Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Rimljani
3. Rimljani
urediNigdje nisu Rimljani do kraja uništili pokorene narode. Tako su i poslije cara Oktavijana u današnjim hrvatskim zemljama ostali prijašnji stanovnici: Iliri, Japodi i Panonci. K njima je samo pridošao četvrti narod: Rimljani. Odmah od početka rimskoga vladanja nalazimo u ovim krajevima šest legija, dakle od prilike 60.000 vojnika rimskih. Kasnije, kada je trebalo granicu na rijeci Dunavu čuvati od provale barbarskih naroda (Germana i Slavena), podvostručila se u našim stranama vojska rimska. Time je kod nas znatno porasao broj Rimljana, Treba naime poznavati uredbu rimske vojske. Svaki »legijonar« t. j. pravi vojnik, službovao je punih 20 godina, i to uvijek na jednom te istom mjestu. Vojnici stanuju u taboru, što ga sami sebi podigoše i utvrdiše jakim nasipima ili zidovima. No izvan tabora stoji »kanaba« ili trgovište. Ovdje stanuju obitelji (žene i djeca) onih vojnika iz tabora; osim toga nalaze se u »kanabi« svakojaki trgovčići, koji prodavaju robu za vojnike i njihove obitelji. Tako dakle uz vojničke tabore niču novi gradovi s rimskim žiteljstvom. Dok legijonar aktivno služi, dobiva od rimske države plaću, kojom uzdržaje sebe i svoju obitelj. No država mora se za njega brinuti i kasnije. Ta on je cijelu svoju mladost i muževnost dao državi. U zamjenu daje sada država svojim »veteranima« (isluženim vojnicima) komad zemljišta kao otpravninu, da ne stradavaju u starosti. Osim toga postaje svaki veteran pravim gradjaninom rimskim (civis Romanus). Možemo slobodno uzeti, da je na takav način svake godine u našim krajevima postalo nekoliko tisuća novih gradjana rimskih. Nije dakle čudo što se tečajem puna četiri vijeka silno umnožao broj Rimljana. Istodobno padao je u današnjim hrvatskim zemljama broj Ilira, Japoda i Panonaca. Evo razloga tomu pojavu. U rimskome carstvu nije vojnik smio služiti u svome rodnom kraju. Kod nas ponajviše služe vojnici, koji se rodiše u dalekoj rimskoj pokrajini Siriji. Naprotiv su Iliri, Japodi i Panonci bili prisiljeni, da rimskome carstvu služe kao vojnici u Siriji i Španjolskoj. Pošto se i u našim krajevima svake godine novačilo, odlazilo je mnogo Hira, Japoda i Panonaca u druge zemlje, gdje su tečajem 20-godišnje vojničke službe izgubili svoju narodnost, osnovali svoje obitelji, te se poslije toga prometnuli u prave gradjane rimske. Brojne rimske vojske u našim krajevima bijahu u mirno doba od velike koristi. U rimskoj naime vojsci vlada načelo, da vojnici moraju vazda raditi, jer ih država plaća. Kada dakle nema rata, onda vojnici izvode državne radnje i gradnje. Oni primjerice podižu nasipe uz rijeke; kopaju prokope i jarke, da se močvare isuše; peku opeke u vojničkim ciglanama; krče šume, da dobiju zgodne prolaze i drvenu gradju; zasadjuju plemenito voće i vinovu lozu; grade velike vojarne, hramove, skladišta, palače i javna kupališta; grade vodovode, kojima dovode zdravu i pitku vodu često iz dalekih izvora. Kako je u našim krajevima bila smještena trećina čitave rimske vojske, nije nikakvo čudo, da su ovdašnje legije dizale i careve na rimsko prijestolje. Tako su n. pr. carevi Decije, Klaudije, Aurelijan, Probo, Dioklecijan, Maksimilijan i Konstancije Klor porijeklom iz današnjih zemalja hrvatskih. Zato se u rimskome carstvu tečajem trećega i četvrtoga vijeka mnogo pazilo na javno mnijenje u ovim krajevima. Medju osobite dužnosti rimske vojske spadala je gradnja cesta. Današnje ceste po hrvatskim zemljama jedva se mogu prispodobiti s izvrsnim cestama, što ih nekada ovdje