Povijest Rusije (Rambaud) 7.5

<<

POVIJEST RUSIJE OD POČETAKA DO GOD. 1884. autor: Alfred Rambaud

>>

ČETIRI CARA.
Glava XXXVII. — Aleksandar II. (1855-1881).

Konac krimskoga rata; parizki ugovor.

Aleksandar II., rodjen g. 1819. stupi na prijestol u trideset sedmoj godini svojoj usred težkih neprilika izvana i iznutra. „Breme će ti biti težko!” reče mu otac na umrlom času. Prva mu je briga bila, da uz častne uvjete dovrši rat, koji je iztrošio Rusiju. Državni su papiri poskočili na svim burzama u Evropi, kad je pukao glas, da je Nikola umro. Evropa, željna mira, nije se pomutila proglasom, u kojem je novi car obećavao, da će „izpuniti nakane i želje svojih slavnih predšastnika, Petra, Katarine, predragoga Aleksandra i našega otca blažene uspomene”. Mladi je vladar znao bolje nego iko, kako su slavoljubne osnove Petra i Katarine slabo pristajale uz tadanje prilike. U Beču se otvori nov kongres izmedju zastupnika Avstrije, Rusije i dviju zapadnih vlasti. Ne mogoše se složiti, koje jamstvo da zatraže od Rusije; Francuzka je iskala, da Crno more postane neutralnim, ili da se ograniči brodovlje, koje bi car na njemu mogao držati. „Prije nego li nam ograničite snagu”, rekoše Gorčakov i Titov, „uzmite barem Sevastopolj!”

Obsijedanje se nastavi. Medju to i Sardinija posla svojih 20.000 ljudi na iztok. Avstrija se obvezala (dne 2. prosinca 1854.), da će braniti podunavske kneževine od Rusije, a Pruska, da će braniti Avstriju. Napoleon III. i kraljica Viktorija dodjoše jedno drugomu u pohode. Glavnoga zapovjednika Canroberta našljedio je Pélissier (dne 16. svibnja). U noći od 22. na 23. svibnja dvije provale Rusa budu suzbijene; saveznici silom zauzeše lijevu obalu Černaje; ekspedicija na moru razori gradove Kerč i Jenikale, zauzme Azovsko more, bombardova Taganrog i ne ostavi Rusima drugoga puta za dovoz hrane, osim preko Perekopa. A Turci opet zauzeše Anapu i pobuniše Čerkeze.

Pélissier je obećao, da će zauzeti Sevastopolj, te dne 7. lipnja jurišem osvoji „Zeleni humak” i „Bijela utvrdjenja”; dne 18. pošlje Francuze na Malakov, a Engleze na veliki Redan; nu saveznici budu suzbijeni, a izgubiše 3000 ljudi. Dne 16. kolovoza odlikovali su se Talijanci u bitci kod Traktira na Černaji. Dodje zadnji dan Sevastopolju. 874 topa grmljelo je na utvrdjenja i grad; Rusi su se borili srčano i poniješe se kao pravi junaci, te im za dvadeset i osam zadnjih dana obsijedanja pogibe 18.000 ljudi samo od topova. Bačeno je u grad do milijun i po taneta, bomba i kugala svake vrsti. Rusi su izkopali za 336 dana obsijedanja 80 kilometara jaraka, i 1251 metar lagumova samo pred Mačtovim (jarbolovim) humkom; uporedne šančeve svoje primakoše do trideset metara od Malakovljeva humka. Pod „paklenim ognjem”, čija se tutnjava orila dalje od sto kilometara po okolici skršila se ruska utvrdjenja, zaštite im se porušiše, topnici popadaše na stotine, a vojnici od pričuve na tisuće. Kornilov, Istomin i Natimov pogiboše takodjer. Rusi nijesu više imali vremena, da poprave bedeme oko topova, da izmijene nevaljale topove, i jedva su dospjeli, da pokupe poginulu braću. U jedan dan je palo u grad do 70.000 kugala, a to bijaše u oči odlučnoga dana. Dne 8. rujna 1855. oko podne prestadoše najedanput savezničke baterije pucati, a Francuzi jurnuše na Malakov i održaše se na njemu uzprkos svim pokušajima Rusa, da ga opet zauzmu, te premda su Englezi kod velikoga Redana nastradali, ipak je Sevastopolj bio zauzet. Rusi odoše iz grada i korabeljnaje paleći i bacajući u zrak sve za sobom, a uzmakoše prema sjevernoj strani. Medjutim je flota neprestance udarala na obale, te razori tvrdjavu Kinburn, a Rusi porušiše Očakov.

Izgledalo je kao da Rusija još ne će da popušta: Gorčakov poruči svojoj vojski, sabranoj sjeverno od Sevastopoljske drage, da on „ne će samovoljno napustiti te zemlje, u kojoj se je krstio Sveti Vladimir”. Aleksandar II. ohrabri svojom nazočnosti te valjane čete i plakaše na razvalinama velike tvrdjave. Službene novine „Pčela” oglasiše Evropi, „da će rat istom postati ozbiljnim, a da će se na mjestu razrušenoga Sevastopolja sagraditi mnogo veći”; nu nijesu mogli prikriti, da je zemlja bila željna mira. U tom je ratu Rusija izgubila 250.000 ljudi; banke su plaćale samo papirnatim novcem, a narod nije htio ni da primi carskoga novca. Englezkoj se opet sad htjelo rata kao nikada; Palmerstonu i većini englezkih novina Rusija još nije bila dovoljno malaksala; nu i tu se je već vidjelo, da se rat primiče kraju. Ugovor od 21. studenoga god. 1855. izmedju Francuzke i Švedske sadržavaše samo prosto jamstvo, a ne savez za napadaj, kako su bile razglasile novine. Avstrija se je pomno starala, da se opet započne ugovarati. Osvojivši Rusija Kars utješi svoju vojničku čast i pristane na ugovaranje. Aleksandar II. izjavi, da prima u načelu „ultimatum o četiri jamstva”, koji mu je podnio grof Esterhazy, te se u Parizu otvori kongres dne 25. veljače god. 1856. U njemu su bile zastupane, Francuzka, Englezka, Avstrija, Pruska, Sardinija i Turska; Rusiju je zastupao baron Brünow i Aleksej Orlov, a mir je podpisan dne 30. ožujka s ovim uvjetima: 1. Rusija se odriče izključivoga prava svoga pokroviteljskoga nad podunavskim kneževinama, i svakoga miješanja u unutarnja pitanja tih zemalja; 2. slobodno se plovljenje po Dunavu zajamčuje ustanovljenjem povjerenstva, u kojem će biti zastupane stranke, koje ugovaraju; svaka će od njih imati pravo, da drži dva laka ratna broda na dunavskom ušću; Rusija pristaje, da se uredi medja tako, da čitava dunavska delta dopadne Turskoj i rumunjskim kneževinama; 3. Crno more postaje neutralnim; po njemu su mogli ploviti trgovački brodovi svih naroda, ali ne ratni, bilo primorskih ili ma kakvih drugih država; na njemu se ne će smjeti nastaniti ni ostati ratni pomorski arsenali; Turska i Rusija smiju na njemu imati samo deset lakih brodova, koji će čuvati obale; 4. hati-šerif, kojim je sultan Abdul-Medžid opet potvrdio vjerske povlastice svojim podanicima nemuhamedovskoga zakona, uvršten je u taj ugovor, nu s tom opazkom, da to uvrštenje ne daje vlastima prava, da se miješaju u sultanove snošaje s podanicima njegovim.

U tom je kongresu još zaključeno, da se dokidaju brodolovnjaci, da se ne smije ticati u privatnu robu na brodovima, nego samo u krijomčarenu ratnu robu, a da svako mora pristati na faktičnu blokadu. Rusiji nije bilo težko pristati uz ta načela, kad ih je g. 1780. i 1801. baš ona sama preporučivala.

Parizkim je ugovorom Rusija izgubila gospodstvo na Crnom moru i pokroviteljstvo nad iztočnim kršćanima; tako su eto uništeni bili plodovi politike Petra I., Ane Ivanovne, Katarine II. i Aleksandra I.; isto su tako njim upropaštene ratne luke i brodovlja, štono ih je stvorio Potemkin, vojvoda Richelieu, markiz Traversay i admiral Lazarev; a zapuštene su tvrdjave Sevastopolj, Kinburn i Jenikale. Nestalo je nadanja o gospodstvu i osvajanju, što su ih pobudjivali kajnardžijski, bukareški i jedrenski ugovori. Nikolinom zlosretnom politikom propade djelo dvostoljetnih sretnih napora.

Manifest dne 19. veljače 1861. Sudbene reforme, mjestna samouprava.

U manifestu, u kojem je Aleksandar II. oglasio svomu narodu konac iztočnoga rata, izrazio je on uvjerenje svoje „da će zajedničkim upinjanjem vlade i naroda” važne reforme u upravi i sudstvu izvedene biti. On je mislio, da je nesreći na Dunavu i u Krimu većinom bila kriva uprava, koju podupire u zloporabama joj mucanje javnog mnijenja, robstvo štampe i strogost redarstva i cenzure. Velikom su naukom bili i dogodjaji g. 1855.; vidjelo se na ime, da se narod, kojemu je većina ratara robstvom sputana, ne može ogledati s evropskim narodima u umnom, znanstvenom i obrtničkom napredku; a uspjeh je u modernom ratovanju posljedak svih moralnih i materijalnih sila pojedine države. Osudjen je sustav, po kojem je Rusija upravljana po starom kalupu i iz tihih ureda, a da se narod nije ništa pitao o predmetima, koji se njega ticahu. Oni oholi činovnici za Nikolina vladanja poniknuše sada glavom pod javnim prijekorom; nedavno još strašno ime činovnik postade sad izrazom rugla i preziranja; narod ga je dakako dovodio u savez sa svačim, što je bilo smiješno, mrzko ili što se je preživjelo. Sluge samovlasti, pognute pod bremenom težke odgovornosti, skrivale su sa sramom svoje sjajne naslove i ordene, koje su negda s velikim uživanjem iznosili na javu. Izgledalo je kao da je zemlja progutala „konzervativnu” Rusiju Nikole I., tako je sav svijet bio sada liberalan. Čitavom je zemljom provijavala struja smionih nada i drzkih poduzeća; pokret, koji je g. 1801. zahvatio samo neposrednu okolicu Aleksandra I., razprostranio se sada po čitavoj Rusiji. Tisuću se glasova dizalo u novinama, književnim listovima i knjigama, koje najedanput postadoše jednim mahom slobodne, onda u salonima i po ulicama, na koje je redarstvo u svojoj zabuni zaboravilo da pazi.

