Posljednji Stipančići/V
| ← IV | Posljednji Stipančići — V. autor: Vjenceslav Novak |
VI → |
Porodična kuća Stipančića - u koju se Valpurga bila udala - naslanjala se leđima o sjeveroistočnu stranu gradskih zidina, a pročelje joj je gledalo u malešan, zatvoren trg što se samo s jedne strane otvarao u usku uličicu. Bila je to starinska, žuto naličena dvokatnica sa "konobom" u prizemlju gdje su još i otac i majka Ante Stipančića točili domaća vina. Visoke i strme kamene stube vodile su u prvi sprat preko otvorenoga hodnika osvođena prema pročelju sa zidanim stupovima poput arkada. Tu bi se stari Stipančići odmarali za ljetnih večeri, a sad bi gdjekada sjela tu Valpurga te se razgovarala tiho, kad bi djeca pospala, sa svojim služavkama, jer njezin muž nije trpio da ga u njegovoj sobi u drugom spratu smeta ičiji razgovor. U objema spratovima bili su široki i svijetli hodnici i po dvije nevelike i niske sobe. Te su sobe bile upravo nakrcane svakojakim pokućstvom. Osobito se isticahu izrazom dosadne i tupe nadutosti ogromni starinski ormari uz krevete na kojima bi mogla četvorica uporedo ležati; onda masivni stolovi sa teškim stolicama; stolice s bogatom rezbarijom, a ploče stolova s umetnutim arabeskama i ornamentima od žutog, bijelog i crnog drva. Po zidovima visile su slike sa tamnožutim, čađavim licima neprirodnog i istog ukočenog izražaja na svim slikama. Što je ostalo na zidovima mjesta, ispunile su ga svakojake slike svetaca, među njima na odličnijem mjestu dvije koje ni u kojoj otmjenijoj starinskoj kući nijesu manjkale: sv. Nikola s biskupskom mitrom i s pastirskom palicom, kojemu bi po običaju od starine svake večeri preporučili u zaštitu svoje brodove i mornare, pa mati božja trsatska sa slikama svojih čudesnih pomoći i s geografskom kartom preko koje je bila nacrtana ravna crta od Nazareta do Trsta: put kojim su dva anđela crkvu iz jednog mjesta u drugo prenijeli.
Te male, pokućstvom prenatrpane prostorije počivahu vječito u nekoj tajanstvenoj polutami koju je prožimao osobit zadah ne možda toliko starosti koliko posebne osebujnosti, zadah koji je pripadao gospodskim odajama kao što pripada crkvi zadah po tamjanu. U te odaje stupala je malo čija noga izim samih ukućana; u njihovu gospodsku i polutamnu tajanstvenost nije bilo tako lako zaviriti. Kad bi se dogodilo, te bi kako zašao u kuću kakvi "siromašni putujući kalfa", bio bi to u Stipančićevoj kući "događaj". Stara Veronika koja je u kući više od dvadeset godina službovala, krstila bi se u takovom slučaju i govorila s glupom važnošću: - Isus i Marija! Kako se taj u kuću zaklatio! - I po tri dana govorilo bi se važno u sobama, u hodnicima i u kuhinji da se tog i tog dana neki putujući kalfa u kuću zaklatio... No subotom bile bi do samoga podneva pune stube domaćih i stranih prosjaka; svaki bi dobio svoj darak, a stariji domaći prosjaci imađahu pače određene svotice milostinje kao što i broj Očenaša što su ih morali izmoliti za žive i mrtve Stipančiće. Ante Stipančić, koliko god držao sebe svjetskim čovjekom, bojao se, ne možda od pobožnosti nego poradi predsuda, dirnuti u ovakve od starine zavedene kućne običaje.
U toj zaklonitoj tišini koju nije ni jasno svjetlo vedrih dana bunilo a uznemiravala samo katkada vika dječurlije što bi se u igri zalijetala i na mali trg pred kućom - prolazio je Stipančićevima gotovo bez promjene dan za danom. Uoči svetaka i nedjelje vidjelo bi susjedstvo kod Stipančića nešta više života: iznašlo bi se na svođeni hodnik pokućstvo da se čisti, a na same svetke osjetili bi da se po malenom trgu razilazi iz Stipančićeve kuće miris po pečenom mesu. Tad bi se susjedi sjetili čuda da ima naime u Stipančićevoj kući ražanj koji se sam okreće; ali da vide to čudo, bila je dašto svima samo puka želja.
