Pjesanca na smrt sestre

Pjesanca na smrt sestre autor: Mavro Vetranović

Tužan je razgovor i plačni nepokoj
   vidjeti suh javor u gori zelenoj,
meju dubja ostala kod bistra kladenca,
   gdi se je rastala š njim svoja zelenca,
ter se tač vidi suh: tijem tko tuj putuje
   živući svaki duh od jada tuguje,
gdi od njega nije sjeni, ter kako da tuži
   među svom zeleni gdi se sam prisuši,
kod bistre vodice, ter zimi i ljeti
   vaj nijedne ptičice nije na njem vidjeti,
a navlaš slavica, da zorom biljiše,
   ner sama grlica ka željno uzdiše
vrh suhe granice, gdi gorče od jada
   s ljuvene tužice plačni glas uklada.
Vaj slavni bože moj, gdi tužbe razbira
   ter ljuven nepokoj srce joj podira.
Žalost je s tugami, gdi plačno popijeva,
   suh javor suzami ter plačno polijeva.
A ne vijem javor taj gdje može trpjeti
   toliko plačan vaj ter neće proctiti,
za tužbu priljutu da bude prijati
   zelencu minutu, ku mu čes prikrati,
neka se odijeva minutom zeleni,
   gdi suze prolijeva taj ptica po sve dni;
i cvijetak da se svoj opeta objavi
   zrcalo da je toj človječjoj naravi,
vjekušte spomene da ostanu na svijeti
   od tužbe ljuvene, ke nije moć izrijeti.
Neka se poznava i u gori vajmeh tač,
   koga je narava od ptice grozni plač,
što li su žalosti i kako taj suzi,
   minute radosti tko strađa u tuzi;
onomuj najliše, tko suze roneći
   jadovno uzdiše dragu stvar želeći.
Zač ja mnim, moj bože, (ako se može reć),
   suh javor da može pri tebi milos steć,
da mu da tvoja vlas da može na svijeti
   toliko plačan glas od ptice izrijeti:
vapil bi dan i noć, jadovno tužeći,
   iz glasa za svu moć boljezan družeći!
Rekal bi u gori skladaje tolik vaj:
   što me bog satvori i sazda na svit saj,
tolike da tužbe u gori sad stoje,
   grlica bez družbe cvijeleći gdi poje;
rekal bi, za ki sud o tužna dubravo
   objavi tolik trud? takoj li bi pravo,
da vajmeh u tebi, gorčije od jada,
   grlica po sebi plačan glas uklada?
rekal bi javor još: rad plačne grlice,
   dubravo kako mož trpjet te tužice,
slišaje grlicu, boljezan ku vlada
   ter pojmit dušicu ne može od jada,
cvijeleći za drugom jadovno na svijeti,
   da s plačem i s tugom bude tač umrijeti.
Rekal bi još javor: vaj rad bih ja znati,
   što kremen i mramor neće se rastati
od jada na poli, o višnji bože moj,
   jadovno gdi toli provodi život svoj
grlica sred luga, u gorkoj tužici,
   po sebi bez druga na suhoj granici;
još kada uzdahne od želje ljuvene,
   što vajmeh ne sahne lis trave zelene?
što gora listak svoj ne svrne na nica,
   grlici pritužnoj gdi vrijedi ranica,
priljuta taj strijela od tužne ljubavi
   svoj život od tijela da prjeđe rastavi.
Rekal bi javor taj, da može govorit:
   može li na svit saj veći trud bog stvorit,
ni veću boljezan ni čemer priljuti,
   što javi i u san grlica taj ćuti,
kad ju smrt razluči od vernoga druga,
   ter trudi ter muči svoj tužbi da je sluga.
Rekal bi još javor, kada bi govoril,
   je li gdi plačan stvor višnji bog satvoril,
ki može na sviti gorčiju tužicu
   na sebi podnijeti, ner tužnu grlicu,
ka sebe u trudu skončava cvijeleći,
   nesrjeću prihudu s boljezni slijedeći;
gora i zagorje ter se tuj snebiva
   i jel'je i borje, gdi plačno pripijeva,
pojući ter pravi: zaman se veselim,
   u pustoj dubravi, gdi prijeku smrt želim,
kunući hip i čas, u ki me rastavi
   nesreće hude vlas od verne ljubavi
ter sam ja ostala jaoh sama bez druga,
   za koga bih dala sve srce iz kruga,
i tijelo i dušu i k tomuj vas saj svijet,
   da ga opet sadružu, ako se može rijet.
Nu je rana bez lijeka, prišlo je tužiti,
   zač ga opet do vijeka ne mogu združiti,
ni š njim se sastati, da vajmeh do groba
   moj život zlopati, kako se podoba,
jak tko je na službi s nesrećom sastavljen,
   u plaču i u tužbi z drazijemi rastavljen,
kako ja neboga bez druga ostala,
   ka nijesam prije toga nijednu zled poznala.
Tijem se ću grlica do groba ja zvati
   tužna udovica i sve dni plakati,
od tuge i jada neka se u gori
   živ kamen raspada i u rasap rastvori,
neka se u gori jadovno cvileći
   me tijelo rastvori s duhom se dijeleći,
da tužba i plač taj u pustoj dubravi
   veće se na svijet saj od mene ne objavi,
od mene grlice kojoj čes obrati
   svu rados na nice da život moj skrati.
