Pjesme (Horozović)

Pjesme autor: Ajnuša Horozović, prijevod: Tomislav Dretar

Irfanu

I

Stari se

rekao si iz ogledala

zategnutom licu mladića

Stari se

rekla sam iz ogledala

i skinula paučinu s lica

II

Sekunda upije svitanje

i oslijepi od ljepote

Na licu otisnuta slova

snenost očiju

Gužvaju mi oblaci lice

Ili su to ptice

zaboravile svoje perje

15.10.1986.

Dani i noći

Dani su tako brzo prolazili

Dani su prolazili

Dani su

Dani

Dani su tako brzo prolazili

U izgnanstvu

Dani su brzo prolazili

U izgnanstvu

Dani su izgnani

Dani su

Dani

Dani i noći su tako brzo prolazili

Dani i noći su prolazili

Dani i noći su

Dani i noći

Dani i noći su tako brzo prolazili

U izgnanstvu

Dani i noći su brzo prolazili

U izgnanstvu

Dani i noći su izgnani

Dani i noći su izgnani danonoćno

Oblaci i orkani su tako brzo prolazili

Te munjevito se smjenjivali

Oblačni oblaci i orkani

Oblačni oblaci i orkani su letjeli

Oblačni oblaci i orkani su

Oblačni oblaci

Oblačni oblaci i orkani su natapali

Sunce i Mjesec

Oblačni Mjesec i orkansko Sunce

Nisu uopće bili viđeni

Oni su nošeni oblačnim oblacima

Sunce i Mjesec su se tako vješto skrivali

Sunce i Mjesec su skriveni

Sunce i Mjesec su pomračeni

Ali, ostali su i dalje Sunce i Mjesec

A dani, dani nisu više bili dani

Ah, tek noći, ni noći više nisu bile

Dani su postali treptaji,

Oni su tako brzo prolazili

Noći, nisu više bile noći

Noći su prepletene trepavice

U tren progutaju dan

Noći nisu više ni postojale

Snatrili smo ih u dolini

Prepleli smo dane i noći

U vlasima trave

Život je postao svježa trava

Život je tako brzo bujao u izgnanstvu

Korijenje smo presadili iz rodnog tla

Korijenje je tako bujalo u izgnanstvu

Oblačni oblaci su natapali plodne doline

Oblačni oblaci i orkani raznosili su Sunce

Sunce je tako munjevito letjelo za nama

Sunce i Mjesec su se tako vješto utrkivali

Sunce i Mjesec su se umnožavali u nama

Život se tako brzo umnožavao u izgnanstvu

Oblačni oblaci su se tako brzo umnožavali

Oblici su bili umnoženi u izgnanstvu

Naši životi su se ukorijenili u izgnane doline

Tu sam te rodila sine u – Svetom duhu –

Dvadeset sedme noći mjeseca Ramazana

U struni sunčeve svjetlosti

Odvaja se kost od kosti

Voćnjak sam sa tri stabla

Život je postao svježa voćka

Život je tako bujao u izgnanstvu

Naši voćnjaci su rasli u svijetu

Sunce je obilno natapalo dane i noći

Planeta Zemlja je puna naših dodira

Misli, osjeta, sjete, a jedno malo dijete

Korača, kao–Mali princ–zapitkuje, otkriva...

