Pod starim krovovima/Perillustris ac generosus Cintek

← Starci

Pod starim krovovima Perillustris ac generosus Cintek autor: Ksaver Šandor Gjalski

Beg sa Sutle →

Perillustris ac generosus Cintek

I.

Vraćasmo se s prvog onogodišnjeg lova na mlade zeceve. Žarko kolovoško sunce stajalo još visoko nad brdom. Ta — morali smo prestati što prije, jer bijaše takova silna žega, da je gotovo svako veselje i svaka ugoda presahla. Izmoreni, promočeni od znoja, isušena grla — na juriš zauzesmo sjenicu u prvoj krčmi što je stigosmo. I nismo marili što je krčma na cesti, niti nam je smetalo napô kiselo vino. Osvojio svatko mjesto što mu je najbliže bilo i svatko je na dušak ispio ogromnu čašu. Lugari i seljaci — lovci posjeli uz nas, a kopovi su bili tako utruđeni da ne poiskaše hlada, već se u prvi čas izvalili tik pred sjenicom u najvećem suncu i spustili slinave jezike do zemlje.

Malo bilo i nastade preugodni čas odmora — onakav čas slasna naklapanja, obijesne šale i usmene historiografije netom proživljena lova: čas, kakav može doživjeti jedino lovac.

Batorić podijelio zalogaje iz svoje torbe, Ercigonja smogao odnekale i mesa, a sudac Petrović našao u nekom zakutku krčmarova dućančića prave rogatačke kiselice — pa mi i zaboravismo vrući zrak i muhe, što su odasvuda nalijetale k nama. Zahvatila nas raskošna i slatka lijenost i tromost, što je svako vruće ljetno popodne za mirne i stalne pogode uzbudi u čovjeka. I mi zadovoljno, gotovo lagodno pozirasmo u daleki sjajni vidik pred nama. Sva je prostrana krajina bila obasjana silnim svijetlom i sve je titralo i blistalo od njega. Čisto da se oči zaklapaju od rasijana sjaja, a sjena i hlad tek gdjegdje — gdjegdje pod najgušćim drvećem talasaju u jedva vidljivim plavkastim linijama. Lazur se zalijeva tamnom modrinom i kud okom segneš, nigdje oblačka: svakud vedro i svakud čisto i nedogledno visoko. Istom na jugu — dolje dalje pred planinom vuče se nešto tanko i nisko kao magla ljubičasta sjaja. Zrak u žarkim strujama vrućine ne dahne ni daškom, niti se miče koji listak nad nama, niti se njiše i najtanja vlat u travi, a niti se vidi ili čuje kebar kakav, ni laste ne presijecaju zračnih visina svojim oštrim letom. Sve leži sumorno i bez gibanja u ljetnjem žaru, sve se odmara i počiva. Tek sa ceste zamnijeva veseo i svadljiv čirik vrabaca, što se na zemlji valjaju, te se od toga diže u zrak fina — fina maglica prašine kao dim, kao paučina. I još dalje, mnogo dalje, ne raspoznaje se više gdje, čuje se od časa do časa duboko, muklo mukanje krave, zabludjele valjda gdje u polju, ali tako daleko, te nisi siguran, nije li to i stršen ili osa, kojih brnčanje šumi negdje na krovu kuće ili na vrhu sjenice. Ah — tako je mirno — mirno bilo, ne sanljivo ni drijemežno — nekako drukčije: bilo je kao začarano, kao obajano.

I ujedared u toj svijetloj gluši podigne se ondje na početku ceste silan oblak prašine, a onda se zaori uspavanim zrakom teški lomot kolija, najprvo nejasan kao grmljavina preko brda, onda sve razgovjetnije, da se najposlije i raspoznavala grlata i moćna vika kočijaša, gončina — koga li. Iz polja, sa poniknulih batava kukuruza, iz gajića odgovara jeka, pa nosi po dva puta istu buku. Od praha se nije moglo raspoznati kakova su kola i koliko ih je. Po uzvitlanoj prašini, po silnoj graji sudili smo: bit će ih sva sila i već se pobojavasmo, e će nam kirijaši pokvariti naš časoviti »buon retiro«. Istom kad se primaklo bliže, iziđe da je jedna jedincata prilika, duga na ljestve napravljena kola, kakova se uzimlju za sijeno. Nakrcana su bila visoko — visoko gajbama, vrećama, bačvama — eh tko bi znao, što li sve nije bilo na njima natovareno! Upregnuta bijahu pred njih tri konja, dva uporedo, a treći naprijed. Na najgornjoj gajbi ukočila se dva seljačka poderana momčića, a na prvom konju jahao je mator čovjek, koji je silno mahao i pucketao dugim bičem, pa kletvama sokolio konje. Taj jahalac izgledao je čudno. U prvi mah gotovo mi bude kao da se primiče kakova pojava iz nekih dalekih strana. Čisto sam se mišlju zaletio daleko nekud u Bokaru ili u Kivu. Glavu jahačevu pokrivala u silnoj onoj žezi kučma-kapa iz crna krzna, natjerana visoko u šilj. Kaputa nije imao na sebi, već mu je zdepasto tijelo pokrivala razgaljena košulja pocrnjela od znoja i prašine. Osim toga imao je na sebi uske sive hlače iz debela sukna i narodnoga kroja. Na peticama visokih čizama, od prašine sasvim pobijeljelih, usađene su bile duge ostruge s ogromnim oštrim zvjezdicama. No — najčudnije bijaše što mu je uz bok visila duga i široka starinska sablja, zavješena o balčaku za prosti konopac, koji se opet vezao za debeli remen oko pasa.

— »Što taj sa sabljom!« — kliknusmo svi u čudu i gledasmo zadivljeno u čovjeka, dok se je bliže i bliže primicao, a sablja zveketom lupala po sarama čizama i po trbuhu konja. Od sablje mu gotovo nismo uzeli točnije lice na oko.

Tik pred krčmom, ostajući na cesti, sustavi konje gromornim: »O — ho — ho! Ho ho!« — i trgne uzdom jahača, te bijedno kljuse malo što nije palo nauznak i visoko se propelo. I onda polagano sad je sa sedla, visoka i pradavna nareda starohusarske ili još turske vrste. Na krčmu i na nas nije se ni trenom obazreo. Najprije je pošao oko kola i pregledao sve točkove, svoru, ljestve — a ma svaki i najmanji dio, zatim je redom isto učinio kod konja, podižući svako kopito da točno razgleda svaku potkovu. Na jednoj od njih ispao čavlić. Eh — kad je on to našao, glasno izbaci silnu kletvu i psovku. »Da je moj ded živ« — nastavljaše sam sobom — »kožu bi ti zgulil s lopovskih leđa — kovačko ti tepče! Takova radnja — ali opet daj plati, gospodine — samo plati — plati! Uh lopov i lopovski svet!« — I potrči cestom, pa duboko pognut k zemlji traži i traži čavlić. Naravski — našao nije ništa, no kad se nakon kojih deset časaka povratio, nije bilo više traga kakovoj srdžbi. Sada je uzeo otraga sa šaraglja škafić, otišao s njim do bunara, silnim i posve nepotrebnim razmahivanjem i naprezanjem zagrabio vode i odnio konjima da piju. Kod toga nije pustio škafa iz ruku, već je posve zgrbljen držao tešku posudu pred gubicama konja, govoreći im čas milo i prijatno, čas bajagi ljutito i strogo, tapkajući ih laktom pod nozdrve. Jedino prednjaku, na kom je jahao, ne reče ni cigle grube. Njega je dapače milovao. Kod toga mu dašto služili čudnovati izrazi. Kazivao mu n. pr. »Ej ti moje svojeglavo prase« ili »ti žedna pijanica, ti gospodarova briga!« — ili »ti stara žaba!« No — glas mu je od nježnosti i milinja titrao i lice mu se milostivo smijalo, a razgovor se nastavljaše. Tom prilikom saznadosmo da to »svojeglavo prase« nosi slavno i neumrlo ime: Bucentauro.

Kad je bio s napajanjem i krmljenjem gotov, izvadi iz kola torbak, ogroman kao što je očevidno u njega sve ogromno bilo. Iz torbaka virilo pečenja, gibanice, hljeba i dugih repova luka kozjaka. Sa prostom kratkom »kosturicom« u ruci pripravi se da reže. I kao da će vola klati, podsuče rukave, zamahne silno rukama, zaškripi zubima, pa duboko zareže u izvađeni puranski batak. Žvakao je tako glasno, da smo ga preko ceste u sjenicu čuli. A koja li samodopadnost i samosvijesnost stolovaše u njemu čitavom — u svakoj kretnji, u svakom zalogaju!

Jedan od dječaka gore na svom visokom namještaju zijevne. A nađe se iz dubina kola sitno, šareno štene, koje od uzbuđenosti i želje zacvili i zagunđa, pa se postavi na ljestve i licem u lice gledaše gospodara.

— Gle — gle — i vi biste — tepčeta! — opazi on oštrim, napô strogim, napô šaljivim, no svakako veličajno-milostivim načinom. I dobaci dječaku oglodanu kost u tili čas potrošena bataka. Psu, što se po vrećama tik do njega spustio, pruži odrezani komadić hljeba. Moram priznati, da sam se snebivao od toga njegova načina i naziv »barbar« bio je najblaži, što mu ga u sebi podijelih. Ali ja još u čudu, kad ga opet vidim, kako vadi iz torbaka još pečenja i odreza dva silna komada.

— Jeste li oglodali kost? — upita strogo djecu.

— Ponizno im hvalimo — pojeli smo — bajagi pokorno, no uistinu lukavo i napô porugljivo odvrati stariji momčić.

— Hm — a gdo sem ja? Kaj se z menom govori, kak s čivutom vu selu? Kaj nisi čul, da se meni veli nihovo gospodstvo ili barem nihova milost! Ti divljak — ti! No nek ti bude za sada — a sada posle kosti na evo ovo — pa mu dade oba komada mesa, da odmah nastavi tonom prodikaonice: — Samo onaj, koji ne zazire od malena, ima pravicu na vekše. Tak je vučil i naš gospodin Spasitelj Jezuš (kod toga je skinuo kapu sa glave i poklonio se — Bog zna zašto — prema jugu) i on je daval Petru trešnu po trešnu, da ga navuči ovu istinu.

Bio je jednako okrenut kolima i licem od nas, pa i činio je kao da nikoga ne vidi. Tako ga nijedan od nas nije vidio u lice. K nama se tek napô svrati, kad je iz najdonje naslage, duboko iz slame, izvadio barilče i lagano — lagano odčepljivao, kao da se boji da će što izletiti napolje. Kad nas je opazio, časkom kao da se trznuo, ali ili se odmah primirio, ili se ja okom prevarih, jer u tili časak mirno baci duboko natrag glavu i prinese ogromno barilče k ustima. Nekoliko časaka nije se čulo no klokot vina iz barilčeta.

— Aha — ha — revera erat valde bonum! — izgovori glasno, da ga mi čujemo, kad je posudu odložio od usta, pa se kao od ugode cijelim tijelom samodopadno potresao. Usnice obriše rukavima od košulje — a brkove gotovo da je išao ižmikati.