Ono, što su se drznuli za zadnjih časova Nikole I. u rukopisima brundati, sad se je slobodno štampalo. Jedne ponajglavnije novine pisahu: „Srce se razigralo od veselja očekujući velike družtvene reforme, koje će se naskoro provesti i podpuno izdovoljiti srcu, željama i nadama obćinstva. Stara sloga i zajednički osjećaji, koji su osim u kratkim i izvanrednim odsjecima vremenskim uvijek postojali medju vladom i narodom, opet su se sasvim povratili. Kako u nas nema nikakva smisla za kaste, a svi osjećamo da smo jednoga porijekla i braća, te su tako svi staleži Rusije stopljeni u jedan te isti narod, to ćemo mi moći postići mirno i bez upinjanja ne samo one velike reforme, koje su stojale Evropu čitava stoljeća krvavih ratova, nego još i druge reforme, koje drugi zapadni narodi, sapeti svojim feudalnim tradicijama i staležkim predsudama, još ne mogu polučiti”. Još se je govorilo: „Nama se je boriti u ime najviše istine sa sebičnosti i kukavnim časovitim probitcima; valja nam spremiti djecu od malih nogu za tu borbu, koja očekuje svakog čestitog čovjeka. Moramo biti zahvalni ratu, što nam je otvorio oči za tamne strane našega političkog i družtvenog uztrojstva, a naša je dužnost, da se okoristimo tom naukom. Nu ne smijemo misliti, da vlada može sama svojim silama izliječiti naše mane. Rusija nalikuje nasukalu brodu, kojega kapetan i mornari ne mogu sami izbaviti; njega može spasti samo jaka plima narodnoga života”. Književnici, koji su bili osumnjičeni i pod dobrom stražom za predjašnje vlade, sada su predvodili javno mnijenje. Značaj je književnosti postao ratobornim i praktičnim; nije tu bilo više prepirke izmedju romantičara i klasičara; govorilo se je samo o željeznicama, novčanim zavodima, odgoju, zemljodijelstvu, obćinskim ustrojstvima, mjestnoj samoupravi, reformi zakona i obrtničkim družtvima. „Nije se činilo čudnim”, veli Mackenzie Wallace, „da je pisana drama, da se obrani slobodna trgovina, ili pjesma, da se preporuči kakav osobit način nameta, ni da se izlažu politička načela u kakvoj pripovijesti, a da protivnik na to odgovori u kakvoj komediji”. Tugaljivih pitanja, koja se ruska štampa nije usudila taknuti, i visokih ličnosti, na koje nije smjela udariti, lati se Hercen, prognanik u Londonu, u svojem „Zvonu” (Kolokol), strašilu nepoštenih činovnika; njegovi su zabranjeni brojevi na tisuće prodirali u Rusiju i postavljeni na carski stol odkrivali caru najveće nepravde.

U svojoj nestrpljivosti za reformama htjelo je javno mnijenje s početka, da se sve najedanput započne; nu naskoro se je uvidjelo, da su sva pitanja sputana pitanjem o oslobodjenju seljaka. Budi da se je povela riječ o samoupravi, odgoju, obrtničkoj slobodi, vojničkoj službi i ravnopravnosti pred zakonima, uvijek se je došlo do družtvene reforme. Njom je daklem valjalo započeti. Neslobodnoga naroda bijaše tada u Rusiji 47,200.000 duša, od kojih je bilo 20 milijuna krunskih seljaka, 4,700.000 na udjelima, u rudokopima i tvornicama i t. d., 21 milijun posjedničkih seljaka i 1,500.000 dvor ovih ljudi ili sluga. Krunski i udjelni seljaci mogli su se smatrati slobodnim ljudima, koji su morali plaćati najamninu ili druge sasvim odredjene dohodke, a koje je ustanovljivala samo država, koju je zastupala koje uprava krunskih dobara, ili odjeljenje za udjele. Oni su uživali i njeku mjestnu samoupravu; njima je upravljao u obćinama ili „mirima” njihovim „starosta” i izabrano vijeće; sudili su im izabrani sudovi seoski, „volostni” ili kotarski, koji su se držali seljačkih običaja. Trebalo je stvari samo nadjenuti ime proglasivši ih lično slobodnim i ukinuvši njeka ograničenja prava slobodnog im odlazka i prava o kupovanju novih zemalja, i da rozpolažu svojim imutkom po svojoj volji; a to je učinjeno čitavim nizom ukaza, od kojih je prvi izišao u srpnju g. 1858.

Nu drugačije je bilo s posjedničkim seljacima i „dvorovima”. Oslobodjenje tih 22,500.000 ljudi pobudilo je silni družtveni prevrat, kakva Evropa nije vidjela od doba francuzke revolucije. Oslobodjenje pravih seljaka, koji bi morali zadržati kao svojinu dio zemlje, koju su obradjivali, bijaše pitanje zamršeno svakojakim potežkoćama. Svi su bili složni u pitanju o ličnoj slobodi, ali nesloga započe kod pitanja o svojini. Valjalo je poći do istoričkoga postanka ruske svojine, da se to pitanje razsvjetli, te birati medju načelima i teorijama, štono su ih postavile razne istoričke škole. Najugledniji su od njih dokazivali, da robovanje nije u Rusiji nastalo, što je jedno pleme nadvladalo drugo; jer robstva baš nije bilo u krajevima, što su ih osvojili Rusi, ni u finskim, ni u tatarskim stranama; nego je nasuprot baš u krilu osvojiteljevu najvećma bilo razvijeno, a i najstrožije. Robstvo je bilo utvrdjeno čitavim nizom naredaba vrhovne vlasti, te, čim je koja pokrajina bila bliža moskovskom središtu, tim se više opaža, da je tu robstvo staro i tvrdo uglavljeno ; u sjevernim stranama, u arhangeljskoj i vologodskoj guberniji, nije ga ni bilo. „Krjepostno” je daklem „pravo” bilo moskovsko uredjenje, osnovano carskom vlasti; nastalo je pako u doba, kad se je rusko družtvo pod pritiskom mongolskoga jarma uredilo po strogo hijerarhičkom načelu, kad je Moskovski glavar sebi prisvojio neograničenu vlast nad svojom vlastelom, a vlastela si opet prisvojila isto pravo nad seljacima, svojim podanicima. „Krjepostno pravo” nastade s novih potreba države, koja se je radjala. Podjeljivanje krunskih dobara bojnicima, plemićima, bijaše nagrada za vojničku službu, koja se je od njih tražila; prihod od zemlje bijaše im plaćom, te su si otuda namirivali svoje potrebe i nabavljali oružje; osim toga su morali vladati i upravljati povjerenim im kotarom, kupiti glavarinu za vladara, za kojega su oni bili namješteni kao prijamnici; nu zemlja je imala vrijednosti samo prema broju ruka, koje su je obradjivale, te se je prihod kakvog imanja umanjio, kad mu je umanjen broj seljaka; vlastelin, kojemu su seljaci napustili zemlju, propade, te nije mogao služiti vladara. Valjalo je daklem seljaku zapriječiti seljenje, da vojnička služba bude osigurana, i da se zemljarina ne umanji. Vlastelinski, a i državni probitak tražio je, da se ograniči seljenje sa jednoga na drugo dobro, da vlastelin bude prema muziku naoružan s velikom vlasti, a da ratar bude prikovan uz zemlju. Svagdje su gotovo naseljenici postali robovima i bez zakonskih odredaba, nego silom snošaja, i logikom ruskoga razvitka. Seljak je po zakonu bio slobodan, nu doista rob; a vlastelin je po zakonu samo uživao korist od zemlje, nu doista joj je postao pravim gospodarom kao i seljacima. Samovoljno nastale prilike uredjene su kašnje čitavim nizom zakona, koji su uzastopce ograničavali slobodu mužićima, a povećavali vlast gospodarima. Taki su bili ukazi Feodora Ivanoviča g. 1592. i 1597., Borisa Godunova g. 1601., Vasilija Šujskoga g. 1607., Petra Velikoga g. 1723. i Katarine II. za Malu Rusiju g. 1783.

Premda se je seljak pokoravao tom uredjenju, ipak on nije sasvim izgubio svijest o svojem pravu. Svoje je on starinsko pravo, da je zemlja njegova, izražavao svojim načinom ovim riječima: „Naše su krkače gospodarske, ali zemlja je naša”. On nije tako lako zaboravio kao vlada, da seljakova dužnost, da služi gospodaru svomu odgovara gospodarevoj dužnosti, da služi cara. Kada je Petar III. za kratkoga vladanja svoga oslobodio vlastelu, da ne mora služiti državi, mislio je seljak da će za tim ukazom jamačno slijediti drugi ukaz, koji će osloboditi seljaka od robstva, te ne će biti više prikovan uz zemlju, niti će više morati plaćati svomu gospodaru. Otuda nastadoše pobune g. 1762. i ustanak g. 1773., kada se je pojavio lažni Petar III., da dovrši djelo pokojnoga cara. Za rata g. 1812. pomisliše seljaci u jedan mah, da će ih Napoleon osloboditi; i za krimskoga je rata uzrujanost bila velika. Robstvo je doista i bilo slaba strana Rusije; jer je dušmanin provalivši u nju mogao dignuti zajedno s izvanjskim ratom i robski rat.

Kako smo vidjeli, prvi pokušaji da sa seljaci oslobode bijahu za vladanja Aleksandra I. i Nikole I. (ukaz god. 1842.). Ovaj je naredbama od g. 1845., 1846. i 1848. priznao pojedincima i obćinama pravo, da kupuju zemlje. Jedan od njegovih neprijatelja nije mu mogao poreći ove svjedočbe: „Ma kako da je bio neprijatelj svim slobodnjačkim idejama, mora mu se ipak to priznati, da je neprestance čitavoga svoga života pomišljao na oslobodjenje seljaka”. (Istina o Rusiji). Nu bijaše mu ostaviti tu zadaću svomu sinu u amanet.

U ožujku g. 1856. njekoliko dana po zaključenju parizkoga ugovora Aleksandar II. u svojim riječima predvoditelju moskovskoga plemstva, premda se je izvinjavao da je odmah uzeo na oko oslobodjenje, ipak pozove „svoje vjerno plemstvo”, da potraži zgodne putove, kojim bi se to pitanje moglo riješiti. Moskovski posjednici nijesu baš s početka tim glasom uzhićeni bili, te se car morade zadovoljiti tim, da je ustanovljen (2./14. siječnja g. 1857.) „središnji odbor za poboljšanje seljačkoga stanja”. Nu on uvidi da se to bez snažnoga poticanja carske vlasti ne će učiniti. Iste te godine vlasteli u kijevskoj, volinskoj i podolskoj guberniji, smućenoj već naredbama Nikole I., kad je naložio da se sastave popisi, padne na um očajnička misao, kako veli Schnitzler: „Ona izjavi, da je spremna da oslobodi seljake, budi što je mislila da će ta velika promjena poplašiti vladu, ili što se je nadala, da će tom poduzeću jamačno biti podlogom srazmjerna novčana odšteta”. Ona time pruži caru priliku, koju je on očekivao, da to pitanje odlučno naprijed potisne. On naredbom dozvoli litavskim trima gubernijama, da mogu započeti oslobodjenja seljaka; nu on pošalje tu naredbu i ministarska uputstva, koja su joj bila tumačem, i svim gubernatorima, pa i svim predvoditeljima plemstva u carskim pokrajinama „za njihovu ubavijest” a i, bijaše dodano u popratnoj okružnici, „za vaše ravnanje, ako bi vlastela vama povjerene gubernije izrazila istu želju kao one tri litavske gubernije”. Odgovor petrogradske, niže-novgorodske i orlovske gubernije ohrabri cara.

