Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Mjesto uvoda

Mjesto uvoda

Hrvatske zemlje

Države mijenjaju svoj opseg: sad su veće, sad opet manje. Nekada je i Hrvatska bila prostranija, nego li je danas. U doba najveće moći njezine - t. j. za kralja Tomislava - pripadahu državi hrvatskoj današnje zemlje: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Istra, Rijeka i Medjimurje. Ove zemlje zapremaju prostor od preko 120.000 četvornih kilometara. Da se lakše razumije razvitak povijesti hrvatske, prikazat ćemo položaj i sliku onih zemalja, koje su tvorile državu hrvatsku. Od srednje Evrope dijele Balkanski poluotok rijeke: Kupa, Sava i Dunav. Prema tomu četvrtina nekadanje Hrvatske nalazi se u srednjoj Evropi, a tri četvrtine na Balkanskom poluotoku. Ovaj zemljopisni dualizam države hrvatske bijaše gdjekada od vrlo velike važnosti. On je od prvoga časa smetao jedinstvu hrvatskih zemalja. Hrvati su naime osnovali dvije države: jednu sjeverno od Kupe i Save ("posavska Hrvatska"), a drugu na jugu od ovih rijeka ("dalmatinska Hrvatska"). Samo narodna ideja, - kojoj ne smetaju ni mora, a kamo li gore i rijeke, - može ukloniti prirodnu ogradu izmedju sjevernih i južnih zemalja hrvatskih. Sjeverna je Hrvatska čisto kontinentalna zemlja. Uz veće rijeke (Mura, Drava, Dunav, Sava i Kupa) steru se lijepe i široke ravnine: Medjimurje. Podravina, Srijem, Posavina, Turopolje i Pokuplje. Izmedju Kupe i Save ulaze iz Kranjske u Hrvatsku visoki Gorjanci, koji sa svojim nižim ograncima rastavljaju Pokuplje od Turopolja. Iz Štajerske pak prelaze u Hrvatsku izmedju Save i Drave alpinski ogranci, koji dopiru na istok sve do utoka Tise u Dunav. Njihova dužina iznosi do 380 kilometara, ali im je visina dosta neznatna (najviši vrh 1062 metra). Zato oni doduše čine razvodje izmedju Save i Drave (odnosno Dunava); ali ne mogu u velike dijeliti Posavinu od Podravine. Alpinski ogranci obiluju milovidnim dolinama uz rijeke i potoke, a zatvaraju i dvije krasne kotline: zagorsku i požešku. Priroda je uopće sjevernu Hrvatsku obdarila ne samo ljepotom, već i plodovitošću. Južnu Hrvatsku oplakuje na zapadu Jadransko more. Narav je blagoslovila hrvatsku obalu toga mora, te je ona obilato razvedena. Hrvatska naime obala imade mnogo naravnih pristaništa za brodove. Samu pak plovidbu po moru podupire čitav niz otoka (54 otoka i 540 otočića). Ipak nije naša obala bogata, jer joj manjka zgodno zaledje. Visoke gore nižu se preblizu obali, radi čega je hrvatsko Primorje preusko. Ovdje se nijesu mogle razviti veće rijeke, ikoje bi bar južnu Hrvatsku otvarale k Jadranskomu moru, kad već i onako sve rijeke sjeverne Hrvatske teku prema Crnomu moru. U Jadransko more teku samo primorčice (Raša, Rječina, Zrmanja, Krka i Cetina). Iznimku čini jedino Neretva, koja prema Jadranskomu moru otvara Hercegovinu. - Onaj dio južne Hrvatske, koji svoje vode šalje u Jadransko more, pruža nam žalosnu sliku. Tu se nalaze gole stijene, mnoge špilje i pećine; rijeke naglo padaju, pa tvore slapove ili poniru u zemlju; doline (ponikve) su sa svih strana zatvorene, te imaju, premalo vode, a radi toga i premalo plodne zemlje. Takovo tlo ne može hraniti mnogo ljudi. - Sjevero-istočni dio južne Hrvatske prelazi malo po malo iz visočine u stupnjevine. Kraški se karakter sve više gubi, što su gore udaljenije od mora. Rijeke šalju svoje vode u Kupu (n. pr. Dobra, Mrežnica, Korana i Glina) ili u Savu (n. pr. Una, Vrbas, Ukrina,. Bosna i Drina). Gore su pokrite bujnim šumama, a obiluju rudama. Uz rijeke nalaze se krasne i plodne doline, a uz Savu dapače i ravnica. Zato je ovaj kopneni (ili kontinentalni) dio južne Hrvatske mnogo bogatiji od primorskoga (ili oceanskoga) dijela.