U takvoj neprekidnoj tišini gojila se uz Valpurgu Lucija, dočim je sin Juraj pripao skroz ocu od onoga dana kad je počeo da uči čitati. Lucija je bila vrlo živahna djevojčica, te je Valpurga poradi toga pretrpjela mnogo prigovora od Stipančića koji je uopće za Luciju malo mario i samo jedno u pogledu njezinoga odgoja odrješito zahtijevao: da ne smije na ulicu gdje bi došla u dodir s gradskom dječurlijom... Mala bi se s velikom radošću, kad bi samo mogla, ukrala na presvođeni hodnik i gledala kao u čudu onaj slobodni plavi prostor nad crvenkastim krovovima susjednih kuća i pitajućim očima ispitivala kao zagonetku tijesnu uličicu kojom bi prošao sad koji odrasli čovjek a sad proletjelo koje dijete. A tek kad bi se zaletjela na trg djeca - njezina bi se duša od sreće smijala njihovoj igri i svojim malim ručicama uhvatila bi se zida i plesala i vriskala od radosti jednako kako su slobodni njezini vršnjaci i vršnjakinje izvodili svoje živahne kretove u svakojakim igrama... Djece bi onda nestalo, a ona bi gledala zamišljenim očima pravcem kud bi ih nestalo: Što je tamo? A kad bi njezino blijedo lice dobilo živahniji izraz probuđene želje da se zaleti za svojim vršnjacima, eto glasa stare Veronike: - Isuse i Marijo! Da te vidi milostivi gospodin!... Ti bi i na stube i možda - bog budi s nama - na ulicu! - U glavi stare Veronike odrazilo se na svoj način Stipančićevo uvjerenje da će rođeno gospodstvo djece stradati ako zađu na ulicu među običnu gradsku djecu.
No bijaše jedno što je u stanovito doba svaki dan a gdjekada do u kasnu noć rušilo crkveni mir u toj gospodskoj kući, nalik na udaranje njihala sa crkvenoga tornja: to su bili odmjereni koraci škripućih cipela Ante Stipančića kad bi se s prekrštenim na leđima rukama šetao po svojoj sobi. Za tih beskonačnih šetaja raspredao bi Stipančić svoje daleke snove koji su se ticali poglavito budućnosti Jurja. - Istom kad bi se pronio kućom šapat: "Milostivi se gospodin sprema na šetnju", pa kad bi se Stipančić svojim mirnim, dostojanstvenim i ozbiljnim licem, čvrstim, sporim, vazda istim korakom, visokim, ponešto ukočeno ispravljenim tijelom, vodeći maloga Jurja za ruku, izgubio u zavoju tijesne ulice - istom tada oživjela bi kuća; Lucija bi skakala po hodniku, mlada bi služavka zapjevala kakvu ljubavnu pjesmicu, a Veronika bi se sa hodnika ili iz kuhinjskoga prozora razgovarala glasno s kojom susjedom. Tek bi jedina Valpurga izlazila i tada rijetko iz svoje sobe - priviknula se tako; već nije imala volje da mijenja svoj život; krpala bi dječju odjeću, čas se naslađivala Lucijinom radošću na otvorenom hodniku, a čas uzela u ruke kakav njemački roman kojih je u Stipančića bila na tavanu puna jedna kista.
Domaći život u Stipančićevoj kući bio je uređen - što se ticalo prava i dužnosti muškaraca i ženskih - na način orijentalaca: Valpurga i Lucija osjećale su se napram Veroniki i drugoj mlađoj služavki u toliko odličnijem položaju što su sa Stipančićem i Jurjem sjedile kod istoga stola. Bilo je to po duhu onoga doba, a lako će biti da je na takovu podređenost žene djelovao i doticaj naših ljudi s Turcima kroz duga vremena. Ta je podređenost žene dobila izrazitije lice u Stipančićevoj kući i kroz druge prilike: velika razlika Ante Stipančića i Valpurge po dobi, njegov osebujni temperamenat, a pogotovo umišljena njegova naobrazba napram ženi, koju bi njezino doba odlikovalo priznanjem vanredne "edukacije" ako bi znala čitati i pisati i ako bi izim materinskog jezika umjela govoriti još kojim jezikom pa ako bi još k tome čitala novele i romane.
