Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Drugo banovanje Tome Erdeda

78. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Drugo banovanje Tome Erdeda

Novi kralj Matija II. pozove Ugre i Hrvate, neka 29. rujna 1608. dodju na krunidbeni sabor u Požun. Tim povodom sastao se 3. rujna u Zagrebu hrv. sabor. Pošto nije bilo bana, sazvaše sabor Tomo Erdedi kao župan varaždinski, te podban Krsto Mrnjavčić kao župan zagrebački i križevački. Sabor je odlučio, da u Požun kao nunciji kraljevine Hrvatske podju: Krsto Mrnjavčić, Franjo Orehovačiki, Grga Petev i Stjepan Patačić. Njima je sabor dao ovaj na­putak:

1. Neka budno paze, da Hrvatskoj »ostane ista sloboda, kakvu ima Ugarska, izuzev slobodu vjere«.
2. Neka izrade, da kralj »bez oklijevanja imenuje bana, koji će biti prikladna domaća osoba. Po starom običaju mora ban imati vlast, da podjeljuje imanja, koja zapremaju do 16 sesija. Banu treba podložiti i Krajine od Drave do Jadranskoga mora.
3. Kralj neka staroj banskoj četi isplati zasluženu plaću; isto tako neka novomu banu odredi stalnu plaću.
4. Sabor je doznao, da neki Nijemci nastoje oko toga, da ih kralj učini zavičajnicima Ugarske, ne bi li tako u Hrvat­skoj lakše polučili generalsku službu. Zato neka, nunciji uznastoje, da to nipošto ne dozvole gospoda Ugri. »Mi smo naime odlučili, da volimo umrijeti, nego li da nam tudjinci gospodare i da kod nas obnašaju ma i najmanje službe, jer bi to bilo na štetu naše slobode.«
5. Neka tuže kar­lovačkoga generala Vida Kisela, koji već dugo u zatvoru drži Antuna Mikuljanića, »staroga plemića kraljevine Hrvatske«.
6. Kralj neka — po ustanovama bečkoga mira — poštiva stare sloboštine, pa neka »tudje na­rode« (misli se na Nijemce iz Kranjske, Štajerske i Koruške) makne iz Hrvatske.
7. Isto tako neka kralj poštiva povlastice grada Senja, ikoje krši tamošnji kapetan.
8. Neka se ustanove granice izmedju Turske i Hr­vatske, kako su iza mira uredjene izmedju Turske i Ugarske.
9. Neka se »po starom običaju« odsada u Hrvatskoj svi porezi raspisuju i ubiru po portama (vratima); »ubiranje pak po kućama neka se posvema ukine.«
10. Ako sabor u Požunu dozvoli kralju porez, neka se nunciji pobrinu, da se ovaj porez u Hrvatskoj — kao prošlih godina — »okrene u korist i za uzdržavanje naših vojnika na Kupi«.
11. Osim bana i palatina može imanja darivati samo kralj, ali nikomu drugomu, nego li ovdje rodjenim žiteljima.
12. Pošto je Ivan Drašković mnogo godina korisno i pohvalno banovao, imaju ga nunciji u ime kraljevine Hrvatske preporučiti, ako bi što od kralja tražio.

Isti je sabor zaključio: »Pošto svi velikaši i ugledniji plemići hrvatski polaze na (krunidbeni) sabor u Požun, bilo bi štetno ostaviti Hrvatsku bez stalnoga poglavice. Zato je grof Petar Erdedi — na molbu sabora — preuzeo teret vladanja i svu brigu za kraljevinu do povratka gospode. Njemu se podjedno daje potpun ugled i vlast gubernatoia«. Još je sabor odredio besplatne radnike, koji će 12. rujna početi utvrdjivati Petrinju i Brkiševinu. Podanici grofa Tome Erdeda iz Posavine oko Zelina i Novi­grada poći će u Moslavinu, da ondje grade novu tvrdju. Sabor je pozvao generala Vida Kisela, neka po svojoj obvezi krajiške vojnike smjesti u obnovljenu tvrdju Hrastovicu.

Kralju Matiji bijaše mnogo stalo do toga, da bude što prije okrunjen na saboru u Požunu, koji je trajao od 29. rujna do 6. prosinca 1608. Zato je medju ostalim prije krunisanja potvrdio 11. članak ug.-hrv. sa­bora, kojim je odredjeno:

1. Da kralj mora još »za trajanja toga sabora dobro zaslužnoj osobi podijeliti banstvo sa starom njegovom potpunom vlašću od Drave sve do Jadranskoga mora«.
2. Da se iz hrvatskih gra­dova i tvrdja imaju odazvati svi generali, te svi tudji kapetani i vojnici
3. Da će se kralj u pogledu kapetanija u Krajinama sporazumjeti s nadv. Ferdinandom; zato će kralj odmah iza krunisanja otpremiti svoje posla­nike k nadvojvodi u Graz, kako je to sam kralj ponudio.

Krunisanje se u Požunu obavilo s velikim sjajem 10. studenoga 1608. Ondje je obavljen takodjer izbor palatina, što se nije na saboru zbilo od g. 1531. Kralj je na prvo mjesto predložio grofa Tomu Erdeda. Ali na saboru pretegoše protestanti, te je za palatina izabran njihov vodja Stje­pan Ilešhazi. No zato je kralj Tomu Erdeda ponovno imenovao banom hrvatskim. I poslije krunisanja potvrdio je kralj neke zaključke krunidbenoga sabora. Hrvatske se tiče 9. članak, u kome se govori o Vlasima. Taj članak odredjuje, da ban ima odmah provesti zakon od g. 1604., kojim naseljeni Vlasi u Hrvatskoj i Slavoniji postaju kmetovi hrvatske vlastele. Podjedno je i kralj Matija u Požunu 6. prosinca 1608. podijelio sankciju onim zaključcima hrv. sabora od 5. lipnja 1604., koje je nedavno potvrdio kralj Rudolf.

