Wikizvor

Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Nikola Frankopan Tržački

< Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)

80. Povijest Hrvatske I. (R. Horvat)/Ban Nikola Frankopan Tržački

uredi

Kralj je 5. travnja 1617. za hrv. bana imenovao kneza Nikolu Frankopana, koji je nosio pridjev »Tržački«. Na prvi mah se čini, da kralj Matija ne htjede uvažiti želje hrv. sabora, koji mu je predložio druge kandidate. Medjutim sam kralj u pismu hrv. staležima 15. lipnja 1618. ističe, da je Frankopana imenovao »na molbu« hrv. staleža. Valjda je ova »molba« izražena kralju izvan hrv. sabora.

Nikola Frankopan bijaše u Hrvatskoj dobro poznat. On je tečajem g. 1616. živo sudjelovao u Uskočkom ratu s mletačkom republikom. Prije toga bijaše 3 godine kapetan senjski. Nikola je uz imanje Bosiljevo po­sjedovao Vinodol u Primorju s trgovištem Novi na moru. On se 13. stud. 1616. zaručio s Marijom Anom, kćerkom pok. grofa Petra Erdeda. Banom postade u 34. godini života svoga sred povoljnih političkih prilika, jer je kralj Matija opet trebao Hrvate. Nemajući djece, a pritisnut bo­lešću, morao se Matija pobrinuti za nasljednika na prijestolju. Sva braća njegova pomriješe bez potomaka. Zato je Matija odlučio, da Ugarsku, Hrvatsku, Austriju i Češku ostavi svome bratiću Ferdinandu, koji već preko 20 godina vlada u Štajerskoj, Kranjskoj i Koruškoj. Trebat će dakle kralj i privolu Hrvata. Zato ne smije više krnjiti bansku čast i vlast, kako je to činio Tomi Erdedu i Benku Turocu. Tako se desilo, da je Nikola Frankopan kao hrv. ban dobio »potpunu vlast sa svim pra­vima«. Kralj se obvezuje, da će uzdržavati i bansku vojsku, i to »300 lako oboružanih konjanika i 200 pješaka«. Konjanicima će kralj plaćati mjesečno po 4 rajnska for., da uzmognu uzdržavati sebe i konja, dok će pješaci dobivati samo 3 for. Ban će mjesečno dizati 300 ug. for. u ime banske plaće i 50 ug. for. za uzdržavanje svoje konjaničke pratnje. Po­vrh toga dobivat će godimice 600 rajn. for. za plaćanje uhoda u Turskoj.

Istodobno je Nikola Frankopan bio imenovan kr. tajnim savjetnikom. On je pošao u Prag, gdje je u kraljeve ruke položio prisegu vjernosti. Nato je kralj odlučio, da Frankopana dade svečanim načinom uvesti u bansku čast. Zato je 24. travnja 1617. iz Praga pisao Petru Ratkaju i biskupu Domitroviću, neka hrv. saboru kao kr. povjerenici predstave novoga bana. Podjedno im je kralj 15. lipnja 1617. naložio, neka banu predadu sve banske gradove, kaštele i tvrdje.

Posredovanjem francuskoga kralja došlo je 26. rujna 1617. u Madridu do mira s mletačkom republikom. Teritorijalnih promjena nije bilo, jer se Mlečani zadovoljiše s time, da njihovi opasni protivnici Uskoci budu ma­knuti iz grada Senja, gdje će odsada posadu činiti samo njem. vojnici. Većina Uskoka (83 obitelji) preselila se u Brinje, a manjina (14 obitelji) u Otočac. U Senju ostade 31 uskočka obitelj. Mlečane je ovaj rat stojao 12 milijuna dukata, a dočekaše tako malen uspjeh.

Češki je sabor nadv. Ferdinanda 6. lipnja 1617. primio, a 19. lipnja i okrunio za kralja češkoga. Matija se pobrinuo, da isto učini i zajednički sabor ugarsko-hrvatski. Zato je 10. listopada 1617. ugarske i hrvatske staleže pozvao, neka 13. prosinca dodju na sabor u Požun. Tim povodom sastade se 6. pros. 1617. u Zagrebu hrv. sabor, koji sazvaše kr. povjere­nici: biskup Petar Dornitrović i bivši ban Tomo Erdedi. (Potonji je za­mijenio Petra Ratkaja.) Ovi su Nikolu Frankopana hrv. staležima pred­stavili kao novoga bana. Pošto je Frankopan dobio kr. banderij (za­stavu) i bansku vojsku, uvedoše ga svečano u » bansku službu po sta­rom obredu i običaju«. Frankopan je u crkvi sv. Marka položio obi­čajnu prisegu, a zatim je dosadašnjega podbana Krstu Mrnjavčića pred­stavio staležima kao svoga podbana. Nuncijima za požunski sabor budu izabrani: kanonik Baltazar Dvorničić, protonotar Stjepan Patačić i vlastelin Grgur Petev. Sabor im daje naputak o radu u Požunu, osobito u pogledu izbora nadv. Ferdinanda za budućega kralja.

Radi bolesti kralja Matije sastao se sabor u Požunu tekar 23. ožujka 1618. Pa i tada nije Matija osobno došao na taj sabor, već ga zastupahu nadv. Ferdinand, kardinal Klesl i 2 drž. dostojanstvenika. Od hrv. veli­kaša dodjoše na sabor: ban Nikola Frankopan, grofovi Tomo, Krsto i Stjepan Erdedi, knezovi Nikola i Juraj Zrinski, barun Nikola Drašković, Petar Ratkaj, Franjo Bacan, Nikola Mlakovečki (Malakoczy), Franjo i Juraj Petev, te Ivan, Petar i Nikola Keglević. Hrv. svećenstvo zastu­pahu zagr. biskup Petar Domitrović, senjski biskup Ivan Agalić, te na­slovni biskupi: srijemski, bosanski i kninski. Hrv. slobodni gradovi (Zagreb, Varaždin, Križevci i Koprivnica) pošiljahu na požunske sabore posebne svoje delegate.

Na saboru u Požunu dodje do sukoba izmedju katolika i protesta­nata. Ipak bude 15. svibnja 1618. nadv. Ferdinand proglašen kraljem, na­kon što je potpisao krunidbenu zavjernicu, kojom prisiže, da će vladati ustavno, te provoditi ustanove bečkoga mira i zaključke sabora od g. 1608. i 1609. Mjesto umrloga Turzoa bude za palatina 16. svibnja 1618. izabran katolik Sigismund Forgač. Nato se počelo raspravljati o »tego­bama«, što ih izniješe Ugri i Hrvati. Veliku je senzaciju pobudila vijest, da su češki protestanti u Pragu 23. svibnja 1618. digli bunu i uredili po­sebnu svoju vladu (direktorij sa 30 članova. Novi kralj Ferdinand htjede umiriti Hrvate, koji su iznosili sve jade, što im zadaje Krajina. Zato je 17. lipnja 1618. potpisao zasebnu krunidbenu zavjernicu za kra­ljevine Hrvatsku i Slavoniju. On se obvezuje, da će — čim preuzme vladu — odmah provesti sve one zakone, koji su u prilog Hrvata stvo­reni počevši od g. 1606., a koji još nijesu provedeni. Ferdinand će ge­neralima i kapetanima na Krajini zabraniti uplitanje u sudbenost vlastele i slobodnih gradova. Odsada će domaći sinovi (Hrvati) dobivati po­lovicu svih časničkih mjesta na Krajini. Ferdinand ne će dopustiti sme­tanje posebnoga povjerenstva, što će ga kralj Matija još za trajanja toga sabora imenovati za predaju Vlaha zemaljskoj gospodi (vlasteli) u Hr­vatskoj i Slavoniji. On će naprotiv pismeno pozvati krajiške generale i kapetane, da se imaju pokoriti odredbama toga povjerenstva, pa da se nad Vlasima okane jurisdikcije, čim počnu raditi spomenuti povjerenici.

