Pojila/II.

← I.

Pojila —  II. autor: Dinko Šimunović

III. →

II.

Jednom, pred večer, ležali smo na kupu sijena nedaleko od Pojila. Bijaše vrijeme da se dignemo, ali nas neki slatki umor još držao na stogu gdje smo se šapatom razgovarali.

Bregovi na zapadu već mrkom sjenom prekriše čitavo polje, a mi smo još prisluškivali čudnu mješavinu svakojakih glasova: mukanje, blejanje, rzanje i meketanje; šum rijeke i žamor lišća goleme trepetljike nad nama. Iz kovačnice dopirali oštri zvukovi bijenog željeza, a s obale pjesme i povici muškaraca, žena i djece.

U to doba na Pojilima bijaše najživlje iako se ondje po cijelu noć nalazilo čeljadi. Jedino prvih sati iza podneva rijetko se što čulo osim bezbrojnih cvrčaka na starim vrbama.

Čeljad s Podova silazila k rijeci o kojoj misli kao o nečemu što ih miluje i kazni, pa govorili da buči, šumi ili muči zlokobno: koliko je kada vode bilo u njoj. Uistinu ta rijeka davala je njima radost i obilje, budila tjeskobu, nadu, očekivanje i strah: zato što je kroz malene prokope natapala njihove livade i bašte, donosila plodnu crnicu iz šumskih gudura ili bi, rušeći obalu, pokrivala svilene livade tvrdim pijeskom... Napajala ih, osvježavala i veselila svojim žamorom ili bi davila njihovu djecu. Preko nje su gonili stoku u hladovinu planinsku; ona im mljela žito, išli su preko nje k manastirskoj crkvi na liturgiju, na vjenčanje i na krštenje. A ipak sagradiše kuće daleko u vrleti jer se blizu protezala bosanska međa s koje su nekad upadali Turci u polje odgoneći blago i mladu čobančad... Kad bi zastrujao večernji dah, začuli bismo iz krčme i gusle, pa nas je od njihova glasa, što se jednako ponavlja, hvatalo još više mrtvilo i drijem.

Poznavao sam čovjeka što gudi, kojeg zvahu samo Guslar, ali ni slika ni prilika starih naših guslara: nije znao junačkih pjesama ili ne bijaše voljan da ih kazuje. Nizao uz gusle jedino vlastite pjesme što ih smišljaše o savremenim događajima i živoj čeljadi, nerijetko baš na Pojilima gdje bi se lako svašta doznalo s Podova. Radi toga je Guslar bio na velikoj cijeni a znao se i koristiti svojom umjetnošću. Njegove su se pjesme učile i širile svuda po Krajini, a osobito one najnovije, dok se stare junačke pjesme zaboravljahu.

Kad bi obilazio selima da kupi vijesti, prilazili bi mu oni kojih bi se ticalo, žureći se da mu prikažu stvar kako bi željeli da se opjeva, i nosili darove. On ih primao od svakoga pa napokon stao pjevati kako mu se činilo da je ljepše, i uvijek se golema većina zadovoljila njegovom presudom. Zato se osokolio, pa i samog varoškog načelnika obručio svojom pjesmom, a Pojilima izvrnuo ime.

Bijaše to ovako: dva sela na Podovima zakavžiše se radi novog puta k Pojilima, i rasprava se o tom na općini dugo vukla. Za to vrijeme stizali načelniku darovi s obadvije strane. Napokon, kad se seljani istrošiše i prestadoše nositi, izjavi načelnik, kad se već ne mogu složiti, neka se uopće i ne gradi novi put. Ovu seosku parbu i načelnikovu presudu ispjeva Guslar pjesmom u kojoj Pojila nazva Pojela, a tako im i danas ona dva sela kažu.

Te večeri nije nam se mililo slušati Guslarove pjesme, već odlučimo poći k rijeci da se oplačemo hladnom vodom i stresemo ono mrtvilo sa sebe.