sagradiše Rimljani. Vojska je lomila kamen, gradila mostove, zasipavala prodoli i neprestano utvrdjivala ceste. Zato su Rimljanima ceste služile onako, kao što danas nama služe željeznice. Rimske su ceste u prvom redu bile gradjene u strateške svrhe: da se naime po njima uzmognu brzo otpremati vojnici, bojne sprave i hrana za vojsku. Ipak su rimske ceste već od prvoga časa služile takodjer općemu prometu. Po njima ide rimska državna pošta, i to brže nego li kasnije diližanse u hrvatskim zemljama. Sve ceste iz naših krajeva vodile su preko Akvileje u Rim. Velik je promet po vodenim putevima, dakle po moru i rijekama. Rimski ratni brodovi plove po Savi, Kupi, Dravi i Dunavu, te u mirno doba služe i prometnoj svrsi. Radi svega toga razvila se ovdje znatna trgovina. Izvozila se stoka (poimence konji, goveda i svinje), zatim žito, vino, med, vosak, sir, kože, a ponešto i rude. Uvozilo se pak ulje i južno voće iz Italije, razne tkanine (svilene, vunene i platnene) iz Carigrada, pa mirodije, zlatnine, srebrnine i drago kamenje iz Indije. Po našim, krajevima promeću se trgovci iz istočnih i zapadnih zemalja prostranoga carstva rimskoga. U većim gradovima nalazimo tržne trijemove, koji trgovcima služe kao pazarišta. Lijepu takovu zgradu - sa krasnim redovima stupova - dao je n. pr. u Mursi (Osijeku) na svoj trošak podići senator G. Aemilius Homullinus, - Nešto nalazimo u našim krajevima takodjer industrije. Vojska je naime trebala odijela i oružja. Zato se kod nas uredjuju tvornice sukna, štitova, mačeva, sulica i bojnih sprava. Poznata je »dalmatika«, t. j. haljina, koja je sizala do koljena. U državnim tvornicama rade ponajviše robovi i kažnjenici. Lijepo se razvilo klesarstvo. Mnogo rimskih kipova, gradjevnih nakita i grobnih spomenika iskapa se po hrvatskim zemljama; medju njima nalazimo takodjer pravih umjetnina. Rimski klesari upotrebljavahu za svoja djela istarski, trogirski, hvarski i srijemski mramor. Treba spomenuti i rudarstvo, jer su Rimljani iz naših gora vadili zlato, srebro, olovo, bakar i željezo. Zato i nalazimo kovaonice novca po većim gradovima. A bilo je u našim stranama takodjer vještih zlatara, koji izradjivahu narukvice, prstenje, naušnice i druge nakite. U pogledu bogoštovlja vladala je ovdje u rimsko doba najveća šarolikost. Osim rimskih poganskih bogova štovahu se kod nas takodjer domaći (ilirski, japodski i panonski) bogovi; strani pak vojnici urediše ovdje takodjer sirsko, egipatsko i perzijsko bogoštovlje. Veoma rano doprlo je k nama i kršćanstvo. Već sv. Pavao piše u svojoj poslanici Rimljanima: »Ja sam od Jeruzolima do Ilirika okolo naokolo napunio evandjeljem Kristovim«. Spominje se, da su ovamo Isusovu nauku prenijeli sv. evangeliste: Marko i Luka, zatim Isusov učenik sv. Andronik, te neki učenici (Kliment, Luka i Apolinar) sv. apostola Petra. Pošto su mnogi rimski carevi progonili kršćane, bilo je takodjer u našim krajevima dosta kršćanskih mučenika. Katolička crkva nabraja ovdje do 500 mučenika. Medju ovima spominjemo sv. Kvirina, biskupa u Sisku, zatim sv. Anastaziju u Mitrovici, te četvoricu srijemskih mučenika (Serin, Severijan, Karpofor i Viktorin). Da je u našim krajevima bila kršćanska vjera veoma raširena, vidi se i po tomu, što odavde potječu neki crkveni oci. I sv. Jerolim, koji je sv. pismo preveo iz židovskoga i grčkoga jezika na latinski jezik (»Vulgata«), rodio se godine 331. u gradu Stridonu na medji Panonije i Dalmacije.
Prethodno poglavlje: | Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) | Sljedeće poglavlje: |
Japodi i Panonci | Dalmacija |