U svim političkim pitanjima stajali su hrv. nunciji uz Madžare protiv dvora bečkoga. Zato su i Madžari poduprli hrv. tegobe (gravamina), te im pomogoše do pobjede. Sabor je u Požunu stvorio 77 novih zakona. U prilog Hrvatske stvoren je 32. članak, ikojim se odredjuje kr. povje­renstvo za predaju Vlaha hrv. vlasteli. Predsjenikom toga povjerenstva bit će vesprimski biskup Franjo Ergeljski, a članovima: Mojsije Ciraki i kr. personal Benedikt Pakaj. Čim se dovrši sabor, dobiva ovo povje­renstvo punu vlast u svome radu. Hrvatske se tiče 33. članak, koji glasi: »Posjedi koprivničke tvrdje, što ih bez ikakove koristi kralja i kraljevine drže kopr. kapetani, neka budu poput posjeda ostalih državljana podvrg­nuti jurisdikciji (sudbenosti) i teretima kraljevine u plaćanju kraljevske dike i poreza, te u podavanju besplatnih radnja i desetine. Kapetani i upravitelji Krajina ne smiju se — pod gubitak službe — miješati u po­sjede i jurisdikciju zem. gospode (vlastele) i slobodnih gradova«. U 36. članku potvrdjeno je staro pravo, da Hrvati plaćaju samo polovicu po­reza. Ove je zakone kralj Matija potvrdio 4. srpnja 1618. Kralj pak Ferdinand okrunio se 1. srpnja 1618. krunom sv. Stjepana. Prigodom svečanosti nosio je grof Krsto Erdedi zastavu Slavonije, a ban Nikola Frankopan kr. žezlo.

O svome radu i uspjehu u Požunu izvijestiše nunciji hrv. sabor, koji se na poziv bana Frankopana sastao 16. kolovoza 1618. u Zagrebu. Po­što je u Požunu zaključena nova razdioba žiteljstva u svrhu ubiranja poreza, izabrao je hrv. sabor za taj posao 4 dikatora (poreznika). Za g. 1618. mora svaka porezna jedinica (»dim«) platiti po 4 ug. for. za uzdr­žavanje haramija na Kupi, zatim 1 for. za krunidbeni dar kralju Ferdi­nandu, 1 for. za čuvare krune sv. Stjepana i 60 denara za nabavu kuće u Požunu, gdje će prigodom zajedničkih sabora stanovati hrv. nunciji. Prva polovica ovih daća mora se podmiriti do Martinja g. 1618., a druga polovica do Gjurgjeva g. 1619. Na 50 haramija ima se uzeti 1 vojvoda, koji će mjesečno dobivati 10 for. Kmetovi varažd. županije popravljat će tvrdje na rijeci Kupi i Želin u Posavini. Svaki »dim« mora dati do 2 težaka, koji će besplatno raditi 10 dana, a 4 »dima« daju 1 podvoz za dovažanje drvene gradje. U »Vlaško povjerenstvo« bira sabor bana, protonotara, kanonika Dvorničića, baruna Ivana Keglevića i Grgu Peteva. Da Hrvatska dobije novaca, odredjuje sabor ovo: Svaki »dim« mora 1. stud. 1618. u Zagreb dopremiti 1 četvrtinku prose ili graha. To će gradski sudac (načelnik) primiti i zamijeniti za sol (valjda u Italiju i u Primorje). Ova će se sol prodavati u svibnju, lipnju i srpnju g. 1619., u korist zem. blagajne. Tečajem ova 3 mjeseca ne smije nitko izvana uvoziti sol; tko će to ipak činiti, zaplijenit će mu se roba, konji i kola, te će od toga 2 trećine pripasti državi, a 1 trećina onomu, tko će obav­ljati zapljenu. (To je zametak monopola soli.) Sabor zaključuje, da se ni odsada ne smiju u Hrvatsku uvoditi protestantski propovjednici. Pro­tiv toga zaključka prosvjeduju knezovi Nikola i Juraj Zrinski, koji su tada još bili protestanti.

Još 23. srpnja 1618. dao je kralj Matija upute povjerenicima za »Vlaško pitanje«, imenovav svojim povjerenikom i grofa Franju Bacana. Kralj je 28. kolovoza 1618. požurio početak njihova rada, te je izdao i shodne naloge krajiškim kapetanima u Hrvatskoj i Slavoniji. Ali već 20. list. 1618. javlja kralj biskupu Ergeljskom da povjerenstvo ne će moći raditi, jer kralj treba Bacana kod sebe u Beču. I banu Frankopanu jav­lja kralj 29. list., da je »iz važnih razloga« obustavio djelovanje »Vlaš­koga povjerenstva« do dalnje odredbe. Možda je kralja Matiju na ovu odluku sklonula buna u Češkoj. Odanle je grof Matija Thurn s buntov­nicima provalio u samu Austriju, gdje mu se pridružiše brojni protestanti. U savez sa Česima stupio je savojski vojvoda Karlo Emanuel, koji se nadao, da će ga protestantska »Unija« u Njemačkoj iza Matijine smrti izabrati za cara njemačkoga. Česima je pomagao i falački izborni knez Fridrik, koga su Česi namjeravali proglasiti kraljem svojim. Napokon je Česima sa 2000 vojnika u pomoć došao grof Ernest Mansfeld, koji bijaše tada poznat kao vrstan vojskovodja. Njegovu je vojsku plaćao savojski Vojvoda. Česi stupiše u vezu s erdeljskim vojvodom Betlenom, koji je samo čekao zgodan čas, da Habsburgovce istisne iz Ugarske.

Za sve ovo znali su i Turci, koji već pomišljahu na to, kako će za tih smutnja osvojiti Hrvatsku. Pod jesen g. 1618. provalilo je iz Bosne 2000 Turaka, koji dopriješe do tvrdje Sredičko na Kupi. Tamo su zau­zeli neku stražarnicu, u kojoj zarobiše 47 ljudi. Već 24. rujna 1618. obnoviše Turci navalu na pokupsku Krajinu. Tada je 3500 Turaka četovalo oko Sredičkoga i Jamnice, gdje zapališe 20 kuća, a zarobiše 50 ljudi, te nekoliko stotina konja, goveda i druge stoke. O tom je Frankopan 5. list. 1618. obavijestio kralja iz Bosiljeva, gdje je već dugo ležao bolestan. Pošto se opet spremala provala Turaka, odredio je Frankopan 9. list. 1618. pučki ustanak u Hrvatskoj. »Vsi plemeniti ljudi« moraju osobno doći 15. ili 16. list. u selo Hruševac, gdje će biti »banderij (zastava) cešarove svitlosti.« Po zakonu mora svaki vlastelin »v tabor na 3 tjedne ili 1 misac dan, ako bude potriba, poslati« sa svojih posjeda »od vsakoga dima 2 pisca (pješaka) s puškami spravna i od četireh dimov 1 konja­nika dobro oružana«. U tome pozivu kaže ban, da o Turcima ima »zopet glase, da vojsku kupe, ter hoće kamo na našu Krajinu pokupsku pojti robiti«. Turci imaju namjeru »zavsima Pokupski Brig opustiti.«

Obrana pokupske Krajine bijaše glavni cilj hrv. sabora, što ga je Frankopan za 4. siječnja 1619. sazvao u Zagreb. Sabor je doznačio kme­tove, koji će pojačati tvrdje na Kupi, osobito Petrinju. Na banov poziv imaju onamo poći svi plemići, koji nemaju vlastelinstva, dakle jedno-selci i armaliste. Oni će kmetove za vrijeme rada na Kupi štititi od provale Turaka, a podjedno i braniti prijelaze preko Kupe. Ako ustreba, morat će vlastela na banov poziv od svakoga »dima« poslati 1 pješaka. Nastane li pak otvoren rat s Turcima, onda mora sav narod ustati i poći k banu pod kr. banderij. Radi nesigurnosti odgadja ban obdržavanje sazvanoga već oktavalnoga suda od Tri Kralja na Jakobovo (25. srp­nja). Sabor bira 20 prisjednika toga banskoga suda; ako koji ne dodje, može mu ban odrediti zamjenika. Za dnevnicu ovih prisjednika ima svaki »dim« do 24. lipnja platiti 20 denara. Pošto za uzdržavanje 300 haramija na Kupi ne će dostajati po 4 ug. for. od svakoga »dima«, odredjuje sa­bor, da svaki »dim« doprinese još 1 for. Posjedi u pokupskoj Krajini plaćat će i nadalje samo polovicu daće. Pošto se Tomo Erdedi odrekao službe kapetana pokupskih pješaka (haramija), bira sabor zem. kapeta­nom bana Frankopana, komu će pomagati podban Krsto Mrnjavčić i grof Vuk Erdedi. Sabor šalje u Beč kanonika Benka Vinkovića i Petra Gala, da kralja Matiju zamole, neka provede zakon, kojim se Vlasi imaju predati hrv. vlasteli.