Čim smo se pridigli, ugledasmo kraj sebe mršava, zamišljena čovjeka gdje lagano korača držeći u ruci čudan štap kao biskup svoju palicu. Za njim drugi seljak, okrugla i rumena lica, plave kose, a brkovi mu, obrve i trepavice bijeli. To je besposlica Solan koji, čim nas ugleda, stade njihati glavom i migati obrvama na druga svoga, kao što se čini prema čeljadetu suludu, pijanu ili uopće smiješnu bilo radi čega. Odmah sam razumio pokrete Solanove češće viđajući čovjeka za kojim je išao: zvahu ga Bena, što je značilo budala, jer uistinu nijedan seljacima znani čovjek nije bio taki. Poljskog se i drugog rada davno ostavio, a sa svojim domarima je rijetko, već uvijek po gajevima, uz polje ili rijeku, pa bila zima ili ljeto.

— Dobar veče, gospodo! — reče Solan i prihvati Benu za rame. Očito htjede da ga ustavi i pokaže Bakoti koji ga je promatrao radoznalo i začuđeno.

Bena tresnu ramenom, no ipak zastade i pozdravi nas.

— Bog dao dobro! — odgovorimo i zagledamo se u njegov štap, jer ga ni ja, izbliza, još nikad nisam razgledao, a djeca ga se i žene strašno bojali.

Bila je to kvrgasta batina napravljena od nekakva s korijenom iščupana drveta. Od toga kvrgastog korijenja bile su zgodno izrezane životinjske glave kojima su dijelovi bili kao glava od zmije, patke, konja, jelena, a u sredini glava čovječja.

Bena je smućeno pogledao i kao da mu je bilo teško onako stati, pa lupkaše nestrpljivo batinom o livadu.

— Pokaži gospodinu staklenku, Beno! — progovori opet pratilac njegov namignuvši Petru kao da mu naviješta osobito iznenađenje.

No Bena se jače smrknu i ne htjede poslušati. Seljak stade tražiti pipajući oko njega.

— Pusti me, Solane, Boga ti, ja ću pokazati i sam. Ali što je gospodi stalo za ovim? — povikne srdito pa izvadi ne jednu već tri staklenke različita oblika i veličine, no u kojima, po onom sumraku, nismo na prvi pogled vidjeli baš ništa. Ali, kad ih uzesmo u ruke, spazismo kako se u njima svakojaki kukci penju jedan povrh drugoga.

— A što će tebi ovo? — upitam ga iako sam znao da ovakve životinjice skuplja, radi čega ponajviše i steče nadimak Bena.

Sad nam poče nabrajati imena tih životinjica, koje nazivaše skupnim imenom baje, a to su bile žrtve koje još nije prokušao da li će im opet narasti pojedini dijelovi kad ih otkine.

— Racima, guštericama i skakavcima — tumači on — kad im se otkine rep ili noga, narastu opet, a isto mogu živjeti jer u njih nije krv kao naša. Drugima pak neće narasti.

Dok je on tako govorio, Solan se jedva uzdržavao od smijeha i namigivao kao da traži neka se i mi smijemo, ili nam želi reći: — Samo slušajte, o čemu govori:

— Tvrde su to baje — govorio Bena dalje. — Gledao sam mrave kako ratuju i kidaju noge jedan drugom, a opet malo koji mrtav ostane. Zimi pak kušao sam i ovo: Nađem u kakvu šupljem drvu komad leda i u njemu zamrznutih mravi što su po ko zna koliko dana u njemu. Pa, čim taj komad k vatri primaknem, oni se otope i stanu veselo trčati kao da ništa nije bilo, pa bi me i ujeli gdje bi samo našli živo meso!

Bakota je, začuđen, slušao pažljivo gurkajući me kadikad, a Bena kao da je zaboravio gdje stoji: zanio se, i zlovolja iščezla bez traga s njegova lica. Pognuti mu stas oživio i činio se veći, bijeložućkasto lice sijalo zadovoljstvom, i s njega se odražavalo neko lukavo pitanje.

— A cvrčci — nastavi govoriti sa smiješkom u očima i na spuštenom brku — kakvu snagu imaju oni? Eno tamo Guslar, ljudina od sedamdeset oka, igra se gudalom pô sata i bruji podglas... oznoji se i ne može dalje, već pije vino da se okrijepi, a onda počiva cijelu uru!

