Posljednji Stipančići/I

← Naslovnica

Posljednji Stipančići —  I. autor: Vjenceslav Novak

II →

U jednoj od najstarijih podsvođenih kućica, s ulazom preko strmih kamenitih stuba i balature nad kojom je više vrata uzidana nakazna ljudska glava - tupa, na nepogodama vremena gotovo sasvim iščeznula nosa - sjede u tijesnoj, a jedinoj u svojoj kući sobici dvije ženske glave; starija suhonjava, sitna, crnomanjasta žena od četrdeset i šest godina, i mlađa, djevojka od dvadeset i dvije godine. To je gospođa Valpurga Stipančić, udova iza patricija i građanina senjskoga Ante Stipančića, i njezina kći Lucija, djevojka naoko mnogo mlađa od svoje dobi; njezin bijeli, fini, gotovo prozirni ten slabašnoga lica s ozbiljnim tamnosmeđim očima sjeća na petnaestogodišnje ili šesnaestogodišnje djevojčice što je jučer ostavilo zatvor kakvog strogog ženskoga instituta. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo i nježno lice s dugačkim, fino sadjelanim nosom i jasno crvenim usnicama na starinske portrete mladih aristokratkinja, a ne zaostaje joj za takvim portretom ni vrlo tanahan pas visokog struka ni malene, jedva zamjetljive djevičanske grudi kao u četrnaestogodišnjeg djevojčeta.

Lucijina mati nije tijelom nimalo kršnija od svoje kćeri. Brižan pogled njezinih tamnih i upalih očiju odaje patnju mnogo kušanoga čeljadeta. Ona svraća svaki čas pogled pun skrbi k naslonjaču gdje sjedi Lucija, no iz tog navoranoga i prerano postaraloga lica zaplamsa svaki čas i jasna izjava nade što se umiješa u izraz velike ljubavi materinjega srca.

Teče godina hiljadu osamsto trideset i četvrta, a zimi je. U malenoj, niskoj pokućstvom prenatrpanoj sobici zrak je pretopao i težak te ga slabe Lucijine prsi udišu s očitom mukom. Tik podnožja dvaju velikih kreveta dopire svojom šiljatom kapom obla, željezna peć do samoga stropa. Na širokom borou koči se između šalica i drugog porculanskog posuđa starinska ura s glazbalom i s kukavicom: težak, ovelik i okrugao stol s urezanim arabeskama od raznobojna drva okružen je sa šest tamnocrvenih mekanih stolica, kanapetom i ogromnim starinskim naslonjačem u kojemu Lucija gotovo sav dan probavi. Na stolu gori u visokoj mjedenoj svjetiljci u jednom od triju rožaka nemoćno i neveselo svjetlo. Dva prozorčića s dvostrukim staklom i vrata zatisnuta su vrlo pomno kudjeljom, a zrak je u sobi još više iskvaren i nasićen isparinama s peći po kojoj Valpurga pospe sad nešto smrvljena sladora, a sad je polije octom, te od kađenja borovice što je ona sipa po žeravici na željeznoj lopatici. Kad je naime jednom Luciji vrlo pozlilo bilo, sklonila se njezina mati da joj pozove liječnika; ali kad je taj odrješito zahtijevao zračenje sobe gdje boravi bolesnica, zahvalila mu gospođa Valpurga na daljnjim posjetama s neslomljivom odlukom da se već nikada ne uteče za pomoć bezdušniku koji bi joj eto ubio dijete; ona je bila uvjerena da je prehlada jedan jedini izvor svim teškim bolestima.