Čini se, da Vinković i Gal nijesu ništa obavili u Beču, gdje se teško bolestan kralj Matija već borio sa smrću. Zato se 24. veljače 1619. opet u Zagrebu sastadoše hrv. staleži, da se dogovore o tomu, što im valja činiti. Oni odlučiše, da kralju Ferdinandu iznesu ove svoje želje:

  1. Ban i vojnici njegovi neuredno dobivaju plaću, uslijed čega prijeti pogibelj, da će vojnici ostaviti svoje postaje na Kupi. To bi moglo donijeti užasnu nesreću, jer Turci — usprkos mira — često provaljuju, pale i pljačkaju. Tridesetnica u Nedelišću ima jedva toliko prihoda,, da može isplatiti samo polovicu plaće za bana i za banske vojnike. Zato bi trebalo, da se ostatak namakne iz drugih pokrajina, ikoje imaju korist od toga, što Hr­vati sustavljaju tursku silu na Kupi.
  2. U cijeloj pokupskoj Krajini nema ni jedno mjesto barem toliko udobnosti, da bi moglo poslužiti kao sigurno i stalno obitavalište za kojega kapetana. Isto tako nema tamo ni ban svoje rezidencije. Uslijed toga opaža se slabi red i u banskoj vojsci, koju je teško nadzirati. Zato Hrvati mole kralja, neka za banovo stalno boravište odredi kaptolsku tvrdju Sisak. Zagrebački kaptol mogao bi se odštetiti tako, da mu kralj u zamjenu dade jednako imanje u kojoj drugoj pokra­jini.
  3. Vlahe treba podrediti vlasteli, koja se već dogovoriše, da im ne će nametnuti teške terete.
  4. Neka se kralj pobrine za bolje utvrdjivanje Petrinje i za točnu isplatu tamošnjih krajiških vojnika, jer njihovi njem. kapetani čine štete i nasilja susjednim hrv. selima.
  5. Domaćim Hrvatima treba na Krajini podavati i generalske i kapetanske službe u istom omjeru kao Štajercima, Kranjcima i Korutancima.

Ove želje hrv. staleža ponio je u Graz hrv. ban Frankopan, koga je pratio turopoljski plemić Nikola Malenić, koji bijaše kapetan banovih konjanika. Pošto Ferdinanda nije bilo u Grazu, pregovarao je Frankopan s njegovim ratnim vijećem. Ban je upozorio, da su sada ispražnjena mjesta krajiških kapetana u Senju i u Koprivnici, te generala u Karlovcu. Bilo bi dakle u redu, da se ove službe dadu rodjenim Hrvatima. Što se tiče Vlaha, ne treba se bojati, da bi oni pobjegli natrag u Tursku, ako ih kralj učini kmetovima one hrv. vlastele, na čije posjede se naseliše. Hrvati ne namjeravaju od ovih Vlaha tražiti više podavanja, nego li oni sada daju krajiškim kapetanima. Na banskoj (pokupskoj) Krajini treba jako utvrditi Petrinju, Sredičko i Brkiševinu, pa u tvrdje staviti dovoljno to­pova, oružja i municije. Kralj se Matija obvezao, da će za utvrdjenje Brkiševine dati 27.000 for., te je u tu svrhu doznačio 10.000, ali je zaista isplaćeno samo tisuću talira. Ratno je vijeće iz Graza 4. ožujka 1619. javilo kralju Ferdinandu želje Hrvata. Podjedno mu je savjetovalo, neka za sada Hrvate udobrovolji time, da im podijeli jednu kapetaniju, a ne generaliju. Dvorsko pak ratno vijeće u Beču preporučilo je kralju Matiji, neka odredi, da »Vlaško povjerenstvo« provede 32. članak sabora i Vlahe stavi pod vlast Hrvata, ali uz lake dužnosti. Sam kralj Matija naložio je 18. ožujka dvorskoj komori, neka s kaptolom zagrebačkim započne pre­govore o tomu, da Sisak postane sjedište hrv. bana.

U Beču je 20. ožujka 1619. umro kralj Matija. Sada je vladanje u Hr­vatskoj, Ugarskoj i Austriji preuzeo kralj Ferdinand. On je već 29. ožujka pozvao ug. i hrv. staleže, neka 26. svibnja 1619. dodju na zajednički sabor u Požun. Podjedno je 26. travnja 1619. Isusovcima u Zagrebu za gradnju crkve sv. Katarine doznačio krunidbeni dar, što mu ga 16. kol. 1618. namijeniše Hrvati (1 for. od svakoga «dima«).

Da se izaberu nunciji za sabor u Požunu, sastao se 8. svibnja 1619. u Zagrebu hrv. sabor. Uz Grgu Peteva i Stjepana Patačića poći će u Požun ban Frankopan, kao »osobit nuncij, da pred kraljem razloži po­trebe Krajina i druge tegobe kraljevine«. Još je sabor doznačio kmetove, koji će 15 dana obnavljati Koprivnicu, Petrinju i tvrdje na Kupi. Medjutim je kralj Ferdinand zapao u veliku nepriliku. Protestanti u Austriji, Češkoj i Ugarskoj ne htjedoše ni čuti o tomu, da bi im vladarem bio Ferdinand, koji je g. 1596. iz Štajerske, Kranjske i Koruške protjerao protestantske učitelje i propovjednike, a kasnije i sve žitelje prote­stantske. Zato je češki vodja Thurn pošao s vojskom na Beč, te je za­počeo opsadu toga grada. Ferdinand nije mogao pobjeći iz Beča, gdje mu je zaprijetila pogibelj i od samih gradjana protestantske vjere. Zato je Fer­dinand 24. lipnja pisao palatinu Forgaču, neka ga na saboru u Požunu zastupa kao »namjesnik u kraljevini Ugarskoj«. Hrvati nijesu odmah ni pošli od kuće, već je Frankopan 21. lipnja pozvao hrvatske staleže, da 8. srpnja dodju na novi sabor u Zagreb. Tu je on razložio potrebu, da se kralju Ferdinandu pomogne protiv buntovnika. Sabor ponavlja prijašnji članak o vojnoj dužnosti. Podjedno upućuje nuncije, neka na saboru u Požunu porade o tomu:

  1. Da se uspostavi banska vlast u smislu prijaš­njih zaključaka;
  2. Da se banu doznači udobna tvrdja za stalno obita­vanje ;
  3. Da se polovica krajiških generala i kapetana imenuje iz redova domaćih sinova;
  4. Da Vlasi plaćaju vlasteli stalnu daću, pa da u vojnič­kom i sudbenom pogledu budu podredjeni kraljevini Hrvatskoj;
  5. Da se kraljevom potporom obnovi banska Krajina, koja je zapuštena;
  6. Da kralj za isplatu banskih vojnika odredi stalno mjesto, gdje će vojnici zaista dobiti svoju plaću;
  7. Da se napokon isplati novac, što ga je kralj Matija doznačio za pregradnju tvrdje Brkiševine;
  8. Da se krajiški kapetani ne miješaju u imanja hrv. vlastele;
  9. Da se njem. vojnici odstrane iz tvrdje u Varaždinu; napokon
  10. Da sabor pred kralja iznese tužbe Tome Erdeda protiv kapetana u Koprivnici, a biskupa Domitrovića protiv kape­tana u Ivaniću i u Križevcima.