— No, dajte i vi malo — ali ne previše — ne dulje, no kaj ja nabrojim deset. Drugač gledaj ovo bičalo! — reče dječacima i pruži im barilče, pa dok su djeca pila, on je uistinu stao glasno brojiti: jedan — dva — tri itd. Zatim uzme iz sjedala dugu, Bog zna kakove boje surku, opšitu bijelim, nekoć modrim gajtanima i odjene se u nju.

— Ti Ivičak — zemi v zdelicu vode, pak napoji purane i guske, dok ja idem malo u krčmu, da kajgod zemem — drugač bi to tepče krčmarsko mislilo, da mi je žal kaj potrošiti.

Od ceste do krčme moralo se preko cestovnoga jarka na uskoj slaboj brvi. I dok je s velikim trudom dosta nesigurno i bojažljivo prolazio brvlju, ja sam ga mogao dobro razgledati. Bio je srednje visine, neobično širok u plećima i dosta krupan u tijelu. Tek noge bile su nerazmjerno tanke. Plavušastu kosu nosio je dugu, isto tako i duga rijetka brada crvenkaste boje sezaše duboko do prsiju. Glava mu je bila velika sa širokim i tustim licem nježne, bijelo-rumene puti, s visokim okruglim čelom, uskim šiljatim nosom i sa sitnim očicama neopredijeljene boje. U slonova se često takove oči nalaze. — Godina moglo mu biti oko četrdeset i pet.

— Servus humillimus — inclytae dominationes! — pozdravi nas bučno hrapavim, no dosta tankim glasom, kad se približio sjenici. Uz to je jednu ruku stavio na balčak, čizmama udario silno, da su ostruge zazvečile, a drugom rukom otkrio glavu i gologlav se na sve strane duboko klanjao.

U prvi mah ga nitko ne prepoznade, no tad se dosjeti prvi Batorić.

— Ta — jesu li to oni — dragi moj Ermenegildek? — Kaj ih nosi po toj sparini i kamo? — klikne starac.

— Ljubim ruke — illustrissime domine — nisem ih odmah prepoznal — neka izvoli presvetlost vaša oprostiti. A evo — sami znanci. Servus humillimus, reverendissime dragi — sluga ponizan, spectabilis domine!

Mene još nije poznavao, pa pristupi ujedared svečano k meni. — Imam čast, da se predstavim — ja sam nobilis et quondam dominus terrestris Arpad pl. Cintek de Vučja Gorica, vlastelin u Ferfrekovcu i Vugrovom Polju, posjednik kuće u Varaždinu i više livada na Sutli, začasni protokolist slavne županije varaždinske i član gospodarske podružnice u Z.

— A otkada si Arpad, ta prije si bio Kajmir? — uleti mu sa šalom u riječ Ercigonja.

— Istina — u ilirskom koledaru stoji uz moje ime Ermenegildo ime Kajmir — i ja sam se tako nazivao, dok sam bio »Ilirac«, ali, hvala Bogu, oči nam se otvoriše — sad se povratismo u pravo kolo! Illustrissime — sad sem nihov — dušom i telom nihov — nek se obnovi osamstogodišnji savez!

— I zato si sada Arpad?

— Ta — da. Rekao mi Erdödijev provizor da je Kajmir isto što u mađarskom Arpad, pa zašto ne bih onda? Nije li možda slavno i lijepo ime?

— Bene — bene, ali molim te, zašto si kabanicu okrenuo? — nastavi Ercigonja, koji je dušom i tijelom bio narodnjak, pa dapače i »Cintekom« nije dopuštao promjenu programa i političkog uvjerenja.

— Molim — molim, reverendissime, nemoj ti tako. — I mi imamo oštre zube. Nisam ja kabanicu okrenul. Toga jedan nobilis Cintek ne može da učini. Ja sam bil zaslepljen, a sada sam progledal. Kaj da ja budem »Ilirac«, gdje su nam Ilirci pomogli do Bachove strahovlade, do silnih poreza, do zabrane duhanske, do skupe soli — ah — sve zlo od onda! Pa meni tako biva, koji sam radi toga nesretnoga Ilirizma bio u večitu boju s pokojnim svojim ocem — koji sam radi Iliraca prestal u školu da idem — pa iz »gramatike« već izašel i tako nisam svršil nauku. A da sam svršil, gde bi ja bil! Ne bi trebal sada da purane vozim u grad na trg.

— No možda je više kriva »gramatika«, negoli »Ilirci« — dometne sa smijehom Petrović. — Cintek mu ne odvrati ništa, jer je nekako onako i bilo, kao što je Petrović spomenuo, i učini kao da ga nije čuo, pa nastavi:

— Kako bum daklem protiv osamstogodišnjega saveza, u kom svega toga nije bilo, pa valjada i neće biti.

— Ha — ha — ha! Neće ne — nadaj se!

— Pa ako hoćeš da znadeš, dragi reverendissime, i upravo neće biti. Meni je pripovijedao Erdödijev provizor, a taj je Boga mi mogao čuti od grofa — koji kao nasljedni naš veliki župan ima valjda prilike da znade za takove stvari. Pusti ti — što ćeš ti! — Zar nije illustrissime, tako? — Batorić se tek nasmije tiho, ali ne odvrati ništa, nego ga upita, kamo putuje?

— Hvala na pitanju — ljubim ruke, illustrissime domine, idem u Zagreb na sejem — da prodam kaj god — pa eto, reverendissime, a znaš zakaj? Da mogu platiti porez — bar nekaj. Navalili na me svakoga vraga, i nekakve globe za štemple i za duhan — kaj ti ja znam! Ah — pa uzmite — i nekakvu pristojbu moram platiti za to, kaj mi je otac ostavil imanje. Ta — kakva pristojba! Ja da platim od toga, kaj je od vajkada pripadalo familiji! Tako mogu zahtevati od kakih trgovaca, židova ali — od mene! — Kako to od mene? Ali idem ja k fiškalu — pa makar mu dal sav novac koji dobijem za purane. Istina, malo da mi nisu uzeli »Bucentaura« moga pod ovrhu — i tek sam sklonil poreznika prošnjom i — i — no da, žena mu moja napunila kola, nešto krumpirom, nešto guskama! — Eto — tako se živi dandanas, pa da onda ne čeznem za osamstogodišnjim savezom i za mađarskom konstitucijom!

— Pusti, dragi Gilček, tu konstituciju — pa pij radije s nama — prekine ga Ercigonja.

— Hvala — hvala lepa — drage volje! Na nihovo zdravlje, illustrissime, i na zdravlje sve ostale »uzmožne i zveličane gospode!« — I naš novi Arpad ispije do dna pruženu Petrovićevu čašu.

— Uh — to vino ne valja! Moje je bolje. Ako gospoda dopuste — ja bum svoga dal — i on odleti opet kolima, da za čas donese i barilče i svoj ogromni torbak. Gotovo s veseljem i ponosom rasprostro je pred nama sakrito blago svoga torbaka i napunio do vrha sve čaše vinom. Lovci su uvijek ljudi dobra grla i dobra želuca, pa i sada se nismo odbijali od Cintekove gostoljubivosti. On je bio sav blažen što mu hvalimo vino i s očevidnom nasladom praznimo torbak. — A što će tebi ostati? — upita ga Ercigonja, posežući iznova u torbu.

— Ne brini se za me. Ne idem ja valjda prazan u svijet. Ima toga još u kolima — ako hoćeš za pet dana! Držim se ja stare navade, ne idem u gostionu da trošim ondje novce i da se trujem zločestom hranom. Pijte samo, gospodo; izvolite gibanice, dobra je. A budući mi je tako nekim načinom u dio pala čast da ste moji gosti, dopustite, da podignem čašu ovdje u zdravlje našega miloga illustrissimusa. Ja ga srdačno pozdravljam, preporučam mu se u milost i prijateljstvo. Vivat, crescat, floreat noster illustrissimus dominus!

I Gilček zanosno isprazni čašu, strogo zahtijevajući da svi isto učinimo. Tako je za prvim barilcem došlo na red i drugo. Arpad se istina nekoliko puta obazreo na sunce i htio da pođe dalje, ali opet je ostao. Ta »nekim načinom« on je kućedomaćina, kako će dakle puštati društvo! I čisto ljutito gledao je najposlije na sunce, zagrozio mu se šakom sitne svoje, gotovo ženske ruke, i poput Jozue pred Jerihonom kliknuo mu: Stoj! — ali sunce nije marilo i spustilo se za rub brijega, dok je Gilček još uvijek točio vino i najzad gotovo zaboravio svoja kola, purane i Bucentaura, pa se silno protivio da se raziđemo. Postao čas posve mekan i sa suzama u očima i napô plačnim glasom uvjeravao nas o svom prijateljstvu, svojoj ljubavi k viteškoj prekodravskoj braći, a čas čisto bio goropadan, te ispsovao krčmara, što ga je nazvao tek gospodinom Cintekom, i vikao mu posve u uho: »Ja sam perillustris ac generosus dominus — tako se meni veli, a ne istom gospodin Cintek. Što vi mislite? Da li ti, tepče židovsko, znadeš, da se ja ni s tvojim Rotšildom ne bih mijenjao? Šta je on prama meni? Ja nobilis Cintek de Vučja Gorica; — ta šta — i s istim banom hrvatskim se ne mijenjam. On je nekakav soldački barun, a ja sam nobilis Cintek. Da sam dalje od »gramatike« došao, ah, trice i kučine — i toga ne treba; — tek da je više sreće u mene, eto ja bih bio još banom postao, baš kao što je i on postao, ali on Cintekom nikada. Ni apoštolski naš kralj — Bog mu dao sve dobro, kad bude okrunjen sv. krunom — ni on nije tako velik i moćan gospodin — ah što — ni sv. Petar ne može to od njega učiniti, od mene pak mogli bi najzad učiniti bana. Da — da — »gospon se rodi« — to je stara istina i nisam je jedared tek slušao od moga oca. Neka mi ta ekselencija Šokčević pokaže barunsku sablju, koju mu je šukundjed još nosio, kao što evo ja ovdje — glete — nosim sablju od svoga, ne znam kojega, šukundjeda. Ph — ph — nije to istom tako — ne prave se »gospoda« u regimentšulima i po gimnazijama, gospoda se rode! — I Arpad se gizdavo udario u prsa i silno naduhnuo u licu.

Kad se napokon rastadosmo, morali smo mu za stalno obećati da ćemo k njemu u Ferfrekovec doći u pohode.

— Ima kod mene — u polju zeceva sva sila; — ne znam već da se obranim od njih. No da — ne razumijem se u pušku, nije to za me nikad bilo — pa vam se to nakotilo, velim vam — sve gazimo po njima. Pa onda što ti ima jarebica, trčaka, pataka — ah — velim vam — nema toga više nigdje.

Tko radije od nas! I odmah obećasmo za najbliže dane.

