Pod starim krovovima/Idila starog ljeta

← Mlin kod ceste

Pod starim krovovima Idila starog ljeta autor: Ksaver Šandor Gjalski

Starci →

Idila starog ljeta

Od grdne peći u palači brezovičke kurije sipala se silna vrućina i čovjeku bijaše kao da se vari i cmari pod žarom srpanjskoga sunca. Tek snijegom zatrpana okanca i mračni dan sjećahu nas da smo usred tvrde zime. Inače — znojimo se kao u vrijeme žetve. Zlato na jabukama božićnjega bora i papirni lančići na badnjem lugu pomiču se i leprše od vruće struje; sam jež nad stolom njiše se na svojoj niti kao zaljuljan od ljetnoga podnevnoga vjetrića. Češljugarke i zebe u kavezima na stijeni raskrilile od sebe krilca i razvalile kljuniće, čisto zavidno pogledajući na staru debelu zimovku, koje krletka stajaše na prozoru, jer »gimpli ne trpiju topline« — kako je odvratio Batorić Kunteku, što se usudio da od vrućine zijevne.

— Neka te nosi — ! — zavikne napokon illustrissimus, kad je Kuntek i po trećiput zijevnuo, pa jednako brisao gusto obraslu glavu svojim ogromnim, crvenim rupcem i štoviše, otpustio uzao na vunenu debelu šalu, što ga je uvijek čvrsto savita oko vrata nosio. Starac pođe do vrata obližnje sobe i otvori ih, da se soba malo ohladi.

— I meni baš nije hladno, ali moj Mukić — njemu nikada dosta. I kod takove peći on bu drktal kak šiba!

— Dakle dolazi? — upitasmo svi.

— Moral bi već ovde biti. Ne znam, da ga nema. Još ščera su kola po njega v Zagreb išla. — Da mu se najzad nije kajgod pripetilo! Ne propusti on drugač, da ne bi staro leto kod mene sprovel.

— Eh — znam ja, kaj ga je zadržalo — klikne Lacica — zasigurno već je od šest sati na putu; — može biti, da je i sinoć već iz Zagreba krenul.

— A gde bi onda bil! Mogel bi za to vreme tri put sim i tam.

— Molim, illustrissime — samo dopusti dalje. Eto — prviput je pošal u šest. Za celo je onda na Kaptolu — ili još u svojoj Opatovini — srel kakvoga fratra. A ti znaš — Cenek onda ne ide na put. Kočijaš se moral vratiti. Ta — takov susret navek mu je »malum omen (koban znak)« — a tek pred staro leto, koje sigurno ubraja med »nefasti dies« ili barem med veoma neobične dane! A opet — previše je bogobojan, da bi se latil u takovoj prigodi sredstva pokojne Petrovićeve punice, koja je kod takovog susreta v žepu pokazala bednomu fratru poznatu »figuru« s palcem i za njim jezik izplazila. Cenek je zakaj takovo preveć pun počitanja prema božjemu službeniku. On se je doma vratil, pak čekal devetu vuru, i onda tek krenul na put.

— Pak dobro — i onda bi već moral ovde biti.

— A — al da — na cesti kod Vrabča sigurno mu je preskočil prek puta zajec. A i to je »malum omen« — pak se čovjek vratil — i tek posle podne krenul dalje.

— Ne quid nimis! — Ne pretjeruj, tepče staro! — sa smijehom ga prekine Batorić, pa poskoči ne znam kojiput već k prozoru, te se stane izgledavati za očekivanim gostom.

— Nema ga ter ga nema! — nezadovoljno se vrati starac k stolu i nije htio da se lati taroka, kod koga su već sjedili Radičević, Petrović i Ercigonja.

No istom što je opet sjeo, zazveče na dvorištu praporci i Lacica slavodobitno klikne: — Eto ga!

Ali je usklik bio preran. Nije došao Cenek, nego vrata se tek napola otvore i na usku prozjalinu gledaše k nama ogromna, posve okrugla glava sa sjajnorumenim licem, rastegnutim u dobroćudni slatki posmijeh.

— Sluga ponizan, servus humillimus, najponizniji sluga, domine excellentissime, ljubim ruke! — čuo se od vrata nježan, gotovo na plač od ganuća zanoseći tanak glasić. I sada se istom na uski prostor protisnulo nisko, posve okruglo i debelo tijelo na neobično kratkim nožicama i brižno odjeveno u elegantnu i ne posve posljednjega kroja odjeću. Žaketić jasnomodre boje usko je prilegao uz plećasto tijelo, svileni prsluk svijetle masti sapinjao je bačvasti trbuh, a sivomodrušasti pantaloni iz fina triko-sukna nisu zatajili ni jedne linije tustih bedara i potkoljenica.

— Per amorem Domini nostri — ta to su oni, dragi amice Roderik! — klikne Batorić. — No — to je lepo — da se još ove godine vidimo.

— Ljubim ruke, illustris — excellentissime! Moram ja da još jednom ove godine vidim Brezovicu — otpovrne Roderik, idući sitnim poskokom k stolu. Tu se redom izljubi sa svima. Nosio se od njega cijelom sobom zadušljivi miris pačulija i nekakve strane pomade. Dok je sjeo k stolu, proteče dosta vremena, jer je za svako mjesto tvrdio da je preodlično za njega. Napokon se smjesti do Lacice. Taj, uvijek spreman i na najneslaniju šalu, učini kao da se od čuda krsti i razrogačenim očima uzme mjeriti Roderika.

— Kako si ti to ujedared izrastao — eto nama pred očima! — rekne mu glupo i udilj ga gledaše. Roderik, koji je sada uistinu najviši bio od sviju nas, učini, kao da ga nije čuo. I onda još nije htio da razumije šalu, kad mu je Lacica donesao podnožak za noge, koje su visoko nad podom visile. Uzeo on da slatko i nježno pita za svačije zdravlje. Nije zaboravio ni Radičevićeva psa Nelzona, za koga je magnificus tvrdio, da vidi duhove. Dok je svoja pitanja stavljao, njegovo se široko posve okruglo i glatko obrijano lice boje rumene i bijele razlazilo od razmiljenosti i raznježenosti. Glas mu je ljubazno i slatko, gotovo plačljivo podrhtavao skupa sa debelim u koketni trokratni uvojčić zafrkanim brčićima. Male crne, neobično okrugle i kao žižak sjajne očice za ogromnim zlatnim naočarima razgledavahu s ljubavlju i nagnućem po cijelom društvu. Izgledale su ove očice kao da su od porculana. U zelenih žabica nađu se takove oči, tek što žabice ne škilje, a u Roderika lijevo je oko gledalo nešto na stranu.

Zvao se Roderik prezimenom svojim Rac. Porijetla bio je po ocu germanskoga, no ime je pisao na mađarsku i tvrdio je da Nijemce silno mrzi. Otac došao je u Hrvatsku k poznatomu nekoć grofu L. u službu »kamerdinera«, te se odlikovao rukom osobito lakom kod brijanja. Zato mu je grof silno zavolio i tu ljubav protegnu također na sina Roderika, kojega je dao u školu na svoj trošak. No malomu Roderiku ne svidi se latinska gramatika, te je po svemu pokazivao da je u njega više naslijeđena talenta za očevu vještinu nego razumijevanja padežâ i konjugacije. Tako bude da je brzo okrenuo školi leđa, te se dao na brijački zanat. No tu nije mogao dugo izdržati, jer nikako ne mogaše zaboraviti da je on rođen u grofovskom gradu — pa makar u krilu za služinčad, pa da je svoju mladost sproveo igrajući se sa grofovskom djecom, te prisvojio sav način fina i naobražena čovjeka. On zato smisli da ostavi zanat i da bude gospodinom — pa ma pisarom. Ali mada je brzo dostigao silnu vještinu u prepisivanju, ipak mu se nije sviđalo u kancelariji, jer je mnogo gladovao. Na njegovu sreću oteče supruzi njegova gospodara lijevo lice od silne zubobolje — i on se iz čovjekoljublja sjeti da je nekoć znao vaditi zube, te ispukne sretnom lakoćom zub. Gospođa je tvrdila da joj nikada nije nijedan zubar ljepše i brže pomogao — a Roderik dođe na nove misli, kako da uredi svoju budućnost. Tečajem nekoliko godina eto iz njega »canarcta«, a poslije dapače milošću pređašnje gospodarice, još uvijek zahvalne za izvađeni zub i od želje, da bude svakako od njega carska i kraljevska ličnost, postade učiteljem na nekakvoj školi, dok se najposlije ne pretvori u »tajnika vis. hrv.-slav.-dalm. namjesničkog vijeća«. — Kako je do toga došao, bilo je za ljude neko čudo, ali u Hrvatskoj — za onda — zbivale se češće takove stvari, pa su se ljudi skoro prestali da čude. Najposlije on je bio uredan čovjek; imao je upravo krasan rukopis, znao je podnijeti dobru i zlu voljicu svojih starijih, a uslužan do skrajnosti i tih, kad je trebalo, govorljiv, kad su ga pitali — zašto dakle da ne bude tajnik? Pa i nije valjda u ludo nastojao da bude s cijelim svijetom prijatelj. — Kao tajnik pođe nakon četrdeset godina službe u mir s namjerom da se što prije oženi. Od tada je tek prolazno živio u gradu. Najviše je vremena sproveo idući od jednoga do drugoga zagorskoga vlastelina, pa bi kod svakoga ostajao po više nedjelja dana i tako svake godine dočekao 31. prosinca, a da nije za svoje uzdržavanje gotovo ni novčića potrošio. »Ne mogu da živim bez Zagorja — ta — nije istom štogod, kad se čovjek ovdje rodi!« — kliktao bi pred svakim, a uistinu čisto si tro od blaženstva ruke, što su mu »pošteni njegovi krajcareki« ostali u džepu i nije ih morao pustiti onim »patentiranim globitelom, hajušeni i tolvajem vu fraku«, kakovi su po njegovu sudu bili svi gostioničari i konobari, koje je strašnom i nepomirljivom mržnjom mrzio. Ušteđeni pak novac šiljao bi potajice u prvu štedionicu i govorilo se da je ondje već krasna svota položena. Vlastelini svi ga rado primahu. Gost im je najposlije od vajkada bio drag, a Roderik bio čovjek miran, dobar i blag. Tek nije trpio, da se u njega traže zajmovi ili »kaviranje na obligacije«, a osobito nije volio da daje »žiro« na mjenicu, koju si je u duši predstavljao kao pravo đavolsko sredstvo da ljude uništuje i koja se po njegovu mnijenju nikako ne da dovesti u sklad sa poštenjem krštene duše. Isto tako nije uza sve prijateljstvo ljubio da mu se piše i njegov odgovor traži, ne što bi bio neprijatelj pisanju, već što nije trpio lakoumnosti, kojom se pošti daje zasluga, a njemu prouzrokuje trošak. Stoga je odgovarao samo na listove kojima je bila priložena biljega za njegov list. Inače bi čekao da nađe kakova čovjeka iz susjedstva dopisnikova, pa bi po njem poslao svoj odgovor s kaligrafično napisanom adresom i uvijek bar za jedan stupanj povišenim naslovom. U tom dijeljenju naslova nije bio škrt, te je najmirnije duše najobičnijemu šljivaru ili još običnijemu beamterčiću napisao dugi naslov kakove »Velemožnosti« ili »Presvijetlosti«. Držao on tu darežljivost osobitim dokazom svoje dobre duše, to više što je kao umirovljeni »dikasterijalni tajnik« bio u potpunoj svijesti o značenju i znamenitosti tih naslova, te od daleko uglednijih i starijih vlastelina strogo zahtijevao također za sebe svoju »Velemožnost«. — Lacica Kuntek glavno nije bio kod njega u milosti, što mu je taj naslov uskraćivao i tvrdio da nikako ne može biti »magnificus«, dok je tek »beamter« a nije Nj. kr. apošt. Veličanstva savjetnik.

— A otkuda dolaze, carissime amice Roderik? — upita ga Batorić.

— Ja ravno iz Križevčice, od Njihove milosti presvijetle gospođe hofratice.

— Pa kako je u Križevčici — što radi moja stara Viržika?

O — basama lula — nisu Njihova presvijetlost po izgledu svom stari. Drže se čilo i zdravo, da je prava milota — odvrati Roderik nježno, a uz to i sa neopisanim počitanjem za odsutnu. Bio je on uopće velik štovatelj krasnoga spola. Ako je već prema gospodi bio do skrajnosti uljudan, to je naprama gospođama bio upravo uzorno i savršeno učtiv. Bijaše to vječna služba, istočnjačko klanjanje; — ta gotovo obožavanje. I može se reći: u dugu nizu njegova života nije se ni u jednom vlasteoskom dvoru pojavila i koja gospođa ili gospođica, počevši od dvanaeste do šezdesete godine, kojoj ne bi bio ovda ili onda poklonio koji dijelak svoga vječno tronutoga srca. Tri »generacije« zagorskih vlastelinskih ljepotica redom su njegovim srcem tresle, te zacijelo nije bilo danas unuke, kojoj je slavio ljepotu, a da nije to isto činio i njenoj materi i njenoj babi. Bio naš Roderik skroz i skroz duša seladonska, donkihotska, trubadurska — možda i romejska, tek — koje li tragičnosti! — donjuanstva nije u njega bilo ni za lijek, nije ga bilo ni u njegovoj nešto neobičnoj spoljašnjosti, nije ga bilo ni u njegovoj čednoj sitnoj nutrašnjosti. I tako taj vječni, vjerni trubadur prevali davnim davno takozvane »najbolje godine«, a da nije ni jednoga jedincatoga uspješka »in puncto puncti« postignuo. Možda nisu nikad one njegove tuste i kao vječno na cjelov složene usne primile žarki poljubac, te su ostale netaknute — kao što ostaje netaknut čedni cvijetak u grmu. Pa zvati se Roderik! U ono romantično doba njegove mladosti prolaziti svijetom uz jeku imena Roderik — a bez Kunigunde! — I jednaka je želja u njega bila da nađe Kunigundu i osnuje obitelj, ali hladna ruka sudbine isto je tako jednako odvraćala od njega ovu sreću. I Roderik ostade neženja. No — da istinu rečemo — nije on svoj udes tragično uzimao niti se odrekao nada. Zato nije zla mu kob ni najmanje potresno na njega djelovala. Izgledao je uvijek krasno ishranjen, sav rumen — gotovo cvatući. Stari su ljudi tvrdili da se ni u čem nije promijenio, te kakav je bio u mladosti, takav je još i sada sa svojih šezdeset i šest godina. »Isti ovaki debeo, okrugao, svjež, bez nabora u licu — ama isti!« — tvrdio bi Batorić, a Lacica odmah zlobno dodavao: »Za kosu pak lako njemu!« — Roderik je naime nosio vlasulju, krasnu tamnosmeđu vlasulju bujne kose, na tjemenu čvrsto i ravno pričešljanu a s krajeva i nad šijom u guste uvojke zakovrčanu. Dašto — ova vlasulja bijaše tajnom, gotovo misterijom njegova života. Ni najintimniji prijatelji nisu smjeli da naslućuju njezin nedužni opstanak. Sto i sto stvari činjaše Roderik da je zataji. Hotimice bi stazicu u krivulju sveo, namjerice je svaki čas kratkoprstim ručicama po njoj šturio i činio, kao da ga glava svrbi, dapače mazao je pomadom — štoviše, znao bi se potužiti, kako mu kosa od neko doba silno pada. Nije stoga za njega bilo veće nevolje, nego kad je morao još s kim u istoj sobi prenoćiti. Da se ne odade, on bi tek u tmini izmijenio vlasulju noćnom kapicom, a s Lacicom nije više htio da noći u jednoj sobi otkad ga je jednom prevario i stao tobož hrkati, a onda poslije zapalio svijeću i našao ga u kapici, a vlasulju na ogledalu. Ali i s drugim ozbiljnijim dušama prepatio bi sto jada. Napokon nije istom bilo, da zamijeni vlasulju. Imao on s njom svu silu posla svake večeri i svakog jutra. Uvojke je morao u »papilote« vezati, morao je frizuru praviti, držeći kosu u krilu — morao ju pomadom mazati. Ovu pomadu pravio je sam svojom rukom po receptu nekadanje grofičine ključarice i tvrdio s najnedužnijim licem ovoga svijeta, da je u toj slavnoj pomadi sakrito ono tajno sredstvo od kojega kosa ne posijedi već uvijek bujno raste. I svakiput bi na koncu svoje priče zaželio nebeski raj duši pokojne ključarice, što mu je povjerila tako divno sredstvo za uzdržanje kose. Kad bi se ipak tko usudio posumnjati o vrijednosti pomade, onda bi s emfazom stao opisivati kosu pokojne grofice, koja je pomadu upotrebljavala i koja je imala kosu do koljena. A ne bi bio ni zaboravio da se samosvjesnom kretnjom dotakne svojih uvojaka i da još jedared ponovi kako je do groba dužan zahvalnost pokojnoj ključarici. Sastojala je pak pomada iz meda i još nekih silno mirisnih mirodija. Zato je i Roderik sam i soba u kojoj bi stanovao upravo protočena bila ovim neobičnim mirisom, pomiješanim još sa drugim kojekakvim parfemskim i sapunskim vonjima. Batorić bi redovito po Roderikovu odlasku punih osam dana dao zračiti sobu danju i noću, samo »da zgubi tu peklensku duhu«.

— Pa kak da nisu ostali u Križevčici — denes — na staro leto?

— Njihova milost presvijetla gospođa hofratica dobili su danas silno pismo, da idu odmah u Zagreb. Nešto se znamenito dogodilo. Nisam mogao saznati što će to biti. I tako odoše gospođa i obje gospođice.

— Kako su kćerkice? — upita Radičević, velik prijatelj mladeži u skutima.

— Ta — anđeli, pravi anđeli! — zanosno klikne najtanjim svojim glasom Roderik. I očice mu se ovlaže, a tuste ručice drhtavo se dotakoše zafrknutih brčića.

— Da li naliče materi? — upita Batorić.

— Njihovoj milosti — hm — da. A i mamica bili su lijepi.

— Znamo — znamo, amice Rodica. Viržika nije baš bila istom štogod za njihovo srce.

— Ah — presvijetli dostoje da se šale. Istina, bio sam uvijek prijatelj u kući. Ta — još pokojnu njezinu majku poznavah. Ah — i oni su bili uvijek milostivi sa mnom. Svakiput su za me dali posebice prirediti moj najmiliji kolač od jabuka.

— Ta — i u nju — u staru Veroniku bil si zaljubljen! — reče Lacica.

— Što ti opet! Kao da ja u sav svijet — Pa kuda misliš — gdje bih ja — ! Bio sam onda još dijete.

— Kakovo dijete! Bilo ti je onda najmanje dvadeset godina, kad se Veronika udala.

— Gle — gle, što taj bulazni! Idi, molim te! — svali se Roderik na Lacicu, prema kome si u svemu dopuštaše neki strogi i dostojanstveni saobraćaj. Istom pak sada, gdje mu izdaje godine! Svoje godine rado je naime zatajivao i redovito o njima šutio. Tek pred nevježama dao bi razumjeti, da mu je oko četrdeset i pet. Ako bi ga onda u čudu pitali, kako je postigao četrdeset godina službe, stao bi pričati, da su mu se radi izvanrednih zasluga, stečenih u ratu, godine isto tako računale kao invalidima. U kojem je to ratu bio i kakove su to mogle zasluge biti, o tom je šutio i uvijek stavio prst na usta kad bi ga tko pobliže pitao. — »To su tajne — to su tajne!« — šapnuo bi misteriozno, a gledajući se u zrcalo, svako se jutro uvjeravao dugim razmatranjem, da mu izgled odgovara tim godinama, pa zašto dakle da se starijim čini?