Drugo mu je bodrenje bila štampa, koja je sva u jedan glas hvalila poduzeće, „kojim će se otvoriti novo i slavno doba u narodnoj istoriji”. — „Sva su odjeljenja književnoga svijeta”, veli M. Wallace, „donosili dokaze, da podupru taj zaključak o oslobodjenju. Moraliste izjaviše, da su sve glavne mane potekle iz robstva i da ne može biti moralnoga napredka u robskoj atmosferi; pravnici dokazivahu, da samovoljna vlast posjednika nad seljacima nema čvrsta zakonita temelja; ekonomičan razlagahu, da je slobodan rad neobhodnim uvjetom blagostanja u trgovini i obrtu; istoričari-filozofi dokazivahu, da logički razvitak domovinske sudbine ište, da se taj ostatak varvarstva odmah ukloni; a čuvstveni su se pisci topili bez kraja i konca u razmatranjima o bratskoj ljubavi, kojom moramo ljubiti najslabiju i potištenu braću svoju”. Sad se nije više samo o tom radilo, da se seljaku da sloboda; nego da se zapriječi, da ne bi oslobodjeni, ali od zemlje odputani i milosti svoga prijašnjega gospodara prepušteni seljak, dopao opet još težeg robstva nego li je bilo ono staro; da ne bi nastala prevelika sirotinja, koja bi, kako se govorilo, gladnija i opasnija bila, nego li ona, koja se grozi zapadnim državama: valjalo je novim oslobodjenicima podijeliti imutka i uzpostaviti i ojačati rusku obćinu, čija će silna čvrstoća i jaka životna snaga biti najboljim bedemom protiv siromaštva. Mnogi su se gospodari pridružili toj struji; jer su se nadali, da će za ukinućem seljačkoga robstva kao posljedica nastupiti ograničenje samovlastne moći carske, te da će im politička sloboda biti odkupninom za njihove robove; često se je govorilo o uzpostavljenju one stare „dume” i „sabora”, kao njeke narodne skupštine, koja bi pod novijim oblicima pridružila zemlju, da i ona vrši najvišu vlast.

Vlada, poduprta pozivima raznih plemićkih zadruga, naredi da se sastave odbori od posjednika, kojim bi valjalo izpitivati to pitanje; 46 odbora, sastavljenih od 1336 posjednika sastade se, da razpravlja o pravima 23 milijuna robova i 120.000 posjednika. Jednoglasno se izjavi 46 odbora, da se robstvo dokine bez ikakve naknade; nu kod pitanja o podjeljivanju zemalja i uvjetima odštete razidjoše se mnijenja. Car morade nanovo posredovati; on sazove „glavni odbor”, sastavljen iz dvanaest lica, a u kojem pridrži sam sebi predsjedničtvo. Taj se je odbor često opirao dobrim nakanama carevim tromošću svojom, a tomu se je pridružila i njekolicina pokrajinskih odbora. Car je posjećivao pokrajine, obraćao se na pomirljivu ćud i odanost svoje vlastele, korio je nehajnike napominjući im „da je bolje da reforme dodju odozgo, nego li odozdo”. Da skrši odpor glavnoga odbora, sastavi novi, kojemu je prijašnji bio podčinjen; u taj je pako odbor pozvao ljude, koji su bili najodaniji novoj misli.

Nova „carska komisija” nije više samo obradjivala gradivo, koje su joj šiljali pokrajinski odbori; nego je ona rukovodjena neposredno od cara, koji joj je dao svoje uputstvo „o putu i cilju seljačkoga pitanja”, stvarala zakone o svemu, premda se je bilo bojati, da će joj dobro razpoloženi posjednici postati protivnicima, jer su se počeli žalovati, što ih više niko ne pita za njihovo mnijenje, te da izgleda kao da im se hoće da oduzme zasluga za njihove prijegore. Komisija morade davati reformi oslobodjenja sve radikalniji značaj; ona postavi načelo, da se seljaci ne će postupice oslobodjivati, nego da će tim zakonom robstvo mahom ukinuto biti, da će postupati najzgodnijim putem, kojim bi se zapriječilo pomoću slobodnog ustrojstva seoskih obćina, da se ne bi gospodarska vlast pod ikakim drugim oblikom povratila; da će seljak postati posjednikom plativši gospodaru naknadu. Tim vijećanjem stvoren je nov zakon, koji je oglašen manifestom od 19. veljače (3. ožujka) g. 1861.

Osnovna se načela novoga zakona mogu ovako nabrojiti; 1. seljaci dosada prikovani uz zemlju dobiti će sva prava slobodnih seljaka; 2. uplaćujući zakonom odredjene namete seljaci poluče podpuno uživanje svoga „dvora”, a osim toga i nješto zemlje oranice, koja će im dostajati, da mogu izvršivati svoje dužnosti prema državi; to „viječno uživanje” može prijeći kupovanjem i u neograničenu svojinu dvora i zemalja; 3. gospodari će ustupiti seljacima i seoskim obćinama zemlje, koje su oni sada uživali; nu ipak će se u svakom kotaru odrediti maximum i minimum; prosječno je dobivala mužka seljačka glava tri i po „desetine”, ali se je to mijenjalo od jedne, do dvanaest desetina, jer se je dobivalo manje u crnozemnim stranama, a više u stranama, koje nijesu bile tako rodne; 4. vlada će davati seljacima u zajam novaca, da se uzmognu odmah s gospodarima namiriti, te će biti državnim dužnicima; 5. „dvorovie”, koji nijesu bili prikovani uz zemlju, dobiti će prosto svoju ličnu slobodu s uvjetom da služe još dvije godine svoga gospodara; 6. da se ta velika dioba u gospodarsku i seljačku zemlju sretno dovrši, da se odredi, koliko imaju seljaci plaćati nameta, i uvjeti za kupovanje, pak onda da se urede .sve prepirke, koje bi mogle nastati provodjenjem toga zakona, uvedena bude privremena oblast „mirovie posredniki” ili miritelji, koji su većinom bili pošteni, strpljivi, nepristrani i pravedni, a kojima i pripada ponajviše zasluga, što se je taj posao tako mirno dovršio.

Seljaci, oslobodjeni gospodarske vlasti, budu razredjeni u obćine; ili bolje obćina ili mir, koja je bila najstarijim i prvobitnim temeljem slavenoruskoga družtva, dobi novu životnu snagu; ona je naslijedila starinsko pravo zaštite i nadzora, koje je dosada imao gospodar nad svojim podanicima; ona je slobodnije upravljala i sudila seljačke parnice; po starinskom slavenskom pravu od gospodara odkupljena zemlja postala je zajedničkom svojinom svih članova „mira”; svaki je seljak imao kao svojinu samo svoj „dvor” i zemlju, koja mu je pripadala; oranice, koje su prilično često dijeljene medju porodičnim poglavicama seoskim, imali su samo s pravom uživanja. Zakon, koji je dozvoljavao, da se obćinska zemlja razdijeli kao svojina samo onda, ako dvije trećine obćinara na to pristanu, održati će još dugo protiv zlih upliva novih običaja i potreba tu starinsku evropsku uredbu, koja je u našim zapadnim krajevima već od vijekova nestala, te nije ostavila druga traga, navlastice u Francuzkoj, osim takozvanih obćinskih posjeda. Od gospodara oslobodjene obćine porazdijeljene su kao i obćine carskih dobara u „volosti”; volostni je sud primao prizive obćinskih sudova, a volostna se je obćina morala starati za zajedničke probitke svih sela, koja su joj pripadala. Obćinski se je načelnik zvao starosta, a volostni staršina. Ruski su daklem seljaci dobili podpun sustav mjestne samouprave sasvim seljačkoga značaja; jer stari je gospodar bio iz nje strogo uklonjen; odkako mu je zemlja razdijeljena na gospodarsku i seljačku zemlju, prestao je on po zakonu biti stanovnikom sela. Kako su njegovi probitci bili sasvim drugačiji nego li seljački, nije mu bilo dozvoljeno, da se miješa u njihove izbore, ni u njihovu upravu, ni u njihovo sudstvo.

Velik posao oslobodjenja bijaše upravo razdjeljenje stare obćine medju gospodare i seljake. Bijaše štošta pregorjeti i jednoj i drugoj stranci: posjednici se moradoše odreći svoga gospodarskog prava, „obroka”, rabote i jednoga dijela zemalja im u ime odplaćivanja, a seljacima bijaše težko da odkupljuju zemlju, na kojoj im je bila kućarica, i zemlje, koje su oni od otca na sina oplodili svojim znojem; oni su dapače na mnogim mjestima i zemlju, odredjenu gospodarima, smatrali kao svojinu, jer su je obradjivali od vajkada, te im se naredjena dioba činila otimanjem. Nezadovoljstvo se je često pokazivalo, što su se jogunasto opirali „mirovini posrednicima”, što nijesu htjeli plaćati zakonom odredjene namete, ni upustiti se u dogovaranje s gospodarom odkupljivanja zemlje radi. Zabiše si u glavu, da su vlastela i činovnici izkrivili carev ukaz, i da će novo, pravo oslobodjenje biti proglašeno. Čudno se komešanje pojavilo u mnogim krajevima, te je valjalo onamo šiljati i vojnike, da ih zastraše; a tri puta su vojnici morali i pucati. U kazanskoj se guberniji diže 10.000 ljudi na poziv seljaka Antuna Petrova, koji im je obećavao pravo oslobodjenje, te ih pogibe do stotinu glava; i sam im je vodja bio uhvaćen i puškaran. Oslobodjenje je ipak bilo dobra i potrebna reforma, koja je istina stala žrtava sadašnje pokoljenje, nu od koje će buduća pokoljenja pobrati obilan plod. Ruskim se je seljacima za nju zahvaliti navlastice čvrstoj volji carevoj, plemenitomu upinjanju velikoga kneza Konstantina i velikoj kneginji Jeleni, koja je oslobodivši g. 1859. svoje seljake dala za nj primjer, onda prosvijećenomu rodoljublju Rostovceva Panina, ministra pravosudja, Nikole Miljutina, kneza Čerkaskoga, Jurja Samarina, članova „carske komisije”, Košeleva, Solovjeva, Žukovskoga, Domotuviča i drugih, i napokon ovećemu dijelu posjednika, koji su svojim seljacima dali više zemlje, nego li je po zakonu u „maximumu” odredjeno bilo.

Kao naknadu za svoje žrtve tražili su viši krugovi u Rusiji reforme i više političke slobode. Nije im doduše povraćena „duma”, to jest ustavna vlada, ali su bar velike reforme učinjene u sudstvu i pokrajinskoj upravi.

