Pripovijest o Marcelu Remeniću
| ← Pripovijetke | Pripovijest o Marcelu Remeniću autor: Vjenceslav Novak |
Upravo se uveče sve spremalo na domaću zabavu što ju je svojim članovima davala mjesna čitaonica, kad je kao munja obletjela sav grad nevjerojatna vijest da je Marcel Remenić...
Radi razumijevanja mi moramo stvar spodaljega prikazati.
Jedino što je Marcela u životu zanimalo, bila je briga da nabavlja nova odijela, po najmodernijem kroju. I same novine čitao je površno, ali je držao dva modna lista i velik dio dneva prosjedio zadubljen u njih - vidjelo se da je to čovjek koji se u stvar razumije.
Na odsudni dan manjkala su mu tri mjeseca da navrši trideset i petu godinu. U svem srednji čovjek: stasom, krupnošću i visinom. Svaki čas drugačije a svagda uzorno odjeven, koračao je mirnim dostojanstvom, primjereno njihao tijelom i rukama, oprezno se igrao štapom, a glava s bujnom plavom kosom na uvojke, s ozbiljnim oboritim licem, s velikim, vanredno brižno gojenim brkom i sivim, zamišljenim očima zavodila vas je u prvi mah na misao o velikim idejama. Uistinu pako on je neprestano ispod oka ispitivao poglede drugih ljudi: Što sude o njegovu odijelu, šeširu, ovratniku ili cipelama?
Kad bi se desio u društvu, nije se upletao ni u najživahniji razgovor, dapače ni onda kad bi se povela riječ o politici ni o ženama. Samo ako bi tko slučajno ili naumice, da razveseli društvo, spomenuo modu i odijelo, trgnuo bi se Marcel iz svoje zamišljenosti, a u sivom oku planuo bi život. Naveli bi ga a da on ne bi opazio čemu, te bi skinuo ovratnik i dao da ide svima oko stola od ruke do ruke. Ili da svuče cipelu i da pokaže nove svilene čarape. Ili da skine sa sebe kaput i dade opipavati jednomu po jednomu gipkost i mekoću tkanine od koje je bila sašivena njegova rubača. Jednom se netko od društva okladio da će ga navesti te će cijelomu društvu pokazati gaće. I dobio je okladu jednostavno upitavši Marcela da li je istina da on nosi svilom vezene gaće.
Po zanimanju nije bio Marcel ništa, čemu se kaže radije »privatijer« . Naslijedio je od oca trideset tisuća forinti gotovine i staru služavku Ružu. Moglo se reći i tako da je Ruža naslijedila njega. Jer da se sjetila, mogla je još pred nekoliko godina proslaviti pedesetogodišnjicu što je u istoj obitelji služila neprekidno djeda, sina i unuka. No ona je posljednjih godina zaboravljala koješta. Tako je već deset godina govorila i po svojoj prilici vjerovala da joj je šezdeset godina. Od toga se broja nije mogla pomaknuti naprijed.
Da ne bude suvišnih briga, Marcel je uložio novac u štedionicu i dobivao na godinu dvanaest stotina kamata. Iznajmio je za deset forinta mjesečno najamnine sobu s predsobljem i kuhinjom i dobivao za dvadeset forinta mjesečno svu ostalu opskrbu za se i za Ružu iz susjedne gostionice. Ostatak - odbivši pretplatu za pomodne žurnale i druge nepredvidljive troškove - išao je na nabavu odijelâ, šeširâ, ovratnikâ, cipelâ itd. Ruži nije ništa plaćao. Ona i Marcel nijesu bili jedno u drugo zaljubljeni, ali osjećali su se onoliko blizu i donekle isto koliko se blizu i isto osjećaju mati i sin ili barem baba i unuk.
Soba je pripadala Marcelu, a predsoblje i kuhinja Ruži. U kuhinji je čistila gomile Marcelova odijela, a u predsoblju čuvala zbirku kefâ kojima su se pojedine vrste i pojedini dijelovi raznog odijela čistili - kefâ razne veličine, oblika, boje, gustoće i tvrdoće.
S obzirom na ne baš prevelik dohodak bio je Marcel tvrd na izdavanju novčićâ. Ali ako mu se koji lukavac umio približiti u zgodan čas s primjedbom o kaputu ili kravati: Krasno! - mogao je u takvom slučaju računati dapače i na to da će od Marcela u posudno ime izvabiti koji novčić.
Odijelo je mijenjao svaki dan tri, četiri do pet puta. Čini se da nije bilo u njega stalnoga načela ili pravila o tom koliko će se puta preodjeti.
