Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Iliri i Grci

Iliri i Grci

Povijest nam kazuje, da su u hrvatskim zemljama najprije stanovali Iliri, narod indoevropskog porijekla. Potomci Ilira zovu se danas Arbanasi, Arnauti ili Šćipetari, kojih još imade jedan i po milijuna, a stanuju ponajviše u Albaniji i Staroj Srbiji. Iliri bijahu podijeljeni u više plemena, medju kojima spominju se Istri, Liburni, Taulantijci, Tribali, Ardiejci i Autariate. Svako je pleme živjelo za sebe, radi čega nalazimo kod Ilira mnogo malih državica i oblasti. Iliri odlikovahu se velikim i krjepkim tijelom, te osobnim junaštvom. Mnogo su ratovali sa svojim susjedima, osobito s Makedoncima. Ilire je pokorio makedonski kralj Filip II. Ipak je Ilirima poslije smrti Aleksandra Velikoga pošlo za rukom, da se oslobode makedonske vlasti.

Iliri bijahu poglavito ratari i stočari, a u Primorju takodjer ribari. Da su Iliri bili dobri vinogradari, vidi se već po tomu, što ih susjedi opi-suju kao velike pijanice. Trgovinu prepustiše Iliri drugim narodima. Nekada su po svoj prilici u Jadransko more zalazili Feničani, koji trgovahu po svima kutovima Sredozemnoga mora. Kasnije pak preuzeše trgovanje u našim krajevima Grci, koji se onda počnu i naseljavati na otocima. Najstariju koloniju grčku nalazimo na otoku Visu (Issa). Sterala se na. brežuljku Gradina, sjeverno od viške luke; osnovao ju u 4. vijeku prije rodjenja Isusova glasoviti Dionizije stariji, tiran grada Sirakuze na otoku Siciliji. — Iz Visa osnovaše Grci jednu koloniju (Tragurion ili Trogir) na kopnu, a drugu (Kerkyra melaina) na otoku Korčuli kod današnjega sela Lumbarde. Grci naseliše takodjer otok Hvar (Pharos), a možda i još koji drugi otok. Sve ove kolonije grčke lijepo su procvale ne samo radi trgovine, već i radi prirodnoga bogatstva; jer spomenuti otoci obilovahu vinom, uljem, drvom i medom. Grci bijahu naobražen narod. Zato se po ovim krajevima naskoro počela širiti grčka kultura. Procvao je obrt, jer su Grci bili glasoviti rukotvorci staroga vijeka. Na Visu i Hvaru urediše Grci dapače i kovnice novca, što dokazuje napredak trgovine. Sve do danas nalazimo ovdje kamenitih spomenika sa grčkim napisima, Brunschmied: »Die Inschriften und Münzen der griechischen Städte Dalmatiens«

iz kojih do-znajemo, da se na otocima štovahu grčki bogovi, poimence: Afrodita, Apolo, Eskulap i Hygija. Oko godine 250. prije Isusa osnovalo je Ilirsko pleme Ardiejci oveću državu, koja se protezala uz Jadransko more od rijeke Neretve na jug sve do rijeke Vojuše. Glavnim gradom ove države bijaše po svoj prilici Skadar,Riječ »Skadar« znači u arbanaškom jeziku »brijeg«. gdje je stolovao ardiejski kralj Agron. Iliri počnu sada ratovati na kopnu i na moru. Ove borbe opisane su u djelu »Polybii Megalopolitani: Historiarum reliquiae«. Pariško izdanje od god. 1859., strana 68.-70. (liber II. caput 2.-4.) Medju ostalim udariše na otok Hvar, gdje pokoriše grčku koloniju. Kada je god. 230. umro kralj Agron, naslijedi ga malodobni sin Pines. Mjesto ovoga vladala je njegova majka Teuta, koja se povjerila Demetriju, zapovjedniku otoka Hvara. Iliri uznemirivahu i dalje grčke kolonije u Jadranskome moru. Trgovina propade, jer su Iliri gusarili po obalama. Polybius: spomenuto djelo, str. 71. Bijedni Grci zamole zaštitu od Rimljana, koji odmah pošalju k Teuti braću Kaja i Lucija Korunkanija. Ovi poslanici zatraže od Teute, neka svojim podanicima zabrani gusarenje po moru. Teuta odgovori, da toga ne može učiniti, jer je Ilirima gusarenje dozvoljeno po običajnim zakonima. Nato joj Lucije odvrati: »Rimljani će Ilire već prisiliti, da promi-jene svoje običaje«. To uvrijedi Teutu, pa ona dade Lucija na povratku ubiti. Radi toga navijeste joj Rimljani rat, koji se vodio god. 229. i 228. Kraljici Teuti iznevjeri se njezin pouzdanik Demetrije, te ona morade uteći u Rhizon (Risan) i pristati na mir uz teške uvjete. Ustupila je naime Rimljanima južni dio svoje države, a podanicima svojim zabranila gusa-renje; za sjeverni pak dio zemlje, koji je morala podijeliti s Demetrijem, plaćati će Teuta danak republici rimskoj. Polybius: »Historiarum reliquiae«, str. 72.—-76.

Od ovoga časa nastojahu Rimljani, da zavladaju nad čitavom Iliri-jom. Preostali dio države ardiejske osvojiše godine 167., kada je rimski pretor Lucije Anicije svladao zadnjega kralja Gencija. Appiani Alexandrini: Romanarum historiarum, liber de rebus Illyricis. Pariško izdanje od god. 1850., str. 274.

Strah pred Rim-ljanima složi u jedan savez ilirska plemena izmedju rijeke Neretve i Krke. Glavni grad ovoga saveza bijaše Delminium U arbanaškom jeziku »Delminium«  znači »pašnjak za ovce«. na današnjem brdu Libu u selu Borčanima kod Tomislavgrada. Po tomu gradu dobiše savezna ilirska plemena ime »Delmati« ili Dalmati. Izmedju Rimljana i Dalmata porodi se godine 156. rat, u kome je konzul Marcije Figul vodio rimsku vojsku. Slijedeće godine 155. nastavi ratovanje glasoviti Publije Kornelije Scipio Nasika. Appian: Liber de rebus Illyricis, str. 275.

Iliri budu raspršeni i Delminium osvojen, te se Scipio slavodo-bitno vrati u Rim. Ipak je Dalmate konačno pokorio istom god. 118. kon-zul Cecilije Metello, koji radi toga dobije pridjevak »Dalmaticus«. Od svih osvojenih zemalja ilirskih uredio je rimski senat posebnu provinciju »Illyricum«, kojoj postade glavnim gradom Salona, t. j. današnji Solin kod Splita. La province romaine de Dalmatie, par Henri Cons. (Montpellier 1882.)

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Slijedored hrvatskih kraljeva		Japodi i Panonci