— Ne — ne, oprostite gospodo, za ove dane ne mogu. Bog zna kako sam dugo zabavljen u Zagrebu. S financijom čovjek mora da se dugo nateže. Onda imadem odmah za nekoliko dana parnicu u Varaždinu. Hoće susjed da si učini u zidu prozor na moje dvorište, znam, da ću i tu imati natezanja. Poslije te parnice imam opet kod kuće »repoziciju«. Preorao mi seljak njivu — lopov muški! Zatim opet tuži me nekakav glupi trgovac za nekakav dug — pa imam vraga i pô posla s njim. A neću da on tako lako dođe do novaca. Farizej — iskariot — »harmičar« — ide mene tužiti za pišljivih dvadeset ili trideset forinti! A onda poslije svega toga imam još neku tužbu — javila me stara, napô gluha baba, da sam je uvrijedio, pa me tuži radi svoga poštenja. I onda — opet moj me susjed tuži, što sam mu ubio u kvaru kravu, ali i ja sam njemu objesio vraga za štetu u polju! Znat će on! — Zatim opet -

— Ta — hoćeš li jedared prestati — zar toliko pravda? — prekine ga Petrović.

— Pusti — pusti; i k tebi ću morati ovaj koji dan na sud. Moram da tužim dva tri seljaka za dužnu gornicu, a i onoga pospanca — lijenčinu Lacicu Kunteka — nije još učinio jedan kontrakt.

— Dobro — dobro — dakle kada nas čekaš?

— Kada? — Kada? — Ta — najvolio bih odmah, ali ta prokleta financija sa svojom pristojbom! Čekaj, sada dolazi otava, onda kukuruz, onda heljda. — Hm — hm — a sve moram sâm! Nije da se pouzdaš u ma koga! — Tako je dandanas. Lako je bilo momu pokojnomu ocu, koji je imao kmetova, špana i lugara — ali danas! Da — da se povratim. Onda poslije heljde dolazi berba. Ali — eto ga na! Dođite k meni na branje. Do onda valjada ću biti gotov s prokletom tom financijom. Ta — dakako. Dotle eto mađarske konštitucije. Zadnjiput je pripovijedao Erdödijev provizor da je u Beču i Pešti već sve gotovo. I neće nas više te lopovske financdirekcije mučiti s porezima!

— Dakle na branje! Valde bene! — prihvati Batorić.

Tako uglavismo sastanak i za koji pô sata mogosmo kući. Novi naš Arpad, dok je samo mogao, tražio je načina da nas tako lako ne pusti i morali smo čekati, dok je i on krenuo. A mjesec se već bio podigao i kasna večer oklopila sav kraj. Cintek je opet uzjahao svoga Bucentaura, dječake na vrhu kolâ probudio dugim svojim bičem i onda sa silnom vikom i krikom, kako je bio došao, krenuo dalje. Visoki vrh duge prilike zazibao se i nagibao ovamo i onamo baš kao brod, kad se otisne na more, i za čas se u tihoj večeri nosio cestom odjek teških točkova. Dugi rep uzvitlane prašine vukao se od kolâ k nama, koji zaostajasmo i pozirasmo sa smijehom na fantastičnu sjenu prilike što je padala preko cestovnoga jarka u livade u razvučenim dugim linijama, te je iz Cintekove plemenite glave i u šilj natjerane kučme-kape učinila oblik dimnjaka — gotovo dimnjak. Što je sama po sebi čudna prilika dalje odmicala, to je primala čudnovatiji izgled i najzad podsjećaše na kakovu davnu bajnu neman ili na devu u Sahari. A Cintekov neprekidni potcik konjima grlato se i glasno nošaše noćnim zrakom, zamnijevajući još i onda, kad je kolâ davno nestalo iza brda. U šumi negdje odvraćala obijesnim ludim smijehom sova, a dolje u travi po livadama — i iz šaša po isušenim barama ozvanjala je posljednja pjesma prepelicâ u skladu sa glasom hariševim, sve pak zaglušivahu žabe i cvrčci. No — gore na nebu bilo je sjajno, velebno i tiho. Zlatni traci u tankim — tankim nitima plovljahu tamnim lazurom, veličajna noć posvud je razastrla veleljepotu i divotu svoju — pa i Cinteku više ne bijaše ni traga ni glasa.

II.

U vrijeme berbe dođe u Brezovicu momčić iz Ferfrekovca — bos i poderan, kud ga pogledaš. U jednoj ruci imao je visok, dva puta viši od sebe štap, a u drugoj, desnoj, čuvao je ogromno pismo sa pet pečata — sa pet grbova »nobilis familiae Czintekk de Vuczsja Goricza et eadem«. Ni Vanku, ni španu, ni sukaču nije htio da izruči pismo, već zahtijevaše da ga preda samomu gospodinu »premuškomešu« u ruke, jer tako mu je zapovjedio njegov gospodin.

Na starom požutjelom poluarku, očito otrgnutom iz kakova registra ili od kakove sudbene odluke, napisao je Cintek ovo pismo:

Illustrissime domine!

Domine nec non Protector ac amice gratiosissime!

Pokehdob pri mene na mojem lastovitom alodijalnom tersju v klemeničkom bregu a spadajućem k Cintekijanskom, hoće reći mojem plemenitom imanju Vugrovom polju, branje po mene na dan sv. Kandidata a to je trejtjega mensis octobris napostavleno je (v tersjah ferfrekovečkeh, in parenthesi da velim — kam bi bil najrajši gospodu pozval — još nisem branje odredil, kajti je ves svet vu ovom kraju kakti ponorel i prešel na delo v Zagreb k purgarom, a ja gospon nihov nekidešni zemelski ostal bez težakov jesem!), anda ja dohajam k Nihovoj Presvetlosti, illustrissime domine, domine gratiosissime, s prepokornum prošnum, da bi dostojali oni i tulikajše ona druga gospoda — a more i još gdo — k meni dojti na branje v gore rečeno tersje, kak smo se dospomenuli. Pajcek za ražen vre je prirejen a ne bu zmenkalo ni purice, pak i starine bumo još gde to v kakvom lagvičku našli — makar i černi maček najnem sedi. Da se bu barem in octavis zapopevalo: kada pak dojde sv Mihal, grojzdek dozreje a ja ga bum bral.

Naj oprostiju moje falingasto i gerdo pisanje, ali ja sem človek od pluga i takvoga kaj je ni za me. To prepuščam gladušem v kancelarijah. A sada moj najpokorneši hantkus — a svoj drugoj zveličajnoj i zmožnoj gospodi susedom moj istinski i prijatelski valeant, a nihov se pišem

humillimus nec non fidelissimus servus
In curia nobilitaria Ferfrekovec ante festa
Sti. Michaelis
Ermenegildus Arpad nobilis Czintekk de
Vuczsja Goricza et caetera etc.

Postscriptum: Prosi za odveček po istom dečku
najpokorneše gore podpisani.

Naravski, i ne pitajući ostalih, Batorić je obrekao, da svi dolazimo. U zakazani dan i nije nitko izostao. Došli prije svega lovci Petrović, Ercigonja i Radičević. Kako Cintek ne bijaše lovac, svi se nadasmo obilnu plijenu — tobože nema u njega tko da ubija zvjerad. Osim lovaca dođe i Lacica Kuntek, koji je napokon na brzu ruku svršio Cintekove kontrakte i mogao tako mirne duše i čiste savjesti k Cinteku. Naši lugari moradoše s nama i pođoše još mnogo pred zoru s kopovima naprijed.

Mada je Cintekovo Vugrovopolje bilo dosta daleko, mi se ipak nađosmo oko sedme već pod klemeničkim brdom nasuprot Cintekovu vinogradu. Njega još nije bilo. Sunce je upravo skočilo nad goru i nebo se zalilo sjajem. Samo dolovi i jarci ostadoše zasjenjeni i polumračni, no zato rub planine i vrhovi sviju bregova plamćahu rujnim i grimiznim žarom rođena mlada dana. Rosa po lišću i trsju caklila se živim krijesom i na daleko se od svakoga drvca, od svake travke svjetlucalo i bliještilo. Nad svim bilo je kao da trepti blijesak zlata. Jutro je bilo svježe i sa zrelih biljki nosio se posvuda jak opojan miris. Zrakom se vrzla jata juričica, češljugara i čižaka.

Dok mi u dogovoru, kako bi najbolje bilo uzeti prvu metu, zatutnji gore na brijegu dugi zvuk roga. Svi u isti čas uprijesmo u čudu oči onamo. Stoji ondje na najvišem mjestu naš Arpad i trubi u rog. Toaleta mu je slična onomadnjoj. U prvi kraj pomislismo: eto čovjek misli da bez roga nema lova, no kad ne mogosmo otkriti u njega puške, onda nam je cijela trubnjava bila prava zagonetka. — Što on trubi? — pitasmo se jednako, a sudac Petrović već se gotovo ljutio, bojeći se, da će se sva divljač razbježati. Za čas se stali oko Cinteka skupljati ljudi sa škafovima, brentama i košarama. Sad znadosmo, da je sazivao berače i težake. Kad ih je vodio niže k vinogradu, spazi dolje nas. Taj mah pusti težake i poleti natrag k vrhu, vičući iz svega grla: »Mužari — mužari — gde su mužari? Ivica — pucaj — pucaj!« — I za kratko zagrmi sa suprotnoga brežuljka mužar, onda drugi, pa treći. Istom sada poleti Cintek nizbrdice k nama. Još je bio koju stotinu koračaja daleko, kad nas je već stao uvjeravati, kako je sretan, što smo došli. Primaknuv se posve blizu, zauzme neopisivo svečano i dostojanstveno držanje i pozdravi nas »cum optima forma«. Držao je gotovo čitavu »peroraciju«, koju bi tek dva ili tri puta prekinuo pitajući nešto tiše Lacicu, je li kontrakte svršio. I prošlo je još dosta vremena, dok ustanovismo dnevni red, te se dadosmo na lov. Odlučimo, da do treće ili četvrte lovimo, a zatim da se vratimo k trsju na branje i na objed u klijeti. Sam Cintek nije pošao s nama. Još kojih stotinu koračaja vikao je za nama, kako sve vrvi od divljači, i opet je rekao da se zecevima gotovo repovi gaze. Petrović si od radosti tro ruke, tek jedini Lacica nešto glavom kimao.

Uzesmo prvu metu — zecu ni traga. Možda je uistinu sakrivio rog, tješio se Ercigonja, a Petrović odmah rastumačio da su ljudi berači sve rastjerali. I još dobre volje i puni nade otputismo se dalje k drugoj šumici, niskome kolosjeku, bujno razraslu i pomlađenu. Od doline do brda ne vidi se no gusti grm, a na rubu izlaze k putu uske duge čistine. Ta — ne može da bude bolje! Svi bijasmo sigurni da će tu biti svašta. Veselo se uspinjasmo k putu i kod stajalica ga zauzesmo, a već je dolje u jarku lugar Janko kao psar pustio kopove. No — dobre životinje izgube se istina odmah u grmlju, ali ni glaska od njih. Bilo je kao i na prvoj meti.

— Gde su ti Gilčekovi zajci? — pitao se dobrodušno Batorić.

— E — onde, gde im on po repih gazi — otpovrne Lacica dosta zlovoljno.

