Ah! Kakov si ti čovjek! Inače Mikica zna prvi za svaku novinu u selu. Kuga je na Martina došla.
- Kakva kuga, jesi li pijan?
- Ni kapljice nisam vidio. Zato sam se došao amo krijepiti prije neg' idem u grad. Ej, kumo! - viknu krčmarici - malo rakijice! - Janko sjednu, srknu, pa će dalje:
- Da, da! Kuga je došla na Martina, to jest na njegovu marvu.
- Ah, da? Pripovijedaj - reče pisar nešto veselo.
- Nije tu mnogo pripovijedati, ali je čudo od Boga ili vraga - pričaše Janko pritiskujući pepeo u luli. - Sinoć Mara podojila krave, zatvorila štalu i stavila lokot na vrata, jer štala podaleko od kuće stoji. Zatim legnu. Po noći nije bilo čuti ni mačka, ni psa. Dakle nikoga nije bilo blizu kuće. Al' kad su ujutro otvorili staju, opčuvaj nas Bog i Majka božja, bilo je što gledati! Sve su krave mrtve ležale na tlima, i pol Martinova imetka zbogom.
- Ah! Ah! - čuđaše se Mikica. - Takova što još za svoga vijeka doživio nisam. Siromah Martin!
- I jest siromah! Pol imetka, velim ti, zbogom! Krave su mnogo vrijedne bile i mnogo su mu nosile. No pitam te ja što to može biti? Kuga i kuga, velim. Zato idem sve to javiti na magistrat.
- Da mu nije možda čovjek zla učinio? Ljudi su zli, zavidni.
- Ah - mahnu Janko rukom - kuda bi se uvukla krštena duša u štalu kad je lokot na vratima? Kuga, velim ti, nečisti zrak, dušljiva para, to ti propuhne kroz svaku škuljicu, pak onda je blago fuć prije nego okom treneš. I vidjelo se. Bio sam u štali. Siromašno blago moralo se mučiti, kako je zgrčeno ležalo, a drukčije se blago protegne kad parne. Kuga, velim ja, opčuvaj nas Bog i Majka božja. Uh! Samo da ne dođe na naše krave. Za Martina lako! Od gladi poginuti neće. Al' šta će druga sirotinja kad joj potuku zadnju kravicu? Bože! Bože! Tu će opet posla biti. Doći će komisija i živinski doktor. Nitko neće smjeti u selo, nitko iz sela.
- Hvali Bogu, da si čovjek - nasmiješi se pisar.
- Uh! Uh! Tu će opet posla biti! Ta služba zatire čovjeka.
- Hm! Hm! - zavrti pisar glavom - kako je to samo došlo? Meni to ne ide nikako u glavu. Kako bi kuga bila, otkud bi došla? Ta ne čuje se da bi gdjegod blizu bila.
- Blizu? Vraga mora blizu biti. Kuga leti preko svijeta ko ptica, preko devet sela mine, a na deseto padne, pa gnjavi i davi dok se ne nasiti. Al' sad idem, idem u grad da sve javim gospodi - dometnu starješina dignuv se.
- A ja u selo da vidim koji je to vrag; jer čisti poslovi nisu - reče pisar dignuv se također. Obojica iziđoše iz krčme. Janko krenu prema gradu, a pisar prema selu, odakle se glasna vika čula.
Žalost i tuga bila je spala na Martinovu kuću. I nije šala. Deset lijepih krava je palo, deset dojilja. Daleko se znalo za Martinove krave, gospoda u gradu najradije su od njega uzimali mlijeko, a mlijeko nosi u kuću lijepu gotovinu, koja seljaku inače rijetko kaplje. Starac Martin šetao se poniknute glave po sobi, katkad bi samo izišao do štale i zavirio unutra. Gotovo mu je suza došla na oko, kako mu je blaga žao bilo. Onda povratio se je opet u kuću i hodao mirno amo-tamo. Ni riječce da je rekao, već je stiskao zube i šutio. Al' nešto mu je kopalo po glavi. Kuga da je to? Kakva kuga? To ne može biti. Doživio je Martin i dvije i tri kuge, znao je on kako to biva, kako blago neće jesti, kako je tužno, pak dršće kao šiba, pak se skvrči i padne. Al' njegove su krave jele i vesele bile. To nije kuga. I otkud bi došla? Kod njega sve čisto, kod drugih nečisto, njegovo se blago sa drugim ne miješa, a već ga je davno kupio, pak nije bolest odrugud donesena biti mogla. Na devet milja cijeli je kraj zdrav, ni iz granice ne čuje se ništa za tu kaznu božju. Ne, ne, to nije kuga. Al' šta je kad je stoka stajala pod ključem? To ga je mučilo.