— Il se ti ljutio ili ne ljutio — ja znadem, da si Veroniku ljubio, — odvrati mu Lacica. No Roderik se nije više na nj obazirao. Sad se počeo tužiti Batoriću na njegova krčmara, koji je jedva jedvice gospođi hofratici ustupio sobu.

— Pa zar dolje — u selu — noći?

— Dašto! Bilo je već kasno, kad se iz Križevčice otputismo — a gospođi nešto nije dobro — do Zagreba ipak je još daleko. Što joj je dakle preostalo?

— I nije znala ovamo doći! Gle ti one lude Viržike! Lacica, molim te — odmah sjedi u kočiju — i pođi po gospođe.

Lacica se digne odmah. Roderik učini, kao da će i on s njime, no — predomisli se. Ispriča se, što ne ide, jer ćuti, da je nešto nahlađen, te se boji u tmurnu maglovitu zimsku večer.

No tek što je Lacica otišao, pođe Roderik u svoju sobu, da učini dostojnu za gospođe »toaletu«. Ljubav naime svoju k svojoj čestitoj osobi i za svoje okruglo tijelo nije iscrpljivao tek neprekidnom brigom, da se ono tijelo ne nahladi i da bude uvijek čestito nahranjeno. Plamtila je tu još silna želja da to tijelo bude uvijek zaogrnuto u dostojno ruho. Čisto kao da je vječno sumavao i razmišljao, kako da se ljepše opravi i kako da bude što vjernija slika modnoga kakova lava i vječno mlada čovjeka. Držao ga zao svijet gotovo u sumnji, ne liči li obraze, jer tako je sjajna i svijetla bila rumen u licu, i tako pravilno, a stalno zalivena. No to možebiti, da jest i nije — ali da je tuste kratke prstiće čisto prikrio prstenjem, da je svako jutro tri sata trebao, dok je bio s »toaletom« gotov, i da je uvijek izgledao »a quatre épingles« u svojoj koketnoj odjeći i sa svojim košuljama iz pravoga rumburžkoga platna, sve se to ne da poreći. Dašto štedljiv, kakav je bio, nije uvijek usporedo s modom išao. Kaputi su mu dugo trajali, jer je na svaki prašak pazio te svakiput, prije no bi sjeo, rasprostro svoj džepni rubac, a kod jela sav se zavio u ubrusac. I tako je redovno pet — šest — dapače i deset godina zaostajao za modom, ali kad je nadošlo vrijeme da si dade načiniti novo odijelo, onda je točno po zadnjem lajpciškom žurnalu izabrao uzorak i krojač se morao savjesno držati žurnala.

Već je i mrak zaogrnuo zemlju, a prijatelja Ceneka jednako ne bijaše, a ni Roderik nije još svoju toaletu dovršio. Ne bude s njom gotov još ni onda, kad je Lacica sa hofraticom i njenim dvjema kćerkama došao iz sela. Na dugim svojim putnim kabanicama donesoše novi gosti svježa zimskoga zraka, no još više svježosti proprhne i zastruji starom kurijom od milovidnih snažnih i veselih djevojčica. Kao da su stari tihi kutovi brezovički prodahnuli veselim mladim uzdahom i pridigle se u njima uspomene ili slike iz davne davnine, dok je još među njima redila mlada ženska ruka. U drevnim odajama zasvijetli nešto kao od lirske pjesme, od bujne mladosti — od nedužna djetinjskoga veselja. I same crne sjene sa tamnih greda i tramova kao da su bile oblite nekim zlatnim blijeskom radosti i uzbuđenosti, i njihova tmurna starost, njihov strogi crni izgled kao da se izgubio. Sve je nekud oživilo i pomladilo se pod sjajem što se lijevao s krasnih djevojaka — s njihovih nježnih stasitih prikaza, s njihovih svježih, rumenih i veselih lišca — s njihove zvonke riječi i smiješka, iz kojega se samo orila mlada bezbriga i čista, vesela duša. Gledajući ih, ja sam shvaćao — Roderikov zanos. I meni je teško bilo, da odredim, koja je ljepša ili koja je milija. Stari joj — imenom Luciji — moglo je biti devetnaest godina. Bila je visoka i snažna. Tek u pasu bijaše tanka. Krupne crne oči gledahu veselo po svima nama i lijepom tankom i dugom rukom svaki čas si je poredila tobože štogod u bujnoj crnoj kosi. Sa dražesnim humorom pričaše o nemilosnom dočeku, što ih snašao kod seoskoga krčmara, ponavljajući njegove grube riječi, njegove kretnje — i očajnički izraz u licu, dok im je konačno ustupio sobu. Mlađa sestra Milka bila je još živahnija. Mnogo niža bijaše i mnogo nježnija. Ako je Lucija nosila u sebi ljepotu Venere, Milka bila je sva prava pravcata Psihe. Njezin nježni struk, divne sitne forme, ljupko napô djetinje lice s velikim posve djetinjim očima znalična i blaga pogleda, svaka njena kretnja, podavahu sliku tek probuđena djevojaštva. I odisala je sva onom bajnom poezijom, što lebdi od takove istom nastale ženske mladosti i koja je tako istovjetna s prvim odisajem sitna cvijetka u travi i toliko ista s prvom proljetnom pjesmom ptičice u gaju.

U tili časak smjestiše se u sobi, kamo ih je Janko odveo, i u tili časak pregledaše stari dom. Gospođe hofratice dugo već nije bilo u Brezovici. Mnoge godine prođoše što je ovamo kao mlada gospođa sa pokojnim svojim suprugom dolazila u posjete k Batoriću. Sada je se i ljupko i slatko bôno doimaše stara kuća, u kojoj se nije ništa promijenilo i sve još onako bilo, kao za sretne njene mladosti — tek kao što nju, tako ni kuću nije vrijeme poštedilo. Batorić ju morao svakud voditi, a djevojčice iđahu za njima — znalične i vesele, što vide nešto dosele neviđeno, a tronute samo od tronuća starih ljudi.

Kad se opet ponamjestismo oko stola u palači, brzo je minula sva melankolija i za kratko vrijeme opet se orilo od smijeha mladih djevojaka, u koji najposlije i stari ljudi zapadahu. Batorić je stao gospođu Viržiku dražiti uspomenama iz mladih dana, na što se stara gospođa dobrostivo smijala i isto istim vraćala. Od mladosti, koju je Roderik u hofratice još nalazio, nije dakako bilo više ni traga. No debela dobroćudna gospođa od kojih pedeset i nekoliko godina, izgledala je uistinu zdravo i čilo, te joj nitko ne bi bio vidio da je rodila desetero djece, od koje su Lucija i Milka najmlađe.

— No, toga pak valjda nećeš zatajiti — uzme Batorić šaljivo — našega dičnoga Roderika? Taj te još sada ljubi!

— Molim, molim; tu ćete, ujače, mene prikratiti! — vragoljasto se javi Lucija i stavi prst na usta, pa tiho nastavi šaljivom ozbiljnosti, okrećući se k vratima: — On sad mene ljubi i uvjeravao me još danas, da nemam nikakva povoda, da budem ljubomorna.

— Gledaj, dragi Kornele, tako nas mladež svagdje izigrava! — sa smiješkom reče hofratica, da upita za Roderika, što ga nema ovdje.

— Ah, on sada pali svoje uvojke! — umiješa se Lacica, a Lucija i Milka zapanu u bezobzirni potihi smijeh.

— Sve to vama za volju!

— Pa da, zna on da nam se njegovi uvojci sviđaju — stoga i voli mene!

— Ti, Lucijo, sve za sebe! Možda i mene bar nešto voli! — rekne Milka.

Ta danas je staro ljeto. Moramo i onako olovo lijevati, pa ćemo vidjeti čiji je gospodin Roderik! — odvrati vragoljasta Lucija.

— Olovo — olovo ćemo lijevati! Zar ne — gospodine ujače? — klikne Milka, plješčući u sitne svoje ručice.

— Dakako! Kakvo bi bez toga bilo staro ljeto! Ali, djeco! — prije svega moramo s nečim na čistu biti. Vi mi neprestano govorite »vi« — a ja sam s vašim ocem bio drug, majčici govorim »ti«, kako čujete — nekakvim ujakom i onako me učiniste — pa ćete dopustiti, da ćemo si govoriti »ti«.

Obje djevojke doprhnu do starca i poljube ga u ruku, mada se branio.

— Ne — ne — tako — kliktaše Lacica. — Bratinstvo mora da se pije. Ja ću svjedočiti, a valjada i sva druga gospoda.

— Bene! Dakle bratinstvo — za mene tim bolje — odluči illustrissimus.

— Zar ćemo morati da se poljubimo? — upita s dražesnom smetnjom Milka.

— Dašto — dašto! — i Lacica donese odmah pred starca i djevojke vina. — Sada dolazi kazna, ako tko zaboravi »ti« — rekne šaljivo Batorić, kad je čašu ispio, a onda — poljubi i jednu i drugu djevojku u čelo.

— Ne valja — javi se Lacica! — Ne ljubi se na čelo, već na usta — pak i frajlice moraju poljubiti.

— Mislite, da se bojimo brkova? — odvrati Lucija. — Ujak ih i onako brije — pa nije pogibli! — i djevojka se glasnim cjelovom dotakne starčevih usna. Milka učini isto — a illustrissimus blaženo zagrli obadvije.

— Kako nam je eto krasno staro ljeto, a moga Mukića nema! A nema još ni fratra, da služi blagoslov; — reče illustrissimus upravo u času, kad se dolje oglase praporci. Svi pohrle k prozorima, no u mraku se nije dalo ništa raspoznati. A i dugo ne bijaše nikoga u sobu.

— I opet ga nema! — uzdahne illustrissimus. — Valjda je došao pater Ambrosius.