Sobica gdje gospođa Valpurga sa svojom kćeri dane i noći boravi, gleda u tamnu i usku uličicu; a kako je neprodušno zatvorena naprama vanjskom zraku, prodire u nju samo šum od strahovite bure što pokoji put potrese kućicom iz samoga temelja. Inače vlada tu jedina neprekidna i jednolična tišina i polumrak kao u kakvoj kapelici na osami sred pustoga polja. Valpurgina poslužavka Gertruda koja se sa svoje troje djece stisnula u konobi jedne od susjednih kućica, ne zaboravi reći, kad god tu uđe bilo po poslu bilo da donese izvana kakvih novica, da čovjek u toj sobici ne može a da se ne prekrsti kao u kakvoj kapelici. Osobito kad pogleda na oveliko raspelo između obaju kreveta ili kad vidi gospodičnu Luciju tako sitnu, lijepu i milu baš kao onu sveticu u stolnoj crkvi što je na desnom žrtveniku stidno oborila svoje oči. Mada Gertruda ovu svoju primjedbu ne zaboravi gotovo nikada ma se i pet puta u jednom danu navratila u sobu ka gospođi Valpurgi, to joj se ipak Lucija svaki put nasmiješi, a taj smiješak odsijevne i na skrbnom licu njezine gospođe majke. Siromašnoj Gertrudi, koja se bori da prehrani svoju dječicu, ne izbjegne dašto ni smiješak gospodične Lucije ni udobrovoljeno lice njezine gospođe majke.

Baš je gospođa Valpurga obašla valjda po deseti put sobicu sa željeznom lopaticom iz koje se pucketajući dizao mirisav, bijel i težak dim borovice, kad se začuo u tamnoj ulici kroz urlanje bure krik ljudskoga grla.

- Sveta Lucijo! - prekrsti se gospođa Valpurga - što se to danas zbiva u gradu?

- Ta pogledajte kroz prozor, čega se bojite? Eto, može da pogori sav grad, a nas dvije ne bi znale ništa - prigovori joj Lucija. - Prozor?! Bugo budi s tobom! Strpi se, ta Gertruda mora svaki čas doći.

Lucija uzdahne i poprati nestrpljivim i bolnim licem majku koja je nosila iz sobe kadeću se lopaticu.

Malo zatim čulo se tik same kuće kako se kroz strašnu buku bure talasaju obijesni i sitni glasovi dječjih grla u koja se gdjekada umiješa i surovo, iznemoglo grlo odraslog čovjeka.

Lucija pogleda k prozoru da uhvati kakav jasniji glas s ulice. Kako bi rado otvorila prozor da vidi bilo kakav život na ulici! Ta njoj je evo po majčinoj odredbi već blizu dvije godine ograničeno sve znanje o životu u gradu samo na kazivanje poslužavke Gertrude! A danas u toj budnoj zagonetnoj noći nema tako dugo ni Gertrude da unese malo - samo malo života u tu vječnu tišinu gdje se čini da pod žutim nemoćnim svjetlom uljanice umire sve što je okružuje, laganom smrću starosti.

Ah, ta mati koja ne umije već ništa - baš ništa nego da preporuča ustrpljivost!... A da ona zna kako gdjekada dođe nešto da razbije prsi, da provali bijesno iz izmučenih moždana... pa da ovako sapeta kao ropkinja prokune sve!

Luciji udari u lice rumen, i oči joj se ovlaže kao da će plakati. Onda se stane boriti proti tome što se burka u njoj protiv sužnjevanja u toj tijesnoj, mrtvoj sobici. Kao svagda u takovim časovima, dođe joj na um mati koju je jednom provalom svoje srdžbe razbolila toliko te je sirota nekoliko časaka ležala bez svijesti. Jedva su je vratile k sebi uplašene susjede - vratile je gotovo već mrtvu k životu. To zatomljivanje vlastite si duše stoji je gdjekada nevjerojatnih muka i prijegora, ali ona još smaže odnekuda snage; pogleda k raspetom Isusu i moli i sili se da razumije svoju molitvu, i to je smiri.

Ono plamenasto rumenilo što joj se bilo stalo naglo zalijevati licem, iščeznulo je i sada lagano, i oči joj poprimile opet svoj ponekad uzvišen izraz blage mukotrpnosti. U grudima joj se naglo nad utišanim valom pojavio ugodan - silno ugodan poćut nečesa što može da joj zatomi sve druge osjećaje i zanese svu pamet. Danas je naime već bio dan gdje bi moglo stići njegovo pismo. Ono krvavo crvenilo što joj je kao umjetno bojadisano vazda zalijevalo usne i jabučice, kao da se sada nježno rastočilo sve dalje po finom bjelilu njezina lica, a široko otvorene oči zagledaše joj se dugim sanjarskim pogledom u neizvjesnu točku na niskom stropu gdje je šarovito u polumraku igralo svjetlo iznad slaboga plamečka iz brončane svjetiljke. Činilo joj se sada da već laglje diše u tom teškom, zakađenom zraku i da onaj plamečak na svjetiljci nije više onako žut i turoban kao svijeće kod tihe mrtvačke mise...