Obožavanje što ga je Ante Stipančić pokazivao napram svomu sinu otkako je u njem otkrio potpuno naslijeđene svoje duševne sposobnosti, prešlo je sugestivno na Valpurgu; imala je i ona po svom položaju u kući drugi pojam o pravima muške a drugi o pravima ženske djece; a djelovalo je ugodno i na njezino materinsko osjećanje kad bi slušala iz usta samoga Stipančića (kojemu nije mogla ne vjerovati) kako s ponosom, gdjekada s pravim ushitom, ističe duševne darove svoga sina. One ure što ih otac i sin sproveli sami u gornjem spratu, bijahu za nju zastrte nekom misterioznošću u koju one, ženskinje, niti smiju a niti mogu prodrijeti. Već samo blijedo i suviše ozbiljno lice maloga Jurja s umorenim pogledom, njegov odmjereni starački hod što ga je primio od oca, vazda ozbiljni razgovori što bi ih njih dvojica vodili kod stola - sve ju je to uvjeravalo o nejasno velikom u što je Stipančić svojom sigurnom rukom to njihovo dijete vodio. Jedno ne bijaše njezinom srcu pravo. Ona nije smjela pred Stipančićem Jurja ni pomilovati a jedva poljubiti; otac se protivio tome dokazujući da se dijete takvim draganjem razmekšava i prima na se mekanu i ropsku žensku ćud. Jednom - jedva mu je bilo šest godina - poljubila ga je pred Veronikom, a mali se otresao na nju otrvši rukom lice: - Ta šta me ližeš! - Valpurga se smijala tome govoreći: - Eto, sav otac - ali Veronika je vidjela da su joj došle na oči suze...
Činilo se da je otac radio pravo što je sudio u pogledu Jurjevoga talenta. U petoj godini znao je Juraj čitati i pisati, u šestoj godini razumio se već u čitanje geografske karte, znao naizust sve evropske države sa glavnim im gradovima i brojem stanovnika, znao imena gora, rijeka i tako dalje. U osmoj godini podučavao ga je uz oca u školskim predmetima pater Bonaventura, silno jak čovjek okrugle glave, zaburmućenog nosa, crvenog lica, debelog vrata i velikog trbuha. Matematika je Jurju osobito išla u glavu, a učio je lako i jezike. U desetoj godini govorio je pored materinskoga jezika njemački i talijanski i prevađao iz latinskoga. Na očev imendan i iza svakoga ispita držao bi otac gozbu. To je bio jedini dan kad bi otvorio svoja vrata ljudima koji nijesu bili članovi njegove obitelji. Čelo stola zapremio bi pater Bonaventura sjedeći u starinskom okruglom naslonjaču podaleko od stola poradi svoga omašnoga trbuha, a od pozvanika bili bi svi Jurjevi ispitatelji, zatim Juraj Domazetović, kanonik Vukasović, Homolić, Dragančić, major posade i drugi. Najsvečaniji čas kod stola bila bi Jurjeva zahvalnica ocu i učiteljima što bi on u tri jezika govorio: njemački, talijanski pa latinski. Valpurga koja nije dolazila k stolu kad su u kući bili gosti, slušala bi s ushitom iza vrata pljesak i čestitanje pozvanika iza tih Jurjevih produkcija. Stipančić bi se za toga držao hladno, no ne bi mogao sakriti onog taštog zanosa u kojem bi mu plivala duša. Kad bi iza produkcija pristupio Juraj da mu poljubi ruku, kimnuo bi tek Stipančić glavom, ali bi ga zahvatila tolika uzbuđenost te ne bi mogao da sakrije neobuzdano, strastveno zadovoljstvo svoje duše.
