Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Tomislav, prvi kralj hrvatski

22. Tomislav, prvi kralj hrvatski

Sačuvao nam se pouzdan dokaz da je godine 914. u dalmatinskoj Hrvatskoj vladao ban Tomislav.^[1] Stari naš ljetopis hrvatski ističe, da je Tomislav bio mlad i junačan vladar. Nije nam ipak poznato, u kakvom je srodstvu bio Tomislav s prijašnjim banovima dalmatinske Hrvatske. Da je Tomislav bio mudar i ugledan vladar, dokazuje već to, što je upravo on prvi ujedinio sve zemlje hrvatske. Evo, kako je do toga došlo.

Magjari su početkom 10. vijeka silovito prodirali u susjedne zemlje. Naravno da nije bila poštedjena ni posavska Hrvatska. Ovuda su Magjari polazili i u Italiju, kamo tolike sredovječne narode vuče želja za plijenom. Sred takovih prilika nastade potreba, da posavska Hrvatska potraži savez s kojom drugom državom.- Ona je za bana Braslava priznavala vrhovnu vlast Njemačke, da bude imala moćnu zaštitu. No u Njemačkoj početkom 10. vijeka vlada Ljudevit Dijete (god. 900.—911.), koji ne može braniti ni svoju državu. Magjari su naime g. 907. kod Požuna do nogu potukli Nijemce. Da se laglje brane od Magjara, stvaraju Nijemci posebne vojvodine (Švapska, Bavarska, Lotaringija, Franačka i Saska).Iza smrti pak Ljudevitove porodi se u Njemačkoj gradjanski rat. Jedni su Nijemci za kralja izabrali Konrada I., a drugi Henrika I. Takova dakle Njemačka nije mogla k sebi privlačiti posavske Hrvate. Zato se ovi iza smrti Braslavove sklonu pod zaštitu junačkoga bana Tomislava.

Vladajući odsada čitavom Hrvatskom od Drave i Dunava do Jadranskoga mora, postade ban Tomislav moćan vladar. Velika bijaše vojnička snaga tadašnje Hrvatske. O tomu pripovijeda nam Tomislavov savremenik: bizantinski car Konstantin Porfirogenet. Hrvatska diže — veli Konstantin — 60.000 konjanika i 100.000 pješaka. Na moru ima 80 velikih brodova, na svakomu do 40 ljudi, a 100 manjih brodova, na svakomu 10 do 20 ljudi.

Osobito nas iznenadjuje velik broj konjanika hrvatskih. Da to uzmognemo rastumačiti, treba razmotriti starije doba povijesti hrvatske. Od polovice naime 7. vijeka do konca 8. vijeka vode Hrvati mnoge i krvave ratove s Avarima. Pošto su Avari bili konjanici, morahu se i Hrvati boriti na konjima. Tako se u Hrvatskoj razvilo konjaništvo bolje, nego li u zapadnim zemljama, gdje su nekada Germani bili boj s rimskim legijama, a ove bijahu pješačke. — Lako su Magjari na brzim konjima svojim provaljivali u Njemačku, Italiju i Francusku, gdje nije bilo konjanika, koji bi Magjare sustavili na putu. No u Hrvatskoj dočekivao ih je hrabri ban Tomislav s istom silom. Zato Magjari nijesu mogli osvojiti Hrvatske. Narodni naš ljetopisac pripovijeda nam, da je Tomislav imao s Magjarima mnoge bojeve, ali da je uvijek ostao pobjednikom. — Magjari su počevši od g. 898. češće provaljivali u Italiju, da plijene ovu bogatu zemlju. Zadnje takove provale spominju se god. 919. i 924. Ovih je godina već u Hrvatskoj vladao ban Tomislav. Pošto su pak Magjari u Italiju provaljivali preko Hrvatske, moglo je spomenutih godina doći do borbe izmedju njih i Tomislava. Nije ipak isključeno i to, da su Magjari kojiput provalili izravno u Hrvatsku, kada se godine 934. usudiše preko Bugarske prodrijeti sve do Carigrada.