Glavni savjetnik nadv. Ferdinanda u Grazu bijaše lavantinski biskup Juraj Stoboeus. On je 31. listopada 1608. iz Graza pisao knezu Nikoli Zrinskomu, kako Štajerci drže, da će Vlasi iz Hrvatske prebjeći natrag u Tursku, ako ih tko bude silio, da postanu kmetovi one hrv, vlastele, na čije posjede se doseliše. Pošto sada Vlasi dobro poznaju puteve, šume i mostove u Hrvatskoj, mogli bi Turcima poslužiti kao provodiči. Inače biskup Stoboeus odobrava stajalište Hrvata u pogledu Krajine. Svoje mnijenje otvoreno 17. studenoga 1608. javlja generalu Ruprehtu Eggenbergu. Hrvati »ne traže drugo, nego li svoje. Ove naime Krajine pripadaju za pravo njima a mi se bečkim mirom obvezasmo, da ćemo ih vratiti«. Čim se kralj Matija okrunio, odmah je počeo raditi oko toga, da hrv. banu čast ponizi, a vlast umanji. Zato nije Tomi Erdedu poslao »banderij«, t. j. svilenu zastavu, koja bijaše vanjski znak vrhovne vojničke vlasti ba­nove u Hrvatskoj. Isto tako nije banu doznačio plaću za uzdržavanje banske čete. Matija dapače ne htjede imenovati niti kr. povjerenike, koji bi Erdeda hrv. saboru predstavili i svečanim načinom uveli u bansku čast. Sve su to opazili Hrvati, ikoji na poziv Tome Erdeda dodjoše 27. veljače 1609. u Zagreb na hrv. sabor. Zato oni zaključuju, da će se pokoravati nalozima g. grofa i bana, komu daju punu vlast, da ih — u slučaju potrebe — pod vlastitom svojom zastavom pozove u tabor i u rat. Sabor bira 2 glasovita hrv. pravnika: Ivana Krušelja i Stjepana Patačića, koji će kao poklisari Hrvatske s preporučnim listovima poći do kralja, palatina i do kr. tajnih savjetnika. Oni neka izrade:

1. Da kralj što prije odredi insta­laciju bana Tome Erdeda;
2. Da kralj doznači 6 mjesečnu plaću za bansku četu;
3. Da isplaćivanje banskih vojnika vrši tridesetnica u Nedelišću;
4. Da kralj i palatin pišu nadv. Ferdinandu u Graz radi Krajine;
5. Da hrv. slobodni gradovi (Zagreb, Varaždin, Križevci i Koprivnica) uzdrže svoje povlastice i pravo glasa na saborima; napokon da naš novac potpuno vrijedi takodjer u Austriji, Štajerskoj. Kranjskoj i Koruškoj.

Isti je sabor stvorio još ove zaključke:

1. Jednoglasno se potvrdjuju prijašnji članci, koji zabranjuju uvadjanje tudje vjere u Hrvatsku. Ako u Hrvatsku dodje kakav protestantski propovjednik, svatko ga smije uhva­titi i predati u ruke bana ili biskupa; smije ga i ubiti, ako ga ne bi mogao uhvatiti. Tko uvede takvoga propovjednika, kaznit će se po odredbi »Tri-partita«.
2. Pošto već dugo nije bilo sudova, a sadašnji ban nije instaliran, neka podban Krsto Mrnjavčić po starom običaju kroji pravdu u županiji zagrebačkoj i križevaakoj.
3. Sabor bira 5 povjerenika, koji će izbrojiti porezne jedinice »dimnjak« zvane u Hrvatskoj, pošto je sabor u Požunu zaključio, da se kraljev porez (dica) ne će pobirati po kućama, nego po dimnjacima (dimovima). Povjerenici (dicatores fumorum) imaju savjesno popisati sva imanja, te ih razrediti na dimnjake, izuzev vlastelinske zgrade. Od popisa se oslobadjaju kmetovi, koji u novije doba naseliše mjesta, koja su Turci opustošili.
4. Za ponovnu izgradnju tvrdje petrinjske do­značuju se kmetovi, koji će raditi 10 dana.
5. Svi plemići i velikaši mo­raju odmah popraviti ceste i mostove u opsegu svojih imanja.
6. Turcima se ne dozvoljava trgovanje u Hrvatskoj; oni dapače ne smiju niti prela­ziti preko granice bez posebne dozvole banove.

Po zaključku sabora u Požunu podjoše k nadv. Ferdinandu u Graz radi uredjenja hrv. i slav. Krajine kao poslanici: Ivan Joo, barun Stjepan List i naslovni bosanski biskup Ivan Telegdi. Njima je kralj Matija dao 7. siječnja 1609. vjerodajno pismo. Poslanici su 14. siječnja zamolili nadv. Ferdinanda, neka dozvoli, da se Krajina uredi u smislu zakona, koji su po želji Hrvata stvoreni na saboru u Požunu. Istoga dana zamoliše kranjske, štajerske i koruške staleže, neka iz hrv. i slav. Krajine povuku svoje čas­nike. Ferdinand je 15. siječnja odgovorio, da će o tome pitanju zatražiti mnijenje staleža svih svojih zemalja. — Medjutim se uzbuniše njemački baruni i plemići u Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj. Njihovi su rodjaci imali velike dohotke kao časnici na Krajini. Svaki je naime kapetan na­stojao, da sebi u okolici tvrdje uredi svoje novo imanje, koje će besplatno, obradjivati kmetovi onoga područja. Sada bi to imalo prestati. Da se to ne zbudne, stvoriše zaključak: Krajina pripada nadv. Ferdinandu; bez njegove dozvole ne može o njoj odlučivati nitko, dakle niti zajednički sabor ugarsko-hrvatski. Tako se desilo, da je nadv. Ferdinand 27. travnja 1609. odbio zahtjeve poslanika sabora požunskog. Da na Krajini lakše izigra Hrvate, počeo je nadv. Ferdinand g. 1609. opet ondje naseljavati Vlahe. On se nadao, da će mu Vlasi pomoći stvarati posebnu državu na teritoriju kraljevine Hrvatske. Iz Ribnika u turskoj Lici došlo je 1. svibnja 550 Vlaha, koji se nastaniše u Gackoj oko Brloga. Mjeseca srpnja g. 1609. dodjoše Vlasi iz Turske u okolicu Ogulina. U ko­lovozu zamoliše ovi Vlasi od nadv. Ferdinanda dozvolu, da se smiju na­staniti kod Plaškoga pod Kapelom oko rijeke Dretulje i Jesenice; za nji­hovu sigurnost trebalo bi u Plaškom sagraditi tvrdjicu. Ovi su Vlasi imali 3 kneza (Lalića, Ljubešića i Taideškovića), koji zamoliše nadv. Ferdi­nanda, da im podijeli vojne službe. Ferdinand je njihovu molbu 19. kolo­voza 1609. uslišao.

Kralj je odredio, da se 1. stud. 1609. ima u Požunu sastati zajednički ug.-hrv. sabor. Znalo se, da će taj sabor početi vijećati nekoliko dana kasnije. Zato se tekar 4. stud. 1609. u Zagrebu sastao hrv. sabor, da bira nuncije za sabor u Požunu. Izabrani su: kanonik Baltazar Dvorničić, pod­župan Stjepan Patačić i vlastelin Grga Petev iz Ivanca kod Varaždina. Sabor ih upućuje, neka se požure u Požun, gdje imaju — po starom obi­čaju — zaposjesti prvo mjesto u sabornici. Nunciji dobiše ovaj naputak:

1. Neka marljivo paze, da Hrvatska ostane jednakopravna s Ugarskom, izuzev slobodu vjere.
2. Kralj neka Tomi Erdedu dade punu bansku vlast, koju mu je i onako kraljevina Hrvatska priznala toli u vojnim koli u sud­benim stvarima.
3. Zato neka kralj dade Erdeda običajnim načinom uvesti u bansku čast s banderijem.
4. Prijašnjoj banskoj četi neka kralj isplati zasluženu plaću; isto tako netka se pobrine za buduću isplatu banskih voj­nika.
5. Pošto je umro palatin Ilešhazi, neka nunciji Hrvatima izrade pravo, da sudjeluju kod izbora novog palatina.
6. Na sabor u Požun doći će i oni ljudi, koji bijahu poslani k nadv. Ferdinandu u Graz. Od njih neka nunciji potraže točne upute o pitanju Krajine.
7. Turci krše ustanove mira, jer prelaze preko granice, te u ropstvo odvode naše ljude.
8. Neka nunciji izrade, da se potvrdi i počne provoditi 14. zakonski članak požunskoga sabora od g. 1604. o Vlasima.
9. Zrinski se tuži, da nadv. Ferdinand na­mjerava njemu na Jadranskom moru oteti luku (Bakar) i solane, čime bi se oštetila Hrvatska. Zato neka nunciji izrade, da kralj izašalje povjeren­stvo, koje će ovu stvar ispitati. U povjerenstvu mora uz kraljevog i nad-vojvodinog biti takodjer povjerenik kraljevine Hrvatske.
10. Neka se nunciji prituže, što Hrvatskoj nijesu prigodom promjene na prijestolju podneseni spisi (literae regales) o tome pitanju.

Sabor u Požunu uvažio je sve želje, što ih izniješe hrv. nunciji. Tako je stvoren 28. članak, koji glasi, da »se ban što prije uvede u svoju bansku čast«; zatim 27. članak, koji traži, da »se vanjska vojska makne iz Hr­vatske i Slavonije, pa da se obnovi banska vlast«.

Novim palatinom bude izabran protestant Gjuro Thurzo. Kralj je 23. siječnja 1610. potvrdio sve zaključke sabora požunskoga. Po starom običaju treba da se ovi zaključci proglase i na hrv. sa­boru, jer tekar onda dobivaju moć zakona u Hrvatskoj. U tu svrhu sastao se 20. travnja 1610. hrv. sabor u Zagrebu. Tu je zaključeno, da se kralju Matiji u Beč pošalju kanonik Baltazar Dvorničić i vlastelin Grga Petev, koji će ga zamoliti, da provede 28. članak pož. sabora, pa da Erdeda po starom običaju uvede u bansku čast, a banskoj četi da doznači plaću. — Isti je hrv. sabor stvorio medju inim još ove zaključke:

1. U Hrvatskoj se pojaviše brojni zločinci, koji kradu, pale, otimaju i ubijaju. Da im se na put stane, odredjuje sabor haramije pod zapovjedništvom hrv. plemića Ivana Budora, Baltazara Vragovića i Franje Orehovačkoga. Ovi će zlo­čince tražiti i voditi ih pred prijeki sud, koji će ih smrću kazniti.
2. Za uz­državanje haramija i za putne troškove poslanika ima svaka porezna jedinica (»dimnjak«) platiti 3 ug. forinta (po 100 denara). Od toga će se šesti dio (50 denara) odstupiti čuvarima krune sv. Stjepana.
3. Za obnovu tvrdje u Petrinji i u Brkiševini mora svaki »dimnjak« u Hrvatskoj dati po 2 te­žaka, koji će o svome trošku raditi 8 dana. Za dovoz gradjevnoga drva imaju 4 »dimnjaka« dati po 1 podvoz.
4. Posjedi hrv. činovnika (podban, protonotar, podžupani, plemićki suci, zem. blagajnik i zem. kapetan) ne trebaju plaćati nikakve poreze; oprošteni su i od javnih radnja.
5. Grga Petev bira se za »kapetana hrv. konjanika«. Pod njegovu će zapovijed — u slučaju potrebe — svakih 8 »dimnjaka« poslati po 1 konjanika. Gra­dovi daju samo pješake.
6. Netko je kaptolu zagrebačkomu pisao »pas­kvil«, u kome prijeti, da će Vlasi provaliti na Kaptol i ubiti sve kanonike. Sabor odredjuje, neka se pisac pronadje i kazni kao »izdajica kraljevine«.
7. Na više strana prijeti seljačka buna. Tako neki ljudi bune kaptolske kmetove u Kraljevcu i Dumovcu. Blaž Filipović podjaruje biskupske kme­tove u Vugrovcu, a Stjepan Portuna i Juraj Bijenik potiču na bunu kme­tove ispod Kalnika. Sabor odredjuje smrtnu kaznu za sve kolovodje bune.
8. Doznaje se, da netko kralja Matiju i nadv. Ferdinanda nagovara, neka Hrvatima ne predadu Krajinu. Sabor jednoglasno zaključuje: »Ako se to obistini, pa takav rušitelj općih sloboština osvane u javnom saboru kra­ljevine, oborit će se na nj šake svih staleža i redova«.

Isprvice se činilo, da će kralj Matija II. dobro vladati. Ali naskoro se pokazalo, da on vrijedi malo više od svoga brata Rudolfa. Mjesto Matije zavladao je naime bečki biskup Melkior Klesl. koji g. 1615. postade i kardinalom. Matija bijaše lutka u Kleslovim rakama. Zato nije kralj mo­gao izvršiti one zakone, što ih je potvrdio 23. siječnja 1610. — Kada se u Zagrebu 23. rujna 1610. sastao hrv. sabor, izvijestiše poslanici Baltazar Dvorčić i Grgur Petev, da su uzalud išli u Beč nagovarati kralja, neka dade Tomu Erdeda uvesti u punu bansku vlast. Sabor ipak nije klonuo vec je odlučio da ponovno pošalje kralju u Beč svoje poslanik« (biskupa Šimuna Bratulića i vlastelina Grgura Peteva). Prije njihova odlaska pi­sat ce sabor palatinu, neka kod kralja Matije i kod nadv. Ferdinanda za­govori želje Hrvata. — Isti je sabor doznačio kmetove, koji će nastaviti utvrđivanje Petrinje i gradnju nove tvrdje u Gjelekovcu. Kaptolski kmetovi moraju obnovti tvrdju Sisak, a Keglevićevi kmetovi iz Lobora dovršit će tvrdju Totuševinu. Sabor doznačuje tisuću forinti kao potporu Isusovcima, koji se g. 1606. doseliše u Zagreb, gdje otvoriše gimnaziju. Podjedno sabor moli kralja, neka Isusovcima za uzdržavanje podijeli ka­kovo crkveno imanje. Plemići jednoselci dobrovoljno se obvezaše, da će Isusovcima do Gjurgjeva g. 1611. isplatiti po 50 denara (pol ug. forinta). Za viceprotonotara sabor jednoglasno bira podžupana Stjepana Patačića. U Ludbregu se porodio velik požar, koji je uništio i dvor i sve spise Benka Turoca. Sabor zaključuje, da se ima na odgovornost pozvati Ivan Oršić, koji je po Hrvatskoj protuzakonito sakupljao vojnike za ratovanje u tudjini.

Još 15. siječnja 1608. naložio je kralj Rudolf hrv. saboru, da od ple­mića jednoselaca u Turopolju ne traži ratne daće. O tome pitanju raspra­vljalo se i 23. rujna 1610. na hrv. saboru, koji je zaključio, da odsada tu­ropoljski plemići ne trebaju plaćati nikakve poreze, pristojbe ili druga podavanja; isto tako ne moraju izvoditi javne radnje (popravljati tvrdje, dizati nasipe, graditi ceste i mostove). O tomu je hrv. sabor Turopoljcima izdao posebnu ispravu. Biskup Bratulić i Grga Petev posjetiše kralja Matiju i palatina Gjuru Turzoa, pa doniješe u Zagreb njihova pisma, u kojima se govori o banstvu i o Krajini. Ova su pisma pročitana 11. siječnja 1611. na hrv. saboru, koji je odlučio, da uz palatina podju k nadv. Ferdinandu: biskup Bratulićr barun Petar Drašković, podban Krsto Mrnjavčić i vlastelin Grga Petev. Pošto palatin putuje k nadv. Ferdinandu u poslu kraljevine Hrvatske,, nosit će Hrvatska i sav trošak za palatinov boravak u Grazu. Zato sabor bira 4 osobe, koje će se pobrinuti za palatinov stan i opskrbu u Grazu. Onamo će poslati najbolje hrv. vino za palatina i zob za njegove konje. Za prijevoz vina i zobi iz Hrvatske u Graz moraju se pobrinuti hrv. slob. gradovi, te će Varaždin dati 4, Zagreb 2, a Koprivnica i Križevci po 1 kola. U ime vozarine dobit će svaka kola 10 rajnskih forinti. Za podmirbu troškova toga poslanstva, te za isplatu haramija, za dar Isusovcima i za druge potrebe ima svaki »dim« doprinijeti 6 ug. forinti; od ove daće ne izuzimaju se ni slobodnjaci ni plemići jednoselci. — Isti je sabor još doznačio kmetove za utvrdjivanje Petrinje, Siska, Totuševine i Gjelekovca. Uz to je zaključio, da se odsada i u Hrvatskoj ima primati svako­vrsni novac kraljevine Poljske. Još 20. travnja 1610. stvoren je zaključak,, da strani trgovci mogu robu za izvoz iz Hrvatske kupovati samo u Za­grebu, Varaždinu, Krapini, Samoboru i u Jastrebarskom. Sada se onaj zaključak potvrdjuje. Podjedno sabor odredjuje, da se ima roba oduzeti onomu, tko bi izvan spomenutih mjesta izvozio med i svinje. To je uči­njeno zato, da se kupci prisile na plaćanje tridesetine državi i maltarine vlasteli.

U to vrijeme već se spremao novi rat izmedju kralja Matije i nje­gova brata Rudolfa. Još g. 1608. stvorena je u Njemačkoj »unija« prote­stantskih knezova i gradova. Od uglednijih vladara njemačkih stupiše u ovu »uniju«: vojvoda vurtemberški, markgraf badenski i knez-izbornik falački. Katolički biskupi, koji bijahu vladari na svojim posjedima, sastaviše g. 1609. savez pod imenom »liga«. Vodjom »lige« postade bavarski vojvoda Maksimilijan. »Ligi« dakako pripadahu i svi Habsburgovci, po­imence: car Rudolf, njegova braća: Matija kao vladar Austrije i Maksimilijan kao vladar Tirola, te štajerski vladar Ferdinand. Tako se cijelo njem. carstvo podijelilo u 2 vjerska tabora. — Rudolf htjede u Češko] oslabiti protestante, kako je to Maksimilijan činio u Tirolu, a Ferdinand u Kranjskoj, Koruškoj i Štajerskoj. Ali protestanti ga prisiliše, da im je g. 1609. izdao »majestat«, kojim dozvoljava slobodu vjere; protestanti smiju graditi svoje crkve i škole. Rudolf je g. 1610. nastojao, da protestantima u Češkoj otme silom stečena prava. Istodobno je namjeravao, da svome bratu Matiji ugrabi odstupljene države: Hrvatsku, Ugarsku, Austriju i Moravsku. Pri tom je Rudolf najviše pomoći očekivao od Ferdinandova brata nadv. Leopolda, koji bijaše tada biskup pasovski. Njemu je obeća­vao nasljedstvo iza svoje smrti. Zato je Leopold iznenada s ovećom voj­skom provalio u Češku, da pomogne Rudolfu. Ali sada Česi dignu usta­nak, te pozovu Matiju u pomoć. Na proljeće g. 1611. podje Matija s voj­skom u Češku. Brzo budu ondje Rudolfove čete raspršene, te Matija sla­vodobitno udje u Prag, gdje ga Česi radosno primiše i 23. svibnja 1611. okruniše za kralja češkoga. Rudolf se još uvijek nećkao, te je Matiji od­stupio Češku s Lužicom i Šleskom tekar 11. kolovoza 1611. Matija bijaše poput Rudolfa neženja. Istom g. 1611., kada je navršio 54 godine, vjenčao se Matija sa svojom sestričnom Anom, kćerkom svoga strica Ferdinanda Tirolskoga.

