Prava mudrost

Prava mudrost autor: Mavro Vetranović

Tko se sam spoznava, dobiva i sudi,
   jači je od lava i tvrđi svijeh ljudi;
zašto je razum taj razumna čovjeka,
   komu se na svijet saj ne najde prilika,
i nitkor na svijeti no može nikadar
   tuj kripos scijeniti i toli slavan dar.
Sve zlato i blago, zač mudri govore,
   i kamen'je drago platit ga ne more;
sve oružne vojnike zač s kopji i mači
   pješce i konjike nag pleše i tlači,
i kralje i care još kuda prohodi
   ne scijeni ništare pri svojoj slobodi.
I nijedno gospoctvo i od svijeta sve slave
   tuj kripos u robstvo ne mogu da stave,
ni muke ni truda ni ćuti ni čuje,
   ni človjeka huda kud godi putuje;
još gusar od gore samomu u lugu
   zadat mu ne more ni žalos ni tugu.
Človjeka zač naga ne može na svijeti
   u gori bez blaga ni gusa odrijeti;
zač človjek taj slavan u tijeli čim žive,
   vazda je pripravan stlačit sve protive.
U robstvu okovan taj človjek još da je,
   scijeni se slobodan i taj trud ne haje;
ner li se svijem svijetom još ruga svoja vlas,
   kako gnjilijem cvijetom, kada je satren vas.
Nit more prognan bit iz doma svoga van,
   ni blago izgubit koje je sve zaman.
Zač tko je kripostan, pravo vam govoru,
   vas svijet je tomuj stan, jak ribam u moru;
od protiv oda svijeh štiti se još plećma,
   i čini rug i smijeh lje od srjeće najvećma,
ka blago bezumnijem dariva zaludu,
   a jade razumnijem da živu u trudu;
sve blago pokloni bezumnom ludosti,
   a vrijedne progoni bez nijedne milosti.
Sva svoja pri sebi, kud hodi, svud nosi,
   i od boga na nebi ini dar ne prosi,
i drugo nije rad, da ima na svijeti,
   ner samo žeđu i glad da može podnijeti.
I tašta sva hvala pri njem je za ništa,
   jak grumen od kala i slama od strništa.
Ni dvorbe ni službe od dvoran ne želi,
   ni svjetovne družbe, da se š njom veseli;
svjetovna zač služba i od svijeta vesel'je
   nije drugo ner tužba i plačno dresel'je.
Ner slijedi mir i goj, splesavši sve blude,
   s blaženstvom da duh svoj zle smrti sabljude;
pri sebi takoj sam ter gojno počiva,
   i otvoren višnji kram nad sobom priživa.
Nebeske krijeposti ter vidi očima
   i druge svjetlosti, ke saj svijet ne ima.
U donjoj tamnosti još vidi i čuje
   pakljene žalosti, gdje se vijek tuguje;
gdi vajmeh ostaju u plaču i tužbi,
   ki s grijehom dni traju na svjetovnoj službi.
Ter kom je pokojan ter za svijet ne mari,
   vidjet je dostojan pričudne te stvari.
Još zemlja što daje, svijeh dubja i trava
   sve vrste poznaje koga su narava,
po kopnu i vodi živinu još svaku,
   ka plove i hodi, razbira po tanku;
krilate najliše ke pješe nogami,
   pak perje podviže da lete nad nami,
Nebeske visine, i polja i gore,
   i morske dubine izmjerit još more.
Još umom dohita i tiče po tanku
   okoliš od svijeta, kolik je na dlaku.
I suncu zna istok i kudi zapada,
   vrjemenu svemu rok po kom se rasklada,
koji vijek vrjemenit i sada i vazda
   zemaljski ovi svit timuni i vlada.
Još čudno, bože moj, razmišlja u sebi,
   gdi mnozijem zvijezdam broj poznava na nebi;
mnozijem broj poznava i ke su svjetlosti,
   koga li narava, koje li krijeposti;
i svojijem imenom još mnoge može rijet,
   kijeh kolo s vrjemenom obtječe vas saj svijet.
I njeke ostale temeljne razlike,
   ke se vide male, ma nu su velike,
u hipu u svomu ke vidjet može svak,
   na nebu osmomu, kad pride noćni mrak.
I njegov još razum spametno dohita,
   gdi je suncu pravi drum i ostalijeh planita,
u dvanaes skalina ki hitro rastavi
   dvanaeste živina za biljeg ter stavi.
Sunčana usilos gdi s desna i s lijeva
   ostale u svjetlos planete odijeva,
mjesecu još punu mrklinu osudi
   na glavi drakunu aliti na kudi;
od zemlje ter sjenca, bez zrake sunčane,
   učini mjeseca da u tmasti ostane.
Još mjesec kada se sunačcem sastaje,
   vidjeti ne da se, ner skroven ostaje,
ter veće ne svijeti, ni svijetao ni jasan,
   nit se da vidjeti ner deri treti dan.
Od zrake sunčane nu kad se odijeli,
   vas svijetao ostane i tmastu noć dijeli,
dvanaes krat ter takoj u krovu ostaje,
   neka se pomrak svoj po svijeti poznaje.