Za kućom pod kuružnjakom sjedila je Mara i sjedeći, plakala kao ljuta godinica. Muka joj stiskala srce, stiskala suze na oči. Te lijepe, zdrave kravice! Kako su bile ugojene, a dlaka fina kao sukno, kako su je slušale, oko nje se veselo motale i mudro je gledale tim velikim očima! I Rumenka i Plavka, i Riđanka i Bijelka, i Crnka i kako se već sve zvahu. Sad ih nema, sad je strijela pukla u to lijepo gospodarstvo, zdjele će stajati prazne u mliječnici, kuća će mrtva biti, a Mara praznoruka bez posla, bez veselja svojega. Plakala je tiho i milo, i nije se mogla sita naplakati.
Oko kuće, dvorišta, vrata i zavrtnice pako stajahu seljaci, oboružani kijama, sjekirama i kosama, razređeni u široko kolo, oštro pazeći da nitko od Martinovih domara ne iziđe iz kuće i ne prenese kugu u ostalo selo. Da, i stari Pavleković stražario je držeći pušku ptičarku kod zlokobne one šljive. Martinovi bijahu tako odruženi od svega svijeta i opsjednuti u svojoj kući, dok se je cijelo selo pred vratima brbljajući miješalo.
- Da, da! - reče strina Dora - eto, pred Bogom smo svi ravni, strijela može pući u bogataša, Bog se ne da podmititi.
- Rekla sam ja - potvrdi opet neka teta Jaga - da gizdost ne valja. Eh da! Kad imaš dva grošića više, misliš da si božji sin, a tvoji susjedi psi. Na gizdost pala je ruka božja.
- O vi nesreće bablje - otrese se star seljak - da bi Bog dao, da dođe kuga na vaš bablji jezik, ali da, grom neće u koprivu. Što ti je, kumo Doro, Martin kriv? Koliko ti je davala Mara sira i mlijeka kad ti je mraz spržio strn, a sunce pojelo sijeno? Da, i kad ti je kći u kući rodila, pak nije bilo u kući kaplje da se rodilja okrijepi, nije li ti Martin davao vina? A šta je bilo, kumo Jago, a, kad niste imali u kući zrna sjemena pa je trebalo sijati? Tko ti je dao sjemena? Martin. Pak to mu je hvala. Sram vas bilo, vi ste jezičave, grižljive babe, nemate ni trunka srca pak se tuđoj žalosti veselite. Da sam ja Martin, i da mi još takvo preklapalo dođe na vrata, okrenuo bih ja bič i bičalom vas krstio. Sram vas bilo!
- Ho! Ho! vidiš ga, vidiš - uspriječi se krezuba Dora. - Zar te je Martin platio da ga braniš, zar ti je kum ili brat? Ako je dao, ima dosta toga, i zato nije nikakov osobit svetac.
- Da, da! - potvrdi Jaga lupajući dlanom u dlan - Mara, ta fina Marica, koja gleda naše dječake kao gospodska krava na omuljeno sijeno, drobi milostinju pred svijetom, da joj hvala dođe na sve jezike. Dobro djelo samo se hvali, i božji blagoslov plaća po zasluzi. Da su Martinovi računi pred Bogom čisti, ne bi ga kuga harala. Nije puna kesa sva svjetska dobrota, dušice moje, opčuvaj nas Bog i Majka božja. Nije dobro odviše se uzvišivati, jer je stara riječ: Tko se sam uzvisi, toga Bog ponizi.
