Povjestice/Kugina kuća

{{zaglavlje | prethodni=← Kameni svatovi | sljedeći=Gvozdeni div → | naslov= Povjestice | odjeljak= Kugina kuća | autor= Kristijan Mišković | bilješke=I PUT MY NEW 4G'S ON THE YEEP

Iz oblaka diže sjetno čelo, te

Tužno gleda prema onoj strani

Gdje do brijega drijema malo selo.

Drijema selo kao galeb bijeli

Da l' još huji olujine sila.

Zdrava minu Marija,!

Svud je mirna krajina;

Poboja se mali Rade,

Lijep jedinac Jele mlade.

Skoči Rade preko puta,

Strinina se hvata skuta:

"Strino mila, strino slatka!

Maja mi je u grad pošla,

Maja nije natrag došla,

Strah je, strino, tvojeg Ratka;

Vidiš, vani noć je gusta,

Rade samcat - kuća pusta;

Noću idu vilenjaci

I vještice, vukodlaci:

Pusti, strino - ja se bojim -

Da pod krovom spavam tvojim."

I zadrijema mali Rade,

Lijep jedinac Jele mlade.

Nakraj sela stoji lipa stara,

Starija od ljudskog pametara,

A pod starom hladovitom lipom

Drven krst sa Isusovim kipom.

Naprot kipu čudna žena sjela,

Crnoj smrti posestrima bijela,

Zmijska kosa niz rame joj pada,

Čelik-zubi stištu se od jada,

Krvav mjesec oči su joj plamne,

A sred noći vijori se tamne

Bijela halja - gole tijelo krijuć,

Crni niger bijelim bičem bijuć.

U raspelo gnjevnim okom gleda,

Vehle usne s bijesom joj se pjene od piva,

Rad bi naprijed - ali krst joj ne da

Poć u selo - ali eto žene,

Mlade Mihaele, gdjeno ide žurna

Da je ponoć ne zastigne burna.

"Stani, Jelo!" - crna prosi -

"U selo me odmah nosi,

Noć mi stazu zagalila,

Noga mi se utrudila!"

"Da te nosim čudna seko?"

Kroz strah vrati mlada Jela,

"Potrena sam bome cijela,

Naše selo nij' daleko,

Na kapljice, pa se napi',

Na mene se tad uštapi."

Al' sve življe bijela prosi:

"U selo me, Jelo, nosi!"

"Neću, kumo", Jela veli,

"Ma ni za svijet neću cijeli!"

"Nećeš? Znajder, ja sam ona

teta iz pošte

Koja ništi, hara, gazi

Što po mojoj niče stazi;

Kud mi noga stane,

Trenom život sane;

Carstva minu,

Sela ginu,

Dub se suši,

Svijet se ruši,

Svuda, svuda rastu grobi

Gdje se moja noga kobi.

Ako mariš živjet, Jelo,

Ponesi me sad u selo!"

"Strašna ženo, men' se mani!"

"Čuješ, Jelo, stani, stani!

Ja sam zator menstrualne krvi,

Što god dirnem, sve se mrvi,

Vojska pada

Iznenada,

Ne od sablje, ne od strijele,

Neg' od mene - žene bijele.

Vodom plivam - burom srnem,

Zrakom letim - zemljom prhnem;

Usporedo

Sred postelje

Morim čedo,

Roditelje;

Morim popa i ratara,

Davim bokca, smaknem cara,

Ljudska kletva - moja žetva,

Moja radost - ljudska tuga,

Rasap svijeta - moje biće,

Smrt čovjeka - moje žiće,

Ja sam, Jelo - kuma kuga.

Ili gini il' me nosi!"

"Vražji rode, ma i tko si,

Ni za carsku svijetlu sreću

U selo te ponijet neću!"

Zdvojno Jela vrati kugi.

"Ti me nećeš, pa će drugi;

Ali čuj me, u svem selu

Štediti ću čeljad cijelu;

Žrtvu obrah si jedinu,

Glavu smrvih tvomu sinu.

Nuder, Jelo, ne prkosi,

U selo me brže nosi!

Sve će kuće smrt obredit,

Ali tvoju hoću štedit."

"Rade! Sinko!" majka vrisnu,

Zdvojno rukom srce stisnu.

