Presvijetli ražnjić
| ← Naslovnica | Presvijetli ražnjić autor: Antun Gustav Matoš |
|
pripovjetka je prvi put objavljena 1909. godine. |
Kada dođe sa suprugom u Babindol Nj. Presvjetlost Kašan pl. Tatovečki, uskomešalo se malo i veliko. Žene se dive toaleti Presvijetle, rođene Katz von Jammer, nekadašnje šantanske pjevačice i priložnice, kako se priča, uplivnog bečkog baruna, pa se spremaju proslaviti Veliku Gospu, današnji njen imendan. Još nije ni prispjela i već je našla u svom stanu kod kotarskog predstojnika nekoliko anonimnih pisama od kojih je najviše zanima ovo, napisano, naravno, njemački:
Presvijetla Gospođo!
Čujem da se babindolski damenkomite sprema na najsvečaniji način u vrtu svratišta »K ekvatoru« proslaviti Vaš imendan. Čuvajte se, Presvijetla! Žena kotarskog predstojnika je već ovuda pripovijedala da će Vašeg Presvijetlog zavesti, pa mu morala pomiješati njegovu hranu prahom od kantarida. A ni druge Babindolke nisu bolje. Muževi će ih naučiti kako da se podmetnu Presvijetlomu, koji — kako čujemo — samo takve usluge plaća uslugama svemožne svoje protekcije. Ne zaboravite, Presvijetla, da su ovi ovdašnji inteligentni muškarci šuftovi, a sve ovdašnje gospođe rđave, što pred silom, kao što je Presvijetli, kapituliraju, spremne na sve žrtve. Nema ni jedne koje nije imao kapelan Batak. Sve ih je imao, i znate gdje? U ispovjedaonici. Hajde de, za udate ne bi ništa čovjek rekao, to je kao kad štapom lupiš po vodi, ali Batak dira i neudate, čuvajući pri tome, sasvim nenaravno, njihovo djevičanstvo. Vi, Presvijetla, jamačno znate za poludjevice. Naš Babindol ih je pun, i prokleti Batak ih je sve fabricirao pod pozlaćenim krilom onog drvenog anđela kojemu je sveta ljevica na tako nepristojnom mjestu ...
Presvijetla je, naravno, iza toga otišla k misi gdje je kapelana kod propovijedi toliko smela daje šeprtljio, navaljivao bez razloga svece na svetice i uzmahao se znojnom, atletskom, uhranjenom glavom neplaćenog općinskog bika, dok je učitelj kod orguljanja od nazočnosti ponajmožnije dame u Banovini dobio toliku tremu da mu se pljuvačka sušila u iznemoglom školničkom grlu. Časni Batak, elektrizirajući vrlu gospođu pohotama Putifarke i žmarcima Magdalene, kada Magdalena još ne bijaše pokornica, baš završuje svoju komediju pokretima kao da je na kuglani, a Presvijetla se lecne opazivši nad ovim anđelom sa bezobraznom pozicijom ruke čudnu sliku snimanja sa križa. Razbojnik nalijevo Raspetome sasvim je sličan Presvijetlome, kao da bijaše njen muž modelom drevnom bezazlenom i malo drvenom majstoru. Ista brada, isto lice, mesnato i prostački crveno, sa čelom podlosti, debelim usnama puzave laži i surovim, kosim pogledom lopova, spremnog izdati i ubiti za novac. Ima obraza sa kojih nikakav sapun ne može oprati pečat zaslužnih vješala i trag od pljuvačke kojom ih je darivala, prije no što ih je ostavila, vlastita savjest. Presvijetla je od tog časa još više zamrzila na Presvijetloga i ispitujući iza mise o zanimljivom kapelanu gospođu babindolskog liječnika, koja poznavaše po vlastitom priznanju u sitnice anatomiju njegovog isposničkog i posvećenog tijela, čula je među inim ovu pričicu iz života naših živih svetaca.