Govoreći tako, pokaza rukom na poljsku krčmicu otkuda jedva dopirala Guslareva pjesma i sumorni zvuk njegovih struna.

— A cvrčci! Kolišni su, niti jedu niti piju, a cvrče po cijeli dan. A znate li kako to oni čine? — upita i počeka odgovor.

— Ne znamo, kaži! — reče Petar.

— Ne znamo! — rekoh i ja.

Bena se osmjehnu kao djed unučadi i nastavi govoriti tajanstveno i važno:

— Kod glave, na prsima, ima on sa svake strane kao po jednu turpijicu... znate li vi šta je to? I onda neprestano tare jednu o drugu, i onda tako ciči kao kad naš kovač po čeliku struže! A vi ste mislili da on onako iz grla pjeva? Jest! Struže, struže povazdan i ne umori se, a Guslar, eno, počujte, već je prestao!

Uistinu, nije se iz krčme čulo ništa do nejasna žamora, a polje tamnjelo sve više i odisalo sve žešćim i opojnijim mirisima.

— A čime se onda hrani taj cvrčak, mislite vi. Suncem, suncem žarkim hrani se on: ono ga i grije, i goji, i snagu mu daje...

— Hi-hi-hi! — poče se Solan smijati sagibajući se i udarajući rukama po koljenima, a smijao se i Petar.

No, na moje veliko čudo, Bena se i ne obazre na njihov smijeh, već progovori iznova:

— Kad se počela graditi naša crkva, došao ja da vidim šta se to radi. Hodam po crkvi i opazim u otvorenom fenjeru što se nosi u litiji na Veliki petak, malog leptira, leptiricu, u nas je zovu vještica. Zatvorim vratašca pa sam dolazio svaki dan i više puta, a kadikad i kasno uveče, da vidim što čini. A ona samo leti i uvijek leti udarajući žestoko sad u jedno sad u drugo staklo i ne stoji nikad, ne počiva nikad, i tako cio mjesec dana! A onda je neko pustio: ne bilo je unutra ni žive ni mrtve... I ko zna dokle bi ona tako udarala i letjela, letjela i udarala ne jedući, ne pijući i u strahu... A mi? Što možemo pretrpjeti mi?

Tako upita i zamuknu, pa u mraku jedva razabrah njegov zagonetni smiješak i pobjednički izražaj.

Svako je na Podovima znao njegovu povijest. Još kao mlado, sirotno momče ludo se zaljubi u krasoticu Soku, kćer manastirskoga kmeta, pa sve izdaleka divio joj se strpljivo čekajući da je zaprosi. Po danu išao na nadnicu, po noći pleo drugom opanke i zarađenim novcem uspije mu popraviti kućicu, sa lijepom baštom, sebi i Soki, pa cijela zemlja njegova kraljevina... A Soka, petog mjeseca iza vjenčanja, rodi kćerku, a on, sve do porođaja, ne htjede u to vjerovati, nego je mladu ženu, na silu, od ljekara do ljekara vodio da vidaju njezinu bolest. Što se tada pjesama naslušao od seoskih momaka, mili Bože! I do zore bi koji put sjedio kod djeteta i Soke slušajući kako mu pred kućom pjevaju. No kad ga počeše viđati kako pod murvom muče njiše kolijevku, odmahnuše rukom baš kao te večeri Solan i pustiše ga u miru. Ali on ipak ne podignu glave visoko kao prije; i dok pomognu Soki odgojiti dijete, stade tumarati livadama i lugovima, a otada ga i prozvaše Benom.

Kad je, pridižući glavu, onako svečano zapitao: — Što možemo pretrpjeti mi? — Solan se htjede i opet nasmijati da nam ugodi. No videći da ga u tom ne podupiremo, odustade i reče posve iznenada:

— Pustite sada, gospodo, jadnika, a dajte nam za vino da se napijemo u vaše zdravlje!

— Ili ga ja držim! — viknu srdito Petar i stade tražiti novac u džepu.

Dademo Solanu, no Bena ne htjede s njim, već ravno preko livada na Podove, a sa vrata krčme začujemo onaj isti Solanov zlobni smijeh.

Sljedeća stranica→