Kao da se vratio toj grobu sličnoj sobici prijazni susretaj željno raskriljenih ruku nečega nevidljivoga... od same misli na ono za čim sva čezne pritisnuta s dana u dan u tom naslonjaču... I isto starinsko pokućstvo - izim majke i Gertrude jedino njezino društvo - kao da se razbadrilo iz svoga vječitoga mrtvila... Kako su inače užasno dugi i teški časovi kad i te starinske ukočene stolice, i krevet, i peć, i ormar utonu u tupo svoje mrtvilo u kom kao da ne zatajuju svoje nespokojnosti. Kada u takvim časovima pritvori oči, ožive one slike nadutih lica na željeznoj peći, ožive pukotine i uresni cvijeci i grozdovi i lišće na stolcima, ormaru i krevetima, pred njom se stvore prava pravcata ljudska lica, zlovoljna, ojađena, namrštena čela, poluzatvorenih očiju, trpko stisnutih usnica - ah, u svima jedno, vječito, neumoljivo nezadovoljstvo, dosada, sapetost, muka i uzaludni vapaj za životom!... U duši joj se tada stane dizati očaj i bijesna žudnja da rastrga te vezove oko sebe, da kroz prozor pobaca to staro, vijekom nezadovoljno društvo namrgođenih lica, da - da - - - a tad se sjeti majke pa klone u naslonjač, klone satrta, bez volje, bez snage i bez nade, a očima joj se zaliju tople i gorke suze čovjeka patnika.

Poštar! Marko! - klikne naglo Lucija, i samo misao na skrbnu majku mogaše je suzdržati da mu ne pođe sama otvoriti vrata. Jedva što je od samoga ushita sklopila ruke, uđe u sobu za majkom stari listonoša Marko, davni znanac njihove kuće, a sada - blizu dvije duge i puste godine - jedini čovjek koji svakoga mjeseca donese slatke nade njezinom srcu; jedini koji unese pravoga života u taj grob! - Pismo za gospodičnu! - reče važno Marko pozdravivši Luciju.

- Hvala, Marko, hvala! - reče mu uzbuđeno djevojka dok je starac pred slabim svjetlom kopao po velikoj kožnatoj torbi.

- Evo ga! - digne najposlije jedno pismo sa samog kraja, a onda metne pred Luciju nekakvu tiskanicu i pruži joj olovku: - Potpišite...

- Eto, kako nam se gospodična krasno drži - reče on laskavo dok je Lucija pisala svoj potpis - bijesa ste vi bolesni, vaše lice na kazuje bolesti!

Lucija se prijazno nasmiješi, a mati, koja je sa strane uprla svoj zaljubljeni pogled u nju, reče Marku:

- Hvala bogu, sad je dobro! Eto, kolika bura i zima ove godine, a ona nije još zakašljala.

Tek što su se za Markom zatvorila vrata, primaknula je Lucija k svjetiljci pismo. Mati se povukla u tminu, do peći, i što je više nepritajenom snagom izbijalo na nježno lice i sjajne Lucijine oči zadovoljstvo mlade duše, to su skrbnije mračile majčino lice duboko urezane crte oko njezinih usta. Smiješak što je djevojci već kod naslova u pismu zaigrao na suhim i žarkocrvenim usnama, lebdio je poput ruže oko tih malenih usta i plovio nježnim licem, da se spline sa srećom što joj bijaše ovlažila krasne oči. Kad je pročitala pismo, nasmiješi mu se i pritisne onda na nj svoje suhe usne. No tada, sva zažarena od stida, pogleda oko sebe i u neprilici izlane da se jedva čulo: - Zar ste vi, majko, ovdje? - Gospođa Valpurga pričinila se pred kćerju kao da nije svega ni vidjela te se naglo izgubila iz sobe. A kad se našla sama u kuhinji, provale joj na oči teško zadržane suze, i ona opetova nekoliko puta riječ na koju se uz lamanje rukama iza svakog takvoga pisma kao da naviknula: - O bože, što će od ovoga biti? - Tad spusti nemoćno na prsi glavu, a njezin se duh badava otimao da pogleda u budućnost i dade malo izvjesnoga odgovora trudnomu pitanju: - Što će iz ovoga biti?

