Povjestice/Propast Venecije/I

Propast Venecije — I.
autor: August Šenoa

II →

Lagunom lebdi mir;
Lagunom dršče zlatna mjesečina;
Draguljem bliješti mora šir,
I tajnim šaptom pljuskala pličina;
O bijelih kulah svijetlilo se vije,
Kroz gotski trijem ti žarki mlađak sije,
Dragotan hladak povrh vala diše,
A jarbol broda lagano se njiše,
Časomice ti javlja mjedni bat
Sred tihe noći kasni sat.
Oblačak prhnu—minu mjesečina,
Lagunu tamna prikrila tišina.
Još gdjegdje lukom svjećica tumara,
Još gdjegdje čuješ pjesmicu brodara
Il mukli šumor mora izdaleka,
Ko da ti bruji davne slave jeka;
A pjesma gine, šumor vala mre,
I tiho, tamno opet sve.
Al u noć crnu strši veličajno,
Strahotno, silno čudovište tajno;
Tajinstven div je, mermer-zagonetka,
Kamenita iz mora nikla spletka;
Sred vreve silne crnijeh talasa
Nepojmiv svijetu, tisućljetan zglob,
Tjelesina divotnog gorostasa
I slave hram, slobode krvav grob.
Venecijom to grdno čudo zovu;
Na svijetu nema jeke tomu slovu,
Kamo gođ tisneš smjelu splav—zalud!
Na svijetu nema para tomu čudu:
Ribara šaka ote vilin-dvore
Bjesnoći morske, svjetoborne pjene,
Robara šaka sazda mermer-gore
Vrh plitka pijeska nebotične stijene;
Ribara šaka satre zid Bizanta,
Na svetoj Sofi razviv Marka stijeg;
Ribara šaka stjera kod Lepanta
Alaha lađe sve u krvav bijeg;
Što zalud kušo holi Perzijanac,
Ribara šaka skova moru lanac!
Pučinom svjetskom vlada barjak lava,
Pučinom neba ori mu se slava;
Od krune više vrijedi zlatna kapa,
Njoj klanjaju se sultan, car i papa.
Al noć je tiha, noć je tajna, nijema,
Pod njenim velom zlatni lav sad drijema.
Ne budi mi ga—jer kad silan rukne,
Od užasa će morsko dno da pukne.
Ne budi lava!—Oblak minu…
Šta ono noćnim svjetlom sinu?
Dužinom kopna povrh suhog pijeska
Čudnovat niz se glatkih cijevi ljeska.
Neumitno kod tvrđave Margere
Baterije se rede sankilota,
Prot mermer-gradu crna ždrijela pere,
Krilašu lavu gvozdena strahota.
Napoleon—da mali Korzikanac
Na rtu mača nosi svijeta kob,
On mletačkomu divu kuje lanac,
Napoleon Veneciji kopa grob.