Lucija je do svoje šeste godine jela u kuhinji s Veronikom, a mati je zapravo nije pokušavala ni dovesti k očevom stolu. Kod stola se Stipančićeva nije gotovo nigda razgovaralo. Kako bi svojim odmjerenim tempom sašao iz svoje sobe on a za njim Juraj, tako bi svaki dan navlas jednakom pozicijom i na istom mjestu izmolio svoju molitvu prije jela što su i Valpurga i Juraj, prekrstivši se na početku i koncu tihe molitve sa Stipančićem radili. Zatim bi sjeo, ne govoreći ni riječi, Stipančić uvrh stola, zdesna mu Valpurga, a slijeva Juraj koji bi s istim očevim kretnjama zatiskivao sebi pod vrat ubrusac. Prvi bi uzeo jelo Stipančić, zatim metnuo na pladanj Jurju, a posljednja bi uzela Valpurga. I stalo bi se jesti bez riječi. No najednom rekao bi Stipančić hladnim glasom ispitujućega učitelja ne pogledavši Jurja:
- Četiristo i osamdeset prije Isusa?
- Miltijad pobijedi kod Maratona - rekao bi Juraj ne dižući očiju s pladnja.
- Dobro. Šezdeset prije Isusa?
- Prvi trijumvirat: Cezar, Pompej i Kraso.
- Prva križarska vojna? - nastavio bi otac jednako automatički, a Juraj isto tako odgovarao:
- Hiljadu i devedeset šeste do devedeset devete.
- Hiljadu četiristo devedeset druge?
- Kolumbo otkriva Ameriku.
- Molim! Dijete od devet godina! - pokazao bi tad otac rukom na Jurja i glasom koji je od same uzbuđenosti imao prizvuk srditosti. On ne bi pri tom gledao Valpurgu kao da na to treće lice upozoruje, ali bi ona kimnula sporazumno glavom i pogledala svojim tihim očima Jurja, kako se viša bića gledaju.
Iza male stanke javio bi se opet Stipančić.
- Glavni grad Španjolske? Najveće rijeke Sjeverne Amerike? Gore u Aziji? Mora na istočnoj poluci? - I tako redom. Iza toga došla bi na red matematika, geometrija, fizika, a Juraj ne bi ostajao dužan ni na koje pitanje.
Jednom - Jurju još nije bilo devet godina - dao mu otac tako pri stolu težu računsku zadaću - Da vidim - reče on - znaš li misliti. Juraj digne glavu, zažmiri očima, a onda se nasmiješi ocu i reče točno rješenje zadatka.
Već davno nije vidjela Valpurga svoga muža da su mu oči planule tolikim životom kao taj čas. Njegovo se strogo i hladno lice razvedrilo kao naglo obasjano nutarnjim svjetlom, sivu boju zalilo rumenilo, a zamišljene, nevesele oči planuše mu vatrom.
- Pamti što ću ti reći! - reče on Jurju tresućim se glasom. - Ovo možeš samo ti glavom što si je baštinio od svoga oca. Što je god tvojih vršnjaka u gradu, još ih polovica ne zna što je desno a što lijevo; a ovo što ti znaš ne znaju ni njihovi očevi. Gdje budeš, moraš biti prvi, ti si Stipančić!
Kad je Luciji bilo šest godina, dozvoli otac da smije i ona sjediti za obiteljskim stolom. To je bila velika radost za Valpurgu koja bi u povjerljivom razgovoru s Veronikom znala reći: - Bože moj, zašto smo mi ženske na svijetu? Eto, sva briga očeva ide sina, a ova sirotica kao da i nije naše dijete.
Čitavo je jutro učila Lucija kako će se ponašati kod stola, a kad je bilo pred objed, umila ju je i počešljala još jednom i preodjela je od glave do pete. Kad ju je pogledala tako opremljenu da se dolično prikaže ocu, bila je zadovoljna i slatko poljubila malu: - Vidjet ćeš kako ćeš se dopasti ocu, samo se pametno ponašaj!