Što se tiče sudstva, to su u njemu uvedene ukazima od godine 1862. do g. 1865. njeke promjene, koje su se izkustvom u zapadnim državama pokazale valjanim: javne i ustmene razprave zamijeniše pismeni postupak prijašnjih vremena; kaznena je razprava odstupljena poroti; redarstvu je oduzeta sudbena iztraga i predana posebnim činovnicima, sudcima iztražiteljima. Okružni su sudovi uvedeni za svaku skupinu ujezda ili kotara; prizivi su se šiljali na sudbene palače (sudebnija palati), koje nalikuju na francuzke prizivne sudove, ali koji osudu prvoga suda samo onda promijene, kad je zakon zlo protumačen ili zlo upotrebljen; senat, kao sudbeni stol za pregledanje i ništovnice, bijaše krunom toga ustrojstva, u kojem se nalaze upotrebljene njeke sasvim francuzke misli. Mirovni su sudovi imali činovničtvo, sasvim odijeljeno od sudbenog; mirovni sudac (mirovoj sudija) biran je od okružnih posjednika, a sudio je i kao sudac za izmirivanje i kao prosto redarstvo; u njegov djelokrug, koji je mnogo veći nego li u Francuzkoj, spadaju gradjanske parnice izpod 500 rubalja, i redarstveni prekršaji, za koje se ne plaća više globe od 300 rubalja ili ne sjedi više od godinu dana u zatvoru; protiv njegove osude može se samo onda prizvati, kad se radi u gradjanskoj parnici o vrijednosti preko 30 rubalja, a u kaznenoj o 15 rubalja ili tri dana zatvora; u tom se slučaju prizivlje ne kao u Francuzkoj na okružno sudište, nego na okružnu skupštinu mirovinskih sudaca, ili mirovinsko vijeće (mirovoj sjerd), čiju osudu može ukinuti samo senat.

Ruske pokrajine ili gubernije dijele se na ujezde ili okružja. U svakom okružju postoji po zakonu od g. 1864. okružno vijeće, kojega se članovi biraju svake treće godine u njekom odredjenom razmjerju od tri razreda državnih gradjana: posjednika ili plemića, od seoskih obćina ili mira i gradova. Vijeće se sastaje bar jedanput na godinu, a medjuto, dok nije na okupu, zamjenjuje ga stalni izvršni odbor. Djelokrug okružnoga vijeća, koje na stepenicama upravne oblasti stoji odmah iznad gradskih vijećnika i vijećnika seoskih volosti, proteže se na popravljanje mostova i putova, nadziranje odgoja i zdravstvenih prilika, na ustanovljenje, kakva je žetva, i na brigu, da ne bi nastala glad. Iznad okružnoga vijeća (ujezdnoe zemstvo) stojalo je obće vijeće (gubernskoe zemstvo), koje nijesu birali prvi birači, nego pokrajinski okružni vijećnici, a u kojem se je obično nalazilo mnogo više vlastele, nego li u drugim skupštinama, budući su seljaci izbjegavali javne terete. Obće se vijeće zabavlja pitanjima, koja se tiču više okružja i odobrava pokrajinski proračun. To je u glavnom samouprava, koju je vlada Aleksandra II. podijelila Rusiji.

Tjelesna kazna, ta bruka stare Rusije, ukinuta je u vojski i carskim sudištima; ostala je samo još kod seoskih sudova, koji su prianjajući uz starinske patrijarhalne običaje odredjivali krivcima još po njekoliko udaraca s konopcem. Nadziranje je štampe ublaženo; novine u oba glavna grada dobiše pravo, da biraju medju skrbničtvom preventivnog nadzora i slobodom da izlaze na svoju odgovornost; a u tom se je slučaju postupalo po naredbi, koja je posudjena od zakonika drugoga carstva francuzkog: poslije tri opomene novine mogu biti privremeno ili za uvijek obustavljene. Novinstvo se je u Petrogradu i Moskvi u prilično slobodnom zraku silno razvilo, nasuprot je pokrajinsko novinstvo, pa i u najvećim gradovima Kijevu i Kazanu veoma kukavno; varšavsko se nalazi u izvanrednom položaju, a u baltijskim pokrajinama uživa više slobode.

Od godine 1859. iznosi se većma na javnost prijegled državnog dohodka (559 milijuna rubalja) i troška (553 milijuna). Godine 1860. dobili su stranci sva gradjanska prava, koja su imali i Rusi, a koja su i Rusi uživali u zemljama tih stranaca. Pregrada, koju je Nikola podigao medju svojim carstvom i Evropom, djelomice je porušena. Židovima, barem obrtnicima, bude dozvoljeno, da se presele iz Poljske i zapadnih gubernija u unutrašnju Rusiju. Sveučilišta su oslobodjena negava, koje im je Nikola nametnuo, ukinuto je ograničenje broja slušalaca, i mnoge su stipendije osnovane.

Poljački ustanak.

U Poljskoj se probudiše velike nade, kad je stupio na prijestol novi vladar: išle su čak do uzpostavljenja ukaza, dapače i do sjedinjenja litavskih pokrajina s kraljevinom. Preporodjenjem Italije izgledalo je mogućim i preporodjenje Poljske; avstrijski je car popustio Magjarima, te su se i oni nadali, da će i njima Aleksandar II. Sastankom triju sjevernih vladara u Varšavi mjeseca listopada godine 1800. uzrujaše se donjekle duhovi. Uza to se moraju uzeti na um podraživanja, koja su stizala od poljačkih odbora iz tudjine; mnogi su se doduše Poljaci uzdali u Aleksandra, da će im pridignuti domovinu, nu drugi je htjedoše osloboditi od Rusije. Bilo je daklem u Varšavi i u izvanjskim odborima dvije stranke: jedna se je htjela povesti za primjerom Italije, a druga bi bila zadovoljna i s novim udesom Ugarske. Oslobodjenje je seljaka bilo u Poljskoj kao i u Rusiji na dnevnom redu; nu to se pitanje u Varšavi nije pokazivalo pod istim uvjetima kao u Moskvi; jer je lična sloboda gradjanima bila odredjena od Napoleona I., kad je osnovana velika kneževina; nu kako im zemlje nijesu predane, živjeli su kao i dosada na zemljama svojih gospodara kao zakupnici, a namirivali su se š njima ili rabotama ili novcem. Zamjena rabote novčanim odplaćivanjem bijaše već probitačno poboljšanje; moglo se poći i dalje, te dozvoliti seljaku da godišnjim odplaćivanjem i davši mu u zajam novaca odplati gospodaru zemlju i postane posjednikom. „Zemljodijelsko družtvo”, kojim je upravljao Andrija Zamojski, mislilo je da je probitačnije za poljački narod, da preteče rusku vladu, i da osigura narodnoj vlasteli čast oslobodjenja; vlada nasuprot, koju je zastupao Muhanov, ravnatelj unutarnjih poslova, gledala je da zaustavi djelovanje toga družtva, te mu zabrani da se bavi pitanjem o odkupljivanju, a djelokrug mu je ograničila na promjenu rabote u novčano odplaćivanje.

Tim je sukobom izmedju zemljodijelskoga družtva i vlade povećano komešanje, koje je već započelo u Varšavi. Dne 29. studenoga g. 1860. na tridesetgodišnjicu revolucije g. 1830. bilo je u crkvama i po ulicama glavnoga grada demonstracija vjerskoga, a ujedno i narodnoga značaja; dijelile su se slike Kosciuszkoga i Kilinskoga. Dne 25. veljače g. 1861. na godišnjicu Grochovske bitke imalo je zemljodijelsko družtvo sjednicu, u kojoj je vijećalo o predstavci na cara, u kojoj bi ga zamolili za ustav: svjetina se počne po ulicama sgrtati, a narodne pjesme zaoriše. Dne 27., kad su se služile zadušnice za žrtve prijašnjega ustanka, nova demonstracija, tako da je došlo do toga, da su vojnici pucali, te je palo 5 mrtvih i desetak ranjenih. Knez Gorčakov, poljski namjestnik, ganut tim čudnim demonstracijama, gdje je nenaoružani narod iznosio srčano svoja prsa puščanim zrnima i ne prestajući pjevati svoje pjesme, dogovori se s grofom Zamojskim, da utišaju uzbudjeni narod. Predstavka je kolala po Varšavi i napunila se podpisima; 100.000 je ljudi pratilo mirno do groba žrtve od dne 27. veljače.

Car Aleksandar II. nije im doduše kanio dati ustava, ali im je učinio mnoge znamenite pogodnosti: naredi (ukazom od dne 26. ožujka) da se ustroji kraljevsko državno vijeće, ravnateljstvo javne nastave i bogoštovlja, izborna vijeća u svakoj guberniji i svakom okružju i gradska vijeća u Varšavi i glavnim gradovima u kraljevini. Jedan Poljak od stranke, koja je željela uzpostavljene Poljske po Rusiji, markiz Vjelepoljski, bude imenovan ravnateljem javne nastave i bogoštovja.

Te su pogodnosti mogle primamiti barem ustavnu stranku; nu naopako im je uništen dobar utisak naglim razrješenjem zemljodijelskoga družtva, na koje se je narod bio oslonio svojim nadama, te se demonstracije nastaviše. Dne 7. travnja skupi se narod na Zamkovom trgu (namjestnikov dvor), da ište neka se povuče naredba o razrješenju onoga družtva; nu pred spremnom vojskom morade uzmaci ne polučivši ništa svojom demonstracijom. Dne 8. travnja pojavi se opet još u većem broju vičući, da hoće da ima domovinu; poštanski sluga provozeći onuda poštu zasvira u svoj rog pjesmu Dombrovskovih legija: „Ne, Poljska ne će propasti!” Svjetina izmiješana ženama i djecom sačinjavaše pasivan odpor, veliku tromu silu, koju ne mogoše nadvladati konjanički juriši. Vojnici tada stadoše pucati i petnaest hitaca povali oko podnožja Marijina kipa do 200 mrtvih i svu silu ranjenih. Narod je iza toga dogadjaja uzprkos redarstvenoj zabrani išao samo u crnini, i te smućene prilike trajahu njekoliko mjeseci. Dne 10. listopada dvije crkvene procesije, jedna poljačka, a druga litavska, slavljahu u Hodlevu na medji Litavskoj i Poljskoj četiristogodišnjicu spojenja obaju naroda: čovječnost ruskoga zapovjednika zapriječila je, daje svečanost prošla bez krvoprolića.

Vlada je pokušala još jedanput, ne bi li se izmirili, kad je car imenovao namjestnikom grofa Lamberta, kojemu je naloženo, da provede reforme, odredjene u ožujku god. 1861.; nu utisak je njegova imenovanja oslabljen, što su uza nj pridržani ljudi, odani politici pritiskivanja. U ostalonv ni proturuska stranka nije položila oružja. Dne 15. listopada, na Kosciuszkovu godišnjicu, narod nagrne u Varšavske crkve, a vojnička uprava naredi, da se crkve obkole vojnicima, ne predvidjajući da nebog narod poplašivši se od vojničke sile ni sam ne će htjeti izići iz crkava, nego da će ga morati silom iz njih izvlačiti. I doista obkoljavajući uzalud crkve dan i noć do četiri sata u jutru, moradoše zaći u crkve s oružjem u ruci i odvesti do 200 duša u tvrdjavu. Grof se Lambert stoga živo požalova vojničkomu zapovjedniku gjeneralu Gerstenzweigu, te si on porječkavši se živo s grofom prošiša tane kroz glavu, a Lambert bude odazvan.