Vrh čuda vrhu svijeh još čudo priživa,
   sred voda sred slanijeh gdi zemlja počiva,
počiva u vodi, ter mnozi govore,
   da zemlja nadhodi visinom toj more;
a voda od mora neće se proliti,
   ni vrhe od gora ni polja pokriti.
Zač hotje prislavan vladalac nebeski,
   da stoji vode van ovi svijet zemaljski,
ter vodi nikadar ne da se proliti,
   da živa svaka stvar može duh pojmiti.
I zemlja još takoj vode van ostaje,
   živini da svakoj hranicu sazdaje.
Tko li još čudesa pričudna može rijet,
   gdi u sebi nebesa uzdrže vas saj svijet,
ter zemljom sve vode, jošte zduh i oganj,
   leteći obhode i obnoć i obnoć,
s istoka k zapadu, [s] zapada u istok,
   vrte se u skladu, s načinom slijede rok,
skladaje rok pravi, okolo ter takoj
   protivnom naravi provode potijek svoj.
Taj človjek razuman još ne ima pokoja
   ni javi ni u san, kušaje svijes svoja,
gdi sila ognjena toliko naredno
   i kripos ognjena druguju zajedno,
od ognja toplina ter ne da vodi van
   ni od vode mrzlina ne gasi oganj taj.
Još teško i lahko, suhoća i vlaga,
   u vrijeme u svako skladaju jednaga;
ter slavni moj bože, nije se moć ne čudit,
   da človjek sam može tuj tanač iskusit,
komu je svijes dana, zajti tom dubinom,
   gdi je studen smiješana jednaga s vrućinom.
I ako svaka jes protivne naravi,
   stiska ih tijeskan vez vjekušte ljubavi,
gdi narav tuj svoju njeguju i goje,
   u miru i u goju združeni ter stoje.
Tijem taj vez nitkore i skladno skladan'je
   razvezat ne more, ner samo skončan'je
s krijepostju od smrti i odlukom s nebesa,
   ka može satrti človječja telesa.
I stvari ostale sve mogu lipsati,
   koje su nastale i ke će nastati,
i sve se skončaje, ner bože priblažen
   tvoja riječ ostaje po vas vijek i amen,
kojoj se godišta ni ljeta ne znaju,
   pri kojoj za ništa sve stvari ostaju.
Spametan dake taj, ki sebe spoznava,
   od svega na svijet saj razloge pridava.
Napokon svoj razum poznava po sebi
   po zemlji zmijam drum i pticam po nebi,
aliti od plavi pučinu brodeći,
   poznava drum pravi vrh sebe stojeći.
Tijem tko se spoznaje i sebe dobiva,
   taj blažen ostaje i s bogom pribiva.
Tomuj se može reć, da je človjek taj pravi,
   ki može milos steć pri božjoj ljubavi.
Tomuj se može rijet, da je s bogom u družbi,
   da mu je vas saj svijet podložen na službi,
komu je dano zgor s naredbom od boga
   kraljevat svaki stvor i sebe samoga.
Dim tomu človjeku, ki pamet svu stavi
   razmišljat smrt priku, kakve je naravi,
i čim nas put plaća, kada nas dobude,
   koja nam obraća svu rados u trude,
kada nas dobiva, ter vajmeh napokon
   s tužbom nam dariva vječni plač za poklon,
da naša duša tač njeguje i druži
   s jadovi grozni plač, s jadovi da tuži.
Kad li se dobude, spoznavši sebe sam,
   plata mu pak bude, gdi je gori višnji kram,
u višnjoj polači, u vječnjoj ljuvezni,
   gdi spleše i stlači sve od svijeta boljezni;
gdi svoj duh sahrani u višnjem kraljevstvu,
   gdi stoje izbrani u vječnom blaženstvu.
A kamo tolik dar, na svijeti ki uživa,
   gdi se sam gospodar od sebe naziva!
Zač ga bog daruje, da svijesti človjek taj
   sam sebe kraljuje i stlači vas svijet saj.
Človječe od kala, tijem svak čas razbiraj,
   koja je pohvala, stlačiti vas svijet saj;
koli je dar slavan, koli je krasno toj,
   kad je duh pripravan da s tijelom bije boj;
ter takoj ter takoj i veže i puti
   s razlogom narav svoj, kada rat oćuti.
Nu kripos tuj mali u sebi spoznaju,
   s taštinom u hvali ki svoje dni traju,
ter mislit, svijete moj, tuga je priljuta,
   bezumnijeh kolik broj zavodiš stran puta,
ki veznu na priješu u tvoju tužnu slas,
   jak ptica u mrježu ka je tanja ner li vlas,
s lijenosti u bludu lotarstvo dvoreći,
   jak prasci u želudu trbuhe gojeći,
kojim je bog trbuh, ter siti ništore
   s blaženstvom trudan duh shraniti ne more;
zašto su njih djela protiva razlogu,
   ter crna od bijela razlučit ne mogu,
kako sve slijepa stvar, bez vida ka trudi,
   kolure ter nigdar ne može da sudi.
Ter kako bez oči ne mogu na svijeti
   ni sunca s istoči ni neba vidjeti,
noć i dan ter tako u vječnoj mrklosti
   provode jednako, bez božje svitlosti.