Senjski kapetan Sigismund Gusić javio je 31. siječnja 1611. nadv. Ferdinandu, da mu je neki vlaški svećenik iz Like javio, kako Vlasi na­mjeravaju porobiti i razvaliti tursku tvrdju Novi (kod Gospića), te se onda preseliti na Gusićevo polje izmedju Senja i Otočca. Isti Gusić 25. ožujka 1611. javlja nadv. Ferdinandu, da se u Hrvatsku žele preseliti Vlasi iz 4 sela u Turskoj. Pošto je u Otočac već stiglo 12 vlaških vobitelji iz Podlapače, pita nadvojvodu, da li ih smije nastaniti u Brlogu? Isto je 28. ožujka izvijestio otočki kapetan Semenić. Nadvojvoda je 14. travnja 1611. izdao Gusiću dozvolu, da spomenute Vlahe preseli u Brlog.

Na poziv ostrogonskog nadbiskupa Franje Forgača održala se po­četkom kolovoza g. 1611. u Trnavi sinoda ug. i hrv. svećenstva. Pošto se radilo o koristi katol. crkve, podje onamo zagrebački biskup Šimun Bratulić, koga su pratili kanonici: Petar Domitrović (naslovni biskup pećuvski), Franjo Ergeljski (nasl. b. vesprimski), Juraj Otavčić i nasl. bo­sanski biskup Ivan Telegdi. Na povratku iz Trnave umro je Bratulić u pavlinskom samostanu u Lepoglavi. Biskupom pak zagrebačkim po­stade Petar Domitrović, rodom iz Oštrca u Žumberku, gdje su njegovi roditelji bili Uskoci vjere grčko-istočne. Domitrović je zaključke trnavske sinode pročitao na hrv. saboru, koji se 23 .listopada 1611. sastao u Za­grebu. Sabor ih je dragovoljno primio, te hrv. staleži obećaše, da će ih se držati kao poslušni članovi katoličke crkve. Isti je sabor stvorio za­ključak, da se odsada više ne smije trgovati u nedjelje i na blagdane. Tko donese robu na prodaju, neka mu se oduzme. Za obnovu Petrinje i tvrdjica na Kupi doznačio je sabor brojne radnike. Pošto se mnogi ljudi potužiše, da Cigani, koje tada nazivahu Egipćanima, izvode mnoge kradje, zaključio je sabor: neka se objesi svaki Ciganin, koga zateknu u kradji. Pod jesen g. 1611. počelo se u Hrvatskoj govoriti, da će opet doći do rata s Turcima. O tomu i general Trautmansdorf piše zagr. biskupu Domitroviću 10. rujna 1611. iz Ivanića, gdje se tada nalazio. General moli biskupa, neka dozvoli, da njegovi kmetovi pomažu Krajini ponovno utvrditi selo Križ kod Ivanića, kako bi se to moglo dovršiti još iste jeseni. U Beču se 2. veljače 1612. imao održati sastanak kr. savjetnika iz Ugarske i Hrvatske, da se s kraljem dogovore o nekim važnim pitanjima. Onamo bijaše pozvan i zagr. biskup Petar Domitrović. Medjutim je 20. siječnja 1612. u Pragu umro car Rudolf. Tim povodom odgodio je Matija spomenuti sastanak na neizvjesno vrijeme, pa to 24. siječnja javlja i Domitroviću. »Radi smrti predragoga brata našega pritisla je briga nas, kao starješinu (seniora) austrijske kuće. Zato moramo odmah otputovati u Prag«. Matija podjedno upućuje Domitrovića, neka u zagreb. biskupiji odredi zvonjavu i zadušnice za pok. Rudolfa. Nikoga nijesu tada Hrvati mrzili više, nego li nadv. Ferdinanda. Njega nagovarahu štajerski baruni i plemići, neka ne popusti u pitanju Krajine. Oni su to činili iz koristoljublja, da sebi osiguraju unosne kape­tanije i generalije. I zaista je Ferdinand odbijao sve predstavke sabora hrvatskog. On je odgovarao, da će svoje čete iz Krajine povući onda kada mu Hrvatska vrati sav novac, što su ga Štajerska, Kranjska i Ko­ruška potrošile za gradnju tvrdjava. te za nabavu oružja u Krajini. Hrvati mu lijepo odgovarahu, da su ovim troškom Štajerska, Kranjska i Koruška zaštitile sebe od većih šteta i nesreća. Hrvati su spomenute zemlje ne­prekidnim prolijevanjem svoje krvi obranili od provale Turaka. Pošto je g. 1606. sklopljen mir s Turcima, nema nikakove potrebe, da njem. čete stoje u krajiškim tvrdjama. Nato je nadv. Ferdinand prkosno odgovorio, da će on odsada ove tvrdje držati kao vlasnik, a ne kao upravitelj. To je Hrvate tako raspalilo, da već pomišljahu i na rat s Ferdinandom. Od toga ih je odvraćao strah pred Turcima, koji bi u takvom slučaju sigurno provalili u Hrvatsku. Ferdinand se pak najviše pouzdavao u Vlahe, koji se doseliše, u Hrvatsku, gdje služe njegovoj namjeri, da Kra­jinu učini »carskom« zemljom. Ferdinand je istodobno nastojao, da od Hrvatske otrgne i Primorje. Njemu je pripadala Rijeka; njegove čete bijahu u Senju. Treba dakle samo još otrgnuti Bakar i Vinodol, koji se nalaze u posjedu knezova Zrinskih i Frankopana. Ferdinand je na pro­ljeće g. 1612. i to pokušao. Zato Nikola Zrinski u travnju g. 1612. iz Ozlja piše kralju Matiji opširno pismo s molbom, da ga obrani od nadv. Ferdinanda, koji hoće hrv. Primorje i šume Zrinskomu oteti i pripojiti svojim nasljednim zemljama. Podjedno se tuži, kako je Ferdinandov za­povjednik Rijeke provalio u Zrinsku luku Bakar, te ondje oteo 4 ladje s robom u vrijednosti od 3000 talira.

