Pjesanca bolježljiva druga
| Pjesanca bolježljiva druga autor: Mavro Vetranović |
Koli je vajmeh plah, koli je vaj priješan,
bolježniv moj uzdah s jadovi izmiješan!
miješan je nalijepi, miješan je s čemerom,
ter moje korijepi srdačce s tešerom!
Združen je s tugami ter čini, da vas čas
ja grozno suzami polijevam moj obraz.
Pelinak i ruta još se š njim sastavi,
da tuga priljuta moj život zatravi.
A kamo koštrava i bil'ja ostala
otrovna narava, što je zemlja sazdala,
navlaš čemerika i čemer od zmija,
ki ranom bez lijeka me srce izvija.
A ne vijem za ku stvar protiva vaj meni
ukaza tuj nehar moj uzdah ljuveni!
Ter meni ne pravi, ter meni ne veli,
kamo se odpravi, kamo li poć želi;
ner li se sam spravlja i plaho još bijesni,
a mene ostavlja u veljoj boljezni,
u tužnoj boljezni nebavac ter stoju
i čini u pjesni jadove da poju.
Čini me cvijeliti ćuteći nepokoj,
i s tijelom dijeliti čemeran život moj.
Čini me, da jadam, čini mi željet još,
da sebi smrt zadam, uzamši bridak nož.
Čini me vapiti, plačući iz glasa,
i čemer taj piti smrtnoga poraza.
Čini me vajmeh tač da život moj tuži
i da me vječni plač do groba sadruži.
Čini mi podrijeti srdačce iz kruga,
čini me umrijeti taj žalos i tuga.
Uzdaše, vaj meni, tako li pravo bi,
tvoj nemir pakljeni da mene oznobi?
Kako me ostavljaš cvileći [neboga]
kud li se odpravljaš, reci mi rad boga?
Tko me će združiti, ako ti budeš poć,
i sa mnom tužiti jednaga dan i noć?
Vaj za to odpravljat nemoj se ti sade,
pomoz mi ponavljat čemere i jade,
i smrtne boljezni, što ćutim nebog ja,
ni javi ni u sni ne imavši pokoja.
Nu pokli sva sila hoće me ostavit
i moj duh od tila bezredno rastavit,
vaj nu se utiši i kratko nu stani
ter moj plač usliši, uzdaše srčani.
Pokli ma huda čes, uzdaše moj tužan,
sudila tako jes, da mi nijes poslušan,
s plačem se odpravi ter klikuj iz glasa
u slavnoj dubravi od gore Parnasa,
neka se naredno za ljubav srčanu
sve muze zajedno na zboru sastanu;
i kad se taj družba zajedno sastavi,
čin' moj plač i tužba da im se objavi,
i reci družbi toj od gore zelene,
uzdaše trudni moj cvileći od mene:
oni me posila, koj željno umira
komu jad i strila srdačce podira.
Oni me posla k vam, jadovno ki cvijeli,
bez družbe koji sam u plaču duh dijeli.
Oni me posila, s kijem su sve nezgode,
objestran sto strila komu duh probode;
od plačne žalosti ki umira u vaju,
svi zglobi od kosti ter mu se rastaju;
u suzah ki plove, trudeći dan i noć,
i na plač svoj zove prislavnu vašu moć.
Za to sve pridite, molim vas boga rad,
da moj plač vidite i s tugom gorki jad,
ter ćete poznati, trudna me videći,
koje se zlo pati dragu stvar želeći,
kako se iz tijela vaj željan duh dijeli,
kad draga od mila tužna smrt razdijeli.
Po tom se odpravi, uzdaše ljuveni,
po svakoj dubravi, po gori zeleni;
obajdi planine, obajdi sve luge,
polja i ravnine, široke i duge,
obajdi livade, gdi svako cvijetje cti,
ter moj trud i jade objavi tamo ti;
obajdi sve vode, kladence i rijeke,
ter kazuj nezgode od smrti od prijeke,
kako smrt priljuta hitro se privuče,
ter moga neputa ukradom povuče,
bez nijedne ljubavi da se taj dobrota
prije reda rastavi od svoga života;
plač tužba i žalos svijeh strana ter stoji,
vaj gdi se taj mlados životom razdvoji.
Reci još, pastiri da stada ostave,
i od gore satiri zelene dubrave,
ljuvena družba taj vaj da bi vidjeli,
kako me smrtni vaj s neputom razdijeli.
Uzdaše pak teci po gorah i vodah,
ter vilam svijem reci, da si ti moj uzdah,
da si moj poklisar, da se tuj objavi
toliko plačna stvar i moj trud krvavi,
strjelica priljuta kako me rascvijeli,
dragoga neputa koja mi prostrijeli;
jeda bi sve vile od gore zelene
na jedno se skupile, da pridu do mene,
i one da čuju zajedno kad budu,
kako ja tuguju rascviljen u trudu,
suzice roneći niz obraz moj blijedi,
neputa žaleći koga smrt povrijedi.
A navlaš Diana da vidi vajmeh sad,
kraljica izbrana, tužicu i moj jad.
Uzdaše pak putuj, kraj mora hodeći,
Neptuna ter klikuj željno ga moleći,
jaoh jeda ne skrati prijazni ljuvene,
na suh kraj poslati sve morske sirene,
i on š njimi da pride jednaga na suh kraj,
žalostni da vide pri meni smrtni vaj,
kako me smrtni mač s neputom rastavi
a meni vječni plač za darov ostavi.
Još moli sunačce, da mi sad posluži,
da moje srdačce u tugah sadruži,
da bude ne sjati ner da mi pomože
neputa plakati ako mi bit može.
Mol' mjesec još jasan i zvijezde ostale,
da moju boljezan i moj trud požale.
Mol' zvijezdu danicu, da vidi s istoči,
gdi suze po licu teku mi iz oči,
meu vas stvor ostali i ona da mene
u tugah požali, gdi život moj vene,
zašto je smrt prijeka hotjela toj takoj,
da ranom bez lijeka prikrati život moj.
A ