Pored cilja (Fragmenti)
| ← Naslovnica | Pored cilja (Fragmenti) autor: Antun Gustav Matoš |
|
postumno objavljeno |
[. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .]
Madame sans gêne. U Parizu je prezirao Sardoua, ali tu, pored moralnih, hrabrih i darovitih burševa, naduvenih od pića kao žabetine, tu bijaše Sardou genij tješitelj, a gospoda što se ne ženira učiniti mu se drski, veseli, tašti, bezbrižni, slobodni Pariz! kada pade zastor uz zvuke Marseljeze, Barešić viče iz sveg grla, premda mu je zabranjeno govoriti pod kaznu smrti:
— Vive la France! Vive la République! Vive la Révolution! A bas burši, sauerkraut sa kobasicama i sauerbeamteri bez kobasicâ!
Vičući tako i nadajući se smrti — probudi se, nađe na svom ležištu, ustane i od radosti ode te se napije, prvi i posljednji put u Parizu. Svega se toga sada sjećaše u toj pospanoj zagrebačkoj večeri, u času kada se u Parizu još ne misli na souper, i grad Bune, Ljepote i Duha dođe mu kao haos od svjetla, nebuloza, vulkan, okean! Pjevanje preko puta prestade i on osjeti, da to [............................ .......................................................]
— O, molim! Izvolite! I meni je dosadno. Gospodin je dakle iz Amerike?
— Ne rodom, ali dugim boravkom i navikama. Dolazim ravno odanle i sve moje zagrebačko vrijeme sprovedoh bez simpatijske riječi. Ja sam Petar Šulentić, Primorac, putujem poslom.
— Izvrsno, izvrsno! Milo mi je! A bijaste li u Francuskoj, u Parizu? — Malo. Na prolazu.
— Divno. Kada dakle bijaste tamo — o, da znate zašto me i koliko me srce tamo vuče! — zovite me Fifi. Kao da fućkate. Fifi, Fifi, dođi simo, Fifi! Dođite dakle bliže, fififififi, i sjednite, taako!
— Godem, tako mi prsluka, gospođice-------Tako mi vjere, gospođice, da ste iskreni i živahni kao Francuskinja. Vi ste — ah, Fifi! Kako lijepo govorite!
— Divno. Fifi mi se sviđa, jer mnogo, mnogo čitam, pa sam čitala nešto, u prijevodu, dakako, o toj Fifici. Hee! Dakle ja Fifika, vi doktor Fifikus. Pravo moje ime — ali što vas to briga? Ja već zaboravih svoje ime. Poslali me zli ljudi u samostan, bijah išćerana, pa svašta, svašta, nisam više htjela niti smjela kući. Recimo da sam Karlov-čanka. Ali vas ne zanima moj krsni list.
Tako se sprijatelje. Fifi mu reče da je bila u Beču, da je krojačica, da dosta zarađuje, da je samo zato ušla s njim u razgovor jer joj se, ne zna sama zašto, silno, neizmjerno sviđa. Barešić se divio naći kod zagrebačke radionice toliko duha, pravilnog govora, obrazovanja, razuma i iskrenosti. Ne vjerovaše očima i ušima. Fifi je imala sve njegove poglede na svijet, na društvo, iste simpatije i iste antipatije, ponašajući se slobodnije za inat društvu. Mnogo više je čitala no što je doživjela, a doživjela je, čini se, mnogo. Ni sa roditeljima nije imala boljeg iskustva od njega. Još nikada se nije naglije upoznao, sprijateljio, zavolio. Zapitaju, onako izdaleka, o politici i zapanji se opazivši da su njene misli mladi i naivniji blizanci njegovih! Dabome da i on njoj vjerovaše kada gaje uvjeravala da nikada ne nađe srodnije duše od njegove. Osim Gabrijele nijedan ga stvor nije tako zanio, pridobio. Gledaše je kao čudo! Slučaj mu evo šalje Hrvaticu kakoj se u snu nije nadao! Najvećim naporom ponudi da ju noćas počasti, uvjeravajući je o svom sjutrašnjem odlasku u Crnu Goru, o kavalirskim namjerama.