U Zagrebu se 7. svibnja 1612. sastao hrv. sabor, koji je stvorio ove zaključke:

1. Za obnovu tvrdja mora svaka porezna jedinica (»dimnjak«) dati po 2 težaka, koji će besplatno i o svojoj hrani raditi 10 dana. Kme­tovi iz varaždinske županije gube 2 dana na putu do pograničnih tvrdja; zato će raditi samo 8 dana. Posjedi na desnoj obali Kupe nijesu razdije­ljeni na »dimnjake«. Ondje će svakih 5 kuća dati po 1 težaka, odnosno svakih 10 kuća 1 kola s konjima. U Blatnici, Završju, Šišljaviću, Jamnici, Kupini i Vučilnici imaju tvrdjice obnoviti domaći kmetovi.
2. Za obnovu franjevačkoga samostana u Zagrebu doznačuje se 10 podvoza i 20 ručnih težaka, koji će raditi 10 dana.
3. Plemić Gabrijel Bukovački izabire se za nadzornika haramija u pokupskoj Krajini s god. plaćom od 50 ug. for.
4. Krajiški časnici u Koprivnici i Cirkveni zapriječiše popis kmetova na posjedima ovih tvrdja. Pošto se tako nije ondje mogla obaviti raz­dioba poreza na »dimnjake«, pritužit će se sabor pismeno nadv. Ferdi­nandu.
5. Klanjec se uvrštuje medju ona mjesta, gdje stranci slobodno kupuju robu za izvoz, plaćajući tridesetinu.
6. Zem. blagajnik Mijo Vernić odrekao se ove službe, koju je vjerno i savjesno vršio. Za novoga zem. blagajnika izabran je Matija pl. Posarel, sudac grada Zagreba.
7. Bečkom trgovcu Pavlu Drilleru daje se obveznica za dug od 2470 rajnskih fo­rinti. Obveznica je potkrijepljena pečatom kraljevine, a dug će Hrvatska isplatiti u 2 obroka: 24. ikolovoza 1612. prvu, a 25. siječnja 1613. drugu polovicu.
8. Za sve potrebe kraljevine Hrvatske doprinijet će svaki »dimnjak« 7 ug. forinti, i to 3 for. na Ivanje (24. lipnja), a 4 for. na Mar­tinje.
9. Gdjegod se u Hrvatskoj nadju vještice, vračarice i čarobnice, mogu ih stanovnici dotičnih mjesta uhvatiti i predati vlastelinu, koji ih smije po zasluzi kazniti, pa i objesiti.

Njemački izborni knezovi izabraše kralja Matiju 13. lipnja 1612. za cara njemačkoga. Time je Matija sebi naprtio samo novih briga i posala, kojima nije bio dorasao. Odsada se on još manje brine za Hrvatsku, koja je uzalud od njega očekivala pomoći protiv nadv. Ferdinanda i protiv njem. časnika na Krajini. Ovi su i nadalje u Hrvatsku naseljavali Vlahe, da sada Nijemcima služe u borbi protiv Hrvata, kako su prije služili Turcima. Tako ogulinski kapetan Ivan Gal 23. lipnja 1612. javlja nadv. Ferdinandu, da se u opsegu njegove kapetanije osim onih Vlaha, koji se prije 3 godine naseliše kod Modruša, nedavno nastaniše još 24 vlaške obitelji. Ovi novi Vlasi dodjoše iz Like, a dopratiše ih njem. voj­nici, koji čine posadu u Brinju i u Senju. Naskoro je došlo do spora iz­medju Vlaha i domaćih Ogulinaca, te je 20. srpnja 1612. iz Karlovca po­slano u Ogulin povjerenstvo (3 Nijemca: Schrankel, Moskon i Rauber), da tamo kroji pravdu. Na jesen g. 1612. bijesnio je gradjanski rat u Erdelju. Tamo su naime protestantski Sasi ustali protiv kneza Gabrijela Bathorija, koji je na­slijedio Rakocija. Pošto se Bathori zavadio i s velikašima, umoriše ga Erdeljci. Protuhabsburška stranka počne raditi, da se za kneza erdeljskoga izabere 33-godišnji Gabrijel Betlen. Njega podupru i pristaše Tur­ske, te Betlen bude 11. listopada 1613. zaista izabran za kneza u Erdelju. Kralj je Ugre i Hrvate 8. siječnja 1613. pozvao, neka 24. veljače 1613. dodju na zajednički sabor u Požun, kamo će i on osobno doći. Tim po­vodom sastade se 13. veljače u Zagrebu hrv. sabor, da bira nuncije. Izabrani su: Baltazar Dvorničić, Grga Petev i Stjepan Patačić, kojima sabor dade ovaj naputak:

1. Kralja neka »usmeno u ime Hrvatske za­mole, da se izmedju ostalih svojih kraljevina i pokrajina dobrostivo obazre i na ostanke ovih vazda vjernih kraljevina (Dalmacije. Hrvatske i Slavonije). Grofa Tomu Erdeda, koga je kralj izabrao i imenovao za bana, te koji je veoma zaslužan za ove (kraljevine, neka kralj po starom običaju dade uvesti u bansku službu po svojim povjerenicima s kr. banderijem i s potpunom vlašću prema ustanovama prošlih godina«.
2. Nun­ciji neka izrade, da kralj — poput svojih predšasnika — uzdržaje bansku četu za čuvanje banske (pokupske) Krajine. Hrvatsku su naime dugo­trajni turski ratovi iscrpli, pa ipak već od krunisanja kralja Matije neprekidno mora iznad svojih sila doprinositi za uzdržavanje haramija na banskoj Krajini, jer se boji, da onuda ne provale Turci, ako Krajina ostane bez posade.
3. Kod ug. staleža neka nunciji porade, da se napokon provedu odredbe prijašnjih sabora o banskoj vlasti, što je primio i

odo­brio kralj Matija.