Još suhi javor taj, da može govorit,
   zbrajal bi plačan vaj i čemer jadovit;
rekal bi: vaj meni, o goro zelena,
   nemir je pakljeni ranica ljuvena,
žalost je i tuga i smrtni nepokoj,
   grlica bez druga gdi traje život svoj;
u suze priljute gdi od tužbe i od vaja
   radosti minute u gori pobraja,
od tuge i jada ter će prije poginut,
   ner li će nikada cvijeleći počinut.
Svjedok su suzice, ke roni svaki čas
   s ljuvene tužice u toli plačan glas,
ter muči ter trudi, napokon ter takoj
   sama se prisudi potrajat život svoj,
po sebi da traje svoj život bez druga,
   i veće ne haje ljubavi bit sluga;
ter zimi ni ljeti ni u druga vrjemena
   nije je moć vidjeti vrh dubka zelena,
vrh suhe granice ner plačna pribiva
   do smrti tužice gdi s jadom priživa.
Vrh svega vrh toga neće se napiti
   kladenca bistroga, vaj, da se nasiti,
bistri vir ner smuti od vode studene,
   svršeno da ćuti jadove ljuvene;
ter je plač s tugami vidjeti tuj pticu,
   na pola suzami gdi miješa vodicu,
od jada i od tuge pak žalos slijedeći
   dubrave i luge oblijeta cvijeleći.
Ter nije dubak suh ni zelen u gori,
   čijem se svoj trudan duh leteći umori,
što neće obtući, po lugu i dubravi
   dragoga ištući, s kijem ju čes rastavi.
Nu kom ga ne najde ter ga tač izgubi,
   plač tužbu i jade toprva obljubi,
ter tužno svaki čas od tužbe ljuvene
   ponavlja plačan glas, travica da vene.
Čudo t' je moj bože jaoh od te grlice,
   gdi trpit ne može ljuvene strelice,
u tužbi ter takoj rad velje ljubavi
   napokon život svoj cvijeleći rastavi.
Zatoj ću bože zvat uzmnožnu tvu kripos,
   da meni bude dat tuj ljubav i milos,
da meni vaj sade ljuveno i milo
   taj ptica upade cvijeleći u krilo,
neka bi vidjela moj čemer s nalijepi,
   ki meni iz tijela sve srce korijepi
rad truda žestoka, ki me tač rascvijeli,
   da moj duh prije roka s tijelom se razdijeli,
plačući sestricu ku mi smrt povrijedi,
   do groba tužicu da život moj slijedi,
i mnoge još druge od moga plemena,
   kojim sad od tuge neću rit imena,
u plačne me pjesni ke sada ukladam,
   s velikom boljezni cvileći gdi jadam,
da moj plač jadovit i tuge priljute
   ne budu ponovit žalosti minute.
Zač da bih po broju svijem ime objavil,
   mnim da bih svijes moju sebe van zastranil.
Zatoj mi grlice plačan glas nasladi
   ter hrlo u krilce u moje upadi,
da oba cvijelimo, pritužna družice,
   da naše dijelimo na pola tužice;
zač tomuj pol tuga srca se odijeli,
   tko može nać druga, zajedno š njim da cvijeli.
Lje oni, ki tuže i grozno ki cvijele,
   lasno se sadruže, boljezni da dijele.
Nu tko je vajmeh taj, s kijem ću ja cvijeliti,
   da budem plačni vaj i žalos dijeliti?
Tko li će k meni doć, da je sa mnom u družbi,
   da mi je na pomoć u plaču i u tužbi?
razmi ti grlice velmi rascviljena,
   pritiha ptičice s drugom razdijeljena,
koja ćeš poznati sve moje žalosti,
   kad počnem plakati ja trudan za dosti,
kad željno uzdahne čemeran život moj,
   da listak posahne na travi zelenoj;
kad tužba i moj plač i uzdah jadovit
   cvileći vajmeh tač propade na on svit;
vapjen'je kad moje, gdi život moj cvijeli,
   razluci na dvoje mramorak pribijeli;
kad željno prosuzi od jada svaki stvor
   slišaje u tuzi moj plačni razgovor;
svaka vrst od ljudi kad vidi i čuje,
   gdi život moj trudi i željno tuguje,
gdi je moj trud za ništa i tužba sva moja,
   sva ljeta i godišta gdi ne imam pokoja,
ni javi ni speći, bez ljuvene družbe,
   tolike videći žalosti i tužbe.
Tijem tužna grlice pridi sad ter ćeš čut
   vaj, što su tužice i što je plač priljut,
kad zbrojim svu boles pri tvojoj ljubavi,
   kako me moja čes s drazijemi rastavi.
Zač kad bih sve moje tužice poznala,
   mnim da bi te tvoje boljezni parjala.
Tijem veće suzice ne roni ti takoj
   vrh suhe granice, jadovni druže moj;
suh javor ostavi, molim te rad boga,
   ter se sad odpravi do mene neboga....