Kada Batak bijaše kapelan u selu Grintovcu, uhvati ga seljak baš u času kada je sa njegovom ženom najdevotnije vršio funkcije općinskog neplaćenog pastuha. Huka, buka, skoro kuka i motika, pa kada Bataka hajde de premjestiše, tuča uništi vinograde, a seljaci, čuvši od župnika u crkvi da ih bije božja ruka zbog nesrećnog kapelana, krvavog pod kožom kao i oni, cijelo selo Grintavac ode u deputaciju da si natrag izmoli dušobrižnika što tolikim uspjehom diže rasu i narod svog kraja. No babindolske gospođe, čuvši za stvar, izmole za sebe mučenika što pravi tuče i poludjevice.
Kapelan, časni Martin Batak, nije se malo začudio kada ga sa svitom tamošnjeg društva pozvalo Presvijetlome na objed, gdje ga je Presvijetla svojim modrim, nervoznim, staklenim pogledom formalno pojela, progutala zajedno sa cipelama i hozentregerima. — Još dvije-tri ovakve babe i ja sam brzo kanonik! — razmišlja Batak, dok ga ona gleda kao starci čistu Suzanu.
Kakvih li tu ne bijaše zdravica Presvijetlomu! Jednome je on najstalnije jamstvo rada, reda i zakona u zemlji, gdje je opozicija sastavljena od samih zločinaca i zlotvora. Drugi žali što nisu u šumi mjesto kod ovog skromnog ali svim darima ove zemlje nakićenog stola, u šumi, punoj razbojnika koji napadnu Presvijetloga, a on, zdravičar, Srećko Srećković, daje se pred nogama Presvijetloga sjeći, mučiti, ubiti, pače i škakljati, do smrti škakljati, pa neka Presvijetli vidi kako u ovoj zemlji još ima ljudi lojalnih, vrijednih, za svog pretpostavljenoga i glavu založiti sposobnih. Presvijetli, s obrazom baš kao onaj razbojnički noćnik na staroj, potamnjeloj slici crkvenoj, obećava sve i sva: i asfalt, i dogledno građenje željezničke pruge, i stipendije za činovničku djecu, med i mlijeko, a vonj od vina, crne kafe i slasnih kolača diže se sa dimom dobra duhana kao žrtvena molitva Vladi, visokoj i nedosežnoj boginji, usrećiteljskoj, pravednoj, svemožnoj i rodoljubivoj, kojoj se tu pali najskuplji i najrjeđi tamjan. Stoje perzijski drevni kralj i faraon misirski prama tome velikom našem gospodinu, jedinome što se tih hvalospjeva i panegirika pomalo stidi pa malo kao drijema, dok jedina duša, nemajući pred njim respekta, odostrag tiho prilazi, njuška mu pete i smatrajući ih uglom ili drugim mjestom za rendez-vouse zaljubljenih srdaca, polagano diže nogu i zalijeva presvijetlu cipelu kao cvijetak. O, taj prokleti mali Fifi! Ima četiri noge, zanimanjem nije niti činovnik, on je samo mali, poslušni pas, pa ipak nema osjećanja za službene veličine pred kojima strepe čak i živoderi! A tek Presvijetla! Dokje ispod stola kao za plaću »telegrafirala« nogama sa kapelanom, ne osjećajući da joj je surovom cipelom seljačkog sina ogulio kurje oko, čestitali su joj, dizali su je kao kraljicu ljepote, dobrote, i vilu ove zemlje, koja je nje jedva dostojna, dok časni Batak ne skoči, kavalirski je zamoli za cipelu i uz urnebesno oduševljenje cijelog stola popije kao drevni vitez vino iz te lakovane postolice što usprkos svemu resi jedan dražesni »švajsfus«!