Našljednikom mu je bio grof Lüders, s kojim započe doba podpune reakcije, te njekolicina uglednih Varšavljana bude prognana. Veliki knez Konstantin, imenovan namjestnikom (8. lipnja g. 1862.) pokuša nanovo, ne bi li se izmirili. Vjelepoljski, jedan od pokretača predstavke na cara, bude imenovan predstojnikom unutarnje uprave; nu njeki bjesomučnici pokušaše smaknuti Lüdersa, Vjelepoljskoga pa i sama velikoga kneza; nezadovoljnici upotrebiše sve vladine pogrješke, da dotjeraju stvari do skrajnosti, te okretahu protiv nje dobre joj nakane. Varšavski Poljaci pogriješiše, što su uznemirili Rusiju radi pokrajina, koje je ona smatrala ruskim i kao bitnim dijelovima carstva; posjednici se nijesu ograničili, da mole u predstavci na Konstantina, da vlada u Poljskoj bude poljačka, što je bilo razborito i pravedno, nego oni zahtevahu, da se spoje s kraljevinom i litavske pokrajine; Podolska vlastela izrazi istu želju za tu pokrajinu, za Voliniju i Ukrajnu. S tih nerazboritih zahteva stiže Zamojskoga progonstvo, a podolske buntovnike tamnica. Svako je sporazumljenje postalo sad sasvim nemogućim, a nasilni čin još uskori ustanak; u noći na ime dne 15. siječnja vojnička oblast stade nasilno novačiti vojnike.

Novaci, koji uskočiše redarstvu, zavrgoše prvi zametak ustalačkim četama, koje se pomoliše ponajprije u Blonji i Sjerockama. Rat nije mogao imati više značaja rata g. 1794. ili 1831.; jer nije bilo više poljačke vojske, da se ozbiljno bori s ruskom vojskom; to je bio mali stranački rat ustaša, koji nigdje ne mogoše odoljeti Rusima, nu koji su zašavši u guste šume poljačke, skrivali se, bjegali, a onda se opet pomolili i tako dražili i morili ruske čete. Nije bilo bojeva, nego okršaja, od kojih je najozbiljniji bio kod Vengrova dne 6. veljače 1863. Njeke si vodje stekoše ime, tako: Leon Frankovski, Sigismund Padlevski, Kazimir Bogdanovič, Mjelenski, srčani Bossak-Hauke, koji će kašnje poginuti pod sjenom francuzke zastave u Burgogneskim poljima, onda Francuzi Rochebrune i Blankenkeim, gospodjica Pustovojtov, Sjerakovski, bivši pukovnik u ruskom generalštabu, koji je nakon svoga poraza u Litavskoj bio obješen, Czachovski u Plockoj vojvodini, vojnik-svećenik Mackievicz, Narbutt, sin istoričarev, Lelevel, koje si je ime nadjenuonjeki Varšavski obrtnik, Marijan Langjevicz, koji je naskoro imenovan diktatorom, nu koji je nakon bojeva dne 17., 18. i 19. ožujka potisnut u Galiciju, a ovdje od Avstrijanaca zasužnjen. Tajni je ustaški odbor ili tajna vlada Poljske proglasila seljacima slobodu i pozvala ih da zauzmu posjede.

Rusi ozlojedjeni postupahu okrutno s gradovima i selima, koji su se pridružili ustanku; gradić Ibiany bude razoren. Poljačke vodje, koje su uhvaćene s oružjem, puškarani su ili povješani. Gjeneral Muravjev govoraše u Litavskoj, da „ne treba nikoga zarobiti”. Berg u Poljskoj, Dlotovskoj u Livoniji i Annenkov u Ukrajni bijahu ljudi, koji su strogo gušili ustanak. Varšavski nadbiskup Felinski bude prognan u unutrašnju Rusiju za kazan, što je pisao caru jedno pismo.

Evropsko se javno mnijenje uzrujalo. Dne 5. siječnja g. 1863. pokudio je francuzki ministar Billault na govornici zakonodavne skupštine „varavo draženje rodoljubnih čustava, čiji će jalovi napori samo dovesti do novih nevolja”; ustaše je upućivao na milost cara Aleksandra. Po tom se odlučiše Francuzka, Englezka i Avstrija na diplomatsko posredovanje, a pozvaše i druge vlasti, koje su podpisale bečki ugovor, da se pridruže njihovu nastojanju, i tako predadoše ruskoj vladi note od travnja g. 1863. pozivajući je da pomirljivom politikom dokonča u Poljskoj bune, koje svaki čas planu. Dne 17. lipnja tri velevlasti predložiše ovaj program zatraživši da se izvrši: 1. pomilovanje; 2. osnovanje narodnoga zastupstva; 3. imenovanje Poljaka u javnim službama; 4. ukinuće ograničenja, koje je nametnuto katoličkoj vjeri; 5. izključiva poraba poljačkoga jezika kao službenog u upravi, sudstvu i nastavi; 6. uredjenje pravilnog i zakonitog novačenja. To je posredovanje zapadnih vlasti nepoduprto nikakvom vojničkom grožnjom odbijeno znamenitim notama kneza Gorčakova, carskoga kancelara; ideja o evropskoj konferenciji bude takodjer odbijena. Evropa eto bijašu nemoćna, a Napoleon III. zadovoljio se je, da izjavi u svojem prijestolničkom govoru, da se u Varšavi ugovor od g. 1815. »gazi nogama”. Pruska je pošla sasvim drugim putem; ona sklopi s Rusijom dne 8. veljače 1863. ugovor o gušenju poljačkih demonstracija, i time je položila temelj prusko-ruskomu savezu, koji će joj onako dobro doći.

Taj je ustanak skupo stao Poljsku. Zadnji su ostanci njezine samouprave uništeni; kraljevina je danas tek ime, a razdijeljena je u deset gubernija (g. 1866.). Poljački je jezik zamijenjen ruskim u svim službenim spisima; Varšavsko je sveučilište rusko; nastava u pučkim, srednjim i višim školama ide takodjer za tim, da odnarodi Poljake. Poljska izgubi svoje državne uredbe, a još ne poluči blagodati ruskih uredaba, zemstva, porote i novih sudišta. Kako je vlada smatrala plemstvo odgovornim za ustanak, to bijaše važnom posljedicom, da je seljacima išla na ruku dozvolivši im „da si sasvim prisvoje zemlje, koje još po pravu nijesu njihove bile, nego su ih samo uživali”. Ukazom od dne 10. prosinca bude odredjeno, da se prodaju uzapćena ili zaplijenjena dobra, i to jedino Rusima.

Nasuprot su Finlandiji sva njezina prava potvrdjena; g. 1863. sazove Aleksandar II. sabor velike vojvodine, drugi, koji se je sastao od kako je Finlandija spojena s Rusijom. Njemačka vlastela u baltijskim pokrajinama, pametnija i mudrija od poljačke, nije bila uznemirena, te Dorparsko sveučilište ostane njemačko sveučilište; izdane su samo njeke naredbe, kojim bi se zaštitio državni jezik i vjera od širenja njemačkoga jezika i protestantske vjere. Žestoki napadaji slavenofila Jurja Samarina u njegovim „medjama Rusije” i živa mu prepirka s baltijskim piscima Schirrenom, Vilimom von Bockom, Julijem Eckartom i Sternbergom ne polučiše nikakvih znamenitijih promjena u trima gubernijama Jestoniji, Kurlandiji i Livoniji.

Umni pokret, obrtnički napredak, vojnički zakon.

Uporedo s poljskim bunama razvi se i rusko gibanje. U početku se je činilo kao da se je ono pridružilo poljskomu kretanju: slušatelji su ruskih sveučilišta priredjivali demonstracije prigodom varšavskih godišnjica u Petrogradu, a u Kazanju prigodom zadušnica za Andriju Petrova, seljačkoga ustašu. Njeke naredbe, izdane za sveučilišta, kao povećanje školarine u pokrajinskim sveučilištima, zabrana, da se ne smiju sakupljati, zajedno šetati, šiljati odaslanike, polaziti knjižnice, držati predavanja, porodiše nemire, sa kojih budu zatvorena sveučilišta u oba glavna grada, a mnogi buntovnici u zatvore odvedeni. Po tom dodjoše predstavke vlastelinskih skupština: Tverska je tražila g. 1862. da se ukinu povlastice i da se sazove narodno zastupstvo; u Tulskoj se je razpravljalo o sastanku narodne skupštine. Dogadjaji u Poljskoj okrenuše struju misli drugim pravcem: „Moskovske vjedomosti“ s Katkovom počeše upravljati javnim mnijenjem, te probudiše rusku narodnu svijest protiv poljskih zahtevanja; one poručivahu Poljacima, da im ne preostaje ino, nego „da se u svojim težnjama ujedine s Rusijom i da prisvoje načela, koja su prokušana političkim razvojem ruskoga naroda“. One su izazvale demonstracije na čast Muravjevljevu, slavile su njegovo odvažno i pomirljivo postupanje u Litavskoj i pisaše smiono, da su mnoge požare g. 1862. napućeni Poljaci zapaljivali. Učiniv se odvjetnikom ruske narodnosti poluči štampa nečuvenu slobodu, a Katkov je gledao da obmarme i ministre. On je bio junak novih prilika, kao što je Hercen bio glava slobodnjačkog pokreta u početku vladanja Aleksandra II. Dva atentata na carev život, Karakozov u Ljetnom vrtu god. 1866. u ime ruskih revolucionaraca i Berezovskov u Parizu g. 1867. u ime poljskih revolucionaraca do-kazaše, kako su se glave silno smutile revolucionarnim duhom. Bilo bi suvišno nabrojiti sve promjene ministarstva, koja su bila čas naprednjaška, a čas nazadnjačka, te su zrcalila utiske, koje su dogadjaji u carevoj duši proizvodili. Rusija se je pod upravom, u glavnom liberalnom, ipak neprestance razvijala. Dosta će biti, da se navedu njeki polučeni uspjesi.

Prijašnja je vlada ostavila Rusiji samo 350 kilometara željeznice; danas ruske pruge, na broju ih do 53 imaju do 22.000 vrsta u prometu; njima su spojene gotovo svi veliki gradovi evropske Rusije, na sjeveru dopiru do Helsingforsa i Tammersforsa, i do Volovde; na iztoku do Nižeg Novgoroda, Saratova i Samare s projektovanom prugom do Orenburga; na jugu do Kišenjeva, Odese, Hersona, Sevastopolja, Taganroga i Vladikavkaza; sa zapadom Rusiju spojiše pruge Petrogradsko-Berlinska, Varšavsko-Berlinska, Varšavsko-Bečka i Kišenjevsko-Jasska. Kavkazka pruga spaja Poti, na Crnom moru, s Tiflisom u Gruzinskoj, i s Baku-om na Kaspijskom moru. Proučava se i put u Sibiriju. Prekokavkazka dopire do Askabada. Po četiri mora, po velikim jezerima, rijekama i kanalima Rusije plove nebrojeni parobrodi. Brzojavi i pošte, kojim je cjenik snižen, spajaju rusko carstvo brzo i redovito s čitavim svijetom.

Obrt se je veoma razvio. „Narod se počimlje micati“, pisaše nedavno Herbert Barry, „te se mnoge tvornice grade. Rusi su podobni za sve zanate. Njeki Englez, ravnatelj tvornice papira, koja me je iznenadila u sred Uralskoga gorja, pripovijedaše mi, da u Englezkoj treba radniku više godina upućivanja, dok postane dobrim radnikom papira, a da Rus toliko nauči za tri mjeseca, koliko Englez za tri godine“. Najbolje su napredovali ovi obrti: tvornice u kojim se prede pamuk (na broju ih do 3 stotine), svila, u kojim se kuje željezo, čelik i t. d. Nebrojeni novčani zavodi doprli su i do najudaljenijih gradova u carstvu.