1. Ako sabor u Požunu raspiše kakav porez, neka se nunciji pobrinu, da sav porez, ubran u Hrvatskoj, bude i odsada kao do­sada namijenjen za uzdržavanje pokupske vojske.
2. Odsada više ne mogu Hrvati kralju odobriti nikakvu potporu za čuvanje krune.
3. Nunciji neka paze, da Hrvatska ostane u istoj slobodi, kakvu od bečkoga mira uživa Ugarska, ali ipak tako, da kod nas »ništa ne ugrozi či­stoću rimo-katoličke vjere«.
4. Ozbiljno treba nastojati, da Vlasi u Hrvat­skoj — prema zakonima prošlih godina — dodju pod vlast one gospode, na čije zemlje se doseliše iz Turske, pa da snose zem. terete, kako će im odrediti ban i vlastela.
5. Kralja treba zamoliti, da se još tečajem tra­janja sabora u Požunu konačno s nadv. Ferdinandom sporazumi o Vla­sima tako, da koli kralj toli nadvojvoda pošalju krajiškim generalima i kapetanima najstroži nalog, neka nad Vlasima izvan vojske ne vrše

ju­risdikciju (sudbenost); isto tako da posebnim nalogom odrede Vlasima, da se pokore hrv. vlasteli.

Madžari su na saboru u Požunu poduprli želje hrv. nuncija. Tako je stvoren 38. članak, koji glasi: Neka kralj Tomu Erdeda uvede u bansku čast, kako se obvezao već prijašnjim zakonima, te kako je obećao u svojoj rezoluciji prije polaska na sabor njemački. Sve sudbene odluke, izdane pod pravim pečatom sadašnjega bana, te koje će se još izdati prije njegove instalacije, smatraju se zakonitima. U 39. članku potvrdjuju se prijašnji zakoni o Vlasima u Hrvatskoj. Vlasi moraju postati kmetovi one vlastele, na čijim se posjedima nalaze. Pošto poslanstva u Graz stajahu nekoliko tisuća forinti, a nijesu urodila nikakvim učinkom, moli sabor kralja, neka dobrostivo provede one zakone o Vlasima, koji već stekoše njegovu potvrdu, da »ne dodje do kakve pogibeljne smutnje izmedju državljana i Vlaha, ako se ovi ne bi pokorili vlasteli«. Dok je još trajao sabor u Požunu, umre ondje 11. ožujka 1613. bivši ban Ivan Drašković I. Hrvati ga sahraniše u župnoj crkvi sv. Martina u Požunu, gdje mu postaviše i grobni spomenik s latinskim natpisom na mramornoj ploči. Drašković je ostavio 3 sina (Nikolu, Ivana i Jurja) i 2 kćeri (Anu i Jelenu). Njegova udovica Eva bijaše kći historičara Ni­kole Ištvanfija, koji je u Hrvatskoj posjedovao imanja: Vinicu, Bistricu i Paukovec. — Iste g. 1613. umro je i junački grof Petar Erdedi, brat Tomin. Iza njega ostade udovica Suzana Stubenberg sa kćerkom Marijom Anom i sa 7 sinova (Petar, Vuk, Nikola, Tomo, Valent, Franjo i Šimun). Po starom običaju morahu se zaključci zajedničkih ug.-hrv. sabora iza toga proglasiti na hrv. saboru, da dobiju valjanost u Hrvatskoj. Zato ban Erdedi sazove hrv. sabor za 13. svibnja 1613. u Zagreb. Pošto još nijesu stigli po kralju potpisani zakoni, izvijestiše nunciji usmeno o za­konima, koji su primljeni u Požunu. Iza toga stvorio je hrv. sabor ove zaključke:

1. Biraju se 4 »dikatora«, koji će posjede u Hrvatskoj popisati i razvrstati u porezne jedinice (»dimnjake«, »dimove« ili »vrata«), Izuzimaju se prekokupske zemlje, te vlastelinski namještenici i vojnici. Ovi de »dikatori« položiti prisegu i za svoj posao primiti po 25 ug. forinti nagrade.
2. Popisat će se takodjer posjedi, ikoji pripadaju tvrdji u Ko­privnici. Pošto tamošnji kapetani tečajem mnogo godina ne dozvolja­vahu, da se kmetovima na spomenutim posjedima propisuje bilo kakav porez, zatražit će »dikatori« privolu generala Trautmansdorfa. Ako on uskrati privolu, onda Hrvatska ne će kralju Matiji poslati nikakav dar. (Postojao je naime običaj, da zajednički ug.-hrv. sabori povodom rado­snih dogadjaja u kraljevskoj obitelji odrede ikakav dar. Pošto je kralj: Matija 24. veljače 1613. došao na sabor u Požun prviput iza svoga vjen­čanja, zaključio je sabor, da se ima sabirati novac kao »vjenčani dar« kralju).
3. Za potrebe kraljevine Hrvatske u g. 1613. doprinijet će svaki »dimnjak« 7 ug. forinti. Prva polovica ima se platiti 15. kolovoza, a druga 25. studenoga.
4. Kmetovi županije varaždinske dat će po 2 težaka od svakoga »dimnjaka«, da 12 dana čiste zamuljene grabe oko tvrdje ikopriv-ničke. Kmetovi zagrebačke i križevačke županije imaju obnoviti tvrdje u Petrinji i u Gjelekovcu. Nadzor nad ovim radnjama obavit će 5 plemića,, koji dobivaju po 1 ug. forint dnevnice.
5. Jednoglasno se zaključuje, da treba provesti članke prošlih sabora o zabrani protestanske vjere.
6. Grad Varaždin treba pismeno u ime kraljevine pozvati, neka skine sadašnje svoje poglavarstvo, koje čine protestanti. Ovi ne mogu dobiti nikakve službe tako dugo, dok ostanu protestanti.