No taj čas otvore se vrata i u sobu uniđe Vanko s teškom putnom torbom u jednoj ruci, a u drugoj sa ogromnom krletkom, u kojoj je lepršao mladi kos. Za Vankom se provuče gost: — taj put uistinu očekivani prijatelj Cenek. Opazivši mnogobrojno društvo, dapače i gospođe, smeteno i neodlučno ostane stojeći do vratâ, na leđima s dugim starinskim »vukom« (vrst putne bunde), u jednoj ruci sa psetancem, a u drugoj sa kavezom, u kom je lepršao napô goli kanarinac. Batorić ga s mukom ogrli, a on mogaše tek da ga triputa poljubi u lice. I trebalo je dugo vremena dok mu je Vanko oprostio ruke tereta, te se starac mogao s nama izrukovati. Pred hofraticom malo nije od smutnje posrnuo, a pozdravljajući djevojke — gledao je u posve protivni kut.

Bio to Ivan Nepomucenus pl. Vinceković, doktor filozofije i obojega prava, visok no zgrbljen starac godina Batorićevih. Tijelo mu bilo neobično suho. Glava, uska i u tjemenu šiljata, bijaše obrasla gustom oporom kosom tamnosijede boje. Izvanredno dugo lice brijao i puštao samo kratko rezane štetinjaste brčiće, nešto prosjede. Dug i suh vrat bio je sasvim zavit u crnu svilenu, nekoliko puta prevučenu maramu, iz koje je tek uzani rub ogrlice čedno virio sa svake strane. Bio je odjeven u modro sukneno odijelo posve starinskoga kroja. I čizme na ogromnim stopama bile su izvanredno šiljaste, kako se nosilo oko tridesetih godina devetnaestoga vijeka. U svojim kretnjama bio je nespretan. Najzad s onim suhim, dugim krakovima, s onim visokim i tankim vratom i uskim zgrbljenim trupom — nije ni mogao biti drugačiji. Ali još više nego nespretan i nesiguran bijaše neobično plah i silno skroman. Istom si trebao da ga pogledaš — i on bi se zacrvenio od stida. A riječ mu zapinjala i jezik se pleo. Mada je sada bio gotovo među samim davnim znancima, ipak se čisto gubio od plahosti i vječne smetnje. Jednako je otvarao svoju burmuticu i srkao »pravoga španjolca«, a onda je dugi šiljati nos otirao ogromnim modrim rupcem, očito ne znajući što da čini i kako da sakrije svoju uzrujanost. Na pitanja Batorićeva i drugih istom je odvraćao skromnim i tihim podsmijavanjem ili tek odgovarao tihim da ili ne. Tek briga za njegova ljubljenoga kosa i kanarinca izmami mu nekoliko riječi više, kad je zapitao Vanka, kamo je ptice smjestio i da li su sve mačke u kući pozatvarane. Svoga psića »Seneku« držao je udilj na krilu.

I zacijelo ova njegova plahost i prevelika skromnost učine da je svijetom ovako prošao, kako je prošao, te da je u dubokoj svojoj starosti onakav postao, kakav je postao. Batorić je pripovijedao toliko puta, kako je Cenek nekoć posve drugi bio. Istina, već od kolijevke kao da su ga zli usudi pratili. Obitelj mu nekoć bila ugledna i moćna, no u seljačkoj takozvanoj Domjanićevoj buni, što je snašla križevačku i zagrebačku županiju sredinom osamnaestog vijeka, popalili su seljaci sva tri Vincekovićanska imanja, te je već otac Cenekov kukavno morao životariti i nije više bio zemaljski gospodin, kad mu se gotovo starcu već nakon deset kćeri rodilo jedanaesto dijete: — taj put dječarac za cijenu, da je majka u babinama umrla. Otac u nevolji svojoj nije si drugačije znao pomoći, nego je uzeo Cenekovu dojku za ženu. I tako je pod gorkom šibom maćehe svoju prvu mladost sprovodio. U škole dođe s pomoću nekog daljnjeg rođaka, visokog dostojanstvenika u Požunu, koji ga je smjestio kod fratara u Varaždinu, gdje je morao »miništrovati« i kod stola u refektoriju dvoriti, a nuzgredno polazio i latinske škole. Neobičan talenat i beskrajna ljubav za knjigu spasoše ga, da mu glavno zanimanje u refektoriju i u sakristiji nije škodilo u naukama te je upravo sjajno svršio latinske škole, tako sjajno, da i sâm rođak visoki dostojanstvenik, poćuti dužnost, da ga ne pusti u kloštru, te mu podijeli neznatnu svoticu, s kojom se mogao otputiti u Peštu da ondje stupi na sveučilište. Tu je prošao svakakvu bijedu, ali također svoje nauke krasno svršio. Nije, istina, postizavao na ispitima vanjskoga sjaja, jer plah i čedan, kakav je bio, nije znao svega svoga znanja u rješavanju danih mu »tezisa« svijetu pokazati; no profesori su ga poznavali i svi su bili uvjereni da je Cenek na cijelom sveučilištu jedan od najumnijih mladića. Pa ipak već prvi njegov korak u svijet nije bio ovjenčan uspjehom. Želio je da ostane na sveučilištu, no — drugomu podijeliše »veniam legendi«. Onda se zanimaše, da dođe na akademiju u Zagreb, ali i tu ga drugi preteče. Pokuša, da dođe kao jurat kojemu zastupniku ili dostojanstveniku na saboru. Svak božji postigao je to lako; bijedni Vinceković morao je i za to trčati od Poncija do Pilata, dok je napokon ipak našao mjesto kod nekoga napô gluhoga starca Rumunja, s kojim se jedva jedvice sporazumio. Tako nije došao nikako do zgode da pokaže svoje znanje i da ljude uvjeri o svojoj vrijednosti. Najposlije nije više izdržao kod svoga Rumunja, koji se je glavno bavio u požunskim kartašnicama, a za sabor i za ono, što se ondje radi, nije ga ni brige bilo. Za prvi početak skloni se Vinceković nekud kod bogata trgovca kao »informator« njegovih sinova. Ni ovdje nije bio dugo. Trgovac nikako nije mogao pojmiti da bi tako tihi mladić mogao štogod znati i sinove mu što naučiti, pa ga je za volju nekakova brbljavca iz službe otpustio. Tajput mu se sreća nasmije, i on dođe kao privatni tajnik nekomu grofu u zaladskoj županiji. Istina, i ondje nije imao baš nikakve prilike da se okoristi svojim naukama, ali opet živio je ugodno i mogao se dalje naobražavati. U grofa bilo malo i nikakova posla — a bijaše bogata knjižnica. Mogao je vas dan u njoj sjediti i učiti. I tu doživi svoj tihi roman. Najstarija grofova kći tugovala je već godine i godine za svojim zaručnikom, koji je kao pravi bajronovac otišao s plemenitim lordom pjesnikom u Grčku i ondje za helensku slobodu pao. Dobrodušna, nešto pretjerana djevojka susretala je skromnoga i plahoga mladića s milostivom obzirnošću i zamolila ga da je uči grčki. Čitave sate sjedili bi sada u polumračnoj tihoj dvorani knjižnice, sagnuti nad folijantima grčkih gramatika i klasika. S vremenom se Vinceković riješio svoje plahosti, te bi i krasno i umno znao tumačiti ljepote grčkoga svijeta. Mlada je grofica sa čitavim zanosom slijedila njegove riječi i otvoreno ga hvalila, misleći kod toga glavno na svoga neprežaljenoga zaručnika i tvrdeći da sada shvaća kako se je mogao žrtvovati za takovu zemlju. Zato je čisto zahvalno svraćala oči na svoga učitelja — a taj bijednik podlegao je čaru tih krasnih očiju, te se zaljubio snagom kako se samo takove tihe, plahe duše zaljubljuju. Nije se, istina, otkrio, ali izdao se svakom kretnjom svojom, cijelim bićem svojim. I mlada grofica skoro je pogodila što to biva sa rastresenim i vječno uzrujanim tajnikom, te je prekinula grčke satove, a ujedno također ishodila da je tajnik morao iz dvora. Bijedni Vinceković zapade od muke i boli u tešku bolest, a kad ozdravi, povrati se u domovinu gotovo ubog i neznatan, kakav je i otišao. Tu se zauzme za nj prijatelj Batorić. No i najvjernija pomoć ne može ništa kad nije sreća uz čovjeka. Ova pak glavna poluga u životu ljudskom, koja više može nego i genij i talenti i značaj i kreposti i snaga — ova silna vladarica posve je odbacila našega Mukića. Poradi toga svako se je njegovo nastojanje izjalovilo i taj kobni udes privjesio se je tako za stope njegove da nije uspjelo nikada ni nastojanje njegovih prijatelja, čim se je samo njega ticalo. Ova zla sreća učini ga još i više plahim, skromnim i čednim, čisto bojazljivim, no što je od vajkada bio. Pa onda k tomu bol prave i jedine ljubavi! Najposlije stao je posve sumnjati u sebe sama. U dobroj svojoj duši nije si stavio pitanje, kakav li je to svijet, gdje se ne cijeni krepost i vrijednost i gdje samo najgori nalaze napretka, niti je pogađao, da je život tek puka igra sretna ili nesretna slučaja, već je on najprije izgubio vjeru u sebe. Tek poslije stalo mu pred dušom svitati da nije kriv on, nego da ga prati nesretna kob. A ovu istinu nije filozofskim razboritim načinom pogledavao, nego gotovo praznovjerno pomišljao na usude, o kojima mu je nekoć dadilja pričala. Kraj takvih nazora još je manje mogao da se u svijetu snađe i da osvoji mjesto koje bi odgovaralo onomu mnogomu trudu i mnogoj muci što je prepatio dok je u škole išao, i koje bi bilo dostojno čovjeka gotovo učenjaka. Sa trideset godina — on je još uvijek bio tek svršeni đak, mada je već davnim davno bio postigao najvišu akademičku čast od dvaju fakulteta i mada su za ono doba sa dvadeset godina mladi ljudi već zauzimali odlična mjesta u društvu i u kraljevini.

