Pjesanca druga mladosti
| Pjesanca druga mladosti autor: Mavro Vetranović |
Apolo ljuveni, Apolo gizdavi,
za venčac zeleni, ki nosiš na glavi,
podobno ako je, od muza svijeh hvalo,
na molbe na moje priklon' se daj malo.
Ako ja mogu steć ku milos pri tebi,
nemoj tač hrlo teć k zapadu po nebi,
za svijetlo tve lice, ner višnji Apolo
sred neba konjice ustavi i kolo;
od tebe drugi dar zač sada ne prosim,
ner na me sini zgar za ljubav, ku t' nosim,
da vajmeh takmeno tvoj plamen živući
me srce kameno pritopli i svrući,
svaki hip i svak čas u meni ko stine,
jak zimnji snijeg i mraz bez tvoje topline;
ter trepti ter preda, u krugu mom stoje,
u putu gdje gleda pijerske gospoje,
hrleći gdje plaše s velikom ljuvezni,
da moj trud utaže pojući u pjesni.
Zatoj bih vele rad moju svijes prignuti,
da budem vajmeh sad pjesancu kliknuti.
A mislim u sebi: ugodan bih li bio
i muzam i tebi pjesancu kad bih spio?
Ter ne vijem početi, podobno kako je
pjesancu začeti bez pomoći tvoje;
zač mislim, svijes moju u te svu da stavim,
da krijepos tuj tvoju pojući proslavim,
nejaka ma slabos neka se potrudi,
iza sna svu mlados da moj glas probudi,
neka tmu zamijene u višnjoj svjetlosti,
kad uprav procijene dar tvoje krijeposti,
ke od zgar nad nami imaju taku vlas,
da nebo zvijezdami vladaju i svijet vas;
meju sve taj krijepos, ka od zgar sve obsijeva
i mjesec u svjetlos i zvijezde odijeva.
Mladosti pridraga, tijem s veljom ljuvezni
razlog me primaga, da pojem u pjesni
ter drugo ne žudim ner da vas pojući
iza sna probudim na bil dan zovući,
da vam je na svijeti, mladosti gizdava,
očima vidjeti, nebeska što je slava,
i svjetlos gorušta, ku svojom ljubavi
višnji bog dopušta človječjoj naravi,
svitlosti darov taj da človjek uživa
i ostali vas svijet saj i svaka stvar živa,
ku svjetlos nitkore, koli je slavan dar
procijenit ne more, komu nije dano zgar,
najliše tko traje sve svoje dni zaman
ter scijenit ne haje, što je noć što li dan,
što je svitlos i zraka, što je crno i bijelo,
što je tmasta pomraka i vječno tamnilo,
i što je smrt prijeka, hrleći ka plaši,
da prije človjeka u pepel popraži.
Nada sve sebe sam tko u sebi spoznava,
taj vidi višnji plam i u plamu ka je slava;
i u sunce na nebi tko oči upira,
sjede sam po sebi ter svjetlos razbira,
taj vidi svu svjetlos, ka vas svijet obsijeva,
i uzmnožnu svu krijepos ka u bogu pribiva.
Najliše tko leti, da želju ispuni
visoko s pameti, jak orao u kruni,
ki narav tuj ima, k visinam kad leti,
da nigdar očima ni bliješti ni trepti,
s velikom krijeposti put sunca leteći,
višnje se svjetlosti nasitit želeći,
ter mnokrat po vas dan s večera do mraka
vija se kako pjan vrhu svijeh oblaka.
Nu nijedna stvar živa ne može izreći,
što u suncu priživa k visinam leteći,
sunčana gdje kripos s velikom prijazni,
da gleda na svitlos, k sebi ga priblazni,
leteći da takoj vas danak provodi,
gdje svjetlos život svoj u blude zavodi,
zavodi u blude, gdje svjetlos priživa
ter svoje sve trude pri suncu zabiva.
Leteći još kada k suncu se uputi,
ni žeđe ni glada u sebi ne ćuti.
Još' da ja dulji dan od svega godišta,
ne bi ga mogao san pridobit za ništa.