Sabor je u Požunu trajao do. 13. kolovoza 1619., a stvorio je samo nekoliko članaka, koji su radili o porezima i o pučkom ustanku. Na sa­boru se naime ljuto zavadiše protestanti s katolicima. Protestanti očeki­vahu pomoć od Betlena, koji je zaista naskoro iz Erdelja provalio u Ugarsku s turskim i tatarskim četama. Već 5: rujna 1619. zauzeo je Betlen grad Košice, gdje je mučeničku smrt dočekao rodjeni Hrvat bl. Marko Križevčanin, koji je tamo bio Isusovac. Betlen je redomice osva­jao županije u sjev. Ugajskoj, te se primicao gradu Požunu. To je 22. rujna 1619. iz Bosiljeva ban Frankopan javio hrv. staležima, pozivajući ih, da 7. listopada dodju na hrv. sabor u Zagreb. U pozivu kaže ban: »Da ne bi dakle ovakvi ustanci i buna iznenada nahrupili na nas i na ovu našu domovinu, — ili da nas ne bi mogao prijevarom zaskočiti su­sjedni i prirodjeni neprijatelj, — valja se svima nama po mogućnosti za­štititi, te se pravodobno posavjetovati o tomu, kako da odolimo ovim pogibeljima, koje nam prijete«. Radi banove bolesti sastao se hrv. sabor tek 16. listopada 1619. Po­što je Frankopan jošte bolovao, predsjedao je saboru biskup Domitrović, koji je najprije pročitao banove prijedloge u pogledu ustanka protiv ugar. buntovnika. Jednoglasno su stvoreni ovi zaključci:

  1. Svi crkveni do­stojanstvenici, koji imaju posjede, zatim baruni, velikaši, plemići, armaliste i plemići jednoselci moraju osobno poći pod kr. banderij.
  2. Od svakoga dima mora doći po 1 pješak s puškom, a povrh toga svaka 4 dima moraju s oružjem dobro opremiti 1 konjanika.
  3. Kr. barjak razvit će ban. Ako pak on ne bi radi bolesti mogao doći u tabor, onda će ga zamijeniti grof Sigismund Erdedi kao župan varaždinski.
  4. Svi vojnici moraju 1. studenoga 1619. doći u Šemovec kod Varaždina.
  5. Tko ne dodje, platit će globu, i to prelati i velikaši po 10 ug. for. za svaki dan zakaš­njenja, plemići posjednici 3 for., a jednoselci i armaliste 1 for.
  6. Od pri-dolaska »izuzimaju se grofovi Zrinski, koji — stanujući u susjedstvu rijeike Drave (u Čakovcu) — mogu kraljevini više koristiti stražama«.
  7. I slobodni gradovi moraju poći na vojnu po starom običaju.
  8. Da ban­ska Krajina ne ostane bez obrane, ondje će na Turke paziti podban Krsto Mrnjavčić i grof Vuk Erdedi. Oni će uz 300 zem. haramija imati i sve kmetove, koji živu na nedalekim imanjima: Sisak, Dužica, Želin i Novi­grad.
  9. Ako bi pak Hrvatskoj iz Ugarske zaprijetila skrajnja nužda, onda će — na banov zahtjev,— u Šemovec doći takodjer grof Vuk Erdedi s ha­ramijama i s kmetovima spomenutih imanja.

Nato je hrv. sabor odlu­čio, da u Beč pošalje biskupa Domitrovića i protonotara Patačića. Oni će kralju Ferdinandu izjaviti vjernost Hrvata, razložiti hrv. zahtjeve po­zivom na tolike saborske zaključke pa mu čestitati, što je 28. kolovoza 1619. u Frankfurtu izabran za njem. cara, nakon što se sretno riješio opsade Beča. Ferdinand se 16, list. 1619. iz Njemačke vratio u Graz, gdje ga posjetiše Domitrović i Patačić kao izaslanici hrv. sabora. Njima je kralj 31. list. odgovorio ovo:

  1. On hoće, da se u Hrvatskoj uzdrži puna banska vlast.
  2. Pristaje, da Sisak bude stalno sjedište (rezidencija) hrv. bana. To će provesti onda, kada će se u Ugarskoj isprazniti kakav crkveni be­neficij, koji bi se zagr. kaptolu dao u zamjenu za Sisak.
  3. Kralj će i Hr­vate imenovati za krajiške generale i kapetane. Tako je 22. travnja 1619. barun Gašpar Konjski imenovan velikim kapetanom senjskim.
  4. Vlaško povjerenstvo nastavit će i što prije dovršiti svoj posao. Zato će krajiški časnici od kralja dobiti nalog, da ne smetaju rad ovih povjerenika.
  5. Kralj će se pobrinuti, da ban i banski vojnici uredno dobivaju svoju plaću.
  6. Kr. komora doznačit će potrebit novac za izgradnju tvrdje u Brkiševini.
  7. Krajiškim kapetanima zabranit će se, da susjednoj vlasteli otimaju po­sjede ili da njihove kmetove muče globama i kaznama. Što se pak tiče koprivničkoga kapetana, koji je Tomi Erdedu oteo 1500 jutara oranica,, odredjuje kralj, netka ovu stvar ispita i uredi odbor, u koji će 2 člana ime­novati Erdedi, a 2 general varaždinski.
  8. Kralj ne može pristati na to, da se iz tvrdje u Varaždinu maknu njem. vojnici, jer bi to u sadašnje vrijeme ugrozilo sigurnost grada Varaždina i cijeloga onoga kraja, pošto su blizu i Turci i madžarski buntovnici.

Medjutim je Betlen 14. list. 1619. zauzeo Požun, gdje mu je palatin Forgač morao predati kr. dvor i krunu sv. Stjepana. Betlen i Forgač pozvaše 20. list. Ugre i Hrvate, neka 11. stud. 1619. dodju na zajednički sa­bor u Požun. Kad su Betlena upozorili na to, da su Hrvati na saboru 16. list. zaključili otpor protiv njega, rekao je: »Poručite banu Slavonije, da ću — ako mi se sa svojim Slovincima odupre — naskoro poslati na one krajeve bosanskoga pašu, koji će ih s jakom vojskom uništiti.

Frankopan je početkom stud. 1619. došao u Graz, da od kralja zatraži upute. Kralj mu je rekao, da na sabor u Požun ne smije poći nitko od njemu vjernih. Tim povodom upravio je Ferdinand 5. stud. 1619. hrv. sta­ležima proglas, u kome javlja, da je Frankopana potvrdio u banskoj službi, te opominje hrv. sabor, neka zajedno s banom budno pazi na sigurnost Hrvatske. U tu svrhu sazvao je Frankopan hrv. sabor, koji je 16. stud. 1619. zaključio, da ne će u Požun poslati hrv. nuncije. 0 tomu će poseban poklisar pismeno obavijestiti palatina Forgača. Prijelaze na Dravi moraju čuvati kmetovi svih 4 kotara varažd. županije i 1 kotara križ. županije. Svakih 8 dana doći će na red kmetovi drugoga kotara, koji moraju od svakoga »dima« dati 1 s puškom oboružanog pješaka. Stra­žama će izmjenice, zapovijedati Juraj Keglević i Grga Petev. Pokaže li se potreba, imaju se dići svi susjedni velikaši, plemići i armaliste zajedno s varažd. gradjanima. Za uzdržavanje 300 haramija na Kupi mora svaki »dim« za g. 1619. doprinijeti 5 for., od čega će prvu polovicu platiti 6. si­ječnja, a drugu polovicu 24. lipnja 1620. Kmetovi zagr. i križ. županije imaju dati težake za utvrđjivanje Petrinje.

Na sabor u Požun došlo je 57 ug. velikaša, te izaslanici većine ug. županija i slob. gradova. Iz Hrvatske nije tamo bilo nikoga. Ali zato dodjoše poslanici iz Austrije, češke, Moravske i Šleske, da s Ugarskom ob­nove »konfederaciju«, kako bi u borbi s Ferdinandom očuvali političku i vjersku slobodu. Sabor je 8. siječnja 1620. izabrao Betlena za »kneza Ugarske«, te mu je predao svu vlast, kao da je pravi kralj ugarski. Sabor je stvorio 34 zakonska članka, koje je Betlen 18. veljače 1620. potvrdio. S Austrijom i Češkom obnovljena je 19. siječnja konfederacija. Medjutim je 16. siječnja s kraljem Ferdinandom sklopljeno primirje, koje ima tra­jati do 29. rujna 1620. Da se uklone sva sporna pitanja, sastat će se 31. svibnja 1620. u Banjskoj Bistrici sabor, na koji će se pozvati i Hrvati.