Jednoć ipak dotjera Batorić barem dotle, da ga je mogao staviti u kandidaturu za županijskoga suca. Dašto, trebalo je da na reštauraciji koju rekne, da barem mali govor drži. U ono vrijeme bijaše to prva »conditio sine qua non«, i za svaku takovu službu najprije se je pitalo da li znade govoriti? Vinceković, pun znanja i snabdjeven cijelom elegantnom frazeologijom starih klasika, sastavio je divan govor. Kada ga je Batoriću nakon maloga moljakanja pročitao, bude ovaj čisto uznesen i nije mogao nasmagati dosta slavnih riječi, kojima je Vincekovića hvalom obasuo. Nije se morao tek diviti krasnomu sastavku, nego također predavanju Vincekovićevu i ugodnomu njegovu glasu. Ta — gotov govornik! Batorić bio je siguran za pobjedu, pomišljao je dapače, ne bi li ga odmah za podžupana predložio. Ali — Vinceković bio je čovjek bez sreće. U predvečerje reštauracije htjela je zla kob da je upravo u predjelu gdje je najviše Batorićevih privrženika bilo, provalila silna oluja sa povodnjom, te su ljudi morali ostati kod kuće, da brane imanje. Batorić ipak nije izgubio nade. Bilo je još uvijek dosta ljudi od njegove stranke a nadao se da će krasni govor predobiti barem sve neodlučne. No kad se digao Vinceković u skupštini, jedan od protivnika zavikne na nj, kako se može s takovim šiljatim nosom predstavljati kao kandidat — i bijedni Vinceković tako se od toga povika smete, da je tek mogao istom štogod propentati, a krasno sastavljeni govor otprhnuo iz glave kao zastrašena ptičica. I konac je bio da je uz silan smijeh protivnika propao.

Odsada nije više nikada mislio na izbore i dao se na odvjetništvo. No ni tu nije sunce došlo pred njegova vrata. Napokon je onaj protivnik na reštauraciji uistinu mogao pravo imati, da i sâm nos može čovjeku kod njegovih bližnjih škoditi. Tko bi znao! Tek — kod nesretnjakovića Mukića nikako nije do klijentele htjelo da dođe, te najposlije nije bilo druge, nego da ide u službu k svomu sretnijemu kolegi. I tako ga zauvijek ogrliše dubine mračna, neznamenita bivstvovanja, u kom je i posljednji tračak samosvijesti izgubio, znao tek to, da mora za druge tegliti, ako hoće da se svijetom protura. A opklopio ga svega silan strah od vlastite sudbine, od ljudi i njihovih kamenih srdaca. Zavukao se u neku tamnu sobicu pod krovom niske kućice u Novoj Vesi u Zagrebu, gdje se je okružio ptičicama i psima, osjećajući od njih prvih pravu beskrajnu ljubav Ovaj strah učini ga još više plahim, no što je dosele bio, i gotovo pred najneznatnijim čovjekom nije mogao da se iskaže svojim bogatim znanjem i plemenitim duhom. On je na primjer govorio savršeno tri, četiri nova jezika, a kad je došao u zgodu, da se u njima porazgovori, od plahosti ne padoše mu na um ni najpoznatije riječi. Bio je izvrstan pravnik, a ipak ga odvjetnik ne mogaše na ročišta slati, jer kad bi došao do diktovanja odgovora ili protuodgovora, nije znao naći ni jedne dobre misli. Eto — to je od njega učinila napokon zla njegova sreća. Još je jedini bio starac Batorić pred kojim bi jadnik kojiput slobodno odahnuo. I onda bi ljepote njegova duha i njegove duše zasinule nekadanjim svojim sjajem i nekadanjom svojom snagom, ali to bijaše rijetko — vrlo rijetko. Ipak dani što ih je svake godine od staroga ljeta do Triju kralja u Brezovici sprovodio, bijahu mu najmiliji dani u godini i zacijelo najsretniji. Od trideset godina ovamo nikada još nije izostao, a Batorić ga uvijek objeručke dočekivaše i na svaku je sitnicu pazio, samo da mu ugodi. Dašto, teško je to bilo pogoditi, što mu je ugodno i što najviše voli, jer u svojoj dalekoj čednosti gotovo ni kod Batorića nije si dopuštao da ima kakove svoje želje.

— Pa gde si tak dugo bil — amice clarissime? — Još v jutro sem te se nadal! — upita ga Batorić.

Vinceković se na pitanje strese, kao da ga je tko ošinuo, a onda počne buncati i ovamo i onamo. Iz svega se moglo tek razumjeti da je Lacica dobro pogodio da je bijedni Mukić kod svoga prvoga odlaska, rano u jutro, sreo najprije staru neku baku, a poslije na Kaptolu zaželio mu prvi dobro jutro franciškan. Tako je tek poslije podne konačno nastupio putovanje.

— A gle — ja čekam na svoga Ambrozija već celi popoldan — i još ga nema! Fine-finaliter ne bude druge — buš ti, Ercigonja, moral odslužiti blagoslov — obrati se illustrissimus podjašprištu.

— Ako ne bude druge — e pa dobro! — Međutim još nije šest sati, pater Ambrosius još može osvanuti; on je točan. Samo bolest bi ga mogla zapriječiti da ne dođe.

I zbilja dok mi o vuku, vuk na vrata. Došao starac pater, sav uznojen, tako se namučio na zlu putu; čisto se pušilo od njega u toploj sobi. Nije htio ništa da založi, tek je molio, da bi mogao odmah u kapelicu i početi sv. obred. Ali prije no što je pošao, ipak je našao još vremena, da nadijeli hofraticu i djevojke svetačkim sličicama.

— A nema još Roderika! — rekne Batorić, kad se spremismo da idemo u kapelicu.

— Neće on tako skoro! — odvrati neko iz društva, i mi ga poslušasmo te odosmo bez Roderika k blagoslovu.

Kapelica, sitna, drvena i tmurna zgradica, stajaše tik dvora, te moradosmo izići u dvorište. Oštri zimski zrak naletio nam na lica, a u gustu mraku večeri ne vidješe nam oči u prvi čas ništa, te su nam koraci, tapajući po smrznutoj skliskoj zemlji bili polagani i nesigurni. Plamen Vankove svjetiljke drhtao je u tmini i bacao tek uske crvene plohe oko sebe. Gospođica Lucija, s ovješenim haljetkom, jurila je prva pred nama i bila je već kod kapelice, dok su se drugi još oko vanjskih stuba kod kurije pleli i miješali.

Večer bila je bez magle i na tamnom nebu tek po koji oblak lagano plovio uz mnogobrojne zvijezde. Mjeseca još nije bilo. Pred kapelom čekala je već družina sva skupljena. Na niska široka vrata kapelice i na uske duge prozore s gustim željeznim rešetkama plazili su slabi crveni i modrušasti traci voštanica, zapaljenih kod oltara, pa se odmah u dalekoj tmini gubili. Dolazio također iznutra ugodan miris tamjana i borova granja, kojim je sva kapelica u slavu božićnju bila iskićena. Ali sve to bijaše samo tik oko božje kućice; — dva tri koračaja dalje — bijaše samo tiha, ukočena zimska večer, tamna i daleka, koja je sve utomila. U njoj kao da se ništa ne miče i ne giblje nego titrajući tanki traci dalekih zvijezda. Pače ni tamo podalje od staja nema ni glaska kakva, ni štropota — ni micanja, a i kurija kao da je opustila i onijemila, jer je sve pohitilo iz dvora k službi božjoj.

U sitnom božjem hramu, tamnom od crnih tramova i prastarih dasaka, sjajio se samo oltar sa kipom sv. Križa u svijetlu nekolikih dugih voštanica. Inače se je sve zalijevalo crnim sjenama, a vječna luč u sredini svoda lebdila je i treperila sitno i nježno u posve tamnoj visini kao daleki — daleki plamečak, što bludi noću nad nizinama i vodama. Poredasmo se u polutamnu prostoru kako je tko dospio i za časak zazvoni zvonce na sakristiji, a svećenik stupi pred oltar. Lacica, odgajan nekoć u kloštru, zauzeo je mjesto kod sitnih orguljica i preuzeo službu organista, a stari Vanko kleknuo pred oltar, da bude ministrantom. I blagoslov zače. U gustu oblaku tamjana časkom se izgubi cijeli prostor, a onda zače pjesma Presvetomu, pjevana dugim, iz početka nesložnim akordima, da onda silno i krasno zaori. I kad umukne pjesma, Vanko potrese zvoncem, a stari pater podigne otajstvo — i pobožni uzdasi izbiju iz prsa sviju poklonika, da zatrepere nježnim valom prema visinama u polumračnom prostoru skupa sa plamsanjem voštanica i sa razvučenim krpama dima od tamjana. I razliježe se pjesma: »Tebe Boga hvalimo!« Osjećaj da nas ostavlja nešto poznato, gdje nas mnoga i mnoga draga nit veže, pa čuvstvo umireno, da nam ova godina više neće donijeti zla, kao da se u licima sviju čitalo i svačiji se glas iskreno pjesmi privinuo i k njoj složio. U tim mislima okliznu se moje oči i do Vincekovića. I njegove usne također izricahu gorljivo hvalu, i njegovo bijedničko lice skrušeno se i zahvalno obraćaše k oltaru — i njegove se oči blagodarno podizale u posve već tamnu visinu nad žrtvenikom, gdje se još mogaše tek raspoznavati naduveno lice anđeoske glavice sa trubljom. Pomislim: čemu i zašto taj nesretnik toliko zahvaljuje, njemu barem ne donese ništa dobro ni ta godina? No — u taj sam mah shvatio i drzovitost i glupost svoga pitanja, pogledajući na njegovo pobožno, poništeno držanje, koje mi je cijelo kao govorilo i pokazivalo da on ne pita i ne ište sreće i ugode ovdje dolje, nego mu je sva nada i sav pogled ondje prijeko — ondje daleko, i baš zato da mora hvalu izricati što mu je i u ovoj godini bilo dopušteno da ostane ovakav, te se smije nadati da će doći jednoć onamo, u onu svetu blizinu. — I ja moram da priznam da sam mu zaviđao za tu njegovu smirenu dušu i za taj njegov prenos svojih želja i nada iz varavoga svijeta u drugi — ah — on je znao u koji svijet!

