Pereci, friški pereci...: razlika između inačica

Frntić, debeli paroh, baš se gegao svome prijatelju doktoru koji imađaše nos »kao kula livanska što gleda prema Damasku«1<ref>Salomon: ''Pjesma nad pjesmama.''</ref> i sićanu ženicu; — i u času kada je čuo kroz viku topot, opazi bijesno ždrijebe i onoga đidu koji mu je jamačno decimirao ruže. I reverendissimus potrči, no se zaplete u dugačku reverendu, posrnu in ipsissima persona, a glava mu se nađe u onome prahu kojim je pokojnik Job posuo glavu svoju. Ležeći, čuje kraj sebe tutanj kopita i smijeh bezbožnikov — Latro infernalis! (Pustahijo paklena!) — huknu za njim i ne ode doktoru nego kući, u svoju hladovitu sobu koja mirisaše ružmarinom i buđavom kožom. Zovnuvši redušu koja slučajno imađaše troje mališana vrlo sličnih velečasnome, zamoli je da mu doda trebnik i hladne obloge, pa leže na široki bijeli odar.