Pučka je nastava nedostatnija nego li u ikojoj evropskoj državi; Rusija sa svojih 9 do 10% pismenih glava zaostaje i za Avstrijom, koja ih ima samo 29% (Francuzka 77%). Nu trudom ministra nastave, ratnoga ministra u pukovnijskim školama, diže se to razmjerje polako, ali pouzdano. Pučka je nastava razvijenija u Poljskoj sa vladina nastojanja; u baltijskim provincijama i u Finlandiji sa protestantske prosvjete; a u srednjoj Rusiji s obrtničkih upliva. Godine 1877. bijaše u carskom izvještaju navedeno 25.077 škola, koje je polazio 1,036.851 učenik, 424 viših pučkih škola, koje je polazilo 27.830 učenika i 61 preparandija.

Prvoga siječnja g. 1877. bilo je ovoliko srednjih škola: 129 gimnazija i 69 progimnazija, u kojim je bilo 50.701 učenika; godine 1872. izdao je ministar Tolstoj naredbu, kojom se je u tim zavodima uvodilo ili unapredjivalo učenje grčkoga i latinskoga jezika. Nasuprot su naredbom od iz. svibnja g. 1873. osnovane realke za strukovnu naobrazbu.

Dne 1. siječnja 1877. bilo je u osam carskih sveučilišta (Petrogradskom, Moskovskom, Harkovskom, Kazanjskom, Kijevskom, Dorpatskom, Novoruskom u Odesi, utemeljenom g. 1864., i Varšavskom, utemeljenom g. 1869.) do 5.629 redovitih slušatelja i 579 izvanrednih; od redovitih slušatelja imalo ih je 579 štipendije.

Uz „institute“ za odgojivanje vlastelinskih kćeri, koje je osnovala Katarina II., a unapredila Marija Feodorovna, žena Pavla I., osnovaše zavode, koji su više odgovarali novim potrebama, a u koje su primane djevojčice iz svih staleža. To su ženske gimnazije i progimnazije, nu u njima ne bijaše internata. Prve su take gimnazije osnovane pod pokroviteljstvom carice Marije, a na teret IV. odjeljenja carske kancelarije. Ima ih do 26, i to: 6 u Petrogradu, 5 u Moskvi, i 15 u ostaloj Rusiji. Ministarstvo javne nastave osnovalo je od g. 1871. po istom uzoru do 65 takih gimnazija i 152 progimnazije, u kojim ima do 38.878 učenica. Nigdje se u Evropi nije razvilo toliko znanstveno izobraženje djevojačko, nigdje im se nije olakšao tako ulazak u slobodne puteve i državne službe, poštu, brzojav, i t. d. Godine 1875. bilo je upisano 169 ženskinja u Petrogradskom medicinskom fakultetu.

Časopisi dostigoše poslije krimskoga rata nečuven polet: ima do 472 novine, od kojih su 377 na ruskom jeziku; u Petrogradu izlazi „Golos“, koji ima najviše predplatnika, „S.-Peterburgskija Vjedomosti“, koje su bile na francuzkoj strani za rata g. 1870.—71., „Ruski mir“, koji je imao zanimljivih vojničkih prepiraka s „Invalidom“, „Novoje Vremja“, koje se zauzima za slavenske probitke; u Moskvi: „Moskovskija Vjedomosti", kojima je g. 1863. postao urednikom odvažni Katkov. Od časopisa, koji imaju obćega interesa, važni su Stasjuljevičev „Vjestnik Evropi", Katkovljev „Ruski vjestnik", „Graždanin", „Otečestvenija zapiski" i „Djelo", naprednjački list. Drugi imaju sasvim povjestni značaj, kao Bartenjevljev , „Ruskij Arhiv", „Drevnaja i Novaja Rossija" i „Sbornik imperatorskago Obščestva Rossijskoj Istoriji", osnovan g. 1867.

Sadašnje se doba odlikuje plodnom književnošću. Mi možemo nabrojiti samo imena; u družtvenom romanu: Turgenjeva, Pišemskoga, Dostojevskoga, Gončarova, Meljnikova, Stebnickoga, Ba-barikina , Krestovskovku , Maroruskinju , Marko-Vovčekovku ; u istoričkom romanu: Alekseja Tolstoja (Knez Serebrjani ili Ivan Grozni), Lava Tolstoja (Vojna i mir, zabavlja se napoleonskim ratovima), Saljasa (Pugačevljevi drugovi); u satiričkom romanu: strašnoga Ščedrina; u drami: Ostrovskoga, Potjehina i Solloguba; u istoričkoj Mrami: Meja, A. Tolstoja (Smrt Ivana Groznoga), Averkjeva (Vasilije Slijepi).

Medju povjestničarima: Pogodina („Rusija do tatarske provale“), Kostomarova (Monografije i povjestna iztraživanja, Istorija poljskoga pada, Istorija Rusije u biografijama), Solovljeva (26 svezaka do Katarine II.), Ilovajskoga (Početci ruske istorije, sabor u Grodnu), Ustrjalova (Istorija Petra Velikoga), Zabjelina (Domaći život careva i carica ruskoga naroda), Bogdanoviča (Istorija Aleksandra I. i Istorija iztočnoga rata), Miljutina (Rat g. 1799.), Golicina (Obća vojnička istorija), Pekarskoga (Znanost i književnost za Petra Velikoga), Pipina (Umni pokret za vladanja Aleksandra I.). Kovalevski, Korf, Popov (Epoha Aleksandra I.), Sreznjevski, Afanasjev, Ribnikov, Kirjevski, Besonov, Hiljferding, Miller i Buslojev sakupili su i razsvijetlili dragocjeno blago narodne književnosti.

I na umjetničkom polju bijaše gibanje znamenito i raznoliko; glasbenici Čajkovski, Sjerov, Dorgomižski, Rubinstein, slikar predjela Ajvazovski, portretiste Tropinin, Zorjanko i Harlamov, slikari prizora iz običnoga života i povjestni slikari Semiradski, Gej, Flavicki, Sterenberg, Vereščagin, Rjepin, Makovski i t. d., kipari Autakoljski, Kamenski i Pimenov stekoše evropski glas. Mikješin je g. 1862. postavio spomenik u Novgorodu, a g. 1874. u Petrogradu spomenik Katarine II., koji je obkoljen velikim ljudima njezina vijeka. U Moskvi je sagradjena po Tonovim nacrtima gorostasna crkva Spasiteljeva, koja je već za Aleksandra I. zasnovana.

Znanstvena su putovanja nastavili Ber, Middendorf, Maksimovič, Litke, Heljmersen, Šrenk i Šmidt. I u jezikoslovlju i etnografijiima slavnih imena: Kastrin, Sigren, Šifner, Betlingk, Dorn, Kunik, Lerch, Wiedman, Radlov, Hanikov, Brosse, Štorch i Keppen. U prirodnim znanostima valja spomenuti Brandta, Gepperta, Borščova, Ovsjannikova, Kokšakova i dr.; u fizici: Jakobija, Kupfera, Kemca i Lenca; hemičare: Jengeljhardta, Fritzša i Šiškova; u astronomiji: Saviča i Struve a; matematičare: Ostrogradskoga, Bunjakovskoga, Somova, Čebiševa, Forša i Majevskoga; geografsko družtvo učinilo je neizkazane usluge: Kostjenko, Gedčenko, Prževaljski i drugi iztraživahu centralnu Aziju.

Napokon je Rusija mogla pozvati učenu Evropu na medjunarodna slavlja, kao što bijaše etnografska skupština u Moskvi g. 1867., statistički sabor u Petrogradu g. 1872.; arheoložki kongresi u Petrogradu, Moskvi, Kijevu, Kazanju i Tiflisu (1869—1880), i kongres orijentalista u Petrogradu g. 1876. Arheoložko je družtvo u Moskvi osnovano g. 1864.

Nove prilike, koje u Evropi nastadoše razvijanjem vojničke sile prusie prinudiše takodjer i rusko carstvo, da promijeni ustrojstvo soje vojske. U to je ime izdan zakon g 1873., koji naredjuje da svi stanovnici ruski bez razlike staleža i narodnosti moraju biti podvrgnuti novačenju ždrijebom. Kako se ne može uzeti svake godine 676.000 ljudi (toliko je bilo u godišnjem razredu g. 1874.), to se samo trećina tih momaka uzme u vojnike. Pismen vojnik, ako ga zadesi kocka, može prikratiti na četiri načina redovitu vojničku službu od šest godina; ako je svršio više nauke, služi samo šest mjeseci; ako li srednje škole, osamnaest mjeseci; ako je svršio više pučke škole, tri godine; ako li samo osnovnu školu, četiri godine. Taj daklem zakon izjednačuje sve družtvene razrede, a osim toga nagradjuje izobraženost. Još se za polovicu može prikratiti to vrijeme, ako se dobrovoljno prijavi prije poziva i ždrijebanja. Ruska se vojska dijeli na redovitu vojsku, pričuvnu, kozake i neredovitu vojsku; a ukupno ima 770.000 ljudi u mirno doba. Godine 1867. pristala je Rusija na Genfsku konvenciju o ranjenicima.

Osvojenja u Aziji.

U Aziji se ruska vlast neprestance širi. Krimski je rat dao novih sila čerkezkom ustanku; nu g. 1858. zauzećem na juriš Vedenja, Šamiljeve utvrdjene prijestolnice, njegovo gospodstvo zadobi smrtni udarac; kad je g. 1859. u svom dvorcu Gunibu obkoljen, morade se predati knezu Barjatinskomu, umiritelju Kavkaza. Izseljivanjem brdjana, koje je Englezka s neprijateljskom nakanom protiv Rusije podpomagala, baš se je Rusija okoristila, što je zemlja oslobodjena od najnemirnijeg naroda, i što je načinjeno mjesta za naseljivanje. Mnoge tvrdjave i vojničke ceste, kao n. pr. ona cesta iz Vladikavkaza u Tiflis osiguraše osvojenje. Ruski se je elemenat, navlastice u sjevernom Kavkazu i u gradovima jače uvriježio.

Turkestan je pjeskovita zemlja, kroz koju teku Syr-Darja i Amu-Darja (negdašnji Jaxartes i Oxus) i utječu u Aralsko more. Obje te rijeke izviru na čokoru Bolorovu. Na drugoj strani Bolorovoj teku Kašgar i Jarkent, koji utječu u Tarim, a ovaj opet u Lobsko jezero.

Na sjeveru Jaksarta imaju Kirgizi svoje stanove. Po obalama Kaspijskoga mora blude Turkmenska plemena. Na gornjem se Jaksartu nalazila Kokandska hanovina s prijestolnicom Kokandom, i glavnim gradovima: Turkestanom, gdje se nalazi grob Ahmeta-Jasava, musulmanskog apostola u Turkestanu, Taškentom Hodžendom, Aleksandrijom Heskatom  ili  zadnjom Aleksandrijom, koju je utemeljio Aleksandar Veliki. Na gornjem Oksusu Buharska hanovina s gradovima Samarkand, starom prijestolnicom slavnoga Tamerlana, i Balkom (osvojenim g. 1825. od Buharaca), starom Baktrom, jednom od kolijevaka naše pasmine. Na donjem Oksusu Hivska hanovina, u plodnoj oazi, u sred pjeskovite pustinje. Na Kašgaru Kašgarska hanovina, u kojoj se nalazi i Jarkand (40.000 duša), silna država, utemeljena g. 1864. od smionoga i vještog Jakub-Hana. Sve se te države nalaze na trgovačkom putu u Indiju i Kinu, te su Englezi uvijek budnim okom pazili na napredovanje Rusa u tim krajevima.