Pred veče se našlo cijelo društvo u vinogradu Fabijana Potrkuše, stupa mjesne opozicije, ali toliko »razočaranog« neuspjesima idealne politike da mu je lice postalo kao molbenica i da je u svom dućanu sa mesnicom i krčmom barem deset puta dnevno znao poslovično reći: — Vlada je vlada! Banje ban! Treba raditi, raditi, a ne brbljati! Vlada rrrrradi! — Na putu u klijet, gdje se već društvo skupilo, govoraše u kočiji Presvijetli mjesnom nabobu:
— I ja sam nekada, kao đak, vjetar kapom tjerao. I ja sam vjerovao u narod. I ja sam bio za slobodu te fukare, ali onda sam bio glup, a danas sam i te kako pametan! Mi prije svega ništa ne možemo. Kakav evropski ili amerikanski bogataš ima više godišnjeg prihoda no što iznosi naš autonomni zemaljski budget. Mi nemamo srednje klase, građanstva, koje bi kao u ostalom svijetu bilo nosilac liberalnih načela, reprezentant slobodnog rada, uma i kapitala. Jedini naši nezavisniji inteligenti su popovi za koje sa pravom reče Starčević da su narod poživinčili. Popovi su glavni stup naše oporbe. Zato je naša opozicija tako smiješna, jer mora uvijek biti zatučenija i još manje slobodoumna od same vlade. A što da reknem za inteligenciju? Štreberi, činovnici, dragi moj Fabijane, odgajajući djecu usprkos svim groznim iskustvima za činovnike. Mi danas već imamo grdan intelektualan proletarijat, sposoban samo za život uz državne jasle, spreman ubiti oca i brata za službu i za tobože osigurani život u službi državnoj. Naša školska nastava je tako organizovana da baca na pločnik svake godine hrpu ljudi apsolutno nesposobnih za svaki samostalniji život, obično totalno neobrazovanih, usprkos skupom i higijeni štetnom, najmanje šesnaestogodišnjem školovanju. Naš đak nešto čita samo na srednjim zavodima. Dobivši maturalnu svjedodžbu, taj naš marvinski pasoš, ide na sveučilište da frazira o potrebi korisnog rada ili o potrebi ujedinjenja svih hrvatskih zemalja. Imućniji i jači još kako-tako, ali šta ćemo, Fabijane, sa mizerijama, što si pokvariše želudac u orfanotrofijima, što izgubiše ponos kao instruktori, parasiti i prosjaci, prevariše iza svršene mature klerikat, iza beskrajnih onanija uđoše u gonoreje i sifilise, na univerzi naučiše samo zdravičariti, novine čitati i lumpati, da izmoždeni i slabi u cvijetu ljudske dobi dođu k nama i plaču: — Milost, Presvijetli! Kruha, Presvijetli! Zaručen sam, Presvijetli, a žena, djeca, porodica, život — to su veće realnosti od rada za narod, koji nas ne pozna i kojega mi ne poznajemo, Presvijetli!
— Tako je, tako je, Presvijetli! — veli zadivljeni Potrkuša i nuđa Presvijetlomu cigaru u srebrnom papiru.
— Da, da, fala lijepo, tako vam je to, moj Fabijane. Vi sve to znate i bez mene, još bolje od mene. Naš čovjek je već kao privatnik nesposoban za svaku samostalnost, a ljudi kao vi —
— O molim!