Nu ja sam činim sud, taku stvar misleći,
orlova da je ćud put sunca leteći,
neka se ne malo na nebi objavi
u suncu zrcalo orlovoj naravi,
da bude svak vidjet u suncu nad nami,
po čem se vlada svijet i nebo zvijezdami;
i stvoren'je svako, navlaš duh živući,
sunačce što mlako zgar topli i vrući;
vaj svaka živina još k tomuj poznava,
sunčana toplina koga je narava;
zemlja lijes i kami i vode sve znaju,
što je sunce nad nami, po kom se vladaju;
i svaka stvar živa i vas stvor ostali,
što sunce obsijeva, sve sunce toj hvali,
i hvali i slavi toj sunce na nebi
sve svojom naravi, ku slijedi po sebi.
Nu človjek vajmeh sam ostale meu stvari,
sunčani što je plam, razbirat ne mari,
ni kripos ni tuj moć, ni što je svitlos taj,
ka priz dan i priz noć obsijeva vas svijet saj.
Dim svitlos tolika, ku vrijedni govore
da joj se prilika ni u čem nać ne more;
človjeka zač veže tmasti svijet i puti,
i k sebi priteže, da taj dar ne ćuti.
Slijepi ga i tijelo, da sudit ne zna sam,
što je crno i bijelo, ni što je sunčan plam;
slijepi ga i lijenos, da nigdar na svijeti
iz mraka na svitlos ne može pozriti,
nepomstvu ter podan u vrijeme u svako
tmasta noć i bil dan mni mu se jednako;
nepomstvo i lijenos taj ter mu ne da s tmom
ni sunce ni svitlos razbirat nad sobom.
Prikorna ter je stvar človječjoj naravi,
da toli slavan dar u zabit postavi,
navlaš tko ne haje blaženstvo spoznat toj,
s nepomstvom ner traje u mraku život svoj,
u mraku gdje stoji lijenosti ter služi,
da ga mrak posvoji, po vas vijek da tuži,
mrklina i tma taj gdje s tromom lijenosti
zadava velik vaj bez božje milosti,
vaj gdje bi lijenac rad mrkline da ostavi,
a nije mu dano tad od božje ljubavi,
ni jakos ni krijepos, s mrakom se rastavit,
sunačce i svjetlos da bude proslavit,
ni toli srčano da oči upira
u kolo sunčano, da svitlos razbira.
Zač koga vječni san za grlo uhvati,
sve mu je pak zaman sankom se rvati,
napokon ter leže u donjoj propasti,
gdje ga sud popleše od višnje oblasti.
Zatoj se svi spravte, ki u mraku sjedite,
ter tuj tmu ostavte a svjetlos slijedite;
slijedite sunačce, vesel'je tko želi,
da vaše srdačce s duhom se veseli,
i sada i po tom u višnjoj državi,
kad vas smrt životom napokon rastavi,
gdi biste poznali po višnjoj svjetlosti
dar ki ste prijali od božje milosti,
najliše tuj mlados kojoj se prigodi,
da tužbu i žalos s uzdahom provodi,
i tolik nepokoj i žalos i tužbu,
podavši život svoj Kupidu na službu,
ki nijedno ne plaća za službu vesel'je,
ner rados obraća u gorko dresel'je;
i većma tko služi neharnoj ljuvezni,
taj većma i tuži s gorčijom boljezni.
A dobro toj znaju, ki zaman služeći
u robstvu dni traju, jadovno tužeći,
ter vazda život svoj u gorkoj žalosti
strađa mir i pokoj i ostale radosti,
jaki sve slijepa stvar, ka vajmeh na svijeti
ne može višnji dar u suncu vidjeti.
A navlaš nemilo taj ljubav koga je
stavila pod krilo na službe na svoje,
i grlo i ruke ter mu je sputila,
od truda i muke da mu je smrt mila,
gdje taj trud razbira i svak čas to gore
ter željan umira a umrijet ne more,
gdje hitro ljuven plam blazni ga u blude,
nebeski dvor i kram da sasma zabude.
Oh ka je toj narav, protivna naravi,
telesna da ljubav s božjom vas rastavi!
Vaj što ste zaspali, toj li se podoba
ter se ste podali ljubavi za roba!