Veća pogibelj zaprijeti banu Tomislavu s istočne strane. Bugarski naime car Simeon Veliki (vlada god. 893.—927.) htjede osvojiti čitav poluotok balkanski. Simeon je potresao carstvom bizantinskim, razbivši Grke god. 917. u krvavoj bici na rijeci Aheloju. Otkidajući komad po komad carstva bizantinskoga, prisili Simeon napokon cara Konstantina Porfirogeneta, da sebi traži saveznike. Konstantin imenuje bana Tomislava svojim namjesnikom u bizantinskoj Dalmaciji, da time sebi osigura njegovu pomoć u ratu sa Bugarima. Tako se evo latinski gradovi: Zadar. Trogir, Split, Dubrovnik, Osor, Krk i Rab sjediniše s ostalom Hrvatskom. U savez sa carem bizantinskim udje i srpski veliki župan Zaharija, premda ga je sam car Simeon godine 923. učinio vladarem srpskim. Ovaj savez doista je carstvo bizantinsko spasio od propasti. Car Simeon dodje naime g. 924. s velikom vojskom pred Carigrad, da ga osvoji. Istodobno doznade Simeon, da mu se iznevjerio Zaharija. Zato pošalje drugu vojsku bugarsku u Srbiju s nalogom, neka Zahariju zbaci s prijestolja. No Zahariji podje za rukom, te je Bugare potukao. Uhvaćenim vojvodama bugarskim dade Zaharija odsjeći glave, pa ih pošalje u Carigrad. — Doznavši za ovu nesreću, odluči Simeon, da će se Zahariji ljuto osvetiti. On je i onako vidio, da Carigrada ne će moći osvojiti bez brodovlja, koje bi grad opsjedalo s morske strane. Mislio je i na to, da ne bi možda Hrvati i Srbi provalili u Bugarsku, dok on bude boravio pred Carigradom. Zato Simeon (9. studenoga 924.) napusti dalnju opsadu Carigrada, te vojsku svoju pošalje na Srbiju. Kad je Zaharija doznao, kolika se vojska na njega sprema, pobjegne u Hrvatsku k svome savezniku Tomislavu. Mnogi se Srbi zakloniše pred Bugarima u južne hrvatske oblasti (u Duklju, Travunju i Zahumlje); druge pak Srbe odvedoše Bugari u ropstvo.

Simeon se bojao, da će se Zaharija s preostalim Srbima iz Hrvatske vratiti u Srbiju, čim Simeon sebi zaveže ruke novim ratom sa carstvom bizantinskim. Uz to je želio, da se banu Tomislavu osveti, što je pod svoju zaštitu uzeo Srbe i Zahariju. Zato Simeon već slijedeće godine 925. sastavi novu vojsku, te ju pošalje na Hrvatsku. Ovajput je Bugare vodio vojvoda Alogobotur. Tomislav je vidio, kolika mu pogibelj prijeti. Da od Hrvatske otkloni nesreću, koja je zadesila Srbiju, sabere Tomislav sve Hrvate, pa ih povede protiv Bugara. Alogobotura stiže ljut poraz, te se morade vratiti u Bugarsku. Sada je Tomislav bio na vrhuncu svoje slave i moći. On je toli sjajno odbio Simeona, komu nije moglo odoljeti carstvo bizantinsko! Je li dakle čudo, ako je u narodu hrvatskom zavladalo silno oduševljenje za Tomislava? Hrvati su iskreno štovali bana Tomislava, koji je ujedinio sve zemlje hrvatske, te ih onda sretno i obranio. To bijaše najzgodniji čas, da se banovina proglasi kraljevinom, a Tomislav da dobije kraljevsku čast. Da se to nije dogodilo kasnije, dokazuju spisi prvoga sabora splitskoga. U ovim naime spisima papa god. 925. već naziva Tomislava kraljem hrvatskim. — Krunu i druge znakove krunidbene dobio je Tomislav po svoj prilici iz Rima. Ondje je naime vladao papa Ivan X. (god. 913.—928.), koji je nekoliko godina prije toga poslao krunu i Simeonu Velikomu. Da Tomislav nije krunu primio iz Carigrada, vidi se već po tomu, što ga njegov savremenik — car Kon-stantin Porfirogenet — u svojim spisima ne priznaje kraljem. Kod krunisanja kralja Tomislava zastupahu papu valjda njegovi poslanici: jakinski biskup Ivan i polestrinski biskup Leo. Tako naime tvrdi domaći ljetopis popa Dukljanina. te mi doista spomenute biskupe nalazimo nekako u isto vrijeme u Hrvatskoj. Ovi su biskupi Tomislava po svoj prilici pomazali za kralja, da mu tako podaju biljeg posvećene vlasti kraljevske. — Po ljetopisu popa Dukljanina mnogi misle, da se krunidba obavila na Duvanjskom polju u današnjoj zapadnoj Bosni. Ovo se polje tada nalazilo nekako u sredini prostrane države hrvatske, a vrlo je zgodno za takovu svečanost. Kod krunisanja se naime vazda sabire čitava vojska s velikašima i dostojanstvenicima (biskupi i župani). Za toliki pak broj ljudi nema mjesta u sredovječnim gradovima, koji su redovito maleni i utvrdjeni. Spomenuti već ljetopis veli, da se poslije krunisanja držao i sabor na Duvanjskom polju. I to odgovara tadašnjim prilikama, a bez dvojbe bijaše dosta toga, što se moralo urediti na saboru, jer je trebalo provesti neke reforme u novome kraljevstvu.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Mutimir i Braslav		Splitski sabori

Bilješke / reference

1. Thomas archidiaconus: "Historia Salonitana". (Digessit dr. Fr. Rački: Zagrabiae 1894. str 36.)