Odijelo je nabavljao samo od jednog krojača u Beču. O tom je krojaču bio uvjeren da je ne samo rođen umjetnik nego da je sigurno barem jedno proljeće slušao anatomiju na medicinskom fakultetu prije nego što je samostalno otvorio tako delikatan posao kao što je krojaštvo.
I za druge brojne sastavine svoga odijevanja imao je Marcel stalne velegradske tvrtke. Cipele je, na primjer, naručivao iz štajerskoga Graca; nakon mnogih pokušaja oblik mu se gradačke tvornice najviše sviđao. Bilo je u njega crnih, žutih, zelenih i sivih cipela svake vrste. Svojom je nezasluženom nesrećom smatrao to što su sve cipele, koje su mu najbolje pristajale nozi, bile tijesne. Upravo sa svjesnom zlobnom tvrdokornošću tištile bi one kurje oči. U nekoj zaboravi obraćao bi se na njih s molbom da mu to ne čine, ali one bijahu neumoljive: bile su lijepe, ali tištile su mnogi put do suza.
A sad da pripovijedamo što se dogodilo one večeri.
Čitaonica provincijalnoga gradića X. X. gdje je živio naš junak, odluči sredinom poklada prirediti »domaću« zabavu. I premda je to imala biti prava intimna domaća zabava, ipak su članovi društva osjetili u sebi najprije nešto neugodno ukočeno, a onda prijatnu ugodnost i ponosnu samosvijest o vlastitoj vrijednosti kad se pronio gradom glas da će zabavu posjetiti i sama velemožna gospođa podžupanica. I premda je gospođa podžupanova jasno izjavila daje baš to veseli što će zabava biti po domaću slobodna, ipak su gospođe i gospođice odmah morale imati drugačije a ne »domaće« toalete, gospoda govorila ne samo o salonskom kaputu nego dapače o fraku i cilindru. Odbor je odmah zaključio da velemožnu gospođu imaju dočekati dvojica članova na ulazu u zgradu, a na ulazu u dvoranu predsjednik s jednim članom odbora. Ukratko, užurbalo se poradi posjeta velemožne gospođe podžupanice sve toliko te je bilo očevidno da će »domaća« zabava biti bez najnužnijih biljega domaćnosti.
Među ostalim išla je od usta do usta i stroga zabrana odbora da se nitko ne usudi zaplesati prije nego što zapleše velemožna gospođa podžupanica. Njoj pristoji pravo da otvori ples.
S obzirom na visoku čast velemožne gospođe, svi su pokorno primili do znanja odborovu odluku.
Rodilo se novo pitanje: Tko će otvoriti s velemožnom gospođom ples?
Javila su se dvojica od ozbiljnih kandidata: pristav kr. kotarskog suda i pristav kr. kotarske oblasti. Dvojica u isti mah nijesu mogli plesati s istom plesačicom, ni jedan od kandidata nije htio da popusti, i tu - možda samo i zato da ne izgine poznata latinska poslovica - izađe nenadano iz borbe obaju pristava pobjednikom Marcel Remenić.
Kad je odbor dojavio Marcelu svoju odluku, nije se on mogao u prvi mah snaći. A kad je stvar shvatio, stiskao je mučke ruke obadvojici odbornika i napokon jedva nekako mogao da progovori glasom koji je graničio s plačem:
- Gospodo, hvala vam... Vi ne znate koliko ste me obavezali...
Dva dana proučavao je Marcel golemu zbirku svojih odijela. U kakvoj odori da osvane na zabavi gdje će ga između elite činovništva i građanstva zapasti prvenstvo uz velemožnu gospođu podžupanovu? Ni s kojom kombinacijom nije bio posve zadovoljan. Ne stoga što on ne bi bio kadar da stvori pravu kombinaciju, nego stoga što se pokazalo da za ostvarenje njegove najbolje kombinacije nije bilo u njegovoj zbirci hlača. Nalazile su se tu sedmere svijetle gala-hlače, sve do jednih kao da su ovaj čas donesene iz izloga. Ali njegovu vještačkom oku manjkala je pored svih sedam svijetlih boja od pepeljaste do dragotne plave jedna nijansa koja bi savršenom harmonijom ušla u sklad bojâ što ih je nalazio na sebi: plava kosa, plemenito bjelilo velike kravate od svilenoga atlasa s plavim kamenom iz zaručnog prstena pokojnog djeda, crni salon-kaput i hladan, ali blještav sjaj lak-cipela.
Dugo se nije dalo zavlačiti jer je za deset dana bila urečena zabava. Smislivši sve misli u jednu, sjedne i naruči svome bečkome krojaču hlače, kod druge tvrtke veliku kravatu od svilenog atlasa, a kod gradačke tvornice lak-cipele br. 47 mjesto 48 koja je mjera bila pravedan zahtjev njegove noge.