Tad naglo digne glavu i posuši rupcem oči jer se na stubama čula poslužavka Gertruda. Bog ne daj da još tko izim jednoga čovjeka pred kime to nije moglo ostati tajnom zagleda u bol njezine duše! Da onda tko izlane i pred Lucijom...

Gertruda je ušla u sobu tužeći se na zimu i buru i odmah izjavila da se već kod svoga ognjišta ugrijala; gospođa naime Valpurga nije dozvoljavala da se uđe k Luciji s ledenim zrakom u haljinama, a pogotovo pripisivaše ona noćnomu zraku tajnu, neprijatnu moć po svakoga čovjeka.

Ušavši Gertruda za gospođom Valpurgom u sobu, nije zaboravila opaziti:

- Gle, večeras ste opet lijepo rumeni kao ružica.

- Molim vas, Gertrudo, kakva je to večeras buka po gradu? - upita je Lucija. - Čisto sam zaboravila da upitam Marka.

- Ah, bura, moja gospođice! Ne možete gradom nikamo nego da se rukama hvatate zida. A na moru, bog sačuvaj, lagum od neba do zemlje. Malo te se nije dogodila velika nesreća. Nekomu talijanskomu brodu pokidalo konope kao konce, a lanci, kazuju ljudi, pucaju na zimi kao staklo... Držao se samo još jednim konopom, a da je i taj pukao, bilo bi ga rastreslo gdjegod dolje o školj. Ni miš se ne bi spasao! Digao se na moru vapaj, da ti je zeblo srce. Napokon su ga spasli, a meni se od straha tresu noge evo i sada.

- A kakva je vika bila oko naše kuće?

- Naš susjed Bačvica opet se opio. Zaslužio kod spasavanja broda tri cvancige pa ih zapio, a kod kuće mu četvero djece bez kruha i ogrjeva. Da se bog smiluje! Tu se eto izvalio pijan pod samom kućom, pa došla djeca da ga draže. Ta znate našu djecu.

- Eto na - reče gospođa Valpurga - koliko smo se mi ustrašile, a radšta! Lucija zapravo manje od mene, jer ne znam odakle joj tolika srčanost.

- A, mladost, hernon, mladost, da šta - polaska Gertruda Luciji.

- Šta je još nova u gradu? - upita Lucija.

- Nema, gospodično, baš ništa. A molim vas na ovu buru ne izlazi iz kuće nego tko već mora, pa se ništa i ne događa što bi se dalo pripovijedati. A ja opet nijesam od onih pokućarka koje ne mogu živjeti nego da lete od kuće do kuće pa raznose gradom novice i laži. Gospođa Valpurga kimne povlađujući glavom akoprem se Gertruda nije nimalo mogla izuzeti od svojih sestara u pogledu poroka što im ga je spočitnula.

- Nešto sam čula, ali izbrbljala je to moja susjeda Marica, pa bog zna koliko će biti istine.

Gospođa Valpurga i Lucija dignu izvjedljivo glave jer je Gertruda otežući i važno naviještala svaku svoju novicu.

- Ženi se Andrija Veronez... Puška ga ubila... i doba mu je! - nastavi smiješeći se glasno Gertruda. - Ta nema mladić nego šezdeset godina, a uzimlje Tonku Mandićevu s Velikih vrata. Vi je dašto neće poznati, još je dijete; veli Marica da joj nema nego šesnaest godina. Krasan par! O vraže, je li tko to već čuo! Može li tu biti sreće?

- Znate li još šta? - upita Lucija uprvši se bijelim i mršavim rukama o strane naslonjača.