— Čemu sva ta izgovaranja? Vi mi se sviđate i basta! Smatrajte me djevojčurom i menije to ravna Bosna. Vjerujte mi da me k vama privukla čudnovata sila. Najprije znatiželjnost, jer sam slučajno čula da je u našem gradu čudak, Amerikanac i anarhist, a ja obožavam čudake, Ameriku i buntovnike, jer obožavam sve što je apsolutno drukčije od ovih invalida i idiota. Čudi me samo da se nazivate Šu-lentićem, dok vas cio grad zove Vukovićem.
Barešić porumeni i obori oči.
— Samo vama rekoh pravo ime, Fifi. Ali to je sporedno, rekoste ovčas sami.
— Pa da i lažete tek u toj sitnici, što zato? Ime je posljednje kod čovjeka. Zato ja svog prezimena nikad nikome ne velim, pa ni onda kada moram. Mrzim roditelje, mrzim i njihovo ime!
— O, tu imate sasvim pravo. Ne, Amerika nema čuda ko što ste vi.
— Ostavite komplimente! Ovako, bezimeni, pred rastankom — možda zauvijek—, naći se povjerljivi, zaljubljeni na klupi, to je ljepše, iskrenije, slobodnije, nije li tako? Ime nije moje, a ja vam mogu dati tek što je moje.
— Tako je, draga, dobra, pametna Fifi! A što bi vi rekli da vam danas-sutra ponudim tu staru ruku? Kosa mi je doduše progrušala, ali gusta. Pedeset mi je godina, ali sam gladan žene, čuvajući se, tako mi očiju, za vas, Fifi!
— Ne govorite mi o staroj, poštenoj ruci i o poštenom, starom braku, jer odmah idem i više vas neću pogledati ni poznati. Gle ti fratra najednom! Zar vam ne kazah da iskusih da u najkršćanskijoj, najpoštenijoj kući može brak postati vječna muka? I vi mi to isto rekoste. Što mi dakle nuđate ruku, kao da sam željna prstena i popovske prodike? Ne, vi nikada ne postaste moj muž. Ljubavnik? Zašto ne? Muž? Nikada!
Barešić se sad osjetio mnogo konzervativniji od čudne žene, ali tako ga je zanijela da joj bez riječi cjeliva ruke, dršćući kao prut, zebući od strasti i od radosti. Zovne prvog kočijaša i zamoli ju da kod njega popije koju čašu šampanjca. Ona predloži da odu u kafanu, kupe šampanjca i čaše, pa da se izvezu u Maksimir, gdje ostavljaju kola i zorom se vraćaju. Barešić malo te ne pomjeri pameću.
Doskora se orila sve do zore najcrnjim lugom pjesma, mukli muški i srebrni ženski smijeh, klikovanje vile i rzanje kentaura, te se probudiše i promeškoljiše ptice na hvojama, dok ćarlija vjetar kroz pospano lišće u panskim, pastoralnim melodijama.
Drugi dan se spremaše Barešić na put za Senj, a u sobu uđe bez kucanja jak, visok narednik, vonjajući vinom kao zatvorena krčma pred zoru, pa se baci familijarno na divan, zakrčivši vrata. Barešiću otekoše na čelu žile kao guje, pa viknu, nesvjestan od gnjeva i mamurnosti:
— Napolje, bitango, ili ćete kroz prozor, na pločnik!
— Polako, polagano, polagacko, Šulentiću, Vukoviću. Vi se zovete Barešić i to mi reče, gotova na sve, jutros moja sestra, kojoj ste na povratku ispričali svoje doživljaje, svoje protuzakonite namjere i rekli svoje pravo ime.
— Što želite, govorite, lajte, jer —
— Mir, mir, šjor Andrijo! Ja sam ti brat, imenom Vlaho Barešić i ne bih ti došao javiti da si uhapšen kao vojnički bjegunac, da mi prokleta bludnica ne ispriča sve, sve — čuješ li, sve! Zar nisi vidio, bolan, da ta ženska ima tvoju i očevu gadnu ćud? Zar nas nisi dosta izmučio odbivši i od nas majku tvojom kurjačkom, razbojničkom ćudi? Govorim njemački, jer sa takom gospodom se ne govori fakinskim jezikom. Mogao [....................................]
| Povratak na vrh stranice. |