- Ej, čujte čujte! - nasmija se plećati mladić pod naherenim šeširom - joj, joj, kako Jaga smrdi po tamjanu kanda se je već na zemlji posvetila. Vjere, čovjek bi skoro pomislio da je utekla sa kakvoga oltara. Skupo bi vas čovjek platio, al' čujte, kume - reče mladić okrenuv se k staromu seljaku - sad mi je nešto ušlo u glavu. Da nije Jaga hudim okom pogledala Martinove krave, da nisu uroci bili? Ta Jaga ionako vrača svakoga mačka po selu i zna čarati.
- Oj, da se ne rodio ter ne rodio! Ti beno! Što zabadaš svoj nečisti jezik među starije, a još ti kaplje mlijeko po bradi. Zvonile bi škudice u mojoj torbici da znam vračati takvu ludu pamet, kao što je tvoja. Misliš ti da sam vještica?
- A vjere jeste, jeste, kumo Jago - planu mlada djevojka klimajući glavom - strina mi je rekla da se vašega oka čuvam, jer koga vi pogledate, toga jaše groznica - - -
Jaga htjede sasuti cijelu litaniju psovki na curu, al' uto pojaviše se na cesti dvije kočije, na boku jedne starješina Janko, a na boku druge pandur.
- Gospoda idu! Komisija dolazi! - šaptaše narod - sad ćemo vidjeti, je l' to pravi groš ili nije.
I zbilja. Gospoda uđoše u Martinovu kuću, a pandur postavi se pred vrata da otklanja narod koji se je radoznao pred ulazom tiskao, a među svjetinu zaplete se i pisar da čuje, što se govori. Svijet je čekao i čekao, a, gospoda još se ne vratiše. Mrmljalo se, gatalo, brbljalo - ali sve je bilo u strahu, jer kuga nije šala. Ništa se nije znalo ni čulo, samo jedanput pokaza se starješina Janko na vratima, kimnu velevažno glavom, mahnu rukom i reče: "Gospoda paraju krave!" i opet se povrati u kuću. Istom poslije jedne ure izađoše gospoda. Sva svjetina zinu što li će biti. Tad izađe jedan od gradske gospode pred puk i reći će:
- Nije ništa, dobri ljudi! Idite samo mirno kući. Nema kuge, nekakav je zlotvor Martinu uništio blago, i žao mi ga je. Al' ako je taj grešnik među vama, neka ne misli da će mirno proći, sud će već naći čija je to hudobna ruka bila. Zbogom, dragi Martine, zbogom! - dovrši gradski gospodin pruživ ruku Martinu, koji je gradsku gospodu turobna lica dopratio bio do vrata.
I odoše gospoda na brzim kočijama, a svijet se počeo razilaziti klimajući glavom i nekako ne vjerujući gospodi, jer kakovim bi čudom mogao zlotvor ući na zaključana vrata.
Al' gradska su gospoda opet pravo govorila. Svako blašče bude rasparano, ali ni na jednom ne bijaše biljega kuge, želudac bijaše zdrav, no krv otrovana, zgrušana, i kad se je pobliže tražilo, pokaza se da je svako blašče ubodeno u živo meso nečim oštrim, i zbilja nađoše u štali veliko krvavo šilo. To je dakle morala učiniti čovječja ruka, no kako, nisu ni sama gospoda znala. Štala bijaše sagrađena od hrastovih jakih brvana, nigdje nije bilo pukotine, a prozorčiće čuvale debele gvozdene rešetke, da se jedva mačak provući mogao. Šilo ponesoše gospoda sa sobom, a i bocu krvi, i rekoše Martinu da će već druga gospoda od suda doći.
Janko je te čudne novine pripovijedao po svem selu, i ljudi su ga slušali u krčmi do kasne noći, dok se vrijednomu starješini ne poče motati jezik, što od silna napora, što od vina. Slušao ga je i pisar Mikica, al' pozornije nego ostali; no začudo, Mikica je one večeri malo, vrlo malo pio, a kad se već bio debeo mrak uhvatio, izvuče se pisar neopazice iz krčme i zađe za grmlje na poljski put. Nešto ga je vuklo, nešto ga je gonilo. Zbilo se što je htio, al' nije razumio kako se je zbilo. To ga je peklo. Srdio se da njegova mudra glava nije mogla u trag ući lopovštini. Ali se je i veselio. Nije samo zato što se je bio bliže primakao svojoj svrhi, već i stoga što je mrzio na svakoga čovjeka koji šta ima, a na Martina je više mrzio, jer je više imao nego drugi. Bludeći tako i razmišljajući, dođe na križeput pod raspelo. Htio je potražiti, opomenuti Cigane. Lagacko vukao se vrbinjem dalje i dalje, dok ne dođe u grmlju do blizu ciganskog šatora. Mjesečine nije bilo, svuda je zijevala tamna noć, al' Mikica ne smjede izići iz grmlja, već zažviždnu tri puta. Za mali čas primicao se od šatora čovjek i pogleda u grm.