— A ljudi kao vi, rekoh, jesu iznimka. Poduzetnosti kod nas ni traga. Nema industrije, nema trgovine. Moderni Hrvat nije izumio ništa, pa ni anonimne klevete. A narod? Dragi Fabijane, to je marva, nijema stoka. U Slavoniji i Srijemu, gdje ima dosta izvrsnog grunta, lijen je, al-koholičan, pokvaren do kostiju i indolentan kao mamuran panduraš, a žena mu je bludnica, i to ne iz nužde, nego, što je još gore i strasnije, bludnica temperamentom. Tamo opet, gdje seljak nema grunta, gori je od maršeta i ide u Ameriku. Zato je kod nas najveći gospodin — gospodin Hulja. I ja sam, dopustite mi, kada smo već malo dobre volje, i ja sam — kao drugi. Sa lopovima moraš biti lopov, sa vucima vuk, sa nitkovima ništarija. Kada tome narodu nema spasa, dobrotvor mu je onaj koji mu kao izgubljeniku daje milostivi smrtni udarac da ga riješi muka i da mu olakša smrt. Ja poznam naše ljude, jer samo onaj ih zna tko je u toj propaloj, truloj i puzavoj zemlji bio na vlasti. Znate li vi daje A., glasoviti opozicionalac, zbog pronevjerenja svog sina preda mnom na koljenima klečao? Znate li vi da vlada svakodnevno prima centu potpisanih i bezimenih denuncijacija iz svih slojeva i svih stranaka? Znate li vi da se dame iz najboljeg našeg društva za novac prostituiraju? Znate li vi da mi bolujemo od svih rakova kulture bez jednog jedinog njenog pomagala? A kad zrelo promislite što ima Europa, što ima čovječanstvo od ove profane i profanisane relikvije, naše zemljice? Što smo mi napretku, što smo mi vrijednostima modernog svijeta, kojemu smo ipak para-siti, pa nije čudo što sa nama tako postupa? Kad bi i htjeli, što možemo mi prosjaci i glupani proti kapitalu, proti bajunetima i neodoljivoj snagi viših kultura?
— Ali, u Mađarskoj je, Presvijetli, sve još gore no tu kod nas!
— Već iz same te činjenice što nas kvače i tlače, vidi se da su bolji, jer vlada samo ono što je jače. Naš Sabor je kao zgrada kokošinjac, gori od staja gospodarskih konja trkača, a peštanski Parlament je skoro tkav kao engleski. Uostalom, pustimo to! Ja sam realista, i to su sve žalosne realnosti iz kojih treba pametan izvući koristi. A čime vas mogu služiti, dragi Fabijane? Ja dajem najrdije onima koji mi ne dosađuju.
— Presvijetli, ništa, ništa, ili — manje od ništ, to jest, ja —
— Šta vraga mucate! Govorite von der Leber weg, što rek'o Švaba!
— En, ja imam na kraju Babindola filijalu, gostionu, i u toj zabavnoj — ono — gostioni pet konobarica.
— Bordel. Vrlo dobro. Pa šta dalje?
— Ne baš bordel, ali znate, mladi Frntić je negdje nagazio na gospodsku bolest, njegov stari laje — u mojoj se, veli, opoganio radnji, i vlast mi u osobi kotarskog liječnika, opozicionalca, narogušenog od kapelanovih rogova, prvi neprilike! Pa da je to i javna kuća, rekoh kućica, zar to nije u interesu javnog morala? Kapelan nam je već ionako obre-dao sve žene, i zar nije bolje da se naša mjesna omladina malo razgali i žile si vruće bez štete za javno ćudoređe rashladi kod mojih konobarica? I ja uvijek tamo idem, pa što nisu mene mogle zaraziti?
U takovom ugodnom razgovoru dovezoše se do vinograda na vrhu pitomog brda, pored lijepe šume i kapelice sv. Blaža sa starodrevnim lipama, gdje se mjesto Slovinkinje vile baš čuše kriještalice. Ugodan vjetrić duvaše mrseći perje na kokinom napola ćelavom biskupu. Divan vidik na doline sa selima, crkvama, cestama i potocima kao žice od svile i srebra, a u daljini trepte modre gore, trepte i dršću kao zdrave dojke pod tajnom drhtave svilene koprene.
— Ipak je lijepa ova zemlja, Presvijetli!
— Samo da ne rodi tolikim ništarijama i krmcima! — veli Presvijetli i odsiječe štapom glavu cvjetiću.