Vašega dijevstva cvijet ter dijevstvo prikrati,
ki ništor na saj svijet ne može da plati,
ki u kratko gojite, a po tom a po tom
čemernu plodite koštravu s troskotom.
Gdi je venčac zeleni, koji se dariva,
kad vitez hrabreni trudan boj dobiva?
ki venčac po vijek vas, o mlaci ljuveni,
ne može snig ni mraz rastavit zeleni,
ner zimi i ljeti i u svako jur doba
zelen je vidjeti; zač mu se podoba
zelencu da goji i miris priblažen,
pri dijevstvu ka stoji po vas vijek i amen.
Človjeka nu po tom prihini ljuven vaj,
tutako s ljepotom izgubi venčac taj,
ter veće na glavi ne nosi nikadar
taj venčac gizdavi, u kom je slavan dar,
slavan dar i krijepos po kom se nahodi,
da iz mraka na svjetlos človjeka provodi;
i blago svakomu, tko taj dar dobiva,
u vencu u tomu da s dijevstvom pribiva.
Koštravu i troskot a u srcu tko goji,
u trudu svoj život do groba vas stoji,
u trudu vas stoji, ter rados svu skrati,
zač o čem nastoji, tijemijem ga bog plati.
Tijem sada pozrite u svitlos u pravu,
ter trudnu podrite s korijenkom koštravu,
u srce kameno ka vam se uplodi,
vaj ter vas takmeno u ponor zavodi;
zač tko je prem sasma ne bude podrijeti,
togaj će vječna tma i ponor proždrijeti.
Toj li tko čini sud, kako bi moglo bit,
tegotan da je trud tuj travu pogubit;
zač koga zaslijepi ljuveni nepokoj,
s trudom se korijepi jadovno bil'je toj:
toj vrijedan ne veli, ner samo človjek lud,
za ljubav ki želi podnijeti tolik trud,
kad se sam prisudi da takoj u tužbi
i muči i trudi ljubavi na službi,
davši se za roba ljubavi telesnoj,
da trudi do groba čemeran život svoj,
jadovan i tužan da s tužbom pribiva,
da se rob i sužan ljubavi naziva,
da ljubav za platu poda mu da nosi
zlat sindžer na vratu, da u boga smrt prosi;
da takoj okovan jadovno u tuzi
i obnoć i obnoć uzdiše i suzi,
da život provodi, kako sve tužna stvar,
da svojoj slobodi nije veće gospodar.
Tijem biraj, mladosti, ki u bludu zahode,
kolike žalosti s jadovi provode,
gdje blijede i venu u tužbi stojeći,
strelicu ljuvenu u srcu noseći,
i željno cvileći do groba gdje takoj
sužanstvo slijedeći skončaju život svoj,
ljuvena usilos ljuvenijem gdje brani
razbirat tuj svjetlos i okoliš sunčani;
da pamet nad oblak vrh sebe prisele,
ostaviv tmasti mrak neka se vesele.
Prikorna ter je stvar svijem, ki bijeli dan ljubite,
da tolik slavan dar za lijenos gubite,
ter neće nitko vas svoju svijes prignuti,
da gorje višnju slas razbira i ćuti,
u suncu da takoj gdje svoj vid upira,
stvoren'je vaj svakoj i stvorca razbira.
To li će tko rijeti, komu nije zgar dano
očima pozrijeti u kolo sunčano,
zaman je usilos človječjoj naravi
razbirat tuj svitlos bez božje ljubavi;
tijem čemu život svoj taj človjek siluje,
u odjeći telesnoj da se tijem njeguje,
pokli te krijeposti ne ima sam po sebi
sunčane svjetlosti razbirat na nebi;
nije li to velik trud, koj ne ima zgar krijepos
da čini pravi sud, što je sunce i svjetlos!
O mlaci gizdavi, tijem da je svijem znati
da od višnje ljubavi taj se dar ne krati;
neg taj dar ki prosi zgar mu se dariva,
kako se tko nosi, da ga tač uživa.