- Stanite, gospodično, da se sjetim gdje sam sve bila... Da! Ovo mi je pripovijedala tržica Bare, što pokraj škole prodaje djeci voće. Jutros su našli tu vrh samoga grada smrznutoga dječačića od dvanaest godina. Lane mu umrla mati, otac doveo u kuću maćehu, a ona ga otjerala... i eto! Velim ja, pravo su stari ljudi rekli: Sila boga ne moli.

- Sirota!

- A još jedna velika novost u gradu. Došla je zapovijed da se drveni most u luci ima srušiti i graditi novi, širi i dulji, od samog tesanog kamena. To sam čula od Anice zidareve, a onda od Julke pilotove - onda će biti istina. I pravo je da se i našemu gradu nešto dade. Drugdje po svijetu kažu da je vidjeti svake ljepote, a kod nas sred luke ona drvena nakaza, da polomiš noge... A što sam još čula, malo te nijesam sirota zaboravila! Jure Škiljavac tužio u magistrat vlastitoga sina, jer da ga je izbio što mu nije htio dati novaca. Recite, hernon, recite i vi, gospodično: Je li se to već kada čulo? Sin diže ruku na oca, a otac sina tuži... Kako bi nam bog dao dobro? Pa to su još gospoda i bogati ljudi!... Svega eto može čovjek da čuje i doživi!... A to sam čula od same Kate, žene krojača Tome. Onda sam bila pošla k dimnjačarevoj Terezi, ona je žena pametna, svašta dozna. Ali u to se dogodio taj vapaj na moru, tamo sam se zabavila sve dosada pa nijesam uboga dospjela da čujem ima li još šta nova u gradu.

Zatim je završila Gertruda kao svaki put s poslovicom kojih je svu silu napamet znala, ali svaku skroz na krivom mjestu upotrebljavala. Večeras je uzdahnula:

- Svega čujemo, svega, moja gospodično! A ja sve kažem da su stari ljudi imali pravo kad su rekli: Mudroj glavi jedno oko dosta... Poljubivši gospođi Valpurgi ruku, zaželi objema laku noć i ostavi ih opet same.

Gospođa Valpurga stajaše još časak prekrštenih ruku pokraj peći i poziraše svojim skrbnim pogledom prama kćeri kojoj su lijepe tamne oči gledale zamišljeno nekuda u daljinu; njezine misli bludile su bez dvojbe nekuda što je bilo dalje, veće i veselije od te mračne, nevesele i tijesne sobice. Majka je držala da vidi na Lucijinom licu izraz ugodne poćuti, zato se usudi da je nagovori:

- Lucijo... možda bi htjela večerati?

Lice se djevojci naglo smrkne, te se obrati k majci plačnim i tjeskobnim glasom razmažena djeteta:

- Ah, zašto me mučite neprestano tim pitanjem o jelu... Ta velim vam: ja nijesam nikada gladna.

- Srce moje - reče joj mati ljubezno je koreći - ta moraš jesti. Kako bi ojačala, da ne jedeš? Eto, Gertruda će imati pravo, preslabio ti želudac, pa zato nemaš teka za jelo. A večeras nemaš evo ni vrućine.

Gospođa se sagne nad kćerku i metne joj suhu, navoranu ruku na čelo bijelo i glatko poput slonove kosti.

- Nimalo! - reče zatim jasnim i veselijim glasom. - Lucijo, imaš eno jošte četvrt pileta... reci, kako bi najvoljela da ti to pripravim?

Lucija uzme raznježeno oponašati plač, a majka joj gledaše zaljubljenim očima u bijelo, sitno i lijepo lice i hinjaše da se srdi:

- Eto, Lucijo, s tobom mi je teško... ti mi ne bi nikada po volji učinila.

- Ne, majko... nije tako! - opre se Lucija poput djeteta, a onda uzme majčinu ruku i poljubi je.

- Brzo dakle, reci brzo! - žurila se majka, ali ne htjede da izvuče svoju ruku iz Lucijinih ruku. - Danas ti je, dušice, skroz dobro?

- Zar nijesam zdrava?

- Bogu budi hvala! - Majka se zamisli, a onda se naglo prene: - A što čekamo? Da ti dakle spečem?

- Ah, samo da nema toga jela... No ne srdite se odmah!... Slobodno specite... priredite kako vas volja... vidjet ćete da ću jesti.

Kad je majka otišla u kuhinju, ustane Lucija sa dosta napora sa svoga naslonjača, pođe lagano k starinskomu borou i uzme u ruke sliku što je tu među množinom raznih sitnih nakita stajala na stalku izrezanom njezinom rukom. Slika je prikazivala mladoga čovjeka od dvadeset i sedam godina, s ovelikim brkom i sa točno razdijeljenom kosom po sredini tjemena, pa s pomoću pomazala čvrsto i glatko počešljanom prema objema stranama glave. Lice je imalo bljutavi izraz aristokratske, jednostrano i površno odgojene djece bez duha i bez krepke mladenačke svježosti. Tijelo je bilo odjeveno u staromodnom fraku i uskim svilenim potkoljenicama.

Lucija gledaše časak strogim pogledom u lice slike.

- No... gledaj mi u oči! - reče ona tiho; - gledaj čvrsto, ravno, da vidim već jednom jasno što je istina. Oprosti... ti, čovjek kavalir, učen, ugledan i bogat, kako bi ti mogao varati sirotu osamljenu djevojku? No... gledaj mi čvrsto u oči! Zar bi tvoje oči bile mogle varati i onda... Čuj, Alfrede! Ja sumnjam: Ta reci jasno, otvoreno: Kad će to biti da me dođeš osloboditi iz ovih uza? Ja sjedim u onom starom naslonjaču med njegovim mrkim drugovima i često mi bude kao da se ova tijesna četiri zida sve stežu i da se niski strop nada mnom sve spušta k momu tjemenu, i biva mi da vičem: Ugušit ću se... pomozite, ugušit ću se! Pa onda plačem i sakrivam oči da ne vidim ovaj grob živih! Najvoljela bih da je sve gotovo, da me mrtvu nose odovuda gdje propada moja mladost: još mogu samo da vidim tebe... da ti pružim ruku, možda me izvedeš tamo gdje je široki svijet, gdje je svjetlo, gdje se giblju pravi, živi ljudi! Da nijesam još zdrava? Ako nijesam, pa ti mi donesi zdravlje! Zar bih ovdje mogla ozdraviti? Nu pogledaj mi otvoreno, iskreno u oči: Zašto, ako me ljubiš, i ne dođeš po me?

Smiješak što je Luciji još maloprije lebdio oko usta, iščeznu, usne joj se trpko stisnu, oči joj se zamute, i ona skrije lice među ruke i stade od same težine u duši jecati ne spustivši iz očiju nijedne suze...

Dotle je gospođa Valpurga prigledavala oko večere. U maloj zemljanoj posudi cvrčalo je nad žeravicom pileće stegno, a s kraja kipjela je u lončiću voda u koju je gospođa Valpurga nasula uz nešto masla suhih korica kruha. Već je godina dana što joj je taj suhi kuhani kruh pored kave gotovo jedina hrana. Pred Lucijom tvrdi da je to za nju najslađe i najzdravije jelo, no istina je da se ona tako hrani poradi svoga siromaštva što ga ne smije odati kćeri. Zapravo, ona vjeruje već napo i sama varkama kojima zavarava to svoje dijete; a ono je sili da skriva istinu. Lucija ne podnaša sa nimalo strpljivosti svoju bolest; često znade natjerati i sebe i nju u očaj bijesnom provalom svoje nestrpljivosti, a što bi bilo, da joj se otkrije sva istina?

Od svega imutka njihove bogate kuće ostala je još samo ta kućica s tom jedinom tijesnom sobicom, a sve je drugo otišlo na Lucijinog brata Jurja... A što da joj otkrije i drugu, daleko strašniju varku?