Narod u Hrvatskoj

Kada se u Hrvatsku doseliše Hrvati, nadjoše ovdje Rimljane, te ostatke Ilira, Japoda i Panonaca. Svi se ovi narodi tečajem stoljeća pohrvatiše. Najdulje se hrvatskoj asimilaciji opirahu Latini u dalmatinskim gradovima. Ali već g. 1346. govori se hrv. jezikom i u Zadru. Pohrvatiše se takodjer i njemački obrtnici, koji su počevši od 13. vijeka dolazili u hrv. gradove. Ista je sudbina zadesila Magjare, koji u 14. i 15. vijeku stekoše imanja u sjevernoj Hrvatskoj. Tako je Hrvatska u etnografskom pogledu ostala jedinstvena. Ipak je hrv. narod samo u južnim krajevima nosio ime "Hrvati". Sjeverno od Kupe i Save služio se narod sve do 17. vijeka imenom "Slovinci". Ovo se ime počelo gubiti tekar onda, kada iz južne Hrvatske pred Turcima brojni seljaci, plemići i velikaši utekoše u sjevernu Hrvatsku, gdje nadjoše novu svoju postojbinu, te kamo su ponijeli i hrvatsko ime svoje. U Hrvatskoj se g. 1322. prvi put spominju "Vlasi". To su potomci onih Romana, koji stanovahu u Makedoniji, Epiru i Tesaliji. Za razliku od Rumunja (Karavlaha) zovu ih "Kucuvlasi". Srbi im dadoše ime "Cincari", premda sadašnji Vlasi sami sebe zovu "Aromuni". Vlasi u srednjem vijeku ne obradjuju zemlje, već se bave stočarstvom. Zato oni ne stanuju u ravnici, nego u planinama, odakle samo ljeti vode stoku na pašu u doline. Njihove se naseobine zovu "katuni" po romanskoj riječi "cantone". Nigdje Vlasi ne dižu gradove, dapače ni većih sela, a kuće su im neznatne i gradjene od drva. To je zato, što Vlasi često mijenjaju svoja obitavališta, tražeći nove i bolje paše za svoju stoku. Uz to su Vlasi služili i stranim trgovcima, prenoseći njihovu robu na svojim konjima i mazgama. Zalazeći u hrvatske, srpske, bugarske i grčke zemlje, naučiše Vlasi tudje jezike. Mnogi Vlasi zaboraviše tečajem stoljeća svoj romanski jezik, a mjesto romanskih imena,*

• U srpskim i dubrovačkim povjesnim spomenicima sačuvana su ova vlaška imena: Surdul, Negul, Rajul, Dražur, Bukor, Stanul, Bun, Vladuh, Fečor, Ursul, Singur, Dragul, Serban i Radul.
  

kakva se nalaze u starim srpskim i dubrovačkim spisima, upotrebljavahu kod nas hrvatska i srpska narodna imena. Premda Vlasi u Hrvatskoj, Bosni i Srbiji već u 15. vijeku govore gotovo isključivo hrvatskim jezikom, ipak ih Srbi i Hrvati smatraju posve zasebnim - i to tudjim - narodom. Jasno se to vidi iz "štatuta" (zakonika), što ga je 18. ožujka 1436. u gradu Klisu izdao knez Ivan Frankopan za Vlahe u župi cetinskoj oko Sinja. U tome statutu razlikuju se Vlasi od Hrvata i Srba. Najveću razliku čine socijalne prilike. Dok se naime Srbi i Hrvati ponajviše bave ratarstvom, ostadoše Vlasi i nadalje stočari. Vlasi imaju posebne svoje knezove, koji im kroje pravdu. Ali drugim žiteljima rado čine Vlasi krivicu, jer kradu, otimaju i ubijaju. Tako se Šibenčani već g. 1383. tuže kraljici Elizabeti, da su im Vlasi "počinili mnogo štete, ubojstva i otimačine". Pošto su Vlasi dolazili iz Balkana, pripadahu grčko-istočnoj crkvi. Prigodom seobe u hrv. zemlje većinom vode sa sobom i svoje svećenike ili kaludjere. Dodju li bez njih, brzo prionu uz katoličku crkvu. - I srpski car Dušan Silni u svome "Zakoniku" razlikuje Vlahe od Srba, Grka i Arnauta. Kada su Turci g. 1463. osvojili Bosnu i započeli stoljetnu borbu s Hrvatima, iskoristiše oni opreku, koja je postajala izmedju Vlaha i Hrvata. Uz turske čete, koje provaljivahu u Hrvatsku, uvijek nalazimo i Vlahe. Turci su od Vlaha učinili posebne vojnike, koji se zovu "martolozi", što na grčkom jeziku znači "lupeži". Ovi su Vlasi imali zadaću, da robe i pale hrvatska sela, kako bi oslabila otporna snaga Hrvata.

