Povjestice/Propast Venecije/IV

← III

Propast Venecije —  IV. autor: August Šenoa

V →

Čuj! Je l’ oluja, je li grom?
Od bure dršće duždev dom,
A s vana čuješ divlju viku,
I čuješ psovke, čuješ riku,
Silovit urlaj, mukli žamor,
Nepojmiv šumor, bijesan štropot,
I trus i prasak, lom i topot.
Tad dužd će skočit blijed ko mramor,
Otvorit prozor—krvna zora
Vrh širokoga dršće mora.
Strahote! Svijeta silna vreva
Po Markovom se trgu lijeva,
I ko kad pako iz dubine
Silesiju si bijesnu rine,
Odasvud grnu nove čete,
I viču, kunu, bijesne, lete:
"Oj, dolje dužd i Velje vijeće,

Krvnici kruti pučke sreće,
Tirani dolje! Dolje varka!
Apostoli vi Svetog Marka,
Da, prokleta vam vaša zloba,
Senat vam bio proklet vaš!
Sad puć će vrata ropskog groba
Jer grad je naš! Oj, grad je naš!"
Čij’ grmi ovaj strašni zvuk?
Venecije je ovo puk.
Da, ropski ovaj plahi crv
Vladara svojih traži krv.
Ko kad zatutnje burne vode,
"Sloboda!" grme momci bosi,
A na čelu im stijeg slobode
Hrvaćanin, gle, vojnik, nosi,
Hrvaćanin! Ta je l’moguće?
On samo bubnju, puški vičan,
Slobode tuđe vjesnik dičan!
Da! U njem ima krvi vruće,
Probudio se mrki sin,
Slobodu i on za se prosi,
Pred silnim svijetom zato nosi
Slobode stijeg Hrvačanin!
Tad bljednu dužd, i silna suza
Niz gospodsko mu lice spuza.
"Sad, braćo, nema Mletkom nade,
Na bunu sava se vojska dade,
I građanstvo se buni sve:
"Perditio tua, Israel, ex te!"
I zgrabi pero, zgrabi pismo,
Potpisa zator zavičaju sam
Zavrisnuv: "Jao! Svoji nismo"
Na tvrdi srušio se kam.
Daleko mukli valovi se ore:
Venec'ji grobnu pjesmu pjeva more.