- Ugarkoviću! - šapnu netko iz vrbinja.
- More, iziđi! - odvrati potiho Ciganin - tko si?
- Mikica. Hodi amo!
Ciganin skoči u grm.
- Daj osam forinti - pruži Ugarković dlan.
- Dam. Polako. Marva poginula.
- Znam. Gospoda bila u selu.
- Da.
- Mudra gospoda. Kuga je bila u štali.
- Nije, i znadu da nije.
- Da šta? Bog ili vrag? Daj osam forinti.
- Dam, ali čekaj. Ti si otrovnim šilom bocnuo marvu.
- Šilom! - zapanji se Ugarković i posegnu brzo u džep.
- Vraga! - pa nastavi bijesan - ispalo mi iz džepa.
- Gospoda ga nađoše u štali.
- U štali? K vragu? - škrinu Ugarković.
- Ti si u štali bio?
- Jesam, kume! - šapnu Cigo keseći se.
- Kako? Bijaše zaključana.
- Mari Ciganin za ključ i bravu.
- Reci kako?
- Šta tebi treba znati kako? To nije naša pogodba. Blago je poginulo. Ciganin učinio kumu po volji. Daj osam forinti.
- Ne dam, već kazuj! - reče pisar uzmaknuv.
Ciganin zadrhta od ljutosti.
- Tuži me! - nasmija se pisar.
Ciganinu zapinjao je jezik. Za časak izmuca nešto ciganski kroz zube i reče potiho:
- Vaš pop veli da je božji sin ušo na zatvorena vrata. Što može božji sin, može i Ciganin. Baba mi reče šta je. Ni da se prekrstiš, znao je već Ciganin, kako treba, kume! U noć dovukao se ja do štalice. Tvrda, čvrsta, bome. Na vrata ne možeš, tu je lokot, tu pas. Sa sjenika ne možeš, tavan je čvrsto zabit. Treba straga kroz stijenu. Ja dođi prvu noć, izvadi klinac, dođi drugu noć, izvadi klinac i treću klinac, a četvrtu izvadi brvno i dva brvna. Srićice moja! Širok je put. Zavuče se Ciganin i bocnu otrovnim šilom blašče po blašče. Izginuti mora, Kata je varila otrov. Pak se izvuci i postavi brvna na mjesta i zatvrdi klince, štala cijela. Ej, šta lokot i brava! Ej, šta psi i ljudi! Ej, šta gospoda mudra! Mudriji Ciganin. Tako je bilo, kume! Daj osam forinti.
- Čuješ, kume, ti si pravi obješenjak.
- Neka sam obješenjak, samo da ne visim. Daj!
- Na! - reče pisar davši mu novac. Ugarković ih prebroji i reče:
- Dobro je! Pošteno si platio. Ustreba li kum još što, zna on gdje mi je koliba.
- Pazi se, Ugarkoviću, sud će tražiti krivca. Sud ima fin nos. Bolje da te jedno vrijeme ne vide u ovom kraju.
- Eh, tjerat će zeca nadesno, a zec će letjeti nalijevo.
- Kamo ćeš?
- Za Vrapče, kume, u goru. Laku noć.
- Laku noć!
Ciganin uminu u grmlju, a pisar krenu natrag prema selu. Išao je brzo, kao da ga tko goni. Gledao je nadesno, gledao nalijevo. Nigdje ni duše. Još mu je trebalo prevaliti poljsku stazicu do sela. Pisar skoči preko jame na stazu, al' u taj tren izniknu iza stare vrbe sjena čovjeka i viknu:
- Stoj!
Pisar strese se i izmuca:
- Ti, Luka? Otkuda?
- Otkuda ti?