Povelja Vlasima Hanža (Ivana) Frankopana

Povelja_Vlasima_nastavak

Mnoge Hrvate na tursko - hrvatskoj granici zarobiše Turci i Vlasi, a mnogi se Hrvati odanle tečajem 16. vijeka odseliše u sigurnije krajeve. Turci se redovito nastaniše po tvrdjama, a u prazna sela dovedoše Vlahe iz Bosne, Srbije i Makedonije. Zato se najviše Vlaha naselilo u onim krajevima, gdje su Hrvati vodili najteže borbe s Turcima, poimence u Lici, Krbavi, Banovini, bihaćkom i banjalučkom okružju, te oko Pakraca i Daruvara, gdje bijaše tada granica tursko - hrvatska. Tečajem 18. i 19. vijeka doselilo se mnogo Nijemaca, Magjara, Čeha, Slovaka i Rusina u 3 istočne hrv. županije (srijemsku, požešku i virovitičku). U Srijem se g. 1690. pred Turcima zaklonio patrijarha Arsenije Crnojević sa srpskim bjeguncima iz Stare Srbije. Kako je potomke Vlaha u Hrvatskoj, Slavoniji, Dalmaciji i zapadnoj Bosni spajala sa Srbima ista vjera, počnu se, i oni, u 19. vijeku nazivati Srbima. Naprotiv se Vlasi u ispravama 16., 17. i 18. vijeka služe "vlaškim" imenom. U svim podnescima na hrvatske sabore zovu oni sami sebe: "vlaški sinovi".

Razdioba povijesti Hrvatske

Po vladarima dijelimo povijest Hrvatske u 4 doba. Prvo doba zaprema najstariju povijest Hrvatske do g. 1102. Tada su Hrvatima vladali domaći vladari, koji se najprije zovu banovi, a od g. 925. nose kraljevski naslov. U to doba vode Hrvati borbe s Avarima i Magjarima, s Arapima i Bizantincima, s Nijemcima i Francima, te s Bugarima i ponajčešće s Mlečanima. Hrvatska je u to doba redovito samostalna država; samo na kraće vrijeme dolazi pod vrhovnu vlast avarsku, franačku ili bizantinsku.

Drugo doba zaprema povijest Hrvatske od g. 1102. do g. 1526. Hrvatska je i u to doba samostalna država; samo ju s Ugarskom vežu zajednički vladari (personalna unija). Ovi bijahu od g. 1102. do g. 1301. iz Arpadove, a od g. 1301. do g. 1387. iz anžuvinske kuće. Hrvatska i Ugarska postadoše "izborno kraljevstvo", te sebi od g. 1387. do g. 1526. biraju kraljeve iz raznih kuća (luksemburške, habsburške, Hunjadove i Jagelove). Za hrvatske zemlje otimaju su isprvice Mlečani i Bizantinci, a kasnije i Turci. Bosna postaje samostalna banovina, a g. 1377. proglašuje se i kraljevinom. Mlečani u 15. vijeku otimaju otoke i većinu primorskih gradova u Dalmaciji; Turci pak osvojiše g. 1463. Bosnu, g. 1482. Hercegovinu, a do g. 1523. i ostatak Dalmacije (osim Klisa). Dubrovnik se održao kao posebna republika.