Rusko se je gospodstvo uvriježilo u Turkestanu podjarmljenjem Kirgiza za Nikole I., i padom njihova hana Hasimova g. 1844. Da obrane te svoje nove podanike, moradoše oni već g. 1853. zapodjeti borbu s Kokandskom hanovinom, koja je započela tim, da je pukovnik Perovski osvojio tvrdjavu Ak-Masžid, čije joj je ime onda nadjenuto. God. 1860. potukao je pukovnik Kolpakovski s 8000 ljudi u klancu Urzin-Agaču kokandsku vojsku od 15.000 ljudi. Godine 1864. pukovnik Verevkin pošavši od Orenburga zauzme Tur-kenstan, a pukovnik Černajev pošavši iz Sibirije zauzme Aulije-Atu, te se tako oba pukovnika spojiše i jurišem zauzeše Čemkend. Druge godine osvoji Černajev, imenovan namjestnikom Turkestana, nakon trodnevne borbe Taškent, grad sa 100.000 duša.

Buharci su se češće miješali u kokanske razmirice, te se napokon sukobiše s Rusima. Emir im, kojega se je slava pronosila po čitavoj središnjoj Aziji, bude potučen u boju kod Irdžala g. 1866., premda su mulasi kao bjesomučni bunili na sveti rat.

Dok su ruske novine uvjeravale Englezku, da je Rusiji samo stalo do mira, i da ona ne kani osvojiti Buharije, promijenjena je turkestanska uprava i povjerena general-gubernatoru, kao njekom podcaru, kojemu bijaše naloženo, da turkestancima stvori veličanstven pojam o svomu gospodaru, Bijelomu caru. Politika mu bijaše nezavisna, često u protuslovlju sa službenim izjavama petrogradske vlade, a samo je od cara nadzirana. Kako buharski emir ne htjede platiti ratne naknade, nametnute mu poslije poraza mu g. 1866., novi gubernator gjeneral Kaufman navali na njegove države, po-tuče ga kod Zera-Bule g. 1868. i nametne mu ugovor od 5. srpnja. Po tom je ugovoru buharski emir ustupio Rusiji Samarkandsku hanovinu i platio naknadu od 2 milijuna rubalja; i Buhariju bi samu Rusi osvojili bili, da se nijesu bojali, da će širenjem oslabiti svoje  već  osvojene zemlje.  Kokand,  kojemu  su  na  prijestol postavili Rusi svoga privrženika Kudajara, postane vazalnom državom.

Hivski han, u sred pustinja, kojima mu je država okružena bila, prkosio je ruskoj sili, te pogazi svoj ugovor od g. 1842. Zarobljivao je ruske trgovce, a g. 1868. i 1870. slao je pomoći pobunjenim Kirgizima. Markozov i Skobelev spočetka uhodiše smiono po stepama sve do medje hivske oaze, a po tom g. 1873. tri vojske udariše na Hivu s tri razne strane: od obale Kaspijskoga mora Markozov; od Orenburga gjeneral Verevkin; a od Taškenta glavni zapovjednik Kaufman. Prva morade uzmaknuti; treća je mnogo prepatila, ali je ipak stigla do Hive, u koju je prvi ušao Verevkin. Han se prizna vazalom bijeloga cara; dio mu država na desnoj obali Oksusovoj bude prisvojen; plovljenje po rijeci bude jedino Rusima dozvoljeno; ruski trgovci dobiše veoma velike povlastice; prepirke im s urodjenicima imale su suditi najbliže ruske oblasti; uz hana bude postavljeno vijeće, sastavljeno od hivskih dostojanstvenika i ruskih častnika; namet od 2,200.000 rubalja izcrpe joj i zadnju paru. To je bilo prikriveno osvojenje; bojazan od sukoba s Englezkom, kojemu Rusi umakoše poslanstvom grofa Šuvalova u London, jedino im je smetala, te je nijesu pretvorili u rusku pokrajinu.

Ruska se je politika kao i englezka u Indiji uklanjala bezobzirnom osvojivanju; puštala je da prilike stvorene njezinim pobjedama sazriju. Kudajar, kokandski han morade od g. 1870. gušiti bune svojih podanika, koji očajavahu, što se je on pokorio nevjernicima. Godine 1875. bukne još veći ustanak; a ostaviše ga i rodjena mu dva sina, koja prebjegoše ustašama, te on sa svojim haremom i blagom ode iz svoje prijestolnice i nastani se u Orenburgu. Kokand bude prisvojen. Ta je država veoma plodna, a stere se 240 kilometara u dužinu, i 120 u širinu. Hivski je han imao isto tako neprilika sa svojim podanicima, koji su ga prezirali sa njegova popuštanja; kako mu je nestalo jednog dijela prihoda, koji je pobirao od Turkmena, proglašenih ruskim podanicima godine 1875., ponudi on druge godine, da zamijeni svoje države godišnjom podporom; odgovor još nije stigao; nu to je samo pitanje vremena.

Poslije pokorenja Kirgiza i Turkmena, poslije osvojenja Kokanda i Samarkanda i nakon što su Hiva i Buharija postali vazalnim državama, jedini se je u tim stranama opirao Rusima Kašgarski han Jakub, kojega su podupirali Englezi; oni su mu i izradili, da mu je carigradski sultan dao emirski naslov. Sa svojom vojskom od 40.000 ljudi, koju su uvježbali poljački ili englezko-indijski ćastnici, sa svojim arsenalima i ljevaonicama topova spremaše se on da brani klance u svojim brdima. Godine 1870. podjoše Rusi naprijed osvojivši kitajsku pokrajinu Kuldžu, odakle su musulmanske bune protjerale čete Nebesnoga Carstva, a na koju je Jakub bio bacio oko svoje. Oni je htjedoše povratiti Kinezima, ali ovi kao da nijesu mnogo marili za njom, te su medjutim Rusi njome upravljali. Napokon krenuše i kinezke čete i stupivši u Kašgar povratiše tu opet svoje gospodstvo. Jakub-Han umre g. 1877. Sad su Rusi i Kinezi stojali jedni prema drugima; ovi proglasiše, da kane utvrdit1 svoju vlast u Kašgaru, ruske podanike otuda protjerati i zabraniti svaku trgovinu s Rusijom. S druge su opet strane tražili, da im se povrati njihova pokrajina Kuldža. Snošaji postadoše veoma napeti medju objema državama. Medjutim se stadoše dogovarati i prvi ugovor bude zaključen u Petrogradu g. 1879., po kojem je Kuldža razdijeljena tako, da je Kinezima ostala sjeverna, a Rusima južna strana. Pekingski dvor ne htjede priznati toga ugovora, i punomoćnik mu malo da nije platio glavom svoje popuštanje, s kojega su ga prekoravali. U srpnju g. 1880. stigne u Petrograd drugi ugovaratelj, slavni markiz Tseng, te dne 24. veljače g. 1881. bude medju oba dvora sklopljen ugovor, po kojem je Rusima ostao samo malen kraj na rječici Ili. Isto se tako odrekoše Rusi svoga vojničkoga položaja u Kašgaru trgovačkih probitaka radi.

Medjuto je planulo medju Rusima i Englezima novo suparničtvo u afganistanskom pitanju. U srpnju g. 1878. posla turkestanski glavni zapovjednik Šir-Ali-ju, afganistanskomu emiru, gjenerala Stoljetova. Kako je on bio lijepo dočekan u Kabulu, a ruska vojska pod gjeneralom Abramovom bila na medji; Englezka se živo uzvrpoljila misleći da već vidi Ruse kako se tim uplivnim položajem u Afganistanu groze industanskim medjama. Znali su, da ih Sir-Ali veoma mrzi. U povodu dogovaranja izmedju oba dvora, Rusija pristane da se označi kao njeka medja izmedju obje države i oba upliva, premda je Šir-Alija poslao glavnomu zapovjedniku Turkestana poslanstvo, koje je pratio gjeneral Stoljetov. Kad su Englezi polučili, da se je rusko poslanstvo povratilo, za-iskaše u Sir-Alija, da primi u Kabulu englezko poslanstvo. A kad on to ne htjede učiniti, provališe oni u Afganistan, te svojom provalom digoše listom sav narod na noge. Šir-Ali morade otići iz svoje prijestolnice i pobježe  na  rusko zemljište, gdje umrije dne 21. veljače g. 1879. Sin mu Jakub doduše nastavi rat s Englezima, ali se morade pokoriti, primiti u Kabulu englezkoga zastupnika Cavagnari-a i ustupiti Englezima klance u brdima. Po tom se narod jednom pobuni, pogubi Cavagnara i 67 ljudi od njegove pratnje, te Jakub morade pobjeći u englezki tabor. Gjeneral Roberto osvoji, izgubi i opet zadobije Kabul. Heratski han, Ejub-Han, koji je htio zamijeniti Jakuba, imao je spočetka nješto uspjeha protiv Engleza, a po tom bude od njih potučen. Abduraman, njihov privrženik, nastavi rat s Ejub-Hanom (1881) i postane miran gosa triju afganistanskih prijestolnica: Kabula, Kandahara i Herata; nu Englezi ostadoše neprestance u klancima, izdržavahu svog zastupnika u Kabulu te postupahu s Abduramanom kao s vazalom; mislili su, da su podigli protiv ruskih navala bedem, koji se ne može svladati.

Rusi su morali u Afganistanu prepustiti polje carskoj politici, odpočetoj lordom Beaconsfieldom, koji je svojoj vladarici postavio na glavu indijsku carsku krunu. Oni okrenuše drugamo, da se za to naplate. Tobože da kazne razbojničtvo Turkmenaca, koji stanuju medju Oksusom i afganistanskim medjama, a koji imaju gradove Geok-Tepe i Mero; pošalju vojsku na njih. Gjeneral Lomakin udari nesmotreno na njih kod Dengil-Tepe-a, blizu Geok-Tepe-a, te izgubi 500 ljudi i morade uzmaknuti (9. rujna 1879.).

Našljednikom mu bude gjeneral Skobelev, koji je potukao Turkmene u više bojeva, nije se dao ničim iznenaditi i zauze ju-rišem Jangikale dne 20. prosinca 1880., Dengil-Tepe i Geok-Tepe dne 24. siječnja 1881., i toga zadnjeg dana posmiče varvarima do 8000 ljudi. Dne 30. osvoji Askabad. Po tom njegovi proglasi umi-riše narod, te se u Geok-Tepe povrati do 16.000 porodica, koje su bile pobjegle u pustinje, a turkmenske se poglavice napokon pokoriše i poslaše svoje odaslanike u Petrograd. Put je u Merv bio sad otvoren: ruska se je vlada znala umjereno poslužiti svojom pobjedom. Ona izjavi dne 7. ožujka g. 1881. englezkomu poslaniku Dufferinu, da ne kani zauzeti toga grada.

