Pjesanca muzam

Pjesanca muzam autor: Mavro Vetranović

O muze, molim vas za ljubav svijeh boga,
   slišajte trudan glas od mene neboga,
i suze i uzdah moj toliki na svijeti,
   trpeći nepokoj ki nije moć izrijeti,
gdje vajmeh trudeći ne može svijes moja
   ni javi ni speći prijati pokoja,
razmi sam u tuzi družeći tolik trud
   ter ni ja ni druzi učinit ne vijem sud,
odkud bi uzrok taj, tko li me prisudi,
   trpeći tolik vaj da život moj trudi,
lugovi najliše stramputno hodeći,
   gdje moj duh uzdiše velmi se boleći.
Lje takoj sam sudim, da ste vi uzrok vas,
   lugovi da trudim svaki hip i svak čas,
sam vajmeh hodeći bez družbe po sebi,
   sve boge moleći, koji su na nebi,
jeda se smiluju na mene ki trudim,
   ter mi dar daruju prijati ki žudim.
A druge ne želim milosti i ljubavi,
   ner da se naselim u vašoj dubravi,
gdje vajmeh nitkore u vijeke nikadar
   tamo prit ne more, komu ni dano zgar
od zvijezde od svoje, kad se tko porodi,
   da s vami tuj stoje svoj život provodi.
Tijem kušam čes moju, mogu li na službi
   jedan bit u broju pri vašojzi družbi,
od onijeh dim sluga, ke u vašoj dubravi
   svjetovnijeh svijeh tuga vaš razum izbavi,
u slavi slovući vrh gore zelene,
   pjesance pojući kod vode studene
s tolikom sladosti, ku nigdar na svijeti
   mojojzi slabosti nije dano izrijeti.
Zatoj vas molim ja, ako mi bit more,
   za sunce koje sja nad nami vrh gore,
izajdi jedna van ter milos ne krati
   ter moj mrak u bil dan i u svitlos obrati;
ter mene provodi, slijedeći pravi drum,
   po kom se dohodi, gdje stoji vaš razum,
u tojzi dubravi neka se nastanim,
   pri vašoj ljubavi da moju čas shranim;
da pravo mogu reć: vesel sam za dosti,
   zač milos mogoh steć pri vašoj radosti,
pri vašoj prijazni, ka u gori zelenoj
   pjesancom priblazni i srce i duh moj,
gdje živ plam dogara lje po božjem daru,
   Apollo gdje udara i zvoni u citaru,
u lovornu vencu vrh gore zelene
   pri živom studencu od vode studene;
ter je tuj za dosti od pjesni najliše
   vjekušte sladosti, ka nigdar ne lipše;
i rajski razgovor, ki javi ni speći
   ne može nijedan stvor jezikom izreći.
Pijerske gospoje, zatoj vas sve molju,
   na molbe na moje da mi ste na volju;
činte, da život moj rad božje ljubavi
   u gori zelenoj s vami se sastavi.
Zač trudim ja sada, kako no slijepac taj
   ki o štapu nabada ter ćuti velik vaj,
ter trudi ter muči, zač ne vije nikadar
   da od bijela razluči do crna nijednu stvar,
ter mu je jednaka i javi i u san
   i svitlos i mraka, tmasta noć i bil dan.
Zatoj bih velmi rad, da vas ja sadružim,
   ćuteći tolik jad da veće ne tužim.
A same činte sud ter ćete moć reći,
   da mi se težak trud navali vrh pleći,
gdje kako slijep hodim po gori zelenoj
   ter trudan provodim čemeran život moj,
vaj gdje se sam skitam bez družbe hodeći
   i milos tuj pitam sve boge moleći,
jeda ka od gospoj od vaše te družbe
   prikrati nepokoj i moje sve tužbe,
da svojom ljuvezni, čijem sam živ na svijeti,
   ja budu sve pjesni zaglavit i spjeti,
neka su od mene, ako se može rijet,
   vjekušte spomene, dokoli teče svijet.
Osnova nije duga, ka još nije dotkana,
   ter žalos i tuga rve me svijeh strana;
a sam se spoznavam, da je kratak život moj
   ter se vas skončavam ćuteći nepokoj,
gdje prijeka smrt preši, svijem ljudem nemila,
   da naglo razdriješi moj život od tijela;
ter je trud i muka, gdi od velje slabosti
   trepti mi sva ruka i ostale sve kosti,
ter perce vladati ne mogu od tuge
   ni pjesni skladati ni kratke ni duge.
Spravan sam toga rad, da budem u saj čas
   svijem bogom poslat sad s uzdahom plačan glas,
koje ću moliti, da mi njih dobrota
   dopusti prodljiti tolikoj života,
čijem život moj bude s vami se sastati,
   da moje sve trude vaša vlas prikrati,
da tužbu svu skratim u vašoj dubravi,
   i da se zdrav vratim s venačcem na glavi,
onogaj sit vira živoga kladenca;
   ki tamo izvira, gdi je rajska zelenca.
Zač tko ga bude sit, vazda se može rijet,
   da je blažen i čestit, dokolu teče svijet:
napokon i duh svoj gdje u višnjijeh pribiva,
   vječni mir i pokoj s blaženstvom priživa.