Hrvati se tome pozivu odazvaše, te su 6. travnja 1620. na svome sa­boru u Zagrebu za nuncije izabrali Petra Gala i Tomu Mikulića. Isti je sabor izabrao Nikolu Malenića i N&olu Tompu za svoje poklisare kod kralja Ferdinanda, komu će iznijeti neke »tegobe« (gravamina). Broj zem. haramija na Kupi povisuje se za 100. Da se pokriju novo nastali troš­kovi, odredjuje sabor, da do 1. svibnja 1620. mora svaki »dim« zem. bla­gajniku Petru Galu platiti 2 ug. for. Od toga se ne izuzimaju niti »slobod­njaci« (libertini). Plemići armaliste moraju do 24. lipnja pokazati svoje pl. isprave, te u zem. blagajnu uplatiti 1 for. Tko toga ne učini, izgubit će plemićke povlastice. Poslije žetve moraju kmetovi ići popravljati tvrdje na Kupi, a 3 kotara čistiti će grabe oko tvrdje u Koprivnici. Ovamo imaju doći oni Vlasi u križ. županiji, koji stoje pod jurisdikcijom hrv. vlastele. Mnogi se plemići potužiše, da su njihovi kmetovi pobjegli na Krajinu, gdje središe nove naseobine na posjedima velikaša, plemića i sl. gradova. Sabor zaključuje, da se ovi kmetovi imaju vratiti u prijašnja obitavališta. Ako bi to pokušali zapriječiti sadašnji gospodari njihovi, morat će za sva­koga kmeta platiti globu od 300 ug. for. Turci su 1. svibnja 1620. udarili na Petrinju, ali ih sretno odbiše Hrvati.

Betlen je 31. ožujka 1620. pozvao kralja Ferdinanda, da u roku od 25 dana sklopi sa Česima primirje. Medjutim se Ferdinand spremao, da s oružanom salom pritisne Čehe, koji su još 26. kolovoza 1619. falačkoga izbornika Fridrika V. izabrali za svqga kralja. Zato je Betlen — sve po­red primirja s Ferdinandom — poslao Česima u pomoć 2400 vojnika. On je obećao, da će im za novac poslati još 20.000 vojnika. Tako se Betlen spremao za sabor u Banjskoj Bistrici, kamo dodjoše i povjerenici kralja Ferdinanda. Sabor je većinom glasova zaključio, da i nadalje vrijedi kon­federacija s Austrijom i Češkom. Isto tako je većina proglasila, da nijesu dostatne punomoći Ferdinandovih povjerenika. Nato su ovi u ime kralja Ferdinanda 15. kolovoza raspustili sabor, te su s Ferdinandovim prista­šama otišli iz Banjske Bistrice. Betlenovi pristaše, koji su činili znatnu većinu, ostadoše i nadalje na saboru. Oni dapače 25. kolovoza 1620. skinuše Ferdinanda, te proglasiše ug. kraljem Betlena, koji je ovaj izbor pri­hvatio. Premda je Betlen kod sebe imao krunu, ipak se nije okrunio s njom. Sabor je svoja vijećanja završio 27. kolovoza. U svemu je stvorio 52 članka, kojima je Betlen kao »izabrani kralj« dao svoju potvrdu 29. kol. 1620. Kod stvaranja ovih zaključaka nije bila Hrvatska zastupana. To iz­ričito ističe kralj Ferdinand u svome štampanom proglasu, kojim se 10. prosinca 1620. oborio na zaključke sabora u Banjskoj Bistrici. Od hrv. velikaša pristade uz Betlena jedini grof Franjo Bacan, vlas­nik Grebengrada u Zagorju. Bacan bijaše odlučan kalvin, a imao je znatne posjede i u zapadnoj Ugarskoj. Mislilo se, da će Betlena poduprijeti hrv. luterani, poimence: knezovi Nikola i Juraj Zrinski, mladi grof Petar Erdedi (sinovac Tomin), barun Nikola Mlakovečki, plemić Petar Koczi, te neki gradjani u Varaždinu i u Koprivnici. Ali ovi ostadoše vjerni kralju Ferdinandu. Naprotiv je s Betlenom šurovao zagr. odvjetnik dr. Ivan Krušelj, premda bijaše katolik. Kralju Ferdinandu, koji je g. 1619. izgubio Češku, a g. 1620. i Ugarsku, bijaše mnogo stalo do toga, da mu bar Hrvati ostanu vjerni. On je 12. srpnja 1620. vesprimskom biskupu Franji Ergeljakomu naložio, neka što prije podje u Hrvatsku i ondje započne radom »Vlaške komisije«. Istoga dana odgovara kralj hrv. staležima, da će uvažiti njihove želje, koje mu isporučiše po Maleniću i Tompi. Još je 12. srpnja upravio pismo »svim našim vjernim Vlasima i njihovim: prvacima, koji se nalaze u našim kra­ljevinama Hrvatskoj i Slavoniji«. U pismu ih kralj poziva, neka u odredjeno vrijeme dodju pred komisiju, koja će riješavati njihovo pitanje. Banu pak nalaže kralj 17. kol. 1620., neka odmah sazove hrv. sabor. Kad se 26. kolovoza 1620. u Zagrebu sastao hrv. sabor, dodjoše na nj 3 kr. povjerenika: lavantinski biskup Leonardo, karlovački general Gotfrid Stadler i barun Juraj Galler. Prvi je zastupao Korušku, drugi Kranjsku, a treći Štajersku, jer je kralj izrazio želju, da ove 3 katoličke zemlje stvore »konfederaciju« s (kraljevinama Hrvatskom i Slavonijom. To bi imao biti ustuk »konfederaciji«, koju 19. siječnja 1620. sklopiše protestantske zemlje: Ugarska, Češka i Austrija. Ovu ideju prigrliše Hrvati, jer se na­dahu, da će tako Hrvatsku lakše obraniti od Betlena i od njegovih savez­nika Turaka. Zato hrv. sabor bira povjerenike, koji će o konfederaciji pre­govarati s Kranjskom, Koruškom i Štajerskom. To će uz bana Frankopana i biskupa Domitrovića biti: grof Tomo Erdedi, protonotar Patačić, Grga Petev i Juraj Vurnovečki. Tomu može zamijeniti njegov sin Sigis­mund Erdedi. Hrv. povjerenici mogu sklopiti samo takvu konfederaciju, u kojoj će Hrvatska »zadržati sve slobode, zakone i povlastice svoje«. Pošto Kranjska, Koruška i Štajerska pripadaju njem. carstvu, u koje Hrvati ne žele ući, ne smije konfederacija Hrvatsku odijeliti od Ugarske i od sv. krune Stjepanove. Inače hrv. povjerenici dobivaju potpunu punomoć, da prema danoj im uputi raspravljaju i zaključuju. U tu svrhu dade im sabor »pečat kraljevine«, a za putni trošak 1000 ug. for. Prisutni Galler i Stadler izrabiše oduševljenje hrv. staleža, te ih zamoliše, neka im podi­jele indigenat (domaćinstvo, državljanstvo) u Hrvatskoj. Sabor je to jed­noglasno primio, a Galler i Stadler odmah u saboru položiše svečanu pri­segu kao »pravi i zakoniti članovi ovih kraljevina«. Još je sabor stvorio ove zaključke:

  1. Ako ban odredi ustanak (insurrectio), onda svaki »dim« mora dati po 2 pješaka, oboružana puškom.
  2. U slučaju skrajnje nužde moraju osobno svi velikaši i plemići doći u banov tabor, gdje će biti kr. banderij.
  3. Svaki pješak ili konjanik, koji ne dodje ili zakasni, platit će i for. globe za svaki dan. Ne dodje li koji armalista, izgubit će piemićko pravo. Velikaši plaćaju u ime globe 10 ug. for. na dan od svakoga »dima« na svojim posjedima, a drugi plemići 3 for. od »dima«.
  4. Slobodni gra­dovi sudjeljuju kod ustanka po starom načinu.
  5. Obranu Kupe vodit će grof Vuk Erdedi i podban Krsto Mrnjavčić. Njima se (uz haramije) ostav­ljaju kmetovi s imanja, koja spadaju pod tvrdje Sisak, Želin i Novigrad, te kmetovi na svim imanjima preikokupskim.
  6. U »Vlašku komisiju« bira se Juraj Keglević mjesto svoga brata Ivana, koji je umro.