Treće doba zaprema povijest Hrvatske od g. 1526. do g. 1780., kada u Hrvatskoj vladaju kraljevi iz dinastije Habsburg, koji podjedno vladaju u Ugarskoj, Češkoj, Austriji i u Njemačkoj. Isprvice vodi Hrvatska tešku borbu za svoj opstanak. Turci naime od g. 1526. do g. 1552. osvajaju istočne krajeve (današnju Slavoniju ili dolnju Hrvatsku). Istodobno provaljuju iz Bosne u južnu Hrvatsku, gdje osvojiše Liku i Krbavu, te zemlju izmedju Vrbasa i Une, t. j. kasniju tursku Hrvatsku (ili bosansku Krajinu). U krvavim borbama, koje traju neprekidno od g. 1556. do g. 1592., gube Hrvati sve tvrdje na rijeci Uni, pa Turci osvajaju današnju "Banovinu" izmedju Une i Kupe. Ostatak Hrvatske spasila je slavna pobjeda nad Turcima kod Siska g. 1593. Od onda Hrvati nastoje, da Turke maknu iz Hrvatske. U tome im smeta bečki dvor, koji od malenog ostatka Hrvatske otima g. 1630. dio za "krajiški teritorij", gdje će vladati carski generali, a ne hrv. ban. Tekar iza poraza Turaka kod Beča (g. 1683.) otjeraše Hrvati tursku silu iz Dalmacije, Like, Krbave, Banovine i Slavonije. Ali Dalmacija pripade mletačkoj republici, a Lika, Krbava, Banovina i slavonska Posavina vojnoj Krajini. Samo sjevernu Slavoniju sjedinila je kraljica Marija Terezija g. 1745. s Hrvatskom.

Četvrto doba traje od g. 1780. do g. 1918., kada u Hrvatskoj vladaju kraljevi iz kuće habsburško-lotarinške. Prvi je vladar (Josip II.) nastojao, da sve narode u svojim državama ponijemči, a cijelu upravu da usredotoči u Beču. On je ovu germanizaciju i centralizaciju provodio toli bezobzirno, da protiv toga ustadoše Hrvati i Magjari. Da se lakše opiru Beču, stave se Hrvati iza Josipove smrti u bliži odnošaj s Magjarima. Tako je od nekadašnje "personalne unije" došlo g. 1790. do "realne unije < izmedju Ugarske i Hrvatske. Ali brzo nestade prijašnjeg prijateljstva izmedju Hrvata i Magjara. Naskoro su naime Magjari poprimili metodu kralja Josipa II., pa nastojahu oko magjarizacije i centralizacije. Hrvati se žilavo, opirahu magjarizaciji, te je u toj borbi došlo g. 1835. do političkog i književnog preporoda hrv. naroda, a g. 1848. do otvorenog rata izmedju Magjara i Hrvata. Mir nije postignut niti tobožnjom "nagodbom", koja je g. 1868. stvorena mimo volje većine hrv. naroda. Hrvati se ustrajno opirahu prevlasti Magjara punih 50 godina, te s veseljem dočekaše 29. listopad 1918., ikada je hrv. sabor jednoglasno stvorio zaključak, da se ukida svaka veza s Ugarskom i s Austrijom. - Tečajem 4. doba nastadoše u hrv. zemljama i teritorijalne promjene. Napoleon je g. 1797. ukinuo mletačku republiku, kojoj pripadahu Istra i Dalmacija; ali ove zemlje nijesu pripojene Hrvatskoj, nego Austriji, koja je od njih učinila 2 pokrajine. Napoleon je Austriji g. 1805. oteo Istru i Dalmaciju, a g. 1809. i južnu Hrvatsku (od Save do mora), pa je od toga stvorio Iliriju; njoj pripade i dubrovačku republiku, koju je ukinuo g. 1806. Napoleonova vlast u ovim hrvatskim zemljama prestade g. 1814. Austro-ugarska je monarkija god. 1878. okupirala (zaposjela), a g. 1908. anektirala (utjelovila) turske pokrajine Bosnu i Hercegovinu. Ipak ne htjede Hrvatskoj pripojiti niti zapadni dio Bosne ("Tursku Hrvatsku"). Jedino je g. 1873. odnosno g. 1881. s Hrvatskom združena vojna Krajina.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
-		Slijedored hrvatskih kraljeva