Život je postao malo dijete

Život je tako brzo rastao

Život je postajao sve veći

Život je postajao sve jači

Život je život

Moj život

Vrtna kuća u Berlinu

U vrtnoj kući

koraci otisnuti na sagovima

nepregled misli po zidovima

Vrt u Pankovu

muzika iz voćnjaka,

ispod asfalta staklene razglednice

Berlin nekad

Bosna sad

izbrazdani dahtanjem zločina

vrtni akt

Djevojka od bijelog mramora

promrzlih stopala

drži u rukama rasklopljenu knjigu

glas hladan iz rascijepljenog daha

sasipa kletve iz cijeloga svijeta

sred kamene raspukline

ljulja našu kob

s noći na noć zamišljam

Kako je izgledao moj san

tako dugo drhte sjene

ne spavam

šumi tihi tok bitisanja kao potop

sleđen smisao

kako izgledaju sasušene suze

U vrtnoj kući Berlin –Pankov

živimo naš mali sin, ti i ja

njegova mila stopala otisci mog sna

u sobama

vrtovima

avenijama

a meki topli dlan led rastapa

knjiga se na mom stolu sama sklopila

Rezbari

tmina pokreće ruke mrtvih rezbara

oni stare ormare

dube samo noću

zato ormari s vremenom postaju dublji

tmina pokreće oči rezbara

oni stare ormare

dube pogledom

dubina izdubljenog drveta

osjeća se opipom jagodica

svjetlost mjeseca spira pokrete rezbara

nema prozora

samo crteži obzorja

što za ruke drže trome sjene

Piramida

kroz piramidu glavom do nožnih prstiju

disati pravilno, bez panike, bez straha

uspon kroz tminom začaran procjep

prst smrti slijediti i stići

prisjećajuć se davnih koraka

što tako gromko odzvanjaju i tjeraju

stopala znanim uspomenama

osjeti lutaju, ne pokleknuti,

treba stići do vječnog boravišta

izdignem kičmu, a odaja struji,

to je poruka, pomislih, DA

U GROBNICI FARAONA NEMA

pupčani plač, to harfa u stomaku titra

svila sam koljena u lotosov cvijet

na kamenom uglu faraonove grobnice

žica harfe, čisti zvuk kroz muk

piramide,

ječi vasiona,

svi moji preci oglasiše se dahom,

zadržah strunu

dah blago klonu

i harfa, sve pretke, kao marionete,

o jednoj žici zadrža na nebesnom SVODU

14.8.1990.

Kad umru riječi

Kad umru riječi tvoje će krljušti po nama pasti

u šupljini kosti zavučena je smrt sloga

ispišeš li ispod zemlje stih

ja ću znati

koliko živa riječ u mirisu sikće

u tvojoj visokoj sobi tavanice plivaju

jegulje se sparuju

gledaš ih dupljama meduze

i potapaš crnilom moje žive riječi

Lutka

dijete je odbacilo trup lutke

što sad bubri u truleži lišća

glavu nije imala

na njenom mjestu vidim dah djeteta

nadam se da će trulež upiti boju lutke

kotrlja se zemljana glava zavijena u svilu

kada otvaram ladicu iz svog stabla

lagano uzimam glavu i osjećam drhtanje svile

toplo pripijene uz moj orošen dlan

kistom i bojom slikam svoju misao

na zemljanoj glavi

a na svili

slikarija je vazdušastih obraza

svoju misao spajam s trupom lutke

u čiju sam prazninu prethodno skrila ključ

ključem od mahovine odgonetnut ću dah tišine

očekivala sam da ću ponovno vidjeti lutku

kupam je u vodi i dobro se poznajemo

razastirem čaršaf po krevetu

prepoznavajući cio svoj život

Tijelo je vrisak

trepavicama param nutrinu ogledala

lebde ogromne jabuke oblaka

tijelo je vrisak

Kad propukne zrenje kupine

kad propukne zrenje kupine

zatrepere koralji na dnu mora

modro sjećanje uranja u bjelinu misli

natapam žuborom tople pokrete djetinjstva

i motam ih u najnježnije pješčane šalove

sa majčinim anagramom u svakom zrncu pijeska

grančice koralja pomjeraju čestice morskog dna

miris ocrtava uznemirenost na mom dlanu

kupina je iskapila sok u morsko oko

bore islikavaju talasanje lica

sočno oko se sklapa

voda smiruje

naginjem lice nad površinu

nas dvije se ogledamo

jedna u drugoj

Prijatelji Nila

Nagibu Mahfuzu

“Noći su Ramazana”, reče on, “Moji gosti su u mojoj kući, smireni s tespisima u rukama čekamo kandilje s minareta, te u taj čas počinje gozba s jelima, ispunjava blaženstvom prostor velikih odaja, jer post je dug, duž MJESECA. Kad nam dođe u posjetu LUNA, te sjaj svoj raskošni saspe u otklopljene sahane, tad GOST u kuću zađe i nur mu iz očiju obasjava prostranstva, vidiš li kako svijetle nebesa. Naš počasni gost je noćas u mojoj kući, zbog toga nisam mogao nogom preko mosta;

Ti sjediš

piješ talog

TAME

i gledaš brodove

kako NILOM odlaze...”

DA DA DA, dragi prijatelju, vidim Vaše likove kako se ljuljuškaju kraj obale u iznajmljenom brodu, gdje čibuk klokoće, te vode razgovore o samoći, o samouništenju, o trenu što se zove život.

Vi lagano sred svog doma otklapate sahane

i stavljate umjesto vode u nargile prah mjesečine

i tako kroz čibuk uvlačite sve mijene

i tad vidite samo sebe sred Prolaza čuda

dječak koji čvrsto drži ušne školjke

i ne želi da čuje prijetnju sudbe,

a znate da Oziris vječno čeka,

sjedeć', oslonjen o noćne tmine