Gospođa Valpurga stisne usne kao da se boji te joj ne bi i samim dahom izletjela na usta ta tajna koja bi mogla da na mjestu ubije Luciju... I stara gospođa uzme mehanično miješati kruh što se raskašio u kipućoj vodi, i gledaše u tu siromašnu večeru svojim zamišljenim, punim brige očima kao da već nema svijeta, ljudi ni događaja, već da ta tijesna sobica u kojoj boravi s Lucijom, i još tješnja hladna kuhinja u kojoj se kroz dimnjak čuje strahovita grmljavina bure, ispunja sve njezine misli i osjećaje... Dvije joj suze kanu naglo niz nabrano lice, a na usta joj se otme opet sto i sto puta spomenuta briga: - Bože, bože, što će iz ovoga biti? Da, što će biti? Ona ljubavna pisma što ih Lucija raskošno k svojim uvelim grudima privija, nijesu nego prosta varka, laž... Ona vara srce svoga vlastitoga djeteta. A kako bi i mogla drugačije? Da joj reče: "Oprosti, Lucijo, ja sam te morala varati, a on se možda već oženio... to ne piše on nego drugi po naputku tvoje nesretne majke..." Da joj to reče? Da uzme nož i sama ga rine u srce toga bijednoga djeteta o čijem životu visi njezin život? - Bože, bože, što će iz ovoga biti? - hukne opet gospođa Valpurga miješajući mehanično drvenom žlicom po malenom lončiću.

Ako joj i nijesu htjele teći suze, ona je opet po samoj navici oprala hladnom vodom oči, jer je Lucija nije smjela vidjeti da plače. Kad bi joj gdjekada iz sve muke što bi joj se skupila u duši kanula iz oka i samo jedna suza, Lucija bi to poznala.

- Majko, vi ste opet plakali... Recite, zar mi je gore? Ne varajte me, ja volim da mi kažete istinu! - A onda bi odmah zapala u grčevit plač i očajanje:

- Jao, ja ću umrijeti... ja moram umrijeti! - Prisilivši lice na prijazan smiješak, opipa se gospođa Valpurga još jednom po očima pa pođe nesigurnim korakom i s izvjesnim strahom - kao svagda - kroz mali hodnik prema sobi.

Čim je otvorila vrata, lecne se, a srce joj uhvati strah. Lucija je bila pružena na starom kanapetu s plamenastim rumenilom na suhom licu što je inače uz krasne njezine oči dizalo to bijelo, bolesno lice pod obilnom tamnom kosom do idealne ljepote.

- Što je, srce? - šane bojažljivo gospođa Valpurga i ostane sred sobe.

- Večera je gotova - reče opet nakon stanke, a Lucija je pogleda kratkim pogledom očiju iz kojih je sijevalo ono česa se stara gospođa najviše bojala.

- Ništa zato ako ti je vruće, samo si ti tako strašiva - reče Valpurga nesigurnim, malone dršćućim glasom koji je u grlu zastajao. - Majko... majko! - vikne sada Lucija zakopavši obje ruke u svoju bujnu kosu.

- Ne, dušice... ne, zlato!

- Mučite, majko! Zar ne vidite kako sam nesretna? Što me tješite? Što mi još možete reći? Što već nijesam čula od vas u ove dvije strašne godine!

- Zlatno dijete! Bog je dobar.

- Ne vjerujem nikomu, čujete li, nikomu i ničemu! Recite samo još jednu nesretnicu koja je bjednija od mene, pa se neću tužiti nikada, podnašat ću sve pokorno kako god mi naložite... Moja mladost, moje nade... sve propada... propada na moje oči: zar ne vidite da mi pomoći nema, da moram umrijeti? A vi ste me zatvorili u ovaj zatvor gdje ne dopire do mene ni svjetlo sunca ni glas ljudskoga grla: vi me ubijate, vi, moja mati, gore nego moja bolest... Ne govorite! Neću da vas čujem! Ne vjerujem nikomu, ničemu ne vjerujem, čujete li?

- Lucijo, moja slatka Lucijo! - plakaše joj mati ne otirući suza što su joj obilno tekle niz lice.