Lucija kojoj je glavni osjećaj prama ocu bio da je u kući vrhovna glava, da se poradi njega ne smije glasno govoriti ni trčati po hodnicima, ona je čekala s dvojakim čuvstvom taj prvi objed gdje će i ona sjediti s ocem, majkom i Jurjem kod istoga stola. Bilo je s jedne strane iščekivanje nečesa lijepoga i ugodnoga, čime djeca svakoj novosti i promjeni u susret idu, a podupirale su taj njezin osjećaj i Veronika s mladom služavkom koje su joj, hineći zavist, govorile: - Gle, pa ćeš ti bome s gospodinom ocem sjediti kod istoga stola! - A opet je tu radost mutio strah što ga nije mogla nikada odijeliti od pomisli na oca i kojega bi se sretno riješila istom onda kad bi se po glasnom Veronikinom razgovoru sa susjedama ili pjevanju mlađe služavke osvjedočila da je otac s Jurjem zamakao s maloga trga u susjednu ulicu.
Kad je poljubila ocu veliku i hladnu ruku, posjela ju je majka do sebe; Juraj ju je omalovažavao smiješkom, ali da svrati i pozornost oca na nju, nije uspjela Valpurga makar da joj je svaki čas gladila kosu i pozirala na muža očima koje su htjele pitati: - Zar ne da nam je ova mala pristala?
Jelo se kao obično bez razgovora, otprilike onako kako se radi u kakvoj poslovnici gdje je svatko zabavljen svojim poslom; čulo se samo zveketanje žlica, noževa i vilica, a onda je začelo očevo ispitivanje o geografiji, povijesti i matematici.
Drugi se dan nije dala Lucija k stolu makar da joj je mati obećavala svega: ona je voljela objedovati s Veronikom u kuhinji. Kad su već otac i Juraj sjedili za stolom, mati ju je nježno turala k stolu i sakrivala joj zaplakano lice. Kad ju je napokon sjela do sebe, udarila je Lucija plakati. Valpurga baci pogled k mužu kojega je namršteno lice i strog pogled govorio jasno kako ga se Lucijino ponašanje prima. Napokon je rekao jedva razumljivim glasom: - Što to vodiš k stolu? - pa otvorio s Jurjem njihov naučni razgovor. - Na veliku Lucijinu radost nijesu je tri mjeseca silili da objeduje za obiteljskim stolom. Istom kad je otac radi boležljivosti jeo s Jurjem nekoliko dana u svojoj sobi, priviknula se na obiteljski stol uz samu majku i ostala tada redovito kod zajedničkoga objeda. Tako je jednako prolazio u Stipančićevoj kući dan za danom, dok nije došao i konac Jurjevih gimnazijskih nauka i priprava za zaključni ispit. Znalo bi tada biti te bi s gotovim objedom čekala Valpurga po čitav sat dok bi iz gornje sobe sašao otac s Jurjem. Ona bi se jedva usudila da po drugi ili treći put pošalje po njih Veroniku koja bi tiho pokucala na vratima i, ne povirivši kroz pritvorena vrata u sobu, rekla: - Hernon mole da zapovijedaju k objedu. - Jednom je udarala već druga ura po podne kad se Veronika po četvrti put uspinjala neodlučno u drugi sprat da opet zovne: - Hernon mole. - Taj je put otvorila vrata nešta šire da se na svoje oči osvjedoči čime se njih dvojica toliko zabavljaju. Milostivi se gospodin otresao na nju da im dade mira, a kad ju je hernon pitala što rade, odvratila je Veronika zlovoljno:
- Sjede kod stola i bulje u nekakve knjige a ne govore jedan s drugim ni riječi.
Tekar za po sata silazila su obojica niz stube, a Stipančić je govorio sinu zlovoljnim glasom koji je prirođen nadzornim organima: - Reci slobodno patru Bonaventuri da je magarac. On toga ne razumije, taj se zadatak naprosto ne da riješiti.
Objed je tekao još tiše nego obično. Obojica su bili vrlo zamišljeni, a otac pače nije zametnuo ni naučnoga ispitivanja kao obično. Tad najednom reče Juraj:
- Riješio sam.
- Bonaventurin zadatak? - upita otac pogledavši Jurja kao da mu ne vjeruje.
- Jesam.
Juraj uzme komad papira i olovku i uzme pred ocem crtati i pisati.
