Pjesanca o blaženstvu nebeskom

Pjesanca o blaženstvu nebeskom autor: Mavro Vetranović

Njeki je slavan bijes, tko može na svijeti
   vrh sebe svoju svijes k visinam zanijeti.
Bijes, ludi govore, nu je toj čudna stvar,
   od boga tko more prijati tolik dar.
Budući na svijeti zač je trudno po sebi
   u tijelu vidjeti tuj slavu na nebi;
zač taj dvor od zgara, pun svake radosti,
   malijem se otvara bez božje milosti,
a navlaš tko je zloban ter nije na svijeti
   k nebesom podoban svoj pogled prostrijeti.
A ja sam u taj broj ter kako človjek lud
   želeći vidjet toj podnosim velik trud,
stavivši svu silu ter venem ter blijedim,
   budući u tilu svu slavu da vidim.
Nu misal svu zaman u trudu provodim,
   zač tako jak u san, s pameti zahodim,
a vidjet očima nije moć te lijeposti,
   jaki sve tko ne ima od vida krijeposti;
jaki svijet tko ljubi i u zlobi dni traje,
   ter svoj vid izgubi i u mraku ostaje.
I što se toj više, moj bože jedini,
   moja svijes uzdviže k nebeskoj visini,
to veći primam trud i muke priljute,
   svjetovni zač mi blud zapira sve pute;
brani mi i ne da, dokli sam na svijeti,
   tuj slavu prije reda prid sobom vidjeti.
Jošte mi govori, o slavni bože moj,
   zaman se ne mori, zaman je pospjeh tvoj,
zaman se svak trudi tuj milos dobiti,
   u tijeli tko žudi nebesa probiti;
zač dušu grijeh veže a tijelo k zemlji zgar
   sobom ju priteže, kako sve teška stvar.
Tijem milos nije dana, da duša na svijet saj
   u tijeli svezana vesel'ja vidi taj.
Lje tko se slobodi sužanstva od puti,
   ter k višnjijem prohodi, koliku slas ćuti!
Radosti kolike s vesel'jem razbira
   tuj, gdi se uvijeke nigdare ne umira,
gdi je riječ jedina blaženstva slavnoga
   od otca i sina i duha svetoga!
Tijem bože upriješi, milost mi nadijeli,
   ter dušu odriješi i s tijelom razdijeli,
po tvojoj ljubavi ostaviv svu žalos
   neka se odpravi da vidi tuj rados;
da joj je tamo stan a s tvojom pomoći,
   vjekušti gdi je dan bez mraka i noći,
neka se nasiti vesel'ja u slavi,
   u trojstvu gdi si ti a jedan bog pravi.