Kravata i cipele stigle su dva dana prije svečanosti - ali hlača nije bilo. Uzrujavajući se poradi toga sve više do pretposljednjeg dana, brzojavio je u Beč već potpuno klonuv od sve manje nade: Da li će hlače stići na vrijeme? - i izmoren naglim izmjenama duševnoga stanja što je dolazilo od te klonulosti pa opet od oživjele vjere u točnost bečke tvrtke. Brzojavni odgovor iz Beča glasio je: - Hlače danas poslane ekspresom.
I stigle su u predvečerje svečanoga dana.
A kakve hlače, rođeni Bože! Kakvo prelijevanje bojâ, kakav kroj - kakva bogata naknada za njegovo uzrujavanje i nemir posljednjih dvaju dneva! Te se ljepote čovjek nagledati ne može. Čim je pala večer, rasvijetlio je sobu s raznih strana, navukao hlače i stao pred veliko ogledalo. Kažu ljudi: pristaje mu odijelo kao da je na njemu izraslo. Ali to nije prispodoba za ove hlače. Ovo je više potencija pristajanja i ljepote, svoje vrste idealizovanje do kojeg se baš svatko uznijeti ne može.
Skinuvši hlače, ovjesio ih je preko stolca kraj stola i sio i promatrao ih. A u njem je rasla duša od udivljenja i zanosa.
- Znanost! Znanost je bez sumnje učinila mnogo za napredak čovječanstva, ali po svojim zaslugama, ne zaostaje za njom umjetnost. Eto te hlače... Kakav sklad, kakav život, kakav polet u tom remek-djelu! Ne čini li se da će sad evo same od sebe koraknuti savršenom elegancijom, da se u bogatom svjetlu prelije bezbroj najskladnijih boja kao na krilu galeba kad se digne iz vode prama suncu? Kakva umjetnina, kolika ljepota?
Nedaleko na stolu bila je nova atlasna kravata kao da ju je ruka umjetnika izdjelala u sladoru. Tako su se plemenito i bogato odrazivale sjajnosvijetle plohe od zasjenjenih nabora. Do krasote kao sunce nepodnošljivim sjajem vraćao je sa svojih ploha alem-kamen svjetlo svijećâ, a još podalje mirno su se hladnim ali žarkim blijeskom bliještile nove lak-cipele. - Pomišljao je sve to na sebi i kao u viziji gledao neizreciv učinak pod acetilenovim svjetlom pod rukom s podžupanovom gospođom naoči elite gradskoga društva - sebe.
Međutim, večer je odmicala, trebalo se priređivati za zabavu.
Upravo je podrezivao posebnom spravom brk kad je ušla u sobu Ruža. U jednoj ruci nosila je zdjelicu iz koje se odmah po sobi razilazio prijatan miris od mesnatog jušnatog jela, a u drugoj stolni pribor. Marcel je, sjedeći pred toaletnim ogledalom, dlačicu po dlačicu svoga brka pomnjivo slagao pod zaštitnu spravu, a Ruža, držeći u jednoj ruci od sebe zdjelicu, namještala drugom na stolu pribor.
U određenom brenčanju i udaranju pladnja, vilice i noža, čuo je Marcel neko zapljuskivanje i tupo udaranje krupnih kapi padajuće tekućine. Zlom slutnjom obuzet, obazre se na Ružu...
Ruža je čula samo njegov očajni krik:
- Isuse i Marijo!... Što si uradila!
Pogledala je oko sebe i uvjerila se da je iz zdjelice u njezinoj lijevoj ruci trajno i bešćutno curio jušnat sok po novim Marcelovim hlačama.
Marcel je već stajao uza nju. Po jednoj nozi remek-djela bečkog umjetnika prilijepio se mastan sok kao grdan polip kojemu se tijelo zasjelo dužinom bedra, sprijeda i postrance prihvatio se hlača kratkim i debeljuškastim ticalima i nogama, dočim je od koljena dolje pružio dva dugačka traka što su sezala do gležnja. Taj golemi otrovni i neodstranjivi skot na umjetnini koja se mogla natjecati sa vedrinom proljetnoga neba i poletom galebova krila - toga Marcel nije mogao preživjeti. Otvorivši usta i izbuljivši ukočen, staklen pogled u staricu, srušio se na tle, da se već ne povrati životu. Završio je od srčane kapi baš one večeri koja je imala da bude njegovo najveće slavlje.
| Povratak na vrh stranice. |