Pođosmo — ajd u ime božje — dalje. Ali svagdje bilo isto. Prođosmo najmanje pet do šest strmih brda, uzesmo do deset meta, gazismo močvarne dolove, skakasmo preko nabujalih potočića, ali sve zaludu, ne namjerismo se ni na cigloga zeca. Štoviše, nije došlo ni do toga da koji pušku odapne. Naša dobra volja premetne se gotovo u srdžbu na bijednoga Arpada, što nas je tako nasamario. Petrović i nije nego kleo, Ercigonja se tužio, isti Batorić izgubio svoju strpljivost.

Tako se vratismo k vinogradu. Cinteka smo našli svega u poslu. Sjedio je na »preseki« s prebačenim preko posude nogama i teškim kolcem mastio i tiskao grožđe. Čisto bio znojem polit. Brente je od brentaša sam primao i pomnjivo sipao grožđe u posudu. Na svaku je bobicu pazio. Naša ljutost otprhnula.

— Dakle puno lova? — upita nas, dok mu još ni na domaku ne bijasmo.

— I još pitaš! Ništa — a ma ništa! — otpovrne Petrović dosta srdito.

— Eto — znal sem ja, da je tak! — odvrati Cintek. Ovi prokleti mužeki poubiju sve. Dakako — gde da se zec drži, kad je dan danas u svakom kutu već seljačka koliba. Znal sam, da nema nikaj!

— A — gle ti njega! Per amorem Christi — što si govorio? — uleti mu u riječ Ercigonja. Nisi li rekao, da se na svakom koraku istjera zec, da mu po repu skačete? — O moj Arpade!

— Ha — ha! Ta — gdje si čuo da se zecu može na rep stati! — Ta — veli se mnogo toga. No — nikaj zato. I ja se mogu prevariti. Najzad bar su se gospoda prošetala i bit će više teka. A eno — ražnjevi! Odojče samo što već nije pečeno. — I on pokaže rukom dolje prema klijeti. Vijao se odonud u prozirnom čistom zraku vedra dana plavi — tanki dim i nosio se s njim miris pečena mesa.

— Gratias tibi domine — obed se nosi! — vikne Cintek, naglo odskočiv od »preseke«, pokazujući objema rukama daleko k drugomu brdu, gdje se bijelim puteljkom micale dvije ženske i dva momčića s košarama na glavama. Lacica od radosti zaijuče, a Cintek nas povede ka klijeti, davajući znak prama mužarima, da se puca.

— Nek se zna, da idemo k obedu! — rekne Cintek, kad se odonud gromornom tutnjavom oglase mužari. A od dolova i gudura odbijaše pucnjavu jeka i ispunjaše sav kraj šumom i gromorom. Negdje iz daljine odgovaralo se s mužarima — a sa sviju obližnjih brda — od seljačkih klijeti — odjavljahu se »susjedi« veselim povicima i jujukanjem.

Klijet bijaše prosto stanje, sabito od surovih hrastenica i pokrito visokim krovom od slame. Niska vrata vodila su unutra. Bilo mnogo posla, dok ih otvoriše, jer drvene nekakve tajnovite ključanice, stotinu godina stare, nije nitko znao otvoriti osim Cinteka. Taj je pak htio da se prije nadivimo toj neobičnoj ključanici i nukao svakoga, neka kuša otvarati.

Unutra bilo je polumračno. Stijene bile tek blatom nabačene, a pod od zemlje. Sa starih crvljivih tramova visili snopići svakakve sušene trave. Po kutovima ležale rpe žute vrbovine i likovine sa starim isprhlim koljem. No u sredini sobe stajaše velik i dug stol, prostrt već i sav spremljen, kako se pristoji. I mi, umorni odmah posjedasmo oko njega. Cintek je dotle širom otvarao sva okanca, zatvorena vratašcima od daske.

I sada se u niski prostor zalije sa zapada jesensko sunce, nisko u gustom dolu, i pozlati svaki kutić svojim svjetlom i nadahne zrak nježnim svojim žarom. Izvana dolijetahu pčele, ose, mušice i još koji od posljednjih leptirića. Neprekidni zuj njihov tamburao je sitno i tanko nad našim glavama i nad sredinom stola. Iza klijeti sa strane hlada čulo se žvakanje mirujućih volova, a s druge strane dolazilo cviljenje i štropotanje preše i zvonko kapanje mladoga vina u badanj. U vinogradu se berači primakli gredi kod klijeti i čulo se njihovo šuštanje među lišćem i koljem. Do nas žuborio njihov razgovor i njihovo smijanje. Na istavljena vrata gledasmo u oganj oko ražnjeva, na kojima se pekli odojci i purani. U svijetlu zraku plamenovi su izgledali blijedo i srebrenasto, a dim se tek razabirao i bio kao razvučene svilene niti. I stari pognuti seljak, nekoć kod Cintekova oca pandur, a sada Cintekov čovjek za sve, neprekidno se pomiče od jednoga ražnja do drugoga, vrti pomno i još pomnije zalijeva pečenje uljem, dok ga dvoje ili troje djece pozorno motri i u svakom kretu živo prati. Od zadivljenosti ili od užitka mlade su im mile oči silno razrogačene i od ugljena zaprljana ljubazna lišca čisto nategnuta od uzbuđenosti.

A mi u slatkoj tromosti sjedimo oko stola i vučemo u se tečni vonj »varmeđijske juhe«, ove za berbu apsolutno propisane čorbe, koju Cintek u kutu do vrata vadi iz ogromna lonca u košari, pa gotovo s vještinom kakova fratarskoga kuhtića grabi u tanjure. I kad se blagovanje začelo, prvi časovi prolaze u potpunoj tišini, koju samo prekida glasno srkanje Lacice. Tek kad je Cintek podignuo čašu i nazdravio gostima, prestala je šutnja i započeše se razgovori. A zdravice zaredaše pod vještim stoloravnateljstvom Kuntekovim marljivo i bezbrojno. Kod pečenke bijaše već treći put da se pije za vrijednu kućedomaćicu, koja tako izvrsno kuha.

Cintek bijaše u neprestanom zanosu. Zato ipak nije iz vida pustio, da se mora dostojanstveno vladati. Držao se jednako važno i razbacivao na gospodsku. A nije pustio iz vida ni svojih gospodarskih dužnosti. Svaki čas bi skočio u vinograd, ondje se silno razlarmao i jednako opominjao špana, neka pazi da težaci ne puštaju grožđa za pabirkovanje i da previše ne zoblju. Da bude s te strane siguran, utekao se staroj doskočici i zahtijevao da dječaci fićukaju, a djevojke pjevaju. Tko radije od njih!

Sveopća veselost postajala svakim mahom veća i življa. I kada nam poslije ispražnjenih zdjela donesoše beračice grožđa iz vinograda, zanos našega društvanca bio je i buran i silan, te ljepušaste mlade mome moradoše da ostanu kod nas i da nam pjevaju pjesme. Cintek je, istina, primio neki strogi i mračni izraz prama djevojkama, djeci »bivših svojih podanika«, ali opet ne htjede da smeta volji svojih gostiju, pa dopusti da pjevaju, opomenuv ih dašto prije, da si ne smiju »blagonaklonost i milost« gospode tumačiti, kao da dandanas nema više razlike između »gospode i mužeka«. Ali ipak donese im sam svojom »gospodskom rukom« škafić mlada mošta iz prešnice, da si omoče grla. I one se sramežljivo potiskaše pred vrata izvana i nakon kratka šaputanja i dogovaranja zapjevaše glasno i veselo. A beračice vinograda odgovarahu pjesmom, pa tako zamnije bregovima jeka mladih zvonkih glasova. I pjesma se još orila, kad su već posljednji, posve kosi traci sunca za brdom zaostali i zrak zatitrao u nježnosvijetlu predvečerju jesenskoga dana i ljeskao se tek od zaruđena neba na zapadu. Sjene rasle i rasle i lišće u vinogradu zatamnjelo, a lica beračica neopredijeljeno — nejasno se raspoznavala među koljem. Posao je prestao. Beračice i brentaši ostaviše vinograd i svi se sada skupiše oko klijeti i preše, gdje se punile bačve da se mlado vino vozi kući. Većina ih pak posjedala na tratini pred klijeti, kao da što čekaju. I nisu se prevarili. Cintek je dao napuniti dva — tri škafa i pogostio tako poslenike svoje. Pa nastao mrak — težaci naložili na bližnjem vrhuncu vatru, skupili se oko nje i pjevali dalje. A mi u sobi ni časkom nismo izgubili svoju dobru volju. Cintek činio sve čim je mislio da će nam ugoditi. U toj svojoj brizi nije taj put zapadao u svoje obične tužbe na poreze, niti je spominjao pravda svojih. Nije se veličao i naduvao, ni zadirkivao u koga, kako je to inače bio njegov običaj, kad mu vino ugrijalo glavu. Taj put kvasile mu se oči od suza radosnica i lice se razlazilo u širinu od nježna ganuća. Batoriću bi svaki čas ljubio ruke i uvjeravao ga da je danas za njega najljepši dan u životu, gdje ima takove goste, pa nas je stao redom cjelivati i grliti.

Kad se mjesec već dobrano podigao, spomene netko da idemo kući. Cintek se taj mah uzgoropadi i razrogači od čuda oči.

— Dakle niste zadovolni pri meni! Po tom nisem pogodil, kak treba! Uh — ne smete oditi. Pak — zar nećete u Ferfrekovec? Čeka nas žena z večerom!

