Posljednje suđenje vješticama u Hrvatskoj
U razdoblju od 8. kolovoza 1751. do 4. svibnja 1752. godine vođen je sudski postupak protiv “zelinskih vještica”. Početak procesa nalazimo u tužbi stanovite Marijane Frajt iz Sv. Helene kraj Sv. Ivana Zeline protiv služavke Marijane Vugrinec zbog tvrdnji da je optužena Frajtovoj čaranjem oduzela desnu ruku i nogu. Na “dobrohotnom ispitivanju” od 8. kolovoza 1751. Marijana Vugrinec prokazuje ostale optužene kao “copernice”, na taj način opravdavajući sebe činjenicom da je bila zavedena u čarobnjačku družbu protiv svoje volje prebacuje krivnju na druge. Naime u izjavi danoj na saslušanju u nazočnosti podsuca zagrebačke županije Pisačića navodi da se prošle zime vraćajući se od svoje kćeri iz Vukovja namjerila na skupinu žena koje su se nalazile okupljene na raskršću četiriju putova na mjestu Veliko Gradišće. Među njima je istaknula Marijanu Fučkan, Magdu Brcković, Maru Brukec Katu Matijašević koje su je nagovarale da im pridruži.
Suđenje Marijani Vugrinec
Ubrzo je pod optužbom “da su čarobnjačkim i đavolskim umijećima škodile mnogim ljudima u životu i zdravlju, pa i stoci i zemaljskim plodinama” započelo suđenje. Marijana Vugrinec je dovedena u okovima pred sud i ispitana, i u potpunosti je zanijekala da je naškodila Marijani Frajt, te da ne zna tko joj je to učinio. Prijašnje priznanje u zatvoru pred podsucem Pisačićem od nje je dobiveno samo zato jer je “bila sapeta teškim lancem oko vrata, željeznim negvama i željeznim lisičinama i zato je bila uzrujana, pa ako je što izjavila, kako je bila uzrujana, toga se ne sjeća”. Iz svjedočenja Marijane Frajt doznajemo da ju je s Marijanom Vugrinec kao služavkom upoznao njen muž, koji ju je zajedno sa svekrvom Magdom Brcković stao nagovarati da uđe u družbu vještica obećavajući joj da će imati više mlijeka, te da će joj žito biti bolje. U slučaju odbijanja prijetili su joj klanjem nožem, oduzećem vida, ruku ili nogu, a sama Vugrinčeva ju je tri puta i izbatinala što je nagnalo Frajtovu da se vrati u roditeljski dom. Čak i po povratku roditeljima, prijetnje nisu prestajale, već su se nastavile pojavljivanjem spomenutih vještica noću, te zastrašivanjem po putovima. Na dan Sv. Blaža Marijanu Frajt su u dvorištu njenih roditelja napale vještice, među kojima je prepoznala Maru Vugrinec, Magdu Brcković i Maru Brukec. Naime, najednom je u unesrećenu udario jak vjetar te su joj se oduzele desna ruka i noga. Zadnjim naporima uspjela se obraniti i pobjeći u kuću gdje ju je šokirani otac stao bezuspješno kaditi blagoslovljenim prahom. Ukočenje ruke i noge potrajalo je sve dok joj Vugrinčeva nije namazala ruku nekom masti.
Samu priču potvrdio je svjedočenjem i njen muž Stjepan Frajt tvrdnjom da je i on sam bio primoran ući u vještičju službu. Optužene Mara Brukec, Magda Brcković i Mara Fučkan odbacile su sve optužbe protiv sebe kao lažne. Ovaj dio postupka kulminirao je odlukom suda da se M. Vugrinec podvrgne ispitivanju na mukama, dok se saslušanje ostalih optuženih prebacilo za sljedeću godinu. Marijana Vugrinec predana je krvniku u pet sati ujutro radi pronalaženja davoljih pečata. Kad oni nisu nađeni, podvrgnuta je mučenju vezivanjem ruku u šest sati i četvrt. Ispitivanje na mukama potrajalo je bez prekida do jedan i pol u noći sljedećeg dana, tj. do 17. prosinca 1751. godine. Riječ je o jednom od najduljih mučenja u našim progonima vještica, trajalo je sveukupno 20 sati i 15 minuta. Tek je nakon sat i pol provedenih na ljestvama priznala da ima dva đavolja pečata od kojih se jedan nalazio na grudima, a ubrzo je od nje dobiven iskaz koji se slagao s onim Marijane Frajt. Njoj je naškodila samo zato što ju je psovala, a izliječila ju je mašću kojom ju je i unesrećila. Marijana Vugrinec razlog zašto je stupila u vještičju družbu navodi činjenicu da ju je zaveo pogan po imenu Lucifer u spodobi psa, nakon što je naišla na skupinu spomenutih vještica okupljenih na mjestu Veliko Gradišče koje su se gostile kruhom i gibanicom. Lucifer ju je obilježio udarom šape po grudima čime je stupila u njegovu službu. Navodi i da je “živio sa njom kao muž sa ženom”. Na kraju je skinuta s ljestava jer je potpuno izgubila snagu. Samo pet sati kasnije, Marijana Vugrinec preminula od posljedica mučenja. Sud je donio odluku da se njen leš spali “na zastrašenje i užasni primjer drugima, a samoj Vugrinčevki na zasluženu kaznu“.
Suđenje Magdi Brcković, Mari Brukec i Mari Fučkan
Sudski postupak protiv preostalih optuženih nastavljen je iskazima svjedoka početkom 1752. godine. Tako npr. svjedočenje Ane Žitvić protiv Mare Fučkan navodi da je optužena urekla njenog muža koji je tada teško obolio zbog loših susjedskih odnosa. Dobiven je i iskaz Đure Frajta, oca Marijane Frajt koji potvrđuje iskaz svoje kćeri. Na ispitivanju optuženih bez muka one odbacuju optužbe, te sud odlučuje da se Marijana Brukec i Magda Brcković podvrgnu ispitivanju na mukama dok je Mara Fučkan oslobođena optužbi. Ova činjenica oslobađanja Mare Fučkan teško je objašnjiva s obzirom da su u to doba izricane uglavnom najstrože kazne. No, kako korupcija nije bila strana gradskoj vlasti u to vrijeme, moguće je da je upravo to razlog puštanja Mare Fučkan na slobodu. Ispitivanja na mukama Brckovićeva je priznala kako se s brojnim drugim vješticama sastajala pod jednim hrastom gdje ih je posjećivao vrag kojem je bilo ime Kralj. Također je izjavila da ima đavolji pečat na stidnome mjestu, te je i od nje dobiven iskaz koji se velikim dijelom poklapao s onime Marijane Frajt. Navodi vješticu Katu Matijašević kao glavnu u njihovoj vještičjoj družbi. O postupku protiv Matijaševićeve u zapisnicima nismo mogli pronaći ništa. Mara Brukec podvrgnuta je najprije stiskanju palaca što nije imalo nikakva učinka. Zatim joj je na nogu stavljena španjolska čizma. Također kao i Magda Brcković daje iskaz o sakupljanju vještica pod hrastom, no sad se navodi da su vraga zvale Gospodinom. Navodi da se čaranjima znala pretvarati u kravu, te da je sudjelovala u ubojstvu jednog čovjeka činima. Nakon priznavanja na mukama, Marijana Brukec i Magda Brcković osuđene su 4. svibnja 1752. godine na smrt odrubljivanjem glave, a njihove leševe su spalili iako je optužba tražila da budu žive spaljene.
Izvor
uredi- Ljetopis Svetog Ivana Zeline, br. 4, 2006., str. 56-58