Pa kada je poslije Tedeuma Lacica u svom kutu zapjevao:

Daj nam Bog zdravlja, k tomu veselja,

Na tom mladom letu svega obilja!

— onda se uz srebrne mlade glasove Lucijine i Milkine, uz moćni pjev družine, podignuo i Vincekovićev glas, pa je i on drhtavim grlom ispjevao staru božićnju pjesmu.

Kad iziđosmo iz crkvice, nije više bilo mračno kao prije. Među golim granjem drveća i nad krovom kurije prodirali traci mjeseca, koji se tik nad brdo uzvinuo. I sad je nebeski svod postao svijetao i prelijevao se nježnim plavetilom, a bio je odasvuda posut zvijezdama i bio je visok — visok u tom tankom zimskom zraku. — Samo tiho i mirno bijaše kao i prije, tek negdje daleko — daleko zamnijevalo crkveno zvono, pa se prekidanim i nejasnim zvukom nosilo do nas kao glazba iz daljine ili kao sferične harmonije iz visina. I oko je moralo zakrenuti k nebesima, gdje su nebrojene zvijezde sjajile ljepotom vječnosti, pak milim titranjem bez glasa pričale o neizmjernosti svijeta i života, o beskonačnom porivu vječne jedne volje. I nisu ništa znale o starom i novom ljetu — tek svaki je tračak njihov zborio, kako kroza njih govori i sjaji se vječnost sa svojim beskrajnim prostorom i sa svojim vremenom bez početka i konca. I sitan — sitan oćutio se čovjek sa svim svojim naprezanjem i umovanjem, pa makar obasjan od sjajne veleljepote nad sobom, opet se radostan i nekako laganiji sklonio pod stari krov drvenoga doma — u njegov uski topli zagrljaj.

— Žurite se, ljudi, s večerom! — vikne Batorić prema kuhaču, a došav u sobu prvo mu bude da je išao zapaliti svjećice na božićnjem boru. I sada se opet zaori stara božićnja pjesma: »Silvester papa...« Sam Batorić, okružen od sviju nas i obje djevojčice uza nj, prvi započe pjesmu, kojom se sva stara kurija ispuni. Potresu se šajbe na prozorima i priključe se probuđene ptičice u kavezima sa pjesmicama svojim — a u trećoj negdje sobi orilo se od glasna pjeva cvrčkova. Bio je divan, sladak čas — i ja sam pogledao malu Milku i jedan tren mi bude, kao da gledam anđela — tako blizu — tako blizu ćutio sam se nebu.

I taj krasni čas bude tek prekinut, kad se na vratima pokaže naš Roderik. Sad je bio u posve drugoj toaleti. Još koketniji i još kraći žakečić tamnosmeđe boje obujmio mu plećasto tusto tijelo, prsluk bijaše iz runjave tamnomodre svile, a pantaloni sjajili su golubinjom sivom bojom. Dapače promijenio lanac od sata. Sad je imao debeli oko svega vrata ovješeni lanac s ogromnim medaljonom. Vlasulja pak čisto se bliještila od pomade i uvojci se čvrsto i tvrdo kovrčili od sljepočica prama šiji.

— Ljubim ruke — ljubim ručice — presvijetla Ergnan — i milostive gospođice! — Ljubim ruke — molim — molim, da mi se dopusti poljubiti milostive krasne ručice — kliktaše Roderik još nježnijim i slađim glasićem no obično i zibajući se, stupajući tek po šiljcima svojih lak-štifleta, obleti i hofraticu i kćerke njene u jedan čas, da svakoj dugim — onakovim masnim cjelovom poljubi ruke.

— A mi već dva sata ovdje — i gospodina tajnika nema — nije baš za nas najlaskavije! — obijesnom šalom narugala se Lucija.

— O — o — gospođice Lucija! Ne zaslužujem toga prikora — moje misli bile su jednako kod dama — odvrati s emfazom Roderik, pa se onda bliže k djevojci prišulja, te joj napô glasa tronuto no ozbiljno rekne: — Vi jednako sumnjate o meni, a uvjeravam vas da sam uvijek i mišlju i čuvstvom kod vas — i ni kod koje druge.

Uto se Vanko pojavi u palači sa zdjelom i pozove nas k večeri.

— Molim te, ujače ne smjesti kraj mene gospodina Roderika! — doprhne k Batoriću Lucija, a Milka također svrati k njemu svoje oči, koje su isto kazale. Batorić se nasmiješi i namigne im, da je sporazuman.

— Viržika, ti ćeš predsjedati, a gospodin Roderik neka bude uza te s jedne strane a Ercigonja s druge. Djevojčice, vi k meni — i jedna i druga. A vi, ostala gospodo, kako izvolite.

Pokraj Roderika s druge strane bio je Radičević, te mu djevojke nisu ni nasuprot došle. On pogleda tragičnim pogledom k Luciji i slegne ramenima, kao da nije on kriv, što se tako zbilo. Istom sada zamijetio je Roderik Vincekovića. U Zagrebu ne bi ga nikad pogledao, ali ovdje, znajući kako Batorić ljubi svoga bijednoga prijatelja, skočio je od stolice i onakov s povezanim oko vrata ubrusom pohitio k Vincekoviću, pa ga srdačno i ljubazno pozdravio. Cenek se posve smete i progunđa istom štogod. Već kad je Roderik ono prije večeri stupio u društvo, klanjao mu se Vinceković dubokim poklonima, ne čekajući da ga Roderik opazi. Sada pak čisto se u ništavilo gubio i čas ga nazivao »magnifice«, čas dapače kao da se ispravlja — govorio mu »illustrissime«.

— Molim — molim — to nismo! — prekine ga Roderik, potreptavajući mu ramenice.

— Ah, illustrissime, ja — i Vinceković se ponovo zbuni i ne doreče, a Roderik već mu je leđa okrenuo i požurio se na svoje mjesto.

Kod večere još je jednoć bacio tragičan pogled na Luciju, pun sažaljenja i tješenja. No Vanko je nosio u jednoj ruci »friganog krapeca«, a u drugoj »mladoga someka na paprikaš« (Roderikove riječi) — i lice Roderikovo zasja istinitim zanosom i debele usnice podršću od ganuća. S ljubavlju mu oči zahvate ogromne zdjele, a kratkoprste tuste ručice s nevjerojatnom energijom zabodu vilicu u jestvinu, da onda polagano — polagano režu na tanjuru i prinose k ustima, da i nos i zubi i očice nađu svoju nasladu. Ah — razumio je on, kako se jede, i njegova velika ljubav k svomu okruglomu tijelu činjaše da je s velikim entuzijazmom i ozbiljnim razmišljanjem proučavao, koje su jestvine najbolje i kako se najslasnije priređuju. Istina, taj je entuzijazam kojiput skrivio da je želudac na »svoju subordinaciju« zaboravio, no Roderik je stoga uvijek uza se nosio škatuljicu bikarbone, i osim toga nikada nije bio bez nekoliko boca »Hunjadi Janoša«.

— O — o — o — illustrissime domine — pak je i tu zajček — znam, da je na ražnju pečen i u špekec dobro zamotan bil! — klikne kod druge zdjele Roderik, a spazivši u lijevoj Vankovoj ruci također zdjelu divljih pataka, nježno — nježno — gotovo plačno izusti: — O domine Christe — pak i racice su tu! Bormeš ja budem i jedno i drugo! — U dalekoj svojoj uzbunjenosti posve je zaboravio i Luciju i sve druge, niti je slušao zdravice, što ih nazdravljaše perpetuus Ercigonja. I tako malo da nije prečuo da su i hofratica i Lucija i Milka dobile druge drugare, a ne njega. Dašto, kad je večera svršila, opet je bacao svoje najvatrenije i najvjernije poglede čas na Luciju čas na Milku, a hofratici je stao živo pričati iz svoga putovanja u Marburg i Grac, što ga je učinio prije dvadeset godina. On je dašto pripovijedao, kao da je to nedavno bilo. Videći da se Lucija i Milka ni malo ne zanimaju za njegovo pričanje, stao je kojiput glasnije govoriti, no djevojke ne bi ni toga opažale, već su dalje svoje stvarce čavrljale staromu Batoriću, koji ih je s nasladom slušao, te je dapače propustio da se umiješa u razgovor gospode koja stadoše da se o politici prepiru, a riječi im od časa do časa sve življe i bučnije postajale. I sam Roderik prestao je sa svojim zanosnim opisom »kifla«, koje je u Gracu jeo te se umiješao u razgovor. On je politiku silno mrzio i nije rado priznavao uz koju stranku pristaje. I sada je stao kratkim svojim ručicama miriti ljude. No ni Ercigonja ni Radičević nisu pazili na njega, niti se obazirali na njegove riječi: »Ali, gospodo, što ćemo se o tome prepirati, danas je staro ljeto, — ta — ta — šta ćemo o toj nesrećnoj politici!« — I tako se politički razgovor jednako dalje raspredao. Osim Vincekovića svi se u nj uplitali. Najposlije i sam Roderik. U Brezovici naravski — on se silno na Ercigonju svalio i dapače prekorio narodnjake. Nije ga smelo, kad mu je podjašprišt spočitnuo, da je pod Bachom svoju karijeru ulovio. Pozivao se on na svoga prijatelja Dioniza i ponavljao njegove tvrdnje i tvrdnje svoga zaštitnika grofa, sina onoga grofa, kod kojeg mu je otac služio. Imao Roderik dobar nos — i ćutio je odasvuda da se neka promjena sprema. Onaj njegov tubasti široki nos imao je prekrasan njuh, i još je svakiput nanjušio na koju će stranu stvari prevagnuti — pa je zato sada imao »kuražu« da očito prizna kako je njegovo srce uvijek stajalo ondje gdje i sada stoji. Udario se sada nekoliko puta u prsa i tajanstveno dao naslutiti da se evo ovdje u njegovu džepu nalazi znamenitih pisama, koja mu daju pravo da govori kako govori.