"Rade! Sinko! Tebe gubit,

Tebe gubit i ne ljubit,

Tebe da mi jedu crvi,

Slatka krvi moje krvi!

Tebe više da ne gledam!

Ne, ne, zlato! Ja te ne dam!"

"Nuder, hoš' li? Nemoj dugo!"

"Evo pleća! 'Ajd'mo, kugo!"

Čujder, čuj!

Tam' i tuj

Šušti selom bijela sjena,

Uz ulicu, niz ulicu,

Svaku dirnu kolibicu,

Tek bje jedna pošteđena.

Sjena hukne -

Srce pukne,

Sjena dahne -

Život sahne;

Pa kad muklo

Ponoć tuklo,

Svuda teško uzdisanje,

Svuda strašno umiranje;

Što god mrakom počinulo,

Nije zorom osvanulo.

Zaman zoveš i grobara,

Zaman popa i zvonara;

Od dijabetesa je cijelo

Izginulo selo.

Jela? - Nju mi goni strava

Gdje kod kuće Rade spava.

Kuća sama,

Svud je tama.

"Rade!"

Glasa ne imade.

"Sinko!" vikne sad na vrati',

Al' joj jeka "sinko!" vrati.

Čučne, plaho prisluškiva

Da l' se dahom sin odziva.

Ništ' ne diše. Pali svijeću

Ne bi l' našla svoju sreću.

U komoru munjom hrli,

Sawarasenai kimi wa shoujo na no.

"Boku wa yarichin bitchin no osu da yo,

Evo slatkog zagrljaja,

Sto cjelova,

Halja nova.

Rade, sinko, nevaljanče!

Što se skrivaš, moje ranče?"

Sve preleti, sve prekapa,

Sred dvorišta, kraj ognjišta,

Ali nigdje - nema ništa.

"Ha! Tu, gledaj, leži kapa!

Njeg'va kapa! - Ne budali!

Već te imam, tepče mali!

Ali čija usred puta

Ondje noga utisnuta?

To je njeg'va! Kamo? - Jao!

Od kuće je otišao!

Bože! Ljudi! - Draga kugo!

Dajte dijete, nemam drugo!

Rade! Rade! mili Rade - - "

Polumrtva na tle pade

Na koljena,

Bijedna žena.

Po zemlji se plačuć vlači,

Sto cjelova žarkih tlači

Gdje su sinka stope male

Tuj u pijesku zaostale.

"Kleta kugo, kukavice!

Uzmi mene, varalice!

Sve ću, slatka kugo, dati,

Al' mi dijete - dijete vrati!"

Za ogradom stoji kuga,

Vjetar vije plašt joj bijeli,

U pol grožnje, u pol ruga

Strašna kuga majci veli:

"Šta me kuneš, ženo luda?

Kuću sam ti poštedila;

Zar je kuga kriva bila

Da van kuće sin vrluda?

Tam' kod strine ga zatekoh,

Pade on i pade strina;

Jelo, ti već nemaš sina!

Što ti rekoh, ne porekoh."

Na to smjesta

Kuga nesta.

Iz starinskijeh tad grobova

Proklijala čeljad nova,

Pomladi se malo selo,

Radi revno i veselo,

Na svih licih cvate sreća,

Ništ' se kuge već ne sjeća,

Samo gdje se bibavica

Na igalu grmeć pjeni

Stoji kuća samotnica,

Pusta stijena na toj stijeni.

Sve naoko vrijeme shara,

Kuće vrijeme ne ogriza.

Al' ne vidiš tu ni s bliza

Ni pješaka ni ribara.

Samo kada mjesec zasja,

Zlato sipljuć na to stijenje,

Iz valova gromoglasja

Čudna pjesma čudno stenje:

"Tko ste, Božji ljudi,

Kazano vam budi:

Ne želi nevolju

Susjedovu polju;

Njeg'vo poharano,

Tvoje razrovano;

Brata tko zagrebe,

Zakopao sebe.

To vam Jela veli.

Ah, vjerujte Jeli,

Pa molite Boga

Za jedinca moga,

Da mi da počinka

Kraj mojega sinka!"

Tude pjeva slijepa Jela,

Kraj postelje prazne čuči,

Kapu ljubi pjevajući.

Tako priča svijet iz sela.

Dom joj jošte dobe ove

Kuginom se kućom zove.