Englezki se je upliv istina učvrstio u Afganistanu, ali se je i ruski upliv uvriježio u Perziji. Kad je šah g. 1878. putovao po Evropi, bio je sjajno dočekan u Petrogradu. God. 1882. odstupio je Rusiji tvrdjavu Achal-Tepe. U Geok-Tepu, Askabadu i Achal-Tepu imaju Rusi tri jaka položaja na sjevernoj medji afganistanskoj. Njihovo napredovanje u Iranu i Turkestanu nije daklem bilo zaustavljeno ni carskom politikom lorda Beaconsfielda, koji je s oružjem ušao u Afganistan, ni vraćanjem Gladstonovim politici nesebeznalosti.

Rusi se pojavljuju kao krčitelji prosvjete u tim stranama, koje pustoši i obezčašćuje od vijekova musulmanski fanatizam, ratovi izmedju hanova, hajdučtvo i trgovanje robovima. Oni donesoše amo pravedniju i bolju vladu. Našavši na obalama Oksusa i Jaksarta tragove Aleksandra Velikoga osvetiše oni iransko pleme na turanskim narodima, koji su provalili s Čengis-Hanom u polugrčku Baktriju i razorili stare maćedonske naseobine. Oni ne osvajaju samo, nego i naseljuju. „Svim će se tim poduzećima“, veli Cucheval-Clarignv, „okoristiti prosvjeta, a i ruska će se vlast učvrstiti; nu najglavnija joj je sila u svojstvima njezina vojnika, koja ga čine najdivnijim orudjem za osvojivanje i naseljivanje. Kao što je hrabar, tako je i poslušan ruski vojnik; zadovoljan s malim podnosi bez prigovora sve napore i oskudice, spreman za sve gradi ceste, kopa kanale i podiže stare bedeme; pravi opeke, kojima po tom zida zidove tvrdjava i vojarnica, u kojima će stanovati; on pravi svoje fišeke i tanad; on je zidar, ljevar ili tesar, kako kad baš uztreba, a kad ga odpuste iz službe, sjutradan će sretan svojim plugom orati. Dok je u Rusije taka orudja, ne će ona nikad uzmicati; treba joj samo njekoliko godina da sasvim osvoji čitavu zemlju, kamo je jednom stupila“.

Na drugomu je kraju Azije sklopljen s Kinom Ajgunski, Tien-Tsinski (1858) i Pekingski (1860) ugovor, po kojima je Rusiju dopala čitava lijeva obala rijeke Amura i sva desna obala izmedju Ussura i mora, zemljište od 2 milijuna četvornih kilometara, od kojega načiniše Amursku i Primorsku pokrajinu. Parobrodi „Amurskoga družtva“ već plove po toj velikoj rijeci i spojiše ravno Rusiju sa San-Franciscom i otocima Tihoga oceana. Godine 1875. ustupi joj Japan čitav otok Sachalin za njekoliko Kurilskih otočića.

Ugovorom od g. 1867. prodade Rusija Sjedinjenim Državama svoje zemlje u Americi, učvrstivši time sveze, kojima je spojena s tom velikom republikom.

Politika u Evropi do godine 1877.

Evropska politika Rusijina izmedju oba iztočna rata nema baš tako sjajnih uspjeha kao azijska joj politika. Godine 1856. naslijedio je knez Gorčakov staroga grofa Nesselroda kao državni kancelar. U jednoj od svojih prvih okružnica ovako je on ocrtao držanje Rusijino, nametnuto joj rezultatima iztočnoga rata: „Rusija se ne srdi, nego se sabire“. Kod dogovaranja u Parizu očito se je pri. makla Rusija Francuzkoj i stala odmicati od svoje saveznice Avstrije. Rusija se nije protivila oslobodjenju Italije, ali je otuda izvodila zaključke za oslobodjenje iztočnih kršćana; prigovorila je, što su talijanski vladari poskidani, nu napokon ipak prizna novu kraljevinu. Odobravala je Francuzkoj, što je zaposjela Svriju, dapače je željela, da bi ta okupacija bila veća i duža. Francuzka je opet išla na ruku zahtevima Rumunja, Srba i Crnogoraca od Turske, i lijepo je primila opazke Gorčakovljeve o „jadnom i bijednom“ stanju bosanskih i hercegovačkih bjegunaca.

Diplomatska demonstracija Francuzke god. 1863. u povodu smutnja u Poljskoj pretrgnu mlado prijateljstvo medju objema državama, te dovede Rusiju do saveza s Pruskom. Da se pako taj savez održi, prinio je ruski kancelar svojemu drugu u Berlinu takih žrtava, koje se ne mogoše naknaditi.

Godine 1864. dopusti Rusija, da bude skršena Danska, koja izgubi svoje polabske kneževine; god. 1866. dozvoli Pruskoj, da Avstriju izbaci iz njemačkoga saveza, pa još i da skine s prijestola hanoveransku, nasavsku i kaselsku vladalačku kuću, koje su podaleko bile u rodu s ruskim carskim domom, onda da podčini Darmstadt, Baden i Wiirtenberg, odakle je poteklo njekoliko ruskih carica, napokon da Njemačka, do tada ne baš jaka, postane strašnom vojničkom silom, koja će na baltijskom moru, Visli i Dunavu imati težnje, koje se sasvim protive ruskim. Znamo da je Bestužev Rjumin, Elizabetin kancelar, smatrajući Prusku Fridriha II. odviše silnom i sjedinjenje Šlezke opasnim za Rusiju vojevao u Sedmogodišnjem ratu, da „oslabi sile“ svoga slavoljubnoga susjeda. Zar nije Aleksandar I. prkosio svoj sili Napoleonovoj s Oldenburžkog pitanja i hanzejskih gradova? Naskoro se u povećanoj Njemačkoj god. 1867. stadoše brinuti za tobožnje njemačke pokrajine u Rusiji; zahteve baltijskih pisaca podupirahu javne skupštine, berlinske novine, a Kattner posveti „njemačkoj vojski“ svoju knjigu „0 pruskoj misiji na iztoku“. Rusija se je nadala, da će je nova Njemačka podupirati u iztočnoj joj politici. „Ali“, pisaše Benedetti, „svakim bi sukobom na iztoku Rusija povukla za sobom njemačkoga kancelara, stoga će on gledati da mu stane na put; dokazao je on to lanjske godine, kad su se zavadile Turska i Grčka. Njemu je Rusija karta u igri za dogadjaje, koji bi mogli nastati na Rajni, i on dobro pazi, da se uloge ne bi zamijenile, te da ne bi on postao kartom u igri petrogradskoga kabineta“.

U lipnju g. 1870. sastade se ruski car s pruskim kraljem u Emsu; a dne 9. srpnja reče knez Gorčakov englezkomu poslaniku, da „se Rusija nimalo ne boji pruske sile“. To će pouzdavanje naskoro biti nanovo izkušavano. U srpnju g. 1870. bukne francuzko-njemački rat, kojim je napokon poremećeno evropsko ravnovjesje u korist pruske države. Budući se je Rusija grozila, morade Avstrija ostati neutralnom, a posljedicom te neutralnosti bijaše to, da se ni Italija nije ganula; u istom je smjeru pritiskala ruska diplomacija Dansku, čija se je jedna kraljevna udala g. 1866. za velikoga kneza nasljednika. Tako se eto Francuzka nadje osamljena u Evropi. Rusija nije samo zapriječila, da se stvori „liga neutralnih sila“, nego je i odgovarala, da Evropa zajednički posreduje diplomatskim putem. Kad je caru dne 3. rujna stigao glas o pobjedi njegova ujaka kod Sedana, napi mu zdravicu i razbi čašu, da bude zdravica svetčanija. Istina je doduše, da je svjetovao svojemu ujaku, da bude umjeren, ali, veli Sorel „to sasvim prijateljsko i iskreno dopisivanje nije ni jednoga časka pomutilo prijateljstva obaju vladara; pruski je kralj primao uvijek strpljivo opazke svoga nećaka, a car se opet, premda mu je nagovaranje ostajalo uvijek bez uspjeha, nikad nije razsrdio na svog ujaka, što ga nije poslušao“.

Narod nije gledao poraz Francuzke i poremećene prilike u Evropi istim očima kao vlada mu: „Javno se mnijenje ovdje“, pisaše zastupnik ujedinjenih država, „možda još većma priljubilo Francuzkoj, odkako su stigli glasovi o najnovijim pobjedama pruskim. Vojnički častnici, vele, gotovo jednoglasno žele rat s Pruskom, znam više slučajeva, gdje se je nazdravljalo propasti Nijemaca i Fritza. Novine pišu danomice članke, u kojima pokazuju, kolika bi pogibao nastala za Evropu povećanjem i ojačanjem vojničke sile, kao što je sjeverna Njemačka. Zadnje pruske pobjede sjetile su Rusiju na njezine ranjave strane, ako bi Pruska sasvim pobijedila; a bijaše ih dvije: Poljska i baltijske pokrajine“. Svagdje se je pobiralo za francuzke ranjenike, a glasovi o najmanjim uspjesima francuzkim razveseliše ruski narod.

Thierov put u Petrograd u rujnu g. 1870. ostade jalov; s te neprilike izjaloviše mu se i upinjanja u Avstriji, Italiji i Englezkoj. U Rusiji je našao samo lijepih riječi, tako na primjer, da će „stari krimski dušmanin učiniti više za Francuzku, nego stari joj saveznik Englezka“. I doista je ruskoj politici bilo stalo do toga, da se poštedi Francuzka, premda je išla na ruku Pruskoj, ne bi li tako prije došla do svog cilja, promjene ugovora g. 1856. Dne 29. listopada knez Gorčakov izjavi u okružnici, upravljenoj na sile, koje su podpisale taj ugovor, da  su  prilike „prinudile carski kabinet, da izpituje, koje bi posljedice mogle otuda nastati za politički položaj Rusije“. On iskaše, da se briše drugi članak, kojim su Rusiji bile ograničene pomorske sile na Crnom moru. U Londonu se sastane konferencija i Rusija je navaljivala, da francuzka vlada pošalje onamo svog zastupnika. Tim je novoj republici indirektno ponudjena bila prilika, da iznese svoj spor sa Pruskom vlastima na sud. Dne 13. ožujka 1871. francuzki poslanik u Londonu donese podpis Francuzke, da pristaje na promjenu ugovora g. 1856.; nu medjuto je ona morala pristati na težki mir frankfurtski. Dne 24. siječnja 1871. prizna Rusija uzpostavljenje njemačkoga carstva, i car podijeli gjeneralima vojske pobjediteljice najviša odlikovanja, a prinčevi Fridrih Vilim i Fridrih Karlo imadjahu već naslov „ruski feldmaršali“.

Poslije poraza Francuzke povukoše ruski i njemački car u svoje kolo i avstrijskoga cara, te stvoriše za poravnanje iztočnih i zapadnih pitanja takozvani trocarski savez; a berlinski kongres g. 1872., putovanje njemačkoga cara u Petrograd g. 1873. i česti sastanci careva iznosiše pred Evropine oči tobože srdačnu slogu medju njima.

Rusi uvidješe, što je Pruska dobila tim preko desetgodišnjim savezom s Rusijom. Njezina se pako korist nije. baš tako opažala; ta Pruska je stekla pokrajina i kraljevina, ratnih luka, strahovitu vojsku i pretežni položaj; a Rusija je samo polučila, da je izbrisan članak, koji joj je ograničavao sile na Crnom moru.