Dok se njih dvojica uspeše do zidane lijepe klijeti gdje ih pjesmom i pucnjavom iz stare kundačarke dočeka veselo društvo bez Presvijetle i časnog Bataka, što već davno odoše u šumu po gljive i maline sa namjerom da zalutaju, niže kod plota spremaše pudar sa stručnjakom seljakom vatru i meso za ražnjiće, za tako zvane »šinter-pratle«.
— Je li po volji šinterpratl, Presvijetli? — zapita pokorno Fabijan Potrkuša, stojeći u salonskom kaputu i s bokovima kao da nisu njegovi.
— Kako ne, za boga miloga! — i Presvijetlome sinu oči, pod jezikom ga uhvati kao grč, i sline mu dođu na usta. Kod te izjave potrča kao pomaman prema ognju mladi činovnik Srećko Srećković, izbirući vlastoručno ražnjić. Pošto odabere i vlastitim nožem odsiječe meso, brižljivo ga pregleda, opere, natakne na štapić, posoli i preda vatri, legnuvši u travu i čekajući da se presvijetloj pečenici ništa ne dogodi.
— To im ja još bole znam napra'jti — rekne začuđeni pudar.
— Gespen se bojiju da im Presvetloga ne bi otruvali, pak čuvaju šinterpratlin kakti soldati zagrebačku financiju — veli stručni seljak, ali Srećko Srećković pliva u uživanju što gaje Presvijetli opazio kod ove lokalne akcije, ovija oko prsta sad crnu bradu, sad pak rudastu bujnu, učeno začešljanu kosu, i kao gospodarski stručnjak vidi se već na putu po Francuskoj i Njemačkoj gdje na vladin trošak naučno putuje, bogato se ženi i na povratku u milu Domovinu biva napokon imenovan vladinim savjetnikom. On je inače vječni zaručnik kao Isu-krst, Brutusa smatra odviše brutalnim, konzekventniji je darvinista od samog Darwina, misli da riječ bančiti (lumpovati) dolazi od riječi ban, i pristaje samo uz ono što baš momentano čita. Kao pravi pjesnik baš se dao u slatke drame kojima je on junak, — kad al osjeti iza sebe neugodnost i, okrenuvši se vrlo nevoljko, opazi školskog nadzornika, inače nazvanog školnika Flachsmanna, kako i on brižljivo konfekcionira presvijetli ražnjić, predajući ga seljaku s riječima:
— Prijatelju, vi znate e sam ja majstor u tome. Presvijetli mora jesti taj i nijedan drugi šinterpratl, a ja ću mu ga vlastoručno predati. — I Flachsmann razvija veliku maramu, sjeda na nju oprezno kao na život i pruža pod nos Srećku Srećkoviću svoje cipele na kojima se vidi plastična karta svih nožnih prstiju, brdovitih kao alpinski sistem. Od silnog duhana i gutane školske prašine je Bubaj žut kao ćilibar, a svi pokreti su mu drveni kao školske klupe.
— Šta je s mojimi šintrpratli za Presvetu i za Presvetoga? — dojuri kapelan Batak usopljen kao lokomotiva i krupan kao brevijar, sa »dajčmajstorima« ispod očiju, natečenima kao pijavice. — No, to ćemo vidjeti tko će nam presvijetle goste ponuditi! — reče bijesno kao sv. Pavao Korinćanima i baci se poput vojujuće Crkve u travu kraj vatre ratobornošću sv. Dominika.
Češljugari zvižde kod živice u svilenim, bijelim pahuljicama od zrelih mahuna, bijeli, svileni oblaci se porumenjuju i pozlaćuju kao ono na vatru posađeno meso, od klijeti odjekuju radosti i smijeh picnica, dolje preko livada i ćutljivih, tihih, tiho usnulih vrba lete rojevi škvoraca i sivi divlji golubovi, u drhtavosti modre visine pravi samotne krugove hajdučki sokol, lišće na jablanu se trese kao od vječne groznice, a među zavađenu i u inat ćutanju zabijenu trojicu tresne, bubne napiti domaćin Potrkuša, otvorenog prsluka i mokrih brkova, sa svojim mucavim sinom Krešimirom, gimnazijalčićem, sličnim Pitagorinom magarećem mostu, koji u slutnji nesreće zaostane i sjedne na vinogradskom puteljku pod brajdom, očekujući događaje. Ražnjići, crveni i ukusni, već su skoro pečeni, a oko njih ona četvorica kao četiri evanđelista.