— Znadu napokon velika gospoda, tko im je prijatelj i da se na Roderika svoga uvijek mogu osloniti! — klikne napokon s emfazom. — Pa i znadu da nitko više ne ljubi ovaj naš krasni zavičaj zagorski nego ja — a mogu s ponosom ustvrditi da svoga Roderika i cijelo Zagorje ljubi.

Ovu raspravu prekinu djevojke, koje se spremiše da lijevaju olovo. I kazalo na satu sve je dalje i dalje odmicalo. Neka tišina stala je vladati društvom i mogao se čuti svaki podrhtaj njihala sa reskim štropotom spuštajućih se ogromnih utega, kojim navješćivahu kako čas za časom gine u neizmjerni ponor prošlosti. Čisto bijahu ovi sitni kobni zvuci kao uzdasi izdišuće godine i svima bijaše kao da nad nama lebdi dah sveopće prolaznosti i kako ništa — ništa nije naše, do jedino taj sadašnji čas, ali i on eto tek što se rodi, već ga nestaje pred nama.

Veseli posmijeh i nedužna radost djevojaka kod lijevanja olova otimaše nas crnim i bolnim mislima. Žarkih lišca gledahu Lucija i Milka u oblike, što se svakojako slagahu. Napola im tobože tek do šale bilo, no znalični, rašireni pogledi, kojima su pratile svaku kapljicu, kuda će i kamo će, govorahu i prejasno da uistinu pitaju tu strašnu sfingu — budućnost, što im donosi i što će im htjeti da iskaže unaprijed. — Ah — ta mladost toliko još ima da pita!

— Gle — gle — kod mene kao da kaže da je ovo gradski toranj i malo jezero pred njim; gledaj, Milka, zar nije tako! — javi se Lucija prva.

— Aha — ti misliš — na — zaprijeti joj prstom Milka.

— No — ne, ali gledaj — odvrati zažarena lica Lucija. — Upravo toranj — gotovo. Pa Bog zna, čiji toranj — ali toranj jest. A što kod tebe?

— Ah — kod mene — gledaj ništa — same nekakve magle!

Svi smo sa zanimanjem pratili djevojke, no najvećma Roderik. On je svakako htio da vidi u Lucijinu olovu ne toranj — već svoju glavu, a kod Milke gledaše u onim maglama početna slova svoga imena i prezimena.

— Da — da — tako je, gospođice milostive — jednako govoraše. Bog zna, što će nam nova godina donijeti?

— Ali kako ćeš — da bude kod obiju pokusa riječ o tebi? — prekine ga Lacica, a djevojčice se grohotom nasmiju.

— Bog bi znao — Bog bi znao — jedno će tek biti — no da — govori možda tek o srodstvu!

— A tako — dakle naš Roderik kani — e pa živio! — kliknu Ercigonja, a djevojke odletiše s olovom iz sobe. No kao da je ostalo pod starim tramovima još uvijek onoga tajanstvenoga čara, što ga nosi u sebi svako pitanje budućnosti i starci zapadoše u razmatranja o tajnama života. Brzo je preuzeo glavnu riječ magnificus Radičević i brzo je iz razmatranja o vječnoj tajnovitosti, kojom se prede ljudski udes, zapao da priča o četiridimenzionom svijetu i da se tuži kako u njega nema nikakova dara da vidi duhove. Lacica mu se glasno nasmije i odmah stane sipati kao iz koša silne svoje doživljaje sa pojavama drugoga svijeta. Roderik je zašutio kao riba — gotovo zanijemio i odrvenio. Na široko njegovo lice zasjela sada beskrajna strava i nategnute ukočene crte čisto poprimiše strašan — grozan izgled. Bojao se strašno duhova, a Lacica je to znao. I često i prečesto bijaše u Roderika strašnih časova silne nutarnje borbe, kad bi išao spavati. Od straha želio si je druga u sobi, a opet nesretna tajna njegova života ne dopuštaše toga. I bijaše čisto dramatičnih oporba između toga straha i zatajene vlasulje. Brezovica pak sa svojim mračnim sobama i pradjedovskim pokućstvom, sa svojim starim užasnim portretima bila je od vajkada za Roderika gotovo zlo. I da nije bilo izvrsnih pečenka, ribe i divljači u Batorića, zacijelo Roderika bi rijetko i prerijetko vidio drevni dom. Pa sada mu još taj ludi Lacica dolazi s nesretnim ovim bajkama! I kao da tomu ludovu nije dosta bilo, što sâm »laže i maže, da se Bog smiluj«, no on još zavađa i Batorića i Ercigonju, da i oni stanu naklapati svaku i najstrašniju iz kronike duhovskih dogodovština Brezovice i cijele okolice. Bijedni Roderik gotovo je od muke zamirao i sada je blijedo pogledavao na Luciju, kojoj nikada ne bi dosta tih »historija«, te je jednako molila sad ovoga sad onoga, da nastavi svoje pričanje. Izvuče bijednik iz džepa komadić vune, te poput neumrloga Odiseja, makar da nije za njega znao, uzme da si uši čepi vunom. Najposlije, kada i to nije hasnilo, pokuša da skrene razgovor na što drugo. Ali ni Lacica, ni Ercigonja, a najmanje Radičević ne htjedoše da ga razumiju. Konačno nije mu preostalo nego da ravno zamoli neka prestanu s tim užasnim stvarima, koje svakako uzbuđuju živce, a njemu je zabranio doktor svaku nepotrebnu uzrujanost.

— Nije da se bojim; ali opet — nisu to obični razgovori. Fine finaliter — svak može misliti, ja ne verujem u te babje pripovesti.

— Kaj? Oni ne veruju? — uleti mu u riječ magnificus i uzme sada posve ozbiljno bijedniku dokazivati, da duhovi postoje. Kao da je to kod Roderika od potrebe bilo!

— Postoje — postoje! — umiješa se Lacica. A baš noćas je za njih velika noć. Imaju pravicu da cele noći do zore moreju ostati vani.

I samo je još nekoliko časova trebalo da kazalo stupi k brojci XII., te godina iščezne zauvijek, pa da umah novo ljeto zavrti svoje kolo. Sada je sve zamuknulo i napeto čekalo glas staroga sata. Vinceković je još s većim strahom gledao na uru nego što je prije Roderik slušao priče o duhovima. Očito je bilo da se starac boji neće li mu nova godina donijeti još kukavnije dane. I nekoliko puta zbunjeno mi je s uzdahom šapnuo: — Ah — što će nam donijeti? Samo da nas još više ne izmuči! — A Lucija i Milka sa svijetlim obrazom i s veselim smiješkom slijedile su besprestani tik-tak ure i čisto teško iščekivale čas, kad će nastupiti nova godina. Starci pak napunili čaše i tako se stali praštati sa starim ljetom. Gotovo sa šaptom pratili su nazdravicu i tiho — tiho kucali čašama. Nije za njih toliko znamenit bio nastup nove godine, koliko je bio odlazak — opet jedne godine.

A u staroj kuriji svud je drugdje, osim ovdje u palači, tiho i mirno. Družina davno otišla spavati. U palači samoj još je svijetlo, pa i tu svijeće dogaraju i nema nikoga da ih izmijeni. U drugim sobama tek sjaji svjetlost mjeseca, što se šulja kroz okanca, plazi podom do suprotivnih tamnih stijena i ondje titra i miče se po starinskim slikama. Kroz prozor pokrajnje sobe vidi se dio vanjske noći sa jasnim zrakom, zvjezdanim nebom i tamnom gorom, kojoj se tek na podnožju savila tanka — tanka bijela maglica. Isti čas nestane te slike i nešto tamno, u prvi tren silno ogromno prekrije prozor. Bila je ogromna sova, što je na prozor naletjela. I taj mah zamnije na starom visokom satu: cink — cink — cink — i dotuče do dvanaest. Godina je izdahnula, — u starom satu zašumio neki štropot — i na vrh skoči kokot te glasno zakukuriče — glasom tako vjernim, da se dolje u hodniku — gdje li — odmah odjavio pravi kokot svojim kukurijekom.

— Eto — novo ljeto! — klikne Batorić i zapjeva: »Na tom mladom letu!«

Svi se veselo priključismo i sa čašama u ruci najavismo novomu ljetu naše želje, naše nade i našu radost.

I mada se ništa nije promijenilo i bilo sve kao eto časak prije, opet čisto bijaše čovjeku oko duše, kao da je uljezlo nešto novo, strano i nepoznato, te je časkom nestalo prvašnje prijatnosti i sigurnosti. No to — dakako — mogaše samo časkom tako biti. Stara kurija sa svojim djedovskim tamnilom i davno znanim sjenama, sa svojim toplim, gotovo materinjim dahom, sa prijatnim plamenima nisko dogorjelih svijeća i svojim božićnjim nakitom, a najvećma s onom ljupkom dobrovoljom starih ljudi, odgojenih na zlatnom svijetlu klasičnoga poimanja svijeta — ta — u takvim prilikama skoro je morala odletjeti svaka teška misao i izbiti samo vesela i draga volja. Pa mi posjedali opet oko stola i začeli novo ljeto time da slavimo bratsku ljubav i gostoljubni stol. U slabu titranju svijetla pod dugim sjenama, što se od svakuda spuštahu po stolu i po našim licima, mi zaredasmo zdravicu za zdravicom, od vesele riječi skoro se također složi pjesma i nitko nije pomišljao na postelju. Pače ni hofratica nije se taj put potužila, da je boli glava. Prvi se sjeti na počinak prijatelj Roderik. Ipak mu se pričinjalo, da bi moglo zdravlju škoditi, ako tako dugo bdije. Išao dakako u susret novoj brizi. Bojao se da ide sam spavati. A svi su već tako razređeni bili da nije imao druga. Nagovorio Ercigonju da on ide s njime, ali podjašprišt se ispriča da je sa Radičevićem. Lacica mu se sam ponudi, no njega opet ne htjede Roderik imati. Poslije smo ga čuli kako budi Vanka, pa ga nagovara neka ide k njemu spavati. No starac mu odvrati da mora biti u blizini Batorićeve sobe i uputi ga neka uzme k sebi staru »majericu« Katu, jer drugoga čeljadeta u kuriji nema; drugo je sve otišlo. Nije bilo druge — bijedni Roderik posluša Vanka i pozove Katu k sebi. Lacica se zlobno nasmiješi i izleti iz sobe na hodnik, odakle ga dugo natrag ne bijaše. I zamrla je već kurija sva u snu, a njega još uvijek nije bilo. Što je ugursuz radio — tko bi znao?