Na jesen g. 1620. osvajahu Betlenovi kapetani Haller i Fekete jugo­zapadnu Ugarsku uz granicu Štajerske. Zato je general Trautmansdorf po kraljevu nalogu odveo svoje čete iz Varaždina, Koprivnice, Križevaca, Ivanića i Gjurgjevca u Štajersku, da obrani Radgonu. To je prinukalo bana Frankopana, da kr. banderij razvije u Šemovcu kod Varaždina, "gdje će biti hrv. tabor. Tamo se sastala velika hrv. vojska, kojoj 17. list. 1620. stiže od kralja Ferdinanda pismen poziv, neka prijedje preko Drave i udari na buntovnike, koje vodi grof Franjo Bacan. Ban odmah u taboru sazove hrv. sabor, koji je otklonio kr. poziv, jer da Hrvatska ne smije ostati bez obrane. Sabor se podjedno pobrinuo za opskrbu hrv. vojske. Zato je zaključeno, da svaki »dim« u Podravini od Koprivnice do Lepoglave mora u tabor odaslati 2 kola zobi i toliko kruha, koliko ga se ispeče iz 1 mjerova pšenice. Odulji zajednički boravak u taboru kod Šemovca dao je prilike, da se hrv. plemići zavade s velikašima, kojih ni prije toga nijesu voljeli. Po­vod svadji dade barun Nikola Drašković, koji je plemiću Ladislavu Kerečenju oteo stan u taboru. Pošto je uz to Drašković plemiću Grgi Petevu predbacivao, da je Turcima g. 1600. izdajom predao tvrdju Bobovac na Dravi, zatražiše plemići od bana Frankopana 21. list. 1620., neka Draškovića pozove na sud. Ban je ovaj zahtjev otklonio. Sada se uzbuniše svi plemići, koji i onako nijesu voljeli Frankopana radi njegova prijašnjeg postupka s protonotarom Patačićem. Ban je naime javno u saboru nazvao Patačića svojim »pisarom«, te je od njega zatražio, neka mu vrati banski pečat, kojim se pečate sudbene odluke. Tada je Patačić banu odgovorio, da mu ne će vratiti pečata, jer da ga za protonotara izabraše hrv. staleži, a ne ban. Da se izgladi nastali spor, sazove ban Frankopan još istoga dana (21. list. 1620.) drugi sabor u Šemovcu. Na saboru se razdor izmedju plemića i velikaša još povećao. Velikaši ostaviše sabor, našto plemići »jedno­glasno zaključiše, da će odsada na pojedinim saborima kraljevine — po uzoru plemića kraljevine Ugarske — plemstvo kraljevine Slavonije na­pose zasjedati, te vijećati o javnim poslovima kraljevine, kao što o pri­jedlozima njegova veličanstva i g. bana.« Frankopan se našao u velikoj neprilici, što ga je zamrzilo hrv. plem­stvo, jer je on već otprije imao i drugih neprijatelja. Ban se naime u svib­nju g. 1619. zamjerio gradu Zagrebu, komu je kršio slobodu. Na jesen g. 1619. razvrgao je Frankopan svoje zaruke s Marijom Anom, kćerkom grofa Petra Erdeda. Time se ljuto zamjerio brojnoj braći svoje zaručnice, zatim njenom stricu Tomi Erdedu i sinovima njegovim. Sam kralj podu­zeo je 3. stud. 1619. korake, da izmiri bana Frankopana sa bivšim banom Tomom Erdedom. Ipak nije došlo do pomirenja, jer su Erdedi po svome odvjetniku Ivanu Krušelju bana Frankopana tužili duhovnomu stolu u Za­grebu. Ban se radi drugih stvari zamjerio knezovima Nikoli i Jurju Zrinskomu u tolikoj mjeri, da ga ovi namjeravahu javno na saboru ubiti, kako to Frankopan 9. kolovoza 1620. piše kralju Ferdinandu. Da se ukloni razdor izmedju hrv. plemića i velikaša, poslao je kralj u Hrvatsku ostrogonskoga kanonika Stjepana Šenjeja kao posebnoga po­slanika. On je 23. stud 1620. na saboru u Varaždinu iznio kraljev nalog, da »plemstvo — po starom običaju — ima na saborima zajedničku sjednicu sa g. banom i s drugim velikašima«. Prisutni se plemići ne htjedoše tomu pokoriti, već zaključiše, da će posebnim pismom, te po svojim nuncijima Tomi Mikuliću i Franji Gregurovečkom uputiti kralja u ovu stvar. Nato je sabor stvorio ove zaključke:

  1. Pomoćnim krajiškim četama ovih Kra­jina i slavnih pokrajina Štajerske, Koruške i Kranjske poslat će Hrvatska obećanu pomoć, ali samo na 1 mjesec.
  2. Za uzdržavanje zem. haramija platit će za g. 1620. svaki »dim« po 6 ug. for., i to 1. polovicu 2. veljače, a 2. polovicu 24. lipnja 1621. Tko pravodobno ne plati, morat će platiti dvo­struko.
  3. Onih 100 haramija, što ih je zaključio unovačiti hrv. sabor 6. travnja 1620., ne će služiti na Kupi„ nego na Dravi. Njima će iza bana za­povijedati plemić Stjepan Gerečki.
  4. U slučaju nužde vrijede prijašnje odredbe o pučkom ustanku, koji može sazvati g. ban.
  5. Za obnovu Pe­trinje doznačuju se kmetovi zagr. i križ. županije, a grabe oko tvrdje u Koprivnici čistit će kmetovi varažd. županije.

Medjutim je kralj Ferdinand izvana dobio pomoći, da uguši bune u Austriji, Češkoj i Ugarskoj. Poljski kralj Sigismund III. poslao mu je ko­zake. Španjolski kralj Filip III. pošalje jednu vojsku iz Italije, a drugu iz Belgije. Bavarski vojvoda Maksimilijan pošalje iz Njemačke vojsku ka­toličke »lige«, koju je vodio grof Tilly. Sada je Ferdinand brzo pokorio protestante u Austriji, a zatim se oborio na Čehe. Na Bijeloj gori kod Praga stajala je češka vojska, koja je brojila 21.000 vojnika. Dok je češki kralj Fridrik Falački objedovao, udario je Tilly na Čehe i za 1 sat ih po­sve potukao. Sutradan pobjegne »zimski kralj« iz Praga, u koji udje Tilly. Naskoro je Ferdinand pokorio cijelu Češku i Moravsku, a kasnije takodjer Šlesku i Lužicu. Ferdinandu je proti kalvinu Fridriku pomogao takodjer saski vojvoda Ivan Juraj, koji bijaše luteran. Zato je Ferdinand cijelu Lužicu prepustio Saskoj. Da pak nagradi Maksimilijana, odstupio je Ba­varskoj gornju Austriju. Sada se Ferdinand mogao oboriti na buntovnike u Ugarskoj. Već 12. prosinca 1620. javlja kralj biskupu Domitroviću, da je Frankopanu nalo­žio, neka zauzme Baćanov grad Greben u Zagorju. Dugo se banu opirala hrabra posada pod Jurjem Tunkovićem. Uz to je Grebengrad bio teško pristupan, a gradjen od samoga kamena. Frankopan je Grebengrad opsjedao za ljute zime. On je 5. veljače 1621. u tu svrhu zamolio pomoć od biskupa Domitrovića. Ipak je 9. veljače zauzeo taj grad, pod koji je spadalo veliko imanje. Kralj je 8. lipnja 1621. banu dao Grebengrad u za­log za 43.191 rajnski forint, što mu je dugovao u ime zaostale plaće. Pod­jedno je kralj 15. lipnja pozvao Jurja Keglevića i biskupa Domitrovića, da Frankopana uvedu u zakonit posjed Grebengrada. Sudbina Češke zastrašila je Madžare. Zato su već 25. siječnja 1.621. počeli u Haimburgu kod Beča zastupnici Betlena pregovarati s povjere­nicima kralja Ferdinanda. Pregovori se otegnuše do 22. travnja 1621., ali bez ikakova uspjeha. Nato je kralj 2. svibnja obećao potpunu amnestiju svima, koji u roku od 4 tjedna ostave Betlena. To su učinili mnogi Ma­džari, medju kojima bijaše i palatin Sigismund Forgač. Naprotiv je Fra­njo Bacan ostao vjeran Betlenu. On se dapače složio s Turcima iz Kaniže, te je pustošio susjednu Šajersku i Austriju sve do Beča. U nekom je selu nastradala 5. srpnja 1621. po noći u snu četa, koju je poslao Juraj Zrinski. Bacan je tom prigodom zarobio ugledne hrv. velikaše i plemiće, koje dade lancima okovati i odvesti u svoj grad Gissing (Nemet-Ujvar). Ova je nesreća ponukala bana Frankopana, da za 30. kolovoza 1621. u Zagreb sazove hrv. sabor, koji je stvorio ove zaključke:

  1. Čim se po­kaže potreba, neka ban odredi u Hrvatskoj pučki ustanak. Tada će svi Hrvati poći na Dravu. Za obranu Kupe ostavlja se samo 100 haramija, te kmetovi imanja Ozalj i najbližega kotara. Tamo će zapovijedati grof Vuk Erdedi i podban Krsto Mrnjavčić.
  2. Za kapetana zem. haramija bira sabor grofa Sigismunda Erdeda.
  3. Da se i prije banova poziva na ustanak uzmognu postaviti dovoljne straže na Dravi, ima 8. rujna 1621. svaki »dim« onamo otpremiti po 1 pješaka. Ovima će zapovijedati grof Sigismund Erdedi kao veliki župan varaždinski. Na njegov poziv (u slu­čaju nastale potrebe) moraju osobno pridoći svi plemići i velikaši varažd. županije. Oni će do banova dolaska biti podredjeni Sig. Erdedu. komu ce u vojnoj službi pomagati podžupani i plemićki suci, te Krsto Petev i Stje­pan Gerečki. Pošto su narasli troškovi Hrvatske za uzdržavanje hara­mija i za poslanstva, ima svaki »dim« do 29. rujna platiti još 1 for. povrh već uplaćenih 6 for. Od ove izvanredne uplate ne opraštaju se niti »slo­bodnjaci«.
  4. Sabor daje preporučno pismo na papu za kaptol zagrebački, a na kralja za Vuka Erdeda, Jurja Vurnoveokoga, Ivana Patačića i za sve Hrvate, koji se nalaze kod Franje Bacana kao zarobljenici.
  5. Ako koji plemić na hrv. saboru nepravedno ili nedostojno napadne druga svoga, mora u ime kazne uvrijedjenoj osobi platiti 100 ug. for.

Na isti hrv. sa­bor dodjoše njitranski biskup Ivan Telegdi i bivši ban Tomo Erdedi, da kao kr. povjerenici sklonu hrv. plemstvo, neka se na hrv. saboru ne dijeli od zbora velikaša. Plemići odgovoriše, da će od lanjskoga zaključka glede zasebnoga saborovanja odustati tekar onda, kada kralj uvaži pismenu tužbu protiv bana Frankopana, koju će mu podnijeti protonotar Stjepan Patačić. U toj tužbi, koju uvrstiše i u saborski zapisnik, prikazuje plem­stvo bana Frankopana kao silnika i smutljivca. Plemstvo moli kralja, neka ga makne sa banske stolice, pa će odmah u Hrvatskoj nestati razdora. Naskoro je Frankopan još povećao mržnju svojih protivnika. Turo­poljski župan Juraj Vagić izdao je tjeralicu protiv odvjetnika dra. Ivana Krušelja kao sukrivca zbog čedomorstva. Pošto je Krušelj zastupao Ma­riju Anu Erdedi u parnici protiv bana, dade ga ban po svojim ljudima 8. rujna 1621. u Zagrebu uhvatiti i tući, a zatim odvesti u Grebengrad. To je uzbunilo grofove Erdede, koji se obratiše na samoga kralja. Već 2. list. 1621. naložio je kralj Ferdinand banu Frankopanu, neka Krušelja pusti na slobodu. Malo zatim (6. list. 1621.) primio je kralj na znanje izvještaj, što mu ga je u ime hrv. sabora podnio protonotar Patačić. Podjedno je kralj hrv .saboru javio, da će u njegovu sredinu poslati svoje povjerenike, koji će izravnati razmirice izmedju bana i plemstva. I zaista je kralj 11. list. 1621, obavijestio hrv. sabor, da će kao kr. komesari doći: biskup Te­legdi, general Trautmansdorf i barun Pavao Appony. Pošto kralj želi, da ban neko vrijeme ostane na kr. dvoru, obavljat će spomenuti komesari i banske poslove za odsutnosti banove. I zaista već 27. list. pozvaše ko­mesari hrv. staleže, da 8. stud. 1621. dodju na sabor u Varaždin. Na tome saboru nije došlo do izmirenja. Jednoglasno je zaključena rezolucija, koju neka kralju ponesu njegovi povjerenici. U toj rezoluciji kaže sabor, da se ban Frankopan nije popravio. On je dapače počinio nova zločinstva. Tako je dra. Krušelja dao na Grebengradu po krvniku mučiti. Mjesto da Krušelja po kraljevu nalogu pusti na slobodu, ban je još pooštrio zatvor, zabraniv dolazak liječniku i redovniku. Uz to ban zapušta vojnike i tvrdje na pokupskoj Krajini, a pojedinim plemićima nanosi uvrijede i štete. Kralju je »s očite nevjere« optužio cijelu varažd. župa­niju, zbog čega uz plemstvo prosvjeduju takodjer grofovi Erdedi i knez Juraj Zrinski. Zato hrv. sabor ne će više ništa znati za Nikolu Frankopana, te moli kralja, neka Hrvatskoj dade drugoga bana. Isti je sabor pod­jedno stvorio ove zaključke:

  1. Odsada se u Hrvatsku uvode svi njemački novci, koji kolaju u susjednim pokrajinama (zlatnik, talir, rajnski forint, groš, krajcar i »beč«). Tko ih ne bi htio primati, izgubit će svoju robu.
  2. Tvrdji Petrinji prijeti pogibelj, da će se posve srušiti. Zato će onamo u ime sabora poći: kanonik Baltazar Dvorničić, Petar Ratkaj, Grga Petev, Stjepan Gerečki i Nikola Medjurečki, da zajedno s genera­lom Trautmansdorfom odluče, hoće li se ova tvrdja obnoviti ili će se na drugom prikladnom mjestu iz temelja sazidati nova tvrdja. Hrvatska ne može dati novaca za obnovu stare ili izgradnju nove tvrdje; ali zato će dati radnike, tako ih je i prije davala.
  3. Za dizanje ograda (zapreka) oko Petrinje doznačuje sabor sve kotare zagr. i križ. županije, koji g. 1621. još nijesu dali težake za javne radnje. Tvrdjicu Pleter obnovit će kmetovi s imanja grada Zelina, a Pokupsko kmetovi zagr. biskupa.
  4. Nikola Tompa i Nikola Medjurečki pregledat će pokupsku Krajinu. Oni će po­pisati i municiju, koja se nalazi u tamošnjim tvrdjama, te će o tomu sa­staviti inventar.
  5. Za čuvanje prijelaza na Dravi odredjuje se 200 hara­mija, kojima treba odmah isplatiti plaću.
  6. U slučaju potrebe mora sav narod (na poziv kr. povjerenika) ustati prema prijašnjim odredbama.
  7. Mnogi državljani još nijesu platili propisani porez. Tko ga ne plati do Ni­kolinja, morat će platiti dvostruko.
  8. Dosada nije zem. kapetan podržavao nikakovih uhoda u Turskoj. Medjutim se opazilo, da Krajina ne može po­stojati bez uhoda. Zato sabor u tu svrhu doznačuje po 100 rajnskih for. godimice.
  9. Za uzdržavanje konja gospode kr. povjerenika ima se na tro­šak zemlje nabaviti 60 vozova sijena i 100 mjerova zobi.
  10. Pošto je ba­run Nikola Drašković na tome saboru uvrijedio plemića Miju Bojničića, ima mu platiti 100 ug. for. Ne bude li to htio učiniti sam, tada se neka ple­mićki sudac posluži svim sudbenim sredstvima, da novac utjera iz Draškovićevih dobara.
  11. Krojački ceh iz Varaždina predočio je na saboru kr. povlasticu, da se njegovi članovi ne mogu u Hrvatskoj zatvoriti radi stranih dugova. Sabor to prihvaća uz uvjet, da je sudac grada Varaždina dužan vanjskim vjerovnicima pružiti sigurnost.
  12. Sabor podjeluje i indigenat (domaćinstvo) barunu Sigismundu Fridriku Trautmansdorfu, generalu slavonske Krajine i vrhovnomu kapetanu tvrdje Petrinje. Staleži ga primaju za pravoga i zakonitoga člana i sugradjana svoga, nakon što je na saboru položio prisegu vjernosti.