I nije bilo više govora, da krenemo kući. Morali smo u Ferfrekovec. Najzad nismo se baš ni protivili. Cintek bio je sav blažen. Idući onamo morali smo neprestance pucati iz pušaka u znak slave. Za sat bijasmo pod Ferfrekovačkim brijegom. Na najvišem vrhu, obasjanu mjesečinom, stajaše zgnjurena i niska stara kurija, drvena i razizemna kuća sa krovom od slame. Do nje vodio vrlo strm put. Diljem puta vukao se dugi red kržljavih jabuka, koje je nasadio naš Arpad da dokaže svoje napredno »racionalno« stanovište u gospodarstvu; ali mu se pri tom nije dalo da zaviri u prezrene i mržene od njega knjige, pa da prije izvidi je li tlo prikladno za voćku; -i tako jabuke nisu uspijevale. Ali on je isto tako opet i šljive zasadio u močvarne dolove, a najbolju zemlju pridržao za akacije. Zašto ne bi on drukčije no drugi svijet? Zar uvijek moraju »oni drugi« da imadu pravo? Najzad nije on rob zemlji, nego naprotiv zemlja je u njegovoj vlasti; neka se dakle ravna po njegovoj glavi. I uzalud su mu svi govorili da od njegovih voćaka neće nikada ništa biti. On je držao da bi bilo ispod njegova dostojanstva i da se ne bi slagalo s njegovim »karakterom« pravoga plemića, ako bi priznao svoju pogrješku i promijenio ono što je jednom učinio. Saznao čovjek negdje za riječ »dosljednost«, pa ju tako tumačio! — Istina, bio on takve »familije«. Batorić je dobro poznavao pokojnog mu oca Jožicu — dapače i djeda Valentina. Upravo su i oni takovi bili, te je bilo sto priča o njihovoj svojeglavosti. Ali kao uvijek kod takovih ljudi, tako je i kod njih — ipak sve izlazilo inače nego što su htjeli. Djed Valentin prvi se u plemenitoj familiji Cintek de Vučja Gorica nešto uzvisio. Kao vlastelinski činovnik kod Erdödija ili kod Draškovića bio je privrijedio nešto novca, s kojim je u napoleonsko doba i za vrijeme velikih gladova u drugom desetljeću ovoga stoljeća pribrao lijep imutak i nakupovao zemalja i kuća. Od svoga Jožice silom htjede da učini kavalira po primjeru kakova mladoga Draškovića ili Erdödija. No u Jožice bilo je valjada još previše seljačke krvi, i njemu se više sviđaše način njegovih rođaka, seljaka-plemenitaša, nego prenavljanje gospode. I što je više Valentin nastojao da mu sin bude fin, pa ga silomice elegantno odijevao, svezana za kola vodio u najodličnije kuće i gladom ga silio da uči njemački i francuski, to je Jožica jače zapadao u posve protivno svojstvo. Tako je Valentin još na samrtnoj postelji morao sumnjati, da li je imalo svrhe što je toliki imutak sabrao, a sada ga mora ostaviti čovjeku koji bi napokon i s manjim mogao biti zadovoljan, jer za njegove seljačke navade bilo je dosta istom štogođ. Jožica pak našao se kasnije u svoje vrijeme opet u sličnoj protimbi sa sinom svojim Ermenegildom. Nije zahtijevao od njega da bude salonski čovjek, ali si je opet utuvio u glavu da od njega učini čovjeka učena, nakrcana znanjem knjižnim. Svoj prezir na svjetske »predsude« i fine manire prenio je na sina, ali ljubavi za knjigu nije mogao u njega probuditi, valjada jer je i sâm nije imao. Uopće je nejasno, kako je u Jožice proklijala ova želja da mu sin postane učen čovjek. Ali takovih nejasnoća pun je sav ljudski život. I tko da ide svačemu tražiti izvor i pravi povod? Dosta — Jožica odjedared naumi da mu Ermenegildo bude u znanju velik čovjek. Prvi je odgoj sam vodio uz pripomoć susjednoga kapelana. Tek što se Gilček nešto priučio slovima, počeo je Jožica da ga sili na beskrajno učenje dugih pjesama — latinskih. Držao on, da je »memoriranje« prvi uvjet da se talenat razvije. I bijedno dijete moralo je da uči na pamet čitava pjevanja Vergilova, a nije znalo nijedne latinske riječi. Svakako će biti jedan od glavnih uzroka potonjoj silnoj mržnji Gilčekovoj na svaku knjigu ova prva njegova muka u svijetu. Ova mržnja sakrivi da sa šesnaest godina nije dalje došao od »gramatike«. No ne osvrće se Jožica na to. On je nakanio da mu sin bude »učena glava« i držao ga u školi i zahtijevao od njega da uči latinski. — A uto je nastao već ilirski pokret. Zacijelo bilo ih je malo koji bi tako žedno u se srkali zahtjev Iliraca da se hrvatski jezik uvede u javnost, kao što je to činio naš Gilček. Ta otvarao mu se pred duhom sjajan i vedar vidik da će tako latinskog jezika netragom nestati, i on se ipak jednom škole riješiti. Dapače počeo je slično pred ocem govoriti da mu rastumači kako njegova Bog bi znao koja već »secunda« ne krije u sebi nikakve nesreće. Stari Jožica, bojeći se i onako »Iliraca«, da će mu kmete pobuniti i marvu čak oteti, sad ih još više zamrzi. I nastaše silne svađe među ocem i sinom sve radi ilirštine, a kad je Gilček svakako htio da pusti školu, starac mu poslao u varoš svoga »pandura« i taj je morao svaki dan pratiti mladog gospodina u školu. Toj borbi bude kraj nenadanom smrću staroga Jožice. Gilček, postavši u taj mah vlastelinom i zemaljskim gospodinom, spali sve knjige još prije nego što je pošao kući na sprovod — i ostavi školu zauvijek.

* * *

Primicasmo se plemenitoj kuriji ferfrekovačkoj. Na širom razvaljena vrata ulaza gledasmo već iz daleka usred doma visoki plamen na ognjištu u kuhinji, smještenoj u sredini kuće. Oko ognjišta vrzla se cijela rpa žena, a mirisi pečenja strujili daleko u hladnu večer. Plamen se crven točio iz mračna crna prostora i svijetlo njegovo milo je igralo po stijenama kuhinje i hodnika, pa se veselo sipalo napolje. Cintek nas najavi još kod ljese pred dvorištem i lugari su opet morali izbaciti nekoliko hitaca. — Nek se zna da smo došli! — zagrmi Cintek i pozove još glasnije suprugu, koja taj čas doleti pred nas na hodnik, brišući ruke u pregaču.

— Evo — došel je presvetli gospodin i z nim ostala uzmožna i slavna gospoda, da počaste naš bogi krov. Pokloni se! — rekne Cintek gospođi strogim, dostojanstvenim i moćnim načinom. Gospođa učini dosta zbunjeni poklon i plaho pruži ruku prvomu Lacici.

— Ne — ne — tak — ti navek kajgod — eno valda ćeš se najpredi presvetlomu gospodinu pokloniti — popravi je Cintek. Gospođa se još više zbuni. Cintek je sumnjivo pogleda postrance i poblijedi. I nestade ga kao strijele. Skočio je dalje u kuću i bacao pomne i sumnjive poglede u sve kutove. Onda se opet vratio, dok se gospođa sa svima pozdravila i izrukovala svojim suhim i od posla istrošenim rukama.

Moglo joj biti blizu četrdeset godina. Izgledala je sa svojim slabim i suhonjavim tijelom dosta izmučeno. U jednostavnoj ljetnoj suknji nikakova kroja izgledala je još jadnija i još više zapuštena. I u zbunjenom, nesigurnom vladanju, u poseljačenim crtama duga žuteljiva lica ne bi bio nitko naslutio kćer nekoć ugledne starodavne obitelji Orlovića, k tomu odgojene u institutu. Otac joj bio vlastelin i županijski veliki sudac. No baš kad je Amalija — tako joj bilo ime — došla u doba da se uda, i kad se već stali javljati prosci, izgubi stari Orlović sav svoj imutak nešto nesretnom nekom pravdom, a glavno lakoumnošću svoga sina, koji se kao pl. Orlović silom htio prometnuti u aristokratu, pa ukratko vrijeme zapao u silne dugove. Prosaca Amalijinih nestade. Dugo — dugo ne nađe se nitko, da je izvede iz roditeljske kuće, mada je djevojka bila dosta ugodna vida i mada se upravo odlikovala blagom svojom ćudi i dobrotom. I Bog zna, ne bi li bila ostala pod okriljem blagopokojne rimske olimpljanke Veste, da se nije za nju zauzela neka stara njena teta — susjeda Cintekova. Ona je u besposlenim svojim danima zasnovala da od Amalije i Gilčeka učini sretan par. Znala je da se Cintek već odavna želi ženiti i da ima kod toga »silnu smolu«. Tražio on i mladost i novaca. No jadan dosele uvijek uzalud svagdje pokucao na vrata. Jednoj je bio preneznatan kao prosti »zagorski šljivar«; drugoj premalo »naobražen« s dvjema latinskim školama; trećoj se nisu sviđale njegove »originalne manire«; četvrtoj — a ma svaka imala je nešto, zašto je nesretnika odbila, te je on, čovjek divan, tečajem godina sakupio »cijelu zbirku košarica«, da govorimo načinom stare tete. Cintek ih je prije svega morao radi toga iz dna duše prezirati kao »glupe guske«, a onda je u nježnim časovima osjećao također neko smilovanje — ne sa sobom — nego s njima, što tako namjerice tjeraju sreću od sebe. Što se njegove osobe ticalo, boljela ga nesreća utoliko što mu je u kući bivalo svakim danom više nereda, a glavno — trebalo mu novaca. Bio je u dogovoru sa susjednim seljačkim plemićem, rođenim bratučedom, da kupi od njega nekoliko jutara livade, šume i vinograda, čime bi svoj posjed prekrasno zaokružio. Sâm nije imao novaca; pomislio je dakle na miraz. Kada pak nikako nije htjelo do toga miraza doći, izgubio je rođak strpljivost i prodao zemlju drugomu. Sad je teti Amalijinoj bilo lako. Uspiri ona u njemu ponos. »Kako li će divno biti, ako svijetu dokažete da vi ne tražite blaga i zlata, već da vam je do dobra srca!« -govoraše mu starica i malo pomalo iziđe sa svojim prijedlogom, ističući živo sve prednosti Amalijine. Cintek isprva tek potresao ramenima. Nije mu u glavu išlo, da bi pametno uradio oženivši se djevojkom bez miraza. No — kad je i šestiput na drugom jednom mjestu primio otklon, a teta probudila u njemu i savjest, što nema još potomaka — Cintek se odluči »kud puklo da puklo«, odjene se u svoje svečano narodno odijelo s crvenim i srebrnim gajtanima i natakne na glavu samur-kalpak sa dugim — moramo izdati — ne orlovim, već puranskim perom. Naravski — sablja i ostruge nisu pofalile. I takav je došao k velikomu sucu. U zadnji čas nešto ga ostavila »kuraža«, mada je dolje u krčmi kod Kranjca prije posjeta gucnuo iz »poličeka«. U toj neprilici dosjeti se da će kazati da dolazi mijenjati konje ili kakovu kravu. I zbilja učini tako. Sudac se snebivao od čuda i razvalio usta, te razrogačio oči, što u takovom poslu dolazi Cintek »in plena publica forma«, pa ni časkom nije sumnjao da je čovjek poludio. Htjede već da ga miri i da mu sve obeća, što traži, jer se starac silno plašio od luđaka. No u pravi se čas dosjeti da mu i konji i krave stoje pod ovrhom, pa nema više vlasti nad njima. Zapade siromah u silnu nepriliku i ostane nijem. A Cintek ponavlja svoju ponudu sad još živahnije i odrešitije od prvoga puta.

— Dakle — spectabilis domine, neće da se menjaju z menom? Spectabilis — to je čudno! — Nemam ja baš zadnjih konja — uzme uvrijeđeno i srdito Gilček, jer ga je boljelo da se na takovu ponudu, mada je tek izlika, šuti i ne prihvaća objeručke. Sudac je pak mislio: eto na, sad će nesretnik planuti — i bome skočio starac u kut za policu pisama. Sada Cintek sa svoje strane razrogači oči. I u pravi čas izlane bolno i ljutito: — Kada ovakva moja ponuda kod vas tako strašno djeluje, što ćete istom raditi, ako zaprosim vašu kćer!

— Što — što? — krikne veseli glas iz druge sobe i u isti čas pokaže se na vratima gospođa Orlovićka sa blaženim izrazom u licu.

— O — koja čast za nas! — uzme debela žena. — Dakako — dakako — naša vas Amalija odavna ljubi — i sad vam mogu kazati da je radi vas mnoge prosce odbila.

No Cintek nije slušao gospođe. Priređeni svoj govor morao je da izusti. Zato se svečano postavi usred sobe i uzme govoriti naučeno slovo i sa lakim poklonom zaprosi opet Amaliju, dodajući s neopisivim dostojanstvom i samosviješću: -I ja kao nobilis Cintek de Vučja Gorica ne tražim novaca — već samo ljubav.