Ali nije mogao proći sat, kada se starom kurijom razlegne užasan krik dvoje na smrt prestrašenih glasova i začas se silnom lupom rastvore vrata jedne sobe i po hodniku stanu ovamo — onamo trčati bosi koraci, te se razdade silno i plačno vikanje na pomoć. U jedan tren poletjesmo svi iz svojih soba. — I sama hofratica s Lucijom iziđu na polje, umotane u svoje duge putne kabanice. A Milka se prestrašeno stisla među vrata. Visoko uzdignutim svijećama rasvijetlismo hodnik. Tu se u skrajnjem kutu tiskalo, otimalo i rivalo dvoje pojava: — stara majerica i naš Roderik. Ali kakav!

Glavu mu prikriva uska noćna kapica kao u žene, podvezana čvrsto pod vratom, no posve u čelo zapala, a tijelo mu zavija duga noćna košulja i ništa drugo. Istom po riječima mogosmo posve sigurno odlučiti, koje je Roderik a koje majerica. U svom velikom strahu, ili što je jednako držao oči zatvorene, nije nas on ni prepoznao, kao što nije znao da ga majerica drži i tišti za vrat, već je jednako vikao da ga »crvena gospođa« guši i tlači. Istom kad već nismo mogli da se dalje uzdržimo od homerskoga smijeha — on otvori oči i prepozna nas. I prvi mu pogled zahvati Luciju. Makinalno segne za glavom i u toj brzoj kretnji potegne nesrećom svoju kapicu niz lice, da mu je pred podbradak pala — i gola lubanja zasja pred našim očima — ah i pred Lucijinim očima! Plačnim glasom stane pričati strahote, kako je najprije nešto plazilo po stijenama, kako su stale njegove papuče po sobi letjeti — kako — ah, on nije mogao ni da sve ispriča — zaklinjao se živim Bogom, da se ne vraća više u svoju sobu.

— Ali ovde je studeno, ajdemo vu palaču — odluči Batorić.

I svi odosmo osim gospođa u sobu — Lacica također, pa mu se Batorić strogo zaprijeti prstom. Roderik nesrećom stupi pred zrcalo i malo te nije pao u nesvijest.

— Je li me Lucija vidjela? — upita grozničavom brzinom.

— Vidjela — vidjela! — odvrati Lacica.

— Vidjela! — klikne bolno Roderik i spusti se na stolac, da si pokrije objema rukama lice.

— A ja htjedoh danas da slavim zaruke! Kud ću sada — ona me neće više, ta žene su tako slabe i paze na te ludorije!

Uto se dolje na dvorištu začuje, kako silnom brzinom dojuriše kola, te se začas strašno stalo lupati na vrata. Roderik prestrašeno skoči sa stolice i plaho upita, što je to?

— Uh — to je strašna noć — dakle i ovakove se stvari zbivaju — ah — illustrissime — illustrissime — to je gnijezdo duhova!

— Ta — to je netko došao! — umiri ga Batorić i otvori okno, da pita, tko je?

Dolje se odjavi jurasor Šebešić.

— Neka oproste, illustrissime! — vikaše iz dvorišta — ali je li ovdje gospodin magnificus Rac? Svu noć ga tražim; — bil sam kod hofratice vu Križevčici — i onde su mi rekli, da je gospodin Roderik sim odišel. A imam silnu štafetu za njega — iz Zagreba — od Ekscelencije. Molim, illustrissime domine — naj dostoju dati otpreti dvor.

Sam Lacica pohiti dolje i pusti Šebešića u dvor.

— Što to može biti? — pitasmo se u čudu, a Roderik stajaše na široko ustobočenim kratkim nožicama u dugoj svojoj košulji usred sobe, popravljajući si noćnu svoju kapicu.

— Od Ekscelencije? — mrmljaše sam sebi i kimaše glavom, kao da se ne može ničemu dovinuti. Vinceković pak iz svog kuta u starom poderanom svom šlafroku, nekoć zimskoj kabanici, jednako mu se klanjaše, no ne dospje da mu što rekne.

Šebešić, čim u sobu stupi, htjede predati pismo — no nije prepoznao Roderika.

— Molim, dajte ovamo — javi se Roderik i primi list s dostojanstvom, s kojim se pisma Ekscelencija primaju. Polagano otvori i približiv se posve svijeći, što je Vinceković držao u ruci, uzme čitati. U prvi mah kao da mu se zamaglilo — najprije je posrnuo — onda je od veselja skočio — upravo skočio u zrak i slatko se nasmijao. No taj čas se uspravi, visoko glavu podigne i oštrim, do sada u njega nikad nečuvenim glasom izusti: — Gospodo, ja sam vaš veliki župan!

— Što — što! — kliknemo u prvi čas baš tako, kao da nam je tko kazao da je mjesec među nas došao kadrilu plesati.

— Amice Vinceković, neka pročitaju list Ekscelencije! — odvrati tek Roderik i uzme dostojanstveno dva tri koraka onako bos ovamo onamo hodati.

Vinceković pročita list: — Dragi amice Roderik! Kak smo se zadnji put pri grofu Hanziju spominjali i oni mi rekli, da bi hteli nazad vu službu — ali primernu — to sem ih ja taki na oko vzel, — a pokehdob kak znaju onaj norc Ludvik na jenkrat je v opoziciju prešel i tak nemamo supremuš komeša — to sem ja dvorskoj kancelariji nih predložil i denes je došel dekret. Ja im gratuliram — znam, da su gospon razumen i da me buju pomagali, kaj im bu s tem lakše, kajti su i u gospodskom dvoru i v mužkoj kolibi jednak oblubleni a i — ne fali im nervus gerendarum — kaj vsim drugim v onoj varmegjiji čisto i čisto zmenkalo je. Naj taki k meni dojdeju — kajti spomenek je propter informationes veliko potreben. Nim zmirum od detinstva naklojneni itd.

I kad je Vinceković bio gotov, Roderik se postavio čelo stola i s prekriženim rukama preko prsiju čekao čestitke. No dosjeti se da je u košulji i htjede iz sobe, da uzme barem šlafrok. Ali pokrajnja soba bila je tamna i on se vrati k nama, te zamoli Lacicu, da mu donese šlafrok.

— Ah — hvala — hvala — illustrissime collega! — zahvali Batoriću, kad mu je čestitao, pa mu se baci oko vrata. I svima drugima ljubazno zahvaljivaše, ako i nije bilo više traga njegovoj pređašnjoj slatkoj nježnosti. Iz svake riječi provirivao je sada visok dostojanstvenik. Dapače šlafrok prebacio je nekako više kao menten nego li kao šlafrok, a i noćnu kapicu natulio je u vis, kako se kalpak natuljuje. Ta — mora da priliči i u svem izgleda kao »magnas regni«!

Najposlije nije baš promašio. Valjda nije to tako teško, te se pred zgrbljenim leđima kao samo od sebe daje.

— Morat ću odmah — još danas brzojaviti krojaču u Peštu, da mi načini magnatsko odijelo. Ali koju bi boju izabrao? I mora mi historički kakav kroj naći. Da — da — još danas. Oh — koliko će to stajati novaca! Ali — dulce pro patria mori — i ja rado žrtvujem taj trošak na oltar domovine i miloga svoga naroda. A moram prava puceta uzeti. — Bi li od karniola bilo dosta dobro? Dakako — dakako.

— Samo si lepo naj daju načiniti — da se Luciji budeju čim bolje dopadali — rekne Batorić šaljivo.

— Ah — mali moj anđelak! — sa nježnim pređašnjim svojim smijehom odvrati Roderik. — Sada je nemoguće, premlada je za tako visoku čast; — ta ja sam sada u rangu generala — to dakle ipak ne ide, da bi takvo dijete došlo u rang i bilo isto što i generalica.

— Ja sam još jučer znao — illustrissime — da ste veliki župan — kazivali mi u Zagrebu. I ja sam mislio da presvetli gospodin već sve znade — javi se Vinceković.

— Znao sam da će nešto biti, ali opet — nisam mislio da će Ekscelencija tako za svoga prijatelja skrbiti — ah — plemenita je ono duša. Ja ću i vas, gospodine doktore, preporučiti. Što biste željeli?

— O — molim, illustrissime — ja sam već za sve prestar. Kud bi sa mnom! No baš — da budem kakav arkivar — ili takvo što — bilo bi mi ipak pomoženo.

— E, pa dobro! Gospodine doktore — ja vas imenujem svojim županijskim arkivarom i ujedno začasnim podbilježnikom. Neka bude ovo prvi moj uredovni čin.

I sedamdeset i toliko godišnji starac, koji unatoč dvije svoje doktorske diplome tek sada postigao sigurno mjestance, malo da nije pred novim velikim županom pao na koljena od prevelike zahvalnosti. Prviput u njegovu životu, sreća mu se nenadano nasmijala; pa što za to ako je i ovaj smiješak još uvijek bio tako maćehinski — i toliko pun ironije.

A ja sam, gledajući sada na Roderika i na Vincekovića, oćutio kako je slijepa i nerazborna sila što prati ljude na njihovom životnom putu. I nehotice rivale mi se na usta riječi: — A što bi onda čovjek držao do uspjeha u svijetu?

* * *

I bio je presvijetli Roderik silan veliki župan. Učinio sve onako, kako je Ekscelencija željela. Što milom — što silom, ali najposlije svagdje je novi illustrissimus izišao pobjednikom i nije bilo mjesta u županiji, koje mu ne bi bilo podiglo slavoluka. Od sviju najviše se straha napatio jadni Lacica, u vječnoj brizi što će biti, ako illustrissimus Roderik saznade kakvi su to duhovi bili u Brezovici.

Sljedeća stranica→