Tijem mlaci, sud je moj i vrijedan svak sudi,
da je lasno dobit toj, tko dobit toj žudi;
s kijem li nije taj milos ni razlog ni mjera,
sunčanu da svjetlos s toplinom razbira,
pripravi svijes svoju i srce i duh svoj
ter klikuj Graciju, gospoju svijeh gospoj,
neka te pomože, neka te ne ostavi,
zač ona dat može tuj milos s ljubavi,
pripravna zašto je, tko ju verno podvori,
bez vida ako je, da mu vid otvori,
da bude na svijeti s prijazni srčano
vidom se uprijeti u kolo sunčano,
svjetlosti vjekušte neka se opoji,
sunačce gorušte pri sebi ku goji,
jak orao ki prija dar velje krijeposti
da se tač opija sunčanom svitlosti,
nada sve letušte, ter se još ne straši
da sunce gorušte perja mu popraži,
ni perja ni krila, ni krunu na glavi,
kom ga je krunila čes svoje naravi.
Tijem mlaci gizdavi, višnji dar spoznajte,
i višnjoj ljubavi vladat se podajte,
ku ljubav svak gubi i od njega bježi tja,
tko većma tmu ljubi ner sunce koje sja.
Taj človjek po sebi ter neće vidjeti
sunačce na nebi, ni zimi ni ljeti,
ni svjetlos ni zraku, ner obnoć ner obnoć
skončava u mraku svoj život nespoznan,
gdje ga tme prihine, da u veljoj nezgodi
od prave istine stramputno zahodi.
Ter kad toj razbiram, vrh sebe stojeći,
suzice ubiram, velmi se boleći,
u samu človjeku da se taj zled tvori,
na svoju priliku koga bog satvori,
davši mu taj razum, kojijem ga nadari
da spozna zmijam drum i ostale sve stvari;
a sam se odmeće od slave vjekušte,
razbirat ter neće, što je sunce gorušte,
ni svijetlu tuj svjetlos više nas ka je gori,
uzmnožna gdi je krijepos stvorca, ki sva stvori.
Vaj ter je ružna stvar s umom se dijeliti,
i toli slavan dar na mraku mijeniti.
Tijem Gracija svijeh vas zove, i gospoja i dijeva čista,
u milosti koja plove po sva ljeta i godišta
svi u tmasti koji spite, da ostavite tmasti sanak,
da se s mrakom rastavite, razbirajte bijeli danak.
K nebu dvižte vaše glave iz tmastoga toga mraka,
da vidite vječne slave u sunačcu vrh oblaka,
u sunačcu i svjetlosti zač tuj slavu tko razbira,
po ljubavi i milosti vazda žive a ne umira,
i u suncu vidi gori stvoritelja prislavnoga,
sve stvoren'je koji stvori, boga ki je vrh svijeh boga,
i u jedinstvu vidi trojstvo, u plamenu od ljubavi,
svijetlijeh duha velje mnoštvo gdje ga hvali gdje ga slavi.
Vidi majku i djevicu, sve milosti ka je puna,
i gospoju kraljicu, od anđela ka je kruna;
i u tijelu vidi sina, komu otac tač naredi,
da zgar pride k nam s visina, da sve smrsi na svijet zledi.
I od mjeseca i od zvijezda vidi način po razlogu,
čijem se višnje nebo gizda, gdje u svem hvalu daju bogu.
Vidi slavu i radosti, od pravednijeh gdi je družba,
gdje nije plača ni žalosti i svjetovna gdje nije tužba;
i ped zemljom vidi jamu, osuđeni gdi svi stoje
u vječnomu donjem plamu za bezredne zlobe svoje.
Toj su višnji dari slavni, ki se dijele po milosti
onijem, ki su vazda spravni razbirat ih po svjetlosti.
A koji se ljepši dari mogu vidjet i poznati,
razmi stvorca i sve stvari u svjetlosti razbirati,
višnje sunce gdje zgar stoji, u komu je vječna slava,
ter sve vlada i sve goji i vrjemena sva sazdava;
i toj sunce toplo i vruće kaže krijepos koju ima,
gdje pod nebom sve živuće š njega život i smr' prima.
Zatoj oči upirajte u sunčanu višnju svitlos,
svak po tihu razbirajte ka se u njem goji kripos.