Sad je staromu Orloviću jasno postalo, što je Cintek došao »in forma publica«, i njegova je straha nestalo. Malo što nije zapao radi svoje pređašnje zablude u grohotan smijeh, no u pravi čas spazi, da se Cintek stavio u položaj, da bude ogrljen — i on ga veselo ogrli.

Za nekoliko trenutaka svečano se cijeloj kući objavi da je Cintek budući zet. Amalije nije kod toga bilo. Radila je negdje u kući, a poslije, kad su je zvali da dođe u sobu, nisu je nigdje mogli naći. Sluškinja je rekla, da su »frajlica« čisto zaplakani nekud žurno otišli. Gospođa Orlovićka grubo otjera sluškinju iz sobe, a izvine Amaliju pred Cintekom, da ima zubobolju. On je na to odvratio da u jednu ruku nije lijepo plakati radi zubobolje, no u drugu ruku da mu se sviđa, što Amalija ne želi da »ima svagdje svoj nos«, što se za žensko čeljade nimalo ne pristoji. Na ručku nije htio ostati, jer se bojao da bi mogao svoju atilu zaprljati, te je iz Ivančeva otišao, a da svoje zaručnice nije ni vidio. Osim toga bio je uvjeren da mu Amalija za sav vijek mora biti zahvalna, što je uzimlje bez miraza, te je s toga naumio od prvoga časa, da neće s njom »nikakve parade« praviti. Zato je i sada uzeo više »obzira« na surku, nego na nju.

Nekoliko tjedana kasnije bili su svatovi. Sirota Amalija nije baš najboljih dana imala. Od kuće je ipak bila dosta priučena stanovitoj »evropejštini«, a sada u Ferfrekovcu svega toga nije bilo. K tomu je od godine do godine bivalo teže, jer nije bilo poroda. Cintek gotovo da očaja. Kojiput čisto ga bijes hvata. Kad su prošle tri — četiri — dapače deset godina i više, onda je već stao gubiti svaku nadu. Još mu je jedina tješiteljica bila pomisao na sv. Elizabetu. Čitajući o njoj osjetio bi kojiput tračak slabe nade. Ali inače — gotovo da poludi. Često bi stao pred ogledalo da slijedi turobne svoje misli. Gledajući sebe, sa samodopadnošću bi uživao u svakom poteziću svoje pojave — a gle, taj zdravi i čili čovjek otići će sa ovoga svijeta, a da ne ostavi u podmlatku svoju sliku i priliku. Svladala bi ga tronuta sućut za sebe a još više za cijelo čovječanstvo, što će jadno iz svoje sredine izgubiti takovo čvrsto i »đeđerno« pleme, kakvo je »Cintekovska familija«.

I tu bi se savjest javila, a još više potresao bi mu dušu silni smrtni strah od djedova i pradjedova, kako će pred njima opravdati prestanak plemenite obitelji. U duhu ih je gledao strašne — gorostasne, sa silnim buzdovanima i bradama do koljena, nekako slične portretima starih Draškovića u Trakošćanu i nacrtima Atile, Sulejmana, Sokolović-paše u nekoj staroj ilustrovanoj »veltgešihte«, koje istina nije nikad još čitao, jer »smušeni švapski jezik« nije za njegova plemenita hrvatska usta; ali je često u njoj gledao slike i tražio među historijskim licima sličnost sa svojim licem. — Dašto, sav grijeh da će rod Cintek izumrijeti svalio je glavno na Amaliju. Sebe je samo činio odgovornim što je tako birao. Zato je sa ženom bio uvijek strog i nekako ljut, nezadovoljan — gotovo goropadan. Ljutilo ga na njoj također što znade posve dobro njemački, a on — gotovo nije znao rodove riječi razlikovati. Tako je uvijek mislio: ele Amalija mogla bi sebi poradi toga neku prednost prisvajati. Isto mu tako nije po volji bilo da je Amalija umjela udarati u klavir, a ne u gitaru i tamburicu, koja je glazbala on nadasve ljubio. Amalija dakako je skoro zapustila klavir, no Ermenegildo je ipak i onda još držao da bi opet Amalija mogla misliti da je nešto bolja od njega — dosta, što je kao djevojka znala. Pred svojim pak seljačkim rodom uvijek se hvalisao kako ima finu i naobraženu gospođu, s kojom se i grofice ne mogu porediti, jer govori njemački, francuski, talijanski — a latinski tako, da bi svakoga kanonika mogla postiditi. Jadna Amalija — pa latinski! Kojiput nije našla ni hrvatske riječi, da odvrati Cinteku na njegove stroge upite. Bio je Gilček u svojoj kući gotovo azijatski autokrat, držao se posve starovječnoga načela da žena mora od muža u vječnu strahu biti. I nije on bio takav, što je ne bi volio. Naprotiv — ni dana nije mogao bez nje sprovesti bez muke i boli, i bio je ljubomoran kao pravi Šekspirov Otelo. Dugi niz godina nije donio nikakve promjene u tome, mada je od ljepuškaste Amalije upravo toliko ostalo kao od naobražene u zavodu Amalije. Ali on je negdje bio slušao, da žene koje se u klavir razumiju obično dobivaju »široko srce« i lako budu slabe, pa eto — od toga vječne brige u Cinteka, ne bi li i za njegovu Amaliju nastupio takav »slabi čas raširena srca«.

I ove večeri, mada je u brdu bio i veseo i jogunast i obijestan, kod kuće je uzeo neizrecivo ozbiljan i strog izgled. Njegovi sumnjivi pogledi u sve kutove bili su otelske naravi. I prije no što nas je u sobu uveo, on je našao vremena da strelimice skoči i u kuhinju, i u smočnicu, i u stražnju sobu, ne bi li uhvatio kakova Seladona. Onda nas je istom uveo u prednju sobu, koja je služila za blagovanje, za primanje gostiju i ujedno za prigodnu spavaću sobu. U sobi je gorila velika petrolejska svjetiljka, koja je jasno obasjavala svu nisku odaju od tramova do zadnjega kutića. Tek za ogromnim visokim ormarima zasjele su duboke crne sjene. Cintek je prvi svoj pogled upravio za ove ormare. Po zidovima visile su starinske svetačke slike. U pročelju bio staromodni duboki divan, presvučen kožom. Na njem je sjedio mlad, na gradsku odjeven gospodin. Cintek, tek što ga je opazio, učini dva tri koraka natrag, poblijedi kao krpa i stisne odrvenjele ruke. Onda strašnim pogledom ustoboči oči na Amaliju.

— Tko je taj čovjek? — upita muklim i u grlu prigušenim glasom, a sitne mu očice kao da su ponarasle, tako se zakrijese. Na pozdrav stranca, koji je naglo skočio s divana, nije Cintek odzdravio, već poskoči prema njemu i kao bijesan rikne: — Dakle tako! Napokon dođosmo u trag! Ja se mučim cijeli dan u vinogradu, znojim se kao upregnuti vol — a dotle kod mene nezvani gosti u domu i zabavljaju se s milostivom visokorođenom — dakako — mi ne znamo njemački. Ženo — što je to? Tko je taj čovjek? Ne taji — ne laži — sad istinu govori!

— Oprostite — gospodine! Dopustite prije svega, da vam se predstavim — javi se stranac, s izrazom u licu da ne zna bi li se smijao ili ljutio. -Ja sam c. kr. porezni oficijal Gavrilović. Došao sam na ovrhu poradi poreza i radi one stare pristojbe — pa još štošta.

— Što? Kako? Vi ste na — ovrhi? — trgne se Cintek i zanijemi časkom. Ali brzo se sabere. Ljubomor dašto otprhne netragom, no zato Cintek zapade u drugi bijes. Uzme psovati i oficijala i poreznika i švapske zakone i onoga prvoga izdajicu koji je poreze izmislio i na svijet donio. Zaklinjao se živim Bogom i svojim plemenitim imenom, da neće nikada platiti — pa ma kožu s njega gulili. Hvalisao se, da ima novaca — eno ondje u željeznom sanduku — te bi ne jedamput, već tri puta mogao platiti cijelu svotu; ali on neće, pa neće i opet neće!

— E, pa dobro — poslat ćemo kumpaniju soldata, zapisat ću volove, vino i sve, pa ćemo prodati. Rekao je gospodin poreznik, da ne smije više čekati, jer ga od direkcije ganjaju poradi vašega duga.

— Da — da — hoće oni da me satru, znadu oni, tko je Cintek — taj se bori za konštituciju — taj će im gospodstvu kraj učiniti. Dakako — treba ga uništiti — i daj kušaj što prije! — Ali Arpad pl. Cintek ne boji se toga! — i on lupi šakom o stol, da se sve potreslo. Odmah zatim obori se na Amaliju, što mu nije poručila u vinograd da je ovrha u kući. Ona ga uzme miriti. Moljaše i oficijala sklopljenim rukama, neka izvoli izviniti »gospodina« što je takav — ali učinjena mu je krivica sa pristojbom. Cintek je međutim zašutio i tek šetao oko stola dugim nemirnim koracima.

— Je li večera gotova? — ujedared upita ženu.

— Gotova. Dakako — odavna!

— Pa daj neka se stol prostre. I gospodin će oficijal s nama.

— Kako — kako! Što ne možete? Tako jest, vi ostajete kod mene. U gospodsku hrvatsku kuću nitko ne dođe, a da ne nađe koji zalogajić i koju kapljicu. Ne — ne — vi ostajete! — Ta nisam ja to prije na vas vikao. Čast vama i cijenjenom vašem licu. Znam, da vi niste ništa krivi. Vama nalažu a vi morate. Služba — je služba. Znam ja to — i ja sam začasni protokolist. Mene tek ljute vaši prokleti zakoni. Ali bit će i tome kraj. Eto na, ponovit će se osamstogodišnji savez s Mađarima. A Mađari učinit će već »tabula rasa«. Jučer mi je govorio provizor Erdödijev, da stvari u Pešti idu kao po loju. Neće ni mjesec dana proći — i nema vas sviju skupa — prestat će porezi za gospodu, pa ćemo opet imati svoju »cassam domesticam« kod varmeđije. Da — da — doći će sunce i pred naša vrata!

I ova pomisao kao da je Cinteka u isti čas posve izmijenila. Povrati mu se pređašnja dobra volja.

