Povjestice/Šljivari

← Smrt Petra Svačića

Povjestice —  Šljivari autor: August Šenoa

Prokleta klijet →

Kuga stigla kršćanski hatar,

Pukla su paklu vrata,

S istoga dig'o se antikrist Tatar,

Zapada hrlo se hvata:

Tisuće konja, tisuće šaka,

Kugu i zator nosi nam svaka.

Strijela, misliš, planu svisoka,

Gori, stenje zemlja široka!

Kuda navali,

Prži i pali;

Tlači i kvači,

Ljuto harači.

Nit se štedi djetinja glava,

Starce Tatarin kolje;

Ne raste za njim zelena trava,

Pusto je orano polje;

Popove davi, crkve užiže,

Konjic mu svetu vodu liže,

A na posvećeni oltar bož'i

Pijani Tatar glavu položi.

Moskva grdna pliva u krvi,

Junačku Poljsku psoglavac smrvi.

Ugarska rasu se cijela,

Kralju slomi se žezlo,

Sve je u krvi ogrezlo.

A kralj Bela

Kao prosjak vrluda,

Glad ga mori, grlo mu gori,

Za njim se pakleni urlaj ori,

Jadan se pita: "Kamo ću, kuda?

Nema li puta,

Nema li kuta

Među narodi svimi

Da me bijednoga kralja primi?

Krunu ću gubit,

Još će me ubit.

Istina, jao, jest dovijek

I kralj je samo čovjek."

Teški ga jadi stisli;

Al' se brzo smisli,

Kliknu: "Da, da! Hrvati;

Ti će mi zaklon dati!

Živi, žarki doduše,

Al' opet dobre duše!"

Bela donio glavu

Sretno na Dravu,

Zađe dalje gdje vrh brda

Stoji Kalnik, gradina tvrda,

Kao što ljuti vepar stoji,

Ništ' se ne boji

Pa si misli: "Neka! Neka!

Oštri moj zub te, psino, čeka."

Hrvat Belu prima,

Primio bi prosjaka.

Sablje tu ima, strelica ima,

Ima Hrvat junaka!

"Ne boj se, Belo, tvrdi su zidi,

Tvrđi mi smo ti ljudi.

Ne boj se, Belo, s mirom budi,

Spremi si krunu, k počinku idi.

Tu naša zemlja, tu naše pravo,

Svetinje naše! - Nek dođe đavo!"

Četa skupi se onoga hipa,

Hrlo rukave si suče,

Kopa jame, nasipe sipa,

Kolje zabija, kamenje vuče,

Vari smolu, zidine krpa,

Kamenom gradu vrata zatrpa;

Pa kad je bilo oko jutra,

Miš ti ne smije van ni unutra.

Bilo k'o sred orlova gnijezda

U koje ne mož' virnut neg' zvijezda;

Sad nek Tatar po Kalniku lupa,

Bit će mu šala, bogami, skupa.

Već antikrist pokrio polje,

Ali izdaleka.

Blizu ne smije! Što li čeka?

Tatar vreba na konju dolje,

Prema Kalniku žmiri,

Gdje iza zida koplje viri.

"Nije šala bludit po gorah,

Bolje konjicu polje meko!"

Al' ja bih rek'o:

Kalnik je vragu vraški orah.

Danci gone dane;

Jedan drugoga gleda,

Jedan se k drugome ne da.

Tad, jao, nestalo hrane

I sam Bela

Osta bez jela.

To su vam mršave večere bile.

Šta ćete, žezlo nema te sile

Da u litici vrelo otvori,

Ili kamen da krušcem stvori.

"Vrata otvori!" - "Sačuvaj, Bože!

Za nama Tatar uvuć se može.'"

Zakopan tu si, moli i posti,

Pa ako imaš, glođi kosti.

Tad za mrkle jedne noći

Hrpa ljudi će pod grad doći,

Iz sela Visoka seljaci

Dobri, al' mudri prostaci;

Nose visoke grane žive,

A na granah debele šljive.

Dižuć grane

Viknuše: "Eto vam hrane!

Vidjesmo: Mana ne pada s neba,

Gladni su, znamo, jesti im treba.

To smo si rekli,

Pune smo grane šljiva sjekli,

Sve što imamo

Eto vam damo.

Slatko vam bilo! Sutra ć'mo opet

Noseć vam šljive amo se popet."

Vesela četa tad šljive jela,

Najviše pako sam kralj Bela;

Pa su mu, vele, slađe bile

Neg' li na ražnju pečeno pile.

I svake noći

Seljaci će doći

Noseć grane žive,

Na njih debele šljive;

Bela se smij'o, šljive jeo,

Jeduć šljive Tatare smeo -

Kralju tatarskom koštice šalje.

Tada viknu poganin ljuti:

"Do vraga! Nisu čisti to puti,

Šta ćemo čekat? Idemo dalje!

S vragom neću imati posla,

Ti me Hrvati drže za osla?"

Tatarin ode. Slobodno sada

Padoše vrata Kalnika grada,

Iz njega Bela veselo šeta,

S njime cijela junačka četa.

Kralj će pokorno tada reći:

"Oj, vi ljudi iz sela Visoka,

Ljudine vi ste, momci od oka,

Hvala na hrani, hvala na sreći;

Vašim da nisam postao gostom,

Trapih se i sad nemilim postom.

Plemstvo nek svim je harnosti plaća,

Vi ste odsad kraljeva braća!"

"Hvala ti, kralju," vesela oka

Rekoše ljudi iz sela Visoka:

"Malo je bilo, šačica šljiva,

Al' ti je zato glava sad živa,

Nu ne zaboravi svojega brata,

Čednog šljivara, plemića Hrvata."

Tako, reče slijepac mi stari,

Postaše prvi naši šljivari.