Znam za te ko što znam za sanju,
Što noću sja, a pline danju.
...Pred tobom nisam nikad stao;
Al' uv'jek sam osjećao,
Žilama svojim najtanjima,
Slutnjama najlaganijima,
Da jesi, da te negdje ima.
...Znam miris, što se svega hvata,
Kad ideš mimo mojih vrata;
I sv'jetlo, što se njime javljaš,
Čim noge vrh na prag moj stavljaš.
Znam svaku kap, što s tebe pada
Ko sadilica rosa, kada
S metuljima, što sobom vodaš,
Nevidljiva kroz vrt moj hodaš.
Sva ćutila te moja znadu.
Sva sjećanja te moja pamte.
Pred tvojim dvorom u tvom gradu
Sve zublje moje davno plamte.
...Al' nikako da preko međe
Svog začaranog kruga baneš,
Pa da preda mnom jednom staneš,
I dotakneš mi prstom vjeđe,
I pustiš da te vidim
Čemu
Svoj lik si divni rasparčala
U slike hiljadu zrcala,
Pa samo bljesneš u golemu
Bezbroju sviju ženskih lica
Ko munje sjaj u velu tmicâ,
I prije no te vidim, ti si
Već nestala!
Još nikad nisi
Uz vodu moju za tren stala
I u njoj sva se ogledala.
A ja sam dugo i polako
Vadio p'jeska zrno svako,
I glib, i mulj, i trun od kore,
I brisao sam na njoj bore,
I duge sjaj sam na nju lio,
I do dna sam je rasv'jetlio.
Sve zahman. – Ja te znam ko sanju,
Što noću sja, al' pline danju.
...A čovjek je sam. – Gustu hranu
Tlo daje bića moga žilju.
Pa trebam stvarnost, trebam zbilju.
U vrtu svome trebam granu
Sa plodom, što ga mogu brati;
Opipat; nepcem uživati,
Da ne bude sva tlapnja pusta
I za ta jadna ljudska usta!
...A ti si klupko svih čudesa,
Što dalje će se samo plesti.
I ti si zlatni hljeb s nebesa,
Što ne ćemo ga nikad jesti.
Na svakoj ženi jedan pečat,
Što na te će nas samo sjećat,
Da čežnja ljuta ne popusti...
Na svakom dlanu samo mrva,
Da vječna glad je naših usti'
I svud nam bude uv'jek prva...
Znam za te ko što znam za sanju.
I nikada te vidjet ne ću
Na mom oltaru kao sv'jeću
I kao plod u mome granju.
Uzalud idem amo-tamo
Po stazi, kud ti noga hoda:
Vidjeti mogu lik tvoj samo
Na površini mutnih voda.
I zalud kušam žena sviju
Da slijem draži u draž jednu,
Sve r'ječi u r'ječ jednu mednu,
Sve oči u sjaj zjena dviju:
I kad pri tome rade sa mnom
Sve ženske suze i osm'jesi,
O vidim: – lutka je preda mnom!
To nisi ti! Ti drugo jesi!
– – – – – – – – – – – – – – – –
I uv'jek tako. – A to peče
Ko rana. Život gladan teče,
Jer nema hrane, što je voli.
I u toj našoj zemskoj boli
Mi ne znamo, tko pl'jen je laži
I tko iz gorče pije česme:
Da l' Onaj – koji zalud traži,
Il' Ona – što se otkrit ne smȇ.