- Ne govorite mi, sve sam čula! Zar ne molimo već dvije godine svaki dan? Zar ne postimo? Zar ne živimo kao opatice... i gore, sto puta gore u ovoj čami gdje se gušim? Velim vam: Šutite! Svi su me napustili, komu ću da se utečem? I sama je smrt meni nemilosrdna, vuče se podlo i kukavno, samo je uprla u me svoje gladne oči da ih gledam neprestano pred sobom... Prokleta smrt... Zar bi joj bila muka, da je pravedna, uzeti ovaj kukavni život?

- Lucijo, slatka moja Lucijo! - sklapa pred njom mati svoje ruke.

- Ta gledajte, zar su to djevojačke ruke? Ovo djevojačke grudi? Ne naličim li djetetu kakova ubogara koje se nije još nikada do sita najelo? Pa vi me još hoćete da tješite... vi! A načinili ste od mene živi kostur u ovoj tamnici bez svjetla i zraka! Da, vi ste mi mati! Ne govorite, otiđite samo...

- Lucijo! - plakala je pred njom jednako uboga starica.

- Boli vas duša, dašto, sad pošto ste evo dovršili ubojničko djelo na svojoj kćeri... Sina svoga potražite, a mene ostavite! Lucija se okrene od majke, i sad je nastala duboka tišina okružena silnom grmljavinom bure... Samo se čuo tih, otegnut plač gospođe Valpurge. Najednom zaplače i Lucija.

- Alfred... Alfred... Eto, što je učinio od mene, a sada... kako mogu vjerovati da mari za me? To su riječi... samo riječi! Takova pisma pišu djeca, a ne čovjek koji... Kakova je to ljubav? Ja sam mu anđeo, sunce, zvijezda... dašto! Tako šta lako se izmisli kad treba ludoj djevojci nasuti u oči prašine... Da me ljubi, zar bi on mogao duge dvije godine izdržati a da me ne vidi?

- On čeka, dušice, dok ozdraviš - reče sa strahom gospođa Valpurga.

- I on? Dakle dok ozdravim, a sada... zar mu sad nijesam ništa?

- Doći će on najednom, kako ne bi?

- Doći da... možda na moj sprovod... a bog zna hoće li i to!

- Lucijo, što to govoriš?

Lucija ne odgovori, a gospođa Valpurga pođe na prstima k kanapetu, sjedne skraja i metne svoju suhu ruku na njezino čelo.

- Ta eto, nije ti čelo toliko ni vruće. - Tad joj otare s lica znoj i uzme joj ruku.

- Ni ruka... Ti se preneš od svake malenkosti. Zar ćeš spavati? - upita je tiho nakon stanke.

Lucija je mučala.

- Čuješ li kako se večeras nadula bura? Naša se kućica trese od temelja, gdje smo mi u zatvorenoj ulici. A kako mora biti dolje na moru?

Proteklo je neko vrijeme u šutnji, a tad Lucija okrene k majci lice i pogleda ju nježno svojim sjajnim očima. Usta joj bijahu malko otvorena, te su se iza crvenih usnica vidjeli krasni, poput mlijeka bijeli zubi. Na slabom joj licu plaminjao još neznatni ostatak rumenila plinući prekrasno s djetinjim smiješkom što joj je titrao oko usnica. Mati se sagne i poljubi je slatko u otvorena usta.

- Opet sam vas srdila, majko - reče nježno otežući Lucija i poljubi majci ruku.

- A zašto si? - reče mati gladeći joj i poravnjujući kosu.

- Ti si dobra, oprostit ćeš mi...

- Ah, što ja! Ali tebi to, dušice, škodi.

- Eto: ja se ne mogu suspregnuti ako i znadem da će mi biti žao... Je li, majko, vi mi praštate?

- Ta velim ti, što se gleda na me!

- Morate reći: "Lucijo, ja ti praštam." No, recite!

- Ta znaš da praštam.

- Sve?

- Sve.

- I zaboraviti morate.

- Dašto da hoću.

- A i boga sam uvrijedila.

- I on ti je već oprostio... bog je dobar... A sad, Lucijo -

- Zapovijedajte, majko!

- Sad ćeš večerati...

Lucija stisne oči i namršti lice... Ne pogledavši majku u lice, reče odmah:

- Pa hoću... hoću... ali vjerujte, samo vama za volju.