- Od posla. Platio sam dug. Ej, da znaš!
- Znam, radi Martina, je l'?
- Čuo sam u gradu da je Martinu kuga sve blago podavila, a u selu sam čuo da nije kuga bila, pa se odmah sjetih, bit će nešto kao kuga - bit će Mikica.
- Pogodio si, da, Mikica. Je l' dobro?
Prosjak šutio je jedan časak, napokon odgovori:
- Dobro.
- Sad će Martin mekši biti.
- Možda.
- O, nije to sve, samo čekaj!
- Šta jošte?
- Ne pitaj za to, to je moj poso.
- Čuvaj se da ne bude prekrupno. Moglo bi te glave stajati.
- Ne brini se za mene, već samo za Maru.
- Za Maru! Za Maru! - opetova prosjak u po glasa, i činilo se da dršće. - Da, da! Radi što znaš. Dobro je bilo, dobro.
- A što te je ovamo donijelo?
- Tebe sam čekao.
- U tamnoj noći?
- Da.
- Zašto?
- Jesi l' tužio seljake?
- Nisam sve.
- Sve tuži! Jesi li čuo? Odmah! Sutra zarana idi u grad. Evo ti novaca za trošak.
- Dobro je - reče Mikica staviv novce u džep - hoću. Koliko ćeš ih vremena čekati?
- Ni časka. Nek se sudi kako je po zakonu.
- Kakva je to preša?
- Blizu je vrijeme. Birat ćemo. To mi rekoše u gradu. Bit će novaca ko blata.
- A da? Kada?
- Skoro. Što veli Janko za seljake?
- Eh! Znaš kakvi su, svakomu vele da od svakoga piju i primaju novaca a ipak ne znaš jesu li po duši tvoji. Mnogi idu za Martinom. Trebalo bi njega predobiti. Matu Pavlekovića već imam u svojoj torbi.
- Bi li ti mogao Martina dobiti?
- Ne bih. Tvrda je glava. Toga nećeš predobiti ni ti, ni ja, već bi morao netko veći na njega doći.
- Ček! Ček! Idem sutra s tobom u grad. Poslat ću na njega gospodina koji više broji nego ja i ti.
- Hoćeš sve novce uzeti od seljaka!
- Kad izaberemo ljude, da!
- Je l' takova sila?
- Jest. Hoću da budem pošten seljak. To ti već rekoh.
- Dobro! 'Ajdmo u selo. Kasno je - reče Mikica, al' u duši mu je nešta kuhalo na Luku što nije dobro bilo.
Kad je u svojoj komorici sam ležao, vrtjelo mu se koješta po glavi. Napol bdijući, napol drijemajući, vidio je kojekakvih čudnih slika. Vidio je Luku kao poštena seljaka. Prosjak sjedio je pred svojom kućom mirno pušeći. Bijaše posve čisto odjeven, počešljan, obrijan i umiven. Lice mu puno, zadovoljno. Kuća Lukina lijepa, bijela, dvorište puno peradi, kuruznjak pun gustih žutih klipova, sijena je previše za sjenik, u pivnici vina za sto pijanih grla, a iz staje ozivlju se krave. Sad iziđe iz kuće Lukina žena - Mara, a Luka ju zagrli. Sve bijaše toli čisto i fino, sve toli puno i zdravo. Ta da, Luka bijaše pošten, imućan seljak. Mikicu ujede zmija za srce. - Vidiš, vidiš. Ta zadnja duša na svijetu dobro će jesti i piti, slatko spavati, po volji ljubiti, on će biti pošten i čist. Neće se on brinuti za sutrašnje jelo, neće mu trebati mučiti pamet da grošić iscigani iz tuđeg džepa, neće gladovati ni zepsti. A ja? Ja ću ostati koji sam. Kaplja na listu koju svaki vjetar otpuhnuti može, prosjak koji se povlači po svima kutovima, koji jest i nije. Da, da, još će me onaj prosjak gledati preko ramena, mene koji sam pismen čovjek, koji znam kako je u svijetu. Zašto se može prosjak iskopati, zašto ne mogu ja? Jer ima novaca, a ja ih nemam. On da mi se ruga! Ne, ne i sto puta ne, toga neće biti. Da vidimo zašto imam pamet!