Za po časa bilo je u sobi kao da se nije ništa slučilo. Veseo smijeh i obijesni žamor šuljao se i točio niskim malim prostorom, pa bi na sve prije mogao da pomisliš no da je onaj gospodin pokraj kućedomaćine došao da tjera volove i konje iz štale. Cintek se gotovo sprijateljio s njime. I nije potrajalo dugo, on mu nuđa bratimstvo. U to ime ne dopusti, da se uzmu obične čaše. Dade donijeti starinske velike kupice. Napunivši ih do vrha, obrati se stojeći k oficijalu i uzme govoriti. Tu se spominjalo o svetosti prijateljstva, o ljubavi i simpatiji, što ju je oficijal u Cintekovim grudima uspirio, o veselju u starom domu ferfrekovečkom, što dobi tako mila gosta i tako dalje. Onda lakat o lakat i obojica ispiju tako ogrljeni svoje čaše i glasno se tri puta poljube. I kad se Gavrilović otkrio da je rodom iz Bačke u Mađarskoj i da govori mađarski kao svaki Debrecinac, onda naš zagorski Arpad od zanosa nije znao, kud bi se djeo. Na žalost nije znao ni cigle riječce mađarske do nekoliko kletava — i igen — igen — pak ize — ize. Toliko je od provizora Erdödijeva naučio. No nije to ništa smetalo. Tek nije Cinteku išlo u glavu, kako do đavola dolazi da čovjek iz Mađarske bude austrijanskim oficijalom i onda još — kod njega na ovrhi -! — No — Gavrilović je zapjevao neku mađarsku notu, a Cintek nije više imao kuda da stavlja jalova pitanja.

Približila se i ponoć. Prvi se javi Lacica, da je pospan, pa predloži da idemo kući. Ali daleko je i umorni smo! Pa k tomu i Cintek i gospođa ni čuti, da idemo u to kasno doba noći.

— Stisnut ćemo se — pa ma kako usko bilo. Još Ferfrekovec toliko »zmogne« da mu gosti ne trebaju o ponoći izlaziti. Vuzek i nizek krov — ali gostoljuben hrvatski krov! — govoraše Ermenegildo, a gospođa se taj čas dala na posao, da nam svakomu spremi ležište. U tili čas bilo je za Batorića i Ercigonju uređeno u spavaćoj sobici domaćinovoj, a za nas druge u sobi, u kojoj bijasmo. Kamo si domaćine smjestiše postelje — Bog bi znao. Samo oficijal — teške glave i nemoćna jezika — otišao je kući usprkos Cintekovu pozivu. Kad je nestalo lomota njegovih kolica sa dvorišta — Cintek slavodobitno pljesne u ruke i prekidajući se glasnim smijehom, pohvali svoju čestitu glavu, što je tako krasno ovrhu iz kuće otpravio.

Nekoliko časova kasnije bijaše se u dvorcu sve utišalo i pozaspalo. Ja sâm nisam mogao dugo da usnem. Najprije je zahrkao uza me Lacica. Istom što se bolje namjestio i prestao hrkati, zaori se od nekuda dalje i prijeko od hodnika još silnije i moćnije hrkanje — čitava grmljavina. Prepoznavao sam Cintekovo grlo. Zatim se polag u kuhinji uzme nešto pomicati, od čega je svaki čas zazvrndao lonac ili koje staklo. I u dvorištu skakalo i hrzalo ždrijebe. Na nezavješen prozor plovila u sobu jaka, sjajna mjesečina. Tek u zoru zaspim — ali samo na čas, jer Cintek je već ustao i glasno budio djevojke. Jednu je tjerao u staju, da ide podojiti krave, drugu u majur, da nahrani živad, treću je opet nekamo u selo šiljao. Vidio sam ga na uski prozorčić, kako bos i u košulji stoji pred dvorom i pozire k nebu za zvijezdama, što su se stale utapljati u prvom bljedilu osvita na vedru nebu. Lišće višnjeve grane, što se upiraše o rebro prozora, bijaše posuto mrazom. Cintek se od studeni nekoliko puta stresao, no ipak pođe onako bos u dvorište.

Kad se razdanilo i svi poustajali, eto Cinteka k nama, da nas zapita hoćemo li kave ili po njegovu primjeru komadić sušena mesa. Taj put bio je odjeven u svoju dugu surku i opet opasan sabljom, te k tomu još sa samokresom u prsnom džepu.

— Što je to? — upita ga Batorić.

— Idem denes k »mužekom« po gornicu. Pobrali su vinograde još prije Miholja, a ni jeden ni blizu k meni! Moram ih dakle da potražim i setim na »gospoštinu«. Inače ispiju, poprodaju i naliju vode.

— Ali čemu kubura i sablja? -upita Ercigonja sa smiješkom.

— E, moj dragi — nije to šala. Mora čovjek tako. Ja sem nekim načinom na ekžekuciji. Treba kod toga da človek zada malo straha. Strog sam ja i iščem svoje.

— Gle — moj Gilček — tak baš i država svoje traži — a ti itak nećeš da joj daš — rekne Batorić.

— Dakle i oni — illustrissime! — krikne Cintek bolno, kao Cezar Brutu! — Bar illustrissimus su prijatelj osamstogodišnjeg saveza i konštitucije!

— Jesam — jesam, ali tempora mutantur. Danas ne ide bez poreza. I ja odsuđujem monopol, ali porez je porez.

— Ne — ne! To su švapske izmišljotine. Stara konštitucija toga nije poznala, pa ako Bog da, neće ni u ponovljenoj konštituciji Ferfrekovec biti oporezovan! — Meni je tak rekel provizor Erdödijev — a taj bome zna.

— E, pa dobro! Bit će i za nas bolje — umiješa se Ercigonja. -Ali tko će plaćati željeznice, pošte, brzojave, ceste, vojsku?

— A kaj meni željeznice? Idu l' pokraj Ferfrekovca? Najzad nije ni škode — možebiti! — Ja se u to ne razmem. Ali — brzojavi? Kaj treba njih? Samo čovjeku javljaju čiju smrt i druge neugodnosti. Ah — kaj sve to!

I on mahne rukom prezirno i nitko od nas nije mogao sumnjati, što Cintek drži do tih »novotarija«.

— Rađe da mislimo na fruštuk — prekine razgovor i pohrli u kuhinju.

Tek oko deset sati ostavismo gostoljubivi dom.

III.

Za dugo vremena izgubio sam Cinteka iz vida. U jednu ruku ja nisam nikuda zalazio, jer se je u to dogodila nesreća brezovička, a u drugu Cintek je bio sav zapremljen politikom. Najprije ga zaokupiše saborski izbori, u kojima je posvuda lijetao i svijetu govorio, kako će prestati porezi, a poslije bilo je slavljenje pobjede i sreća sa sklopljene nagodbe s Ugarskom. Čovjek bio u neprekidnom zanosu. On, štedljiv kod novčanih izdataka do skrajnosti, sad si je dao načiniti novi svečani menten i novu atilu. Dapače nabavio je i zlatan pas za svoju djedovsku sablju. Računao čovjek: sad će prestati »štempli«, prestat će porez, što si ne bi dakle dopustio takav izdatak? U pô godine prištedjet će izdani novac. — Bijaše kod sviju bakljada, banketa, rasvjeta, što se priređivale u slavu nagodbe u okolišnim mjestima. Dapače novoimenovanog »upravitelja časti velikog župana« dočekao je na cesti pred Ferfrekovcem na njegovu putovanju po županiji toliko silnom pucnjavom mužara, da je malo manjkalo, te bi i presvijetli gospodin upravitelj i njegov četveropreg s krasnim pandurom i sva ostala pratnja bili zaglavili u obližnjem potočiću. Konji se naime poplašiše i porušiše podignuti slavoluk, koji se stropoštao na Cintekova leđa upravo u času kad je otvorio usta da pozdravi dostojanstvenika. Upravitelj časti velikog župana u pravednu ili nepravednu gnjevu, nakon prvih časaka sveopće zabune i straha, nešto je zaviknuo, što je bilo svemu prije slično nego milostivu pozdravu, a onda tek zapitao podžupana: — »A čuju, amice magnifice, gdo je taj prokleti norc?« — pak zapovjedio, da se krene odmah dalje. Cintek je ostao zapanjen. Upravo ga je duša boljela, da ga ovdje, pred njegovim seljacima nazvaše »norcem«, a boljela ga tim više, što se nadao i u duhu već gledao, kako će Nj. presvijetlost biti od govora sasvim svladana i očinski tronuta, te ga pred cijelim narodom ogrliti i imenovati odmah pod slavolukom barem »začasnim županijskim jurasorom«. — A sada — »norc«! — Njegova bol i srdžba nađoše si slaba oduška u tome, što je sve mužare pobacao vlastitom rukom u vodu, a jednoga seljaka, što ga je upitao bi li se zaklano tele stavilo na ražanj, izlemao je i naložio da se tele odnese mesaru i neka plati, što i kako hoće. Da si pribavi barem kakvu takvu zadovoljštinu, odluči, da se odveze u Z. k porezniku i ondje mu se naruga, što će sada početi, kad će porezi prestati. Tako i učini, te onakav u svom narodnom odijelu pođe u Z., gdje se s poreznikom ne nađe, ali je zato podvorniku rekao sve ono, što je porezniku bilo namijenjeno. Ta bijaše u duši uvjeren da sada nastaje posve drugo doba — doba slavno i blaženo, gdje neće biti poreza, monopola i štempla. Svaki čas trčao je u grad, da sazna kada će stići novi zakoni. Predbrojio se dapače na novine, samo da prije sazna blaženu vijest. U toj njegovoj nadi nije mu smetalo, što mjeseci i mjeseci prolaze, a zakona nema; nije ga smućivalo ni to što je sada Erdödijev kasnar stao dokazivati, da dandanas bez poreza nema kraljevstva na svijetu. Cintek tek bi mu se ismijavao i korio ga s nedosljednosti. Kad je poslije obnovljena osamstogodišnjeg saveza prvi put došao Gavrilović opet na ovrhu, Cintek se malo trznuo, no duša mu nije klonula. Prosvjedovao je protiv ovrhe, opio opet Gavrilovića, ali i platio nije ništa. Na svoje sudbene spise nije stavljao biljega, dapače — nije htio plaćati ni svojih dugova, učinjenih i ugovorenih za vrijeme predustavno. »Nemaju kreposti oni zakoni — jer nisu za vrijeme konštitucije izdani, niti još od krunjena kralja potvrđeni — ergo ni one obligacije, što su po onim zakonima učinjene, ne mogu biti valjane!« — Tako je tumačio svoje stanovište, pa odričući tim načinom zakonitost postojećim građanskim kodeksima, nije nikomu ništa plaćao i upuštao se u silne pravde. — Moramo, dašto, priznati, da se nije odricao onih zakonskih ustanova koje su njemu u korist išle. Što se pak tiče poreza, pristojba i biljegovnih globa, to je svuda vikao i grozio se, da će podići tužbe protiv sviju dostojanstvenika i ministara i protiv Erdödijeva kasnara. Smišljao je, kako bi ih tužio na ispunjenje obećanja, učinjenih mu kod izbora, a opet se posve ozbiljno bojao, da bi i njega mogli drugi ljudi uloviti za riječ.

I tako Ermenegildo, koji sada ni čuti nije htio za ime Arpad, nije plaćao — a ma ništa nije plaćao. Iz jedne ovrhe zapadao u drugu. Svakim danom bivalo gore. Staje, pivnice i hambari gotovo opustjeli, a dug ipak ni malo nije pao. Ovršni troškovi i njegove pravde sve pozobali. Najzad da je i htio odstupiti sa visine svoje »klasične dosljednosti i čelične značajnosti« te priznati zakonitost građanskomu zakoniku i priznati pravednost poreza, ne bi više bio mogao izaći čitav iz svoga škripca.