Već su pečeni, i Fabijan Potrkuša uzme ponajljepšeg i da ga odnese gore Presvijetlome, ali...
— Ne! — klikne kapelan, uhvati ga za nogu i Potrkuša padne na golemost svog trbuha. Da ražnjić nije drven, prošao bi mu kroz srce.
— Vi ste štreberska marva — cijedi domaćin kroz zube — marva i bitanga, pa da nemate reverendu, ja bih — — — —
— Koga bi ti, seoski kupleru! — veli mirno i zlobno popić, pa da ponese svoj ražnjić Presvijetlome, ali —
Hrsk! udari Potrkuša šakom u nos školskog nadzornika kojemu pade iz ruke njegov presvijetli ražnjić, a htio je zapriječiti boj. Taj zaplet je upotrijebio sanjarski stručnjak u ekonomiji Srećko Srećković i već se stao šuljati od vatre sa svojim prepokornim presvijetlim ražnjićem, ali bojovni kapelan, časni Batak, rasplamćen ljubavlju, vinom i grešnom uvredom trulog laika Potrkuše, uhvati Srećkovića atletskom desnicom za rep od redengota, i pošto se Srećković stane ritati i cipele u kopita pretvarati kao magare, časni Batak, srdit kao Grgur Veliki i silan kao Torquemada, zamahne silno, krepko i junački kandidatom za vladinog savjetnika, držeći ga jednako za rep, okrene ga snagom Jude Makabejca dva-tri-četiri puta oko sebe kao »ringlšil«, kao vrtuljak, kao orkan, pa kad ga pusti iz silne desnice, Srećko Srećković poleti kao biljarska kruglja, kao lopta, kao crna repatica preko tratine i padne preko ostalih ražnjića, slomi ih, i bio bi se i sam u šinterpratl pretvorio da ga seljaci brzo iz vatre ne izvukoše i ne izručiše kao vatrogasci na njegovo novo odijelo i komplikovanu frizuru ledicu vode.
— Što je to? — zagrmi kao posljednji sud, a iz brajde izađe — — Presvjetli! ... Pregleda naviklim okom rutiniranog političara situaciju i uvjerivši se jednim pogledom da je položaj izgubljen, nabere čelo kao onaj tat Kristušev, njegov portrait u babindolskoj crkvi, i bez jedne jedine riječi krene iz vinograda kao čovjek koji je dostojanstveno dao ostavku. Svi bijahu kao gromom ošinuti, samo Flachsmann trčaše za njim krvavog nosa i krvavog prsluka kao izbijeno, nedužno pseto, uzdišući i cvileći, a kada mu sve to nije pomoglo, istrči pred Presvijetloga, padne pred njim na koljena u blato, sklopi ruke, digne ih uvis i zavapi glasom brodolomca:
— Milost, milost, vaša preuzvišena Presvjetlosti!
— Znam da si ti svemu kriv, špijunčino i huljo! Ti ćeš mi današnji ceh platiti, Flachsmanne, pa ma na kozi orao, vucibatino!
...Babindol se u svojim nadama prevario, ne »ishodivši« ništa od visoke kr. zemaljske vlade. Srećko Srećković, premješten, kultivira melanholiju, Potrkuša se sasvim povukao iz političkog života, raspustivši, kao sabor, ono pet konobarica iz svoje krčmarske podružnice, Flachsmann je naskoro umro, a časni Batak postane župnik u nekom selu gdje naš narod izumire. I babindolski dani potekoše jednolično i tiho kao suze.
| Povratak na vrh stranice. |