Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Kakvu su kulturu Hrvati sa sobom donijeli?
10. Kakvu su kulturu Hrvati sa sobom donijeli?
urediPrije, nego li počnemo pripovijedati povijest Hrvata u novoj domovini njihovoj, treba razmotriti prosvjetu, koju su oni donijeli iz stare domovine svoje. O tomu imamo pouzdan izvor u jeziku hrvatskom. Nekada su naime svi Slaveni živjeli zajedno kao jedan narod; naravno da su onda i govorili jednim te istim jezikom. Iz onoga doba potječu sve one riječi i nazivi, koji su još i danas isti kod raznih naroda slavenskih. Odaberimo dakle iz jezika hrvatskoga one riječi, koje označuju bilo kakvu stvar iz života, a nalaze se i u rječniku drugih Slavena. Iz ovih sveslavenskih riječi možemo sebi onda stvoriti sliku one kulture, koju su Hrvati sa sobom donijeli u današnje zemlje hrvatske. Stari se Hrvati ponajviše zanimahu ratarstvom. Sijali su razno žito, kako to pokazuju sveslavenske riječi: pšenica, raž, ječam, zob i proso. Za hranu bi sebi spremali takodjer: grah, bob, leću, kašu, luk, češnjak, repu i mak. Hrvati poznavahu i današnje tržne biline: lan, konoplju i hmelj, zatim vinovu lozu i razno voće (jabuku, krušku, višnju i šljivu). Da su Hrvati bili stočari i pčelari, dokazuju nam sveslavenske riječi: krava, vol, tele, konj, koza, pčela i med. No Hrvati bijahu takodjer vrsni obrtnici. Oni su naime znali od kovina priredjivati svakojake stvari, što ih trebaju u svome gospodarstvu (n. pr. kosa, sjekira, srp i motika), u ratu (n. pr. mač, koplje, strjelica i ostruga), u drvodjelstvu (n. pr. nož, dlijeto, pila i obruč), te za druge potrebe (n. pr. igla, žlica, kliješta i kotao). Hrvati bi od drveta pravili svoje pokućstvo, tačke, kola, lopate, žrvnje, mlinove, korita, badnje, bačve i druge stvari. Medju njima bijaše tkalaca, lončara, suknara, a takodjer i finijih obrtnika, jer su poznavali stvari od zlata i srebra, zatim prsten, pečat, svijeću i svijećnjak. Da su se Hrvati napokon bavili i trgovinom, svjedoče sveslavenske riječi: trg, mjera i lakat. Hrvati nijesu poput azijskih naroda stanovali na kolima i u šatorima, nego u kućama. Obično bi svoje kuće gradili kraj potoka, šuma, jezera ili močvara, da se lakše brane od navale neprijateljske. Nijesu to ipak bile kolibe, već prave zgrade, kako to svjedoče sveslavenske riječi: prag, stijena, izba, vrata (ili dveri), okno, krov, pivnica, vježa, streha i sljeme. U kućama njihovim nije manjkala peć sa zapećkom, zatim klupa, stol, stolac, polica i drugo posoblje. Iz kuće se izlazilo kroz više vrata na dvor, gdje se nalazi hlijev (staja), a u njoj blago, t. j. stoka. Sve nam ovo pokazuje, da Hrvati nijesu bili nomadi, kao mnogi drugi narodi, nego sjedilački narod. Zato se i u novoj domovini svojoj nastaniše trajno. Narod je hrvatski volio zadrugarstvo. Svi su članovi jedne obitelji stanovali zajedno pod istim krovom: u zadruzi. Muška djeca ostaju u zadruzi, a ženska se prigodom vjenčanja odvajaju i polaze u muževu zadrugu. Da su hrvatske zadruge bile velike, svjedoče nam tolika rodbinska imena, kojih ne nalazimo kod germanskih i romanskih naroda. Velik taj zbor drži na okupu »starješina« zadruge. Kad bi zadruga postala prevelika, raspala bi se u više dijelova. Tako je nastalo bratstvo ili rod, t. j. skupina zadruga, koje potječu od zajedničkoga pradjeda. Više takovih bratstva činilo bi župu, kojoj stoji na čelu »župan«. Župa je zapravo velika upravna općina. Ona se sastojala od više vesi (sela), u kojima stanuje po jedno bratstvo; svaka opet ves imade više zadruga. Nekoliko takovih župa činilo bi jedno pleme hrvatsko. Plemenom već upravlja »ban«, koji je ujedno vrhovni sudac i vojvoda. Kada to zahtijeva potreba, sazivlje ban sve starješine svoga plemena u skupštinu. Pošto su starješine bili obično stariji ljudi, predstavlja nam se plemenski zbor kao kakvo »vijeće staraca«. Stariji Hrvati nijesu poznavali većega dostojanstvenika, nego li je njihov »ban«. Riječi »knez«, »kralj« i »car« nijesu porijekla hrvatskoga, već tudjega.
Prethodno poglavlje: | Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) | Sljedeće poglavlje: |
Car Heraklije | Karakteristika Hrvata |