Njem. generali i kapetani u Krajini upotrijebiše sva sredstva, da se ne provede 39. članak požunskoga sabora o Vlasima. Trautmansdorf je 15. ožujka 1613. pismeno iz Varaždina zamolio nadv. Ferdinanda, neka sklone kralja Matiju, da Vlahe ne preda biskupu Domitroviću i hrv. vla­steli. Istodobno (25. ožujka) Vlasi oko Ivanića biskupu na njegovo pismo odgovoriše, da se ne opiru dobrovoljno, nego od straha pred nadv. Ferdi­nandom i pred štajerskom gospodom. Vlasi se naime boje zamjeriti njima,, koji im dadoše plaćene službe na Krajini. Car i kralj Matija pozvao je 30. svibnja 1613. zagr. biskupa Domitrovića, da ga prati na njemački državni sabor, koji se u Regensburgu otvorio 13. kolovoza 1613. Boraveći u blizini njegovoj, sklonuo je biskup kralja Matiju, da 10. listopada 1613. pozove nadv. Ferdinanda, neka Vlahe, koji se nastaniše na biskupovim posjedima, podvrgne vlasti biskupovoj. Ipak nije provedena niti ova kr. odredba, premda se biskup 3 puta pi­smeno obratio na nadv. Ferdinanda. Pobijedio je general Trautmansdorf, koji je 13. kolovoza 1613. nadv. Ferdinanda odvraćao od toga, dokazujući mu, da se Vlasi naseliše na posjede, koji bijahu 70 do 80 godina pusti. Radi popisa zbog oporezovanja pobuniše se kmetovi u Kupčini, Rečici, Završju, Lutki, Blatnici tu Šišljaviću. Kad su onamo došli dikatori (poreznici) Gabrijel Bulkovački i Grgur Jagatić, navališe na njih oboru­žani kmetovi, te im onemogućiše provesti razdiobu na porezne jedinice, zvane »dim«. O tome je 14. stud. 1613. u Zagrebu raspravljao hrv. sabor, koji je zaključio, da će spomenutim kmetovima kaznu izreći pod-banov sud u Zagrebu. Isti je sabor odredio, da svi plemići jednoselci mo­raju 15. siječnja 1614. doći u Zagreb, Varaždin ili u Gornju Rijeku, te ondje povjerenstvu pokazati svoje isprave o plemstvu i uplatiti 1 for. pri­stojbe za potrebe Hrvatske. Tko ne dodje i ne plati, ne će se više sma­trati plemićem. Medjutim je biskup Domitrović zamolio nadv. Maksimilijana Ernesta, neka svoga brata Ferdinanda sklone, da provede zakon o Vlasima. Zato je Ferdinand osjetio potrebu, da 10. siječnja 1614. nadv. Maksimilijanu Ernestu obrazloži, zašto ne može Vlahe podrediti zagr. biskupu. Rado bih — piše Ferdinand — zadovoljio biskupa. Ali onda će odmah s tim zahtjevom doći drugi hrv. plemići, na čije se posjede doseliše Vlasi. U tome će slučaju Vlasi dići ustanak i uskočiti u Tursku, kako to otvoreno govore. Pošto pak dobro poznavaju sve staze i putove, mogu Vlasi opet iz Turske četovati u Krajini i u zaledju, gdje će učiniti goleme štete. Kralj Matija htjede u Erdelju zbaciti izabranoga vojvodu Gabrijela Betlena. U tu svrhu pozove on sve kraljevine i zemlje svoje, neka 27. srpnja 1614. pošalju u Linz svoje izaslanike na »generalni konvent«. Ugri i Hrvati imaju birati 9 članova za konvent na svome saboru, koji se usli­jed toga sazvao. Tim povodom održan je 20. ožujka 1614. u Zagrebu hr­vatski sabor, koji je u Požun kao nuncije odaslao Baltazara Dvorničića i Grgura Peteva. Isti je sabor odlučio, da imaju do kralja kao poslanici poći biskup Domitrović i Nikola pl. Malenić, koji će ga u ime kraljevine Hrvatsike još jednom zamoliti, neka dade Tomu Erdeda uvesti u bansku čast. Još je sabor stvorio ove zaključke:

1. Za daljnje utvrdjivanje Pe­trinje doznačuju se po 2 težaka od svakoga »dima« u zagrebačkoj i ikri-ževačkoj županiji. Za čišćenje grabe oko bedema tvrdje u Koprivnici od-redjeni su kmetovi čitave županije varaždinske. Svi ovi težaci moraju na posao doći 21. travnja 1614., te će neprekidno raditi 10 dana pod nadzo­rom svojih podžupana i plemićkih sudaca.
2. Za uzdržavanje haramija na Kupi i za druge potrebe kraljevine doprinijet će g. 1614. svaki »dim« 7 ug. for. Prva polovica mora se uplatiti 8. rujna, a druga polovica 25. stud.
3. Zagr. biskup neka crkvenim kaznama postupa protiv krivovjeraca (protestanata) u Varaždinu i drugdje.

U Lincu je »generalni konvent« poslanika iz Ugarske, Hrvatske, Češke i Austrije vijećao od 11. do 25. kolovoza 1614. Kralj je po savjetu biskupaf Klesla tražio novaca i vojnike za rat na Betlena. Pošto je to kon­vent uskratio, ne preostade Matiji drugo, nego da Betlena — iza dugog oklijevanja — prizna za vojvodu erdeljakoga, pa da s njim g. 1617. sklopi primirje. Medjutim je Matija otklonio molbu hrv. poslanika Domitrovića i Malenića glede instalacije bana Erdeda. Pošto je kraij doznao, da će se Tomo Erdedi zbog toga odreći banske časti, počeo je tražiti zgod­noga mu nasljednika. U tu svrhu bude i vesprimski biskup Franjo Er-geljski zapitan za mnijenje. On je 16. kol. 1614. palatinu Thurzou pisao, da bi za bansku čast bili sposobni: Ivan i Juraj Keglević, Benko Turoc i Petar Drašković. Potonja trojica sigurno bi otklonila bansku čast, jer Turoc nema dosta imetka, Drašković je prestar, a Juraj Keglević ima unosniju službu kao kapetan tvrdje u Vesprimu. Prema tomu bit će najpodesniji Ivan Keglević, koji je vrlo bogat i čelična zdravlja, a ima do­voljno iskustva i znanja.

Na hrv. saboru, koji se 27. stud. 1614. sastao u Zagrebu, javno se na banskoj časti zahvalio Tomo Erdedi. Sabor mu zapisnički daje »bes­mrtnu hvalu za preslavna i domovini korisna djela, kojima nema premca«. Staleži zamoliše Erdeda, da bansku službu i nadalje u punoj mjeri vrši, dok ne bude novi ban imenovan i sa banderijem uveden u bansku službu. Da mu pak pokažu svoju ljubav, podijeliše mu »službu kapetana zem. pješaka«. Ovu službu može vršiti doklegod hoće sam ili po svojim sino­vima. Ipak se na saboru našao plemić, koji je mrzio Tomu Erdeda, pa ga je tom prigodom i uvrijedio. To bijaše Juraj Mikulić, koga je radi toga sabor kaznio globom od 100 ug. forinti. Isti je sabor zaključio, da kme­tovi na crkvenim dobrima odsada svojim župnim crkvama daju onakve radnje, kakve podavaju vlastelinu kmetovi dotičnoga mjesta.

Prethodno poglavlje:	Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)	Sljedeće poglavlje:
Posljednje godine kralja Rudolfa		Ban Benko Turoc