Medjutim se 11. listopada 1621. u moravskom gradu Mikulovu sastadoše punomoćnici kralja Ferdinanda i Gabrijela Betlena, da ugovaraju o miru. Betlena je na mir potaknula nesreća mladoga turskoga sultana Osmana II., koga je u rujnu g. 1621. na rijeci Dnjestru potukao poljski kra­ljević Vladislav. U Mikulovu je 1. siječnja 1622. sklopljen mir, kojim se Betlen odrekao kraljevskog naslova i obećao, da će Ferdinandu vratiti krunu sv. Stjepana. Ferdinand je Betlenu uz Erdelj do smrti ostavio 7 ug. županija i grad Košiće; povrh toga imenovao ga je njemačkim knezom, te mu je obećao vojvodine Opeln i Ratibor u Šleskoj. Betlen je mir pot­pisao 6., a Ferdinand 7. siječnja 1622. Kralj je o tom sa 2 podneska (10. i 18. siječnja) obavijestio hrv. sabor, pozivajući ga podjedno, da svoje nun­cije pošalje na zajednički ug.-hrv. sabor, koji će se 3. travnja držati u Šoprunu. Kr. povjerenici Telegdi i Appony sazvaše u Varaždin hrv. sabor za 16. veljače, ali ga odgodiše na 14. ožujka 1622. Sabor je stvorio ove za­ključke:

  1. Za uzdržavanje zem. vojske (haramija) ima svaki »dim« platiti 6 ug. for., i to prvu polovicu 26. svibnja, a drugu 29. rujna.
  2. Za popravak »petrinjskih ruševina« mora svaki »dim« u zagr. i križ. županiji dati po 2 ručna težaka.
  3. Kmetovi gospodje Gregorijanec na imanju susjedgradskom imaju badava voziti gradju za kapucinski samostan u Zagrebu.
  4. Sabor je odlučio, da izgradi novu tvrdju u Petrinji. U tu svrhu doznačuju se kmetovi iz cijele Hrvatske, koji će tamo doći 15. svibnja i neprekidno raditi 12 dana. Tko ne dodje, platit će za svaki dan globu od 50 denara (pol ug. forinta).
  5. Javljaju se mnoge tužbe protiv trgovaca, koji svoju robu preskupo prodavaju, a novac hoće dobiti uz nižu cijenu. Odsada mo­raju stari novac primati u istoj vrijednosti, kao prije, a novi novac u raz­mjernoj vrijednosti. Koji će trgovac drukčije činiti, izgubit će robu ili će morati otići iz Hrvatske. Talir i zlatni dukat neka se trgovcima poput no­voga novca za robu daju prema vrijednosti svoga sadržaja.
  6. Za hrv. nuncije na saboru u Šoprunu biraju se: Grga Petev, Tomo Mikulić i Petar Špoljarić. Njima sabor daje naputak, što da u Šopronu traže. Glavni je zahtjev, da kralj još tečajem saborovanja imenuje novoga bana. Ako Ni­kola Frankopan i nadalje ostane ban, onda »hrv. staleži i redovi ne će više dolaziti na sabor, koji će on sazivati, niti će doprinositi porez ili radnike za Krajinu, niti će polaziti u tabor, ako zaprijeti kakva pogibelj«; »Proto­notar ovih kraljevina može s pečatom kraljevine, koji se nalazi kod njega, obavljati sudbene odluke, koje vrijede kao autentične«. Naputak iznosi 2 nove krivnje bana Frankopana. On je krivac smrti odvjetnika dra. Krušelja, koga je nedavno u Grebengradu ubio banov službenik Ognjan. Uz to je Frankopan obiteljima Jelačić i Medjurečki silom oteo njihov kaštel Letovanić.

Kralju bijaše mnogo stalo do toga, da na banskoj stolici uzdrži Nikolu Frankopana. Zato je biskup Domitrović po kraljevu nalogu za 10. svibnja 1622. sazvao u Zagreb hrv. sabor. Biskup je pročitao pismo, kojim kralj 17. travnja hrv. staleže upućuje, neka na saboru u Šoprunu »ne iznose raz­mirice, koje privatne osobe imaju s g. Nikolom Frankopanom kao banom«. Nato je hrv. sabor jednoglasno zaključio, da nipošto ne će poslušati ovu kraljevu želju. Sabor je dapače istoga dana podnio kralju predstavku, u kojoj mu izričito poručuje, da »Nikolu Frankopana više ne će priznavati za bana«. Još je sabor zaključio, da radi oskudice hrane na kasnije vri­jeme odgadja izgradnju nove tvrdje u Petrinji. Dotle će pak u sadašnjoj tvrdji neprekidno boraviti po 100 vojnika, ikoji će se izmjenjivati svaki mjesec. Polovicu ove posade dat će pokupske haramije, a polovicu ple­mići jednoselci. Sabor je na temelju inventara ustanovio, da Juraj Matuz zvan »Cinoberski« u Zagrebu čuva 7 topova, za koje ima 6 posuda baruta i 9 škrinja olova u težini od 1491 funte. Povrh toga čuva on 6 škrinja sit­nijeg olova (za puške). Barut i olovo darovao je i kralj na molbu sabora. Sabor u Šoprunu nije se otvorio 3. travnja, nego 2. svibnja 1622. Fer­dinand je osobno došao na sabor, te je Ugrima i Hrvatima u svemu popu­štao, jer ih je želio sklonuti, da njegova sina Ferdinanda izaberu za kralja. Time bi se ustalio red nasljedstva habsburške dinastije. Ali baš to nije bilo Madžarima po volji. Zato se kralj morao zadovoljiti time, da su 26. srpnja 1622. okrunili njegovu drugu ženu Eleonoru. Kraljici je dozvoljen krunidbeni dar (1 fdr. od svakoga »dima«). Porez od 3 for. po »dimu« odredjen je samo za g. 1622. i 1623. U Hrvatskoj će se plaćati samo polovica, pa i to u korist banske Krajine. Kralj je 18. kolovoza 1622. potvrdio 79 stvo­renih članaka; od ovih se 49. članak odnosi na kraljevu dužnost, da pro­vede sve točke, što ih je prigodom svoga krunisanja obećao Hrvatima u posebnoj krunidbenoj diplomi.


Prethodno poglavlje: Povijest Hrvatske I. (R. Horvat) Sljedeće poglavlje:
Ban Benko Turoc Ban Juraj Zrinski

Bilješke / izvori

uredi
Dobavljeno iz "https://hr.wikisource.org/w/index.php?title=Povijest_Hrvatske_I._(R._Horvat)/Ban_Nikola_Frankopan_Tržački&oldid=45063"