- Kad je bio gotov, Stipančiću se naglo razvedri lice i on reče muklim glasom ali odlučno:
- Hvala, razveselio si me! Molim te, skoči po zadatak - Kad je Juraj izišao iz sobe, okrene se Stipančić k Valpurgi:
- Genijalna glava! Ako se meni što dogodi, prodaj i krevet ispod sebe da dovrši nauke. Od toga ćeš dječaka doživjeti više nego možeš i pomisliti.
S navršenom šesnaestom godinom položio je Juraj zaključni ispit s odličnim uspjehom, a dva mjeseca iza toga poslao ga otac u Beč da u tamošnjem sveučilištu sluša pravo.
Kroz ta dva mjeseca nije se više za stolom govorilo o naucima nego se razgovor vrtio poglavito oko Jurjevog života, nauka i daljnje mu naobrazbe u Beču. Sad se mogla katkada umiješati u razgovor i Valpurga, kad bi naime otac govorio o privatnom Jurjevom životu a osobito o čuvanju zdravlja. Otac je dapače s nekom dopadnošću dozvoljavao Valpurgi da pripovijeda o dvojici mladih ljudi koji su, boraveći u visokim školama, svojim pustopašnim i raskalašenim životom zarajtali svoje zdravlje i u cvijetu mladosti pali pod ledinu. Na osnovi što se potroška ticalo, bilo je sve do posljednjih dana pred Jurjevim odlaskom štošta mijenjano. Otac bi često rekao: - Dašto, nećeš živjeti sjajno kao grofovski i barunski sinovi, al moja će biti skrb da ne budeš oskudijevao ni u čem. Ne zaboravi nikada da si patricijski sin, pokaži to i vanjštinom. Ne bacaj uludo novce, ali i ne štedi gdje bude trebalo da se tim načinom očituje tvoje gospodsko porijeklo. Drugove biraj, to ti osobito na srce mećem, pomno. Naći ćeš tamo u sveučilištu i neke ovdašnje sinove, kani se njihova drugovanja, od njih nemaš šta naučiti, a većinom su lumpi.
Prvih dana mjeseca listopada godine 1822. otputovao je Juraj u Beč. U osam sati ujutro došla je javiti služavka da je kočija pripravna. Juraj se držao neprestano uz oca, bio je bljeđi nego obično i uzrujan. Valpurga se kao zaposlena vrtjela po kući, a uistinu nije radila ništa nego tiho plakala i tražila da bude nasamu s Jurjem. I Stipančić je badava nastojao sakriti svoju uzrujanost, a neprestano je zapitkivao: - Je li sve u redu? Da se nije, po ženskoj navadi, što zaboravilo?
Nekoliko časaka pred odlazak povuče Valpurga Jurja u svoju sobu. Kad su bili sami, htjede mu nešto reći, no mjesto toga udari plakati.
- Ah, čuvaj se, Jurju! - reče mu napokon i sve kao da se nije usudila da ga po želji svoga srca obujmi i pritisne na svoje grudi. - Pa piši nam, piši često, ti ne znaš kako će mi biti teško bez tebe. - Onda segne u džep i reče mu da klekne preda nju, jer će mu metnuti oko vrata sveti zapis. On je posluša, a ona ga blagoslovi pa mu pruži zlatan križić uz svete moći da ih poljubi.
- Ovoga ne skidaj nikada s vrata - reče mu - čuvat će te od zla, u to sam ime dala oboje blagosloviti.
Tad se žurila da mu križić sa svetim moćima ovjesi oko vrata, no uto je ušao u sobu Stipančić.
- Što to radiš? - upita je on.
- Naše ženske stvari - odvrati mu ona smiješeći se kroz suze.
- Samo to spremi... Ti bi mu za sveučilište utisnula i čislo u ruke...
- Božje pomoći svagdje treba - reče mu ona uvrijeđena i kroz stisnuto grlo.
- No da, da... Ali toga ne treba.
Kad je služavka javila da je kočija pripravna, poviče Stipančić Jurju:
- Idemo, reci majci zbogom.
Nije se više mogao protiviti očajnomu plaču Valpurginom koja je k sebi stiskala i ljubila Jurjevu glavu. No onda reče opet: - Hajdemo! - i pođe prvi iz kuće.
- Eto, da se još samo s Lucijom pozdravio - reče Valpurga i poljubi još jednom jecajući sina: - Znaš, piši nam često...