Napokon je došlo ono, što je moralo doći. Jednoga dana primi odluku da mu se sve imanje prodaje na molbu kr. poreznoga nadzornika. Cintek gotovo da pobjesni. Pogotovo pak kada je u poreznom uredu saznao, da taj novi porezni nadzornik nije nitko drugi nego njegov prijatelj bivši Erdödijev kasnar, Ermenegildo u prvi mah osjeti, kao da mora toga čovjeka ubiti. Onda odluči da ide ravno u Budim kralju i Mađarima i da ispriča, što se u Hrvatskoj događa i kako činovnici u Hrvatskoj nikako neće da izvedu načela stare konštitucije. I bio je već naručio kod kovača i kolara nova kola za svoj put, kad saznade da se i u Ugarskoj s istom strogosti porezi utjeruju. Sad je zapao u nijemi očaj. Mislio je da mu drugo ne preostaje, nego da zapali rođenu kuću, da se kasnaru — nadzorniku osveti smrću; da — da — stotinu osnova isklijalo u bijednoj njegovoj duši. Uzalud ga prijatelji nagovarali da proda kuću u gradu i daljnje zemlje, pa tim isplati dugove, a spase barem Ferfrekovec. On bi kao ranjen lav skočio iz svoga kuta i svakoga nazvao neprijateljem svojim, izdajicom, koji bi mu takvo što preporučivao. Ni ženine suze ne mogoše ga ganuti. Zaklinjala ga ona, neka posluša mudre savjete i neka joj spase krov, da ne umre u tuđoj kući — gdje joj i onako nije više dugo živjeti. Pobolijevala ona nešto od više mjeseci, te mislila i sama — pa i svi susjedi mislili, da trpi na vodenoj bolesti; tako je bila nabrekla u pasu.

No Cintek na sve nije slušao i ni za što mario, što bi mu govorili. Tek bi po svom brijegu letio i škripajući zubima vikao da će se nešto strašno dogoditi. Ali zalazio nije nikuda. Samo je strasno svaki dan čekao novine i poždirući slova čitao ih od napisa do zadnje stavke. Još se uvijek nadao da će doći zakon kojim se porezi ukidaju.

I došao je kobni dan. Cintek ga je dočekao sa starom svojom sabljom u ruci. No povjerenstvo obavilo je svoj posao u miru: neki Židov s još jednim trgovčićem, krčmarom iz obližnjega mjesta, dostaše na dražbi »sve plemenito Cintekovo zemljište«, a Cintek niti je sablju iz korice vadio, niti je zapalio rođenu kuću, niti se osvetio nadzorniku. Sakrio se u šljivik i ondje plakao — plakao samo, a plakao plačem glasnim i strašnim jecanjem. Iz toga očaja trgne ga sluškinja, koja mu javi — oh — on je nije razumio! Istom se zagledao u nju i uhvatio se za glavu.

— Dakako — dakako — ja sam poludio! — poče vikati. — Trčite po barbira, da mi žilu pusti. Kako i ne bih kod takove krivice — kod takove nesreće! A nitko se i ne miče, da me obrani, da mi spase moj dom. Ali — takvi su Hrvati! Ja, njihov nekadanji zemaljski gospodin, gubim tu sve — a oni ni da bi prstom maknuli! Oh — to je nered — takvo šta nema više u svijetu!

— Ali nihovo gospodstvo — molim — gospoji je teško — ovaj čas će roditi! — Da dođu onamo! — ponovi sluškinja.

— Što — što? Da li zbilja govoriš tako, ili sam ja lud! — i on potrči u kuću, gdje se iz prednje sobe javljao sučev opori glas, kojim diktuje dražbeni zapisnik, a otraga iz služinske sobe dolazio tanki — neobični glasić — plač — što li! Kad je Cintek stupio unutra, nađe ženu položenu na stolice i bez svijesti, a seljakinja pokraj nje držala je slabo novorođeno čedo.

— No — gospon dragi — mi smo mislili, da je vodena bolest — a dal Bog milostivni sina — dojavi mu seljakinja.

— Kak? — kak? — Sina imam! — krikne veselo i pobjedonosno Cintek i preuzme dijete. Baš kao kod sv. Elizabete i Zakarije! Uvijek sam se u nju nadao — i eto nada nije me prevarila. Znam ja, što biti mora! — I zvat će se Ivan Krstitelj. Pa eto rod Cinteka ne izumire! — I u taj čas zaplače gorko i guste ga suze poliju. U prvi mah vesele vijesti zaboravio je svoju nesreću, no zato tim jače izbije sada bol. — Beskućnik — otac — beskućnik sin! — šaptale mu u nekoj besvjestici drhtave usnice, dok je služinskom sobom gore dolje šetao i jednako držao slabo, prije vremena rođeno dijete. — Pak ni u sobi za gospodu — ni u gospodskoj postelji — nego ovdje — ovdje — gdje je mjesto slugama — i tu na podu — rodi se jedan Cintek! — vapijaše bolno otac.

I kad mi je poslije sam — i kad su mi drugi pripovijedali o tom času iz života moga Ermenegilda, ja sam uvijek poćutio i sućut i smilovanje, pa sam se toliko puta morao pitati: zašto život, sudba ili slučaj, ili zovite kako hoćete, dopušta takove strašne šale, takove gorke ironije s bijednim čovjekom u onaj isti čas, kada mu najjače i najteže udarce daje.

No nije bilo dosta da je u jedan isti tren izgubio rođenu grudu i očinsku kuću, a dobio nasljednika i nastavitelja »đeđernomu plemenu« i plemenitoj familiji — nego mu strašna ironija zaigra još gore kolo.

Cinteku se je bilo seliti. No — tek pitalo se, kamo? Pa kako i na što? Najzad što da počne? Bijahu to strašni dani za bijednika. Pomišljao je na ovo ili ono, ali nijedno, ni drugo, ni treće i tako dalje nije bilo za njega ili bolje: nije on bio za to. Da uzme što u zakup, kako je Amalija željela, razbije se na činjenici da nije gotovo ni novčića imao. A uzmeš li i najmanji posjed u »arendu«, opet treba koji krajcarak za prvi početak. Od toga dakle ništa. Pokucao je istina kod nekoliko svojih političkih bivših prijatelja, ali svagdje mu zaklopiše pred nosom vrata. Smatrali ga oni sada skrajnjim radikalom, revolucionarom, socijalistom, koji se opro plaćanju poreza, pa nisu htjeli ništa da čuju o njem. Netko mu savjetovao, da ide u službu — u kakovu kancelariju. — I to bi bio najzad postigao, ali je morao sam priznati, da mu ruka nije vješta pisanju. I tako nikad ništa! Jedan od bivših mu prijatelja ponudi mu mjesto špana ili lugara. Stari njegov »gospodski plemenitaški ponos« uzbukti silno, i malo te nije prijatelja izlemao. No vrijeme odmicaše, a Cintek, gledajući na ženu i svoj porod, strepio od straha, da im neće naći kruha.

Uto dođu stroge naredbe na sve porezne nadzornike, da se jednom učini red u ogromnim zaostacima javnih daća. Trebalo je ovrhovoditeljâ na sve strane. Novi porezni nadzornik, bivši Erdödijev kasnar, sjeti se Cinteka, kako je on bio vješt i nesmiljen u utjerivanju svoje gornice i pomisli: »Nikad boljega potjerača!« A znao je u kakovu se jadu i pred kakvom nevoljom nalazi. Najzad pomoći će mu! — i Cinteku učiniše ponudu. U prvi čas on je skočio kao ranjen tigar.

— Ja da budem potjeračem za porez — ja — koji sam sve žrtvovao za svoje načelo, za svoje staro plemenitaško pravo, da ne plaćam poreza! Ja — pa sada potjerač!

No prijeko u dvorištu opazio je kako se useljuje u gospodarske zgrade roba i nared novih vlasnika. I u pokrajnjoj sobici zaplače dijete. Cintek se od boli strese. Nastavi rogoboriti, dašto nešto tišim glasom, a najzad upita, da li se kod te službe mnogo piše? Dobivši uputu da tu nema pisanja već utjerivanja, uzme on kimati glavom i konačno otporuči, da će za koji dan priopćiti prima li ili ne prima. Jadnik, mada je još sada činio tako na gospodsku i htio pred ženom, a i pred samim sobom predstaviti stvar, kao da je on, u koga se milost prosi — bio je već u sebi odlučio da zamoli tu službu. I tako eto »perillustris ac generosus dominus Ermenegildus Cintek de Vuczja Goricza et cetera«, najveći protivnik sviju poreza, štempela i pristojba, probudi se jednog skorog jutra kao privremeni kr. državni porezni ovrhovoditelj.

* * *

Bio sam opet u lovu; — moglo je biti koncem listopada. Mrak je još ležao na krajini kad sam prolazio selom. Tu se pred jednom kućom motalo sila ljudi. Opazim pred ljesom oružnike, a iz dvorišta dolazila vika, kletva i jauk. Upravo stignem pred kuću, kad se ljesa rastvori i dva gončine isturaju napolje plahu junicu, a za njom maše debelom batinom Ermenegildo pl. Cintek i psuje seljake, što se protive.

— Da li vi znadete, da sam ja kraljevski čovjek? Tko mene uvrijedi, čeka ga Lepoglava. Naučit ću ja vas — nisam ja istom tkogođ! Što je carevo, dajte caru, a što je božje, Bogu! — govoraše Cintek strogim glasom.

Ja stanem i zovnem ga. On se zabuni i postidi. Poče tek štogod mucati. Promijenio se sasvim. Stajao preda mnom gotov starac — iznemogao i izmučen jadnik. Toaleta mu i sada bila svakakva — tek na glavi imao je beamtersku kapu, obrubljenu crveno-zeleno-zlatnim gajtanima.

— A čemu ovo na glavi? — upitam ga šaljivo, znajući da mu takova kapa nije propisana.

— E neka se znade, da sam u kraljevoj službi. Pa i narod — više ima poštovanja, kad vidi takvo što!

— E — moj Gildo — ti si još uvijek stari! — reknem više bez misli.

— Oh — da jesam! Ali nisam — nisam — brate moj! — s uzdahom mi odvrati i njegovo lice zadrhta od tuge — od takove ogromne tuge, da sam požalio svoje riječi i toplo mu stišćući ruku morao odmah krenuti dalje. Tad me zovne natrag.

— Ali nemoj misliti, da sam nesretan. Nemam sada, hvala Bogu, nikakvih neprilika; obavljam svoju službu — zadovoljni su sa mnom. Obećao mi porezni nadzornik k novoj godini nagradu. I nemoj da možda pred kim kažeš, da sam nezadovoljan. Ja sam zadovoljan — pa i gospodi kod nadzorništva ne bi možda bilo pravo da čuju da se tužim. A nemam se na što tužiti!

Govorio je brzo i ne gledajući mi u lice. Ćutio sam kako ga na te riječi sili ponos i kako silno mora da trpi — nesretni bijednik! I kad sam godinu dana kasnije stajao pred otvorenim njegovim grobom i bacio na lijes pregršt zemlje — bio sam uvjeren da mu je duša zacijelo žednjela za mirom u toj jami, pa makar mu nadzornik i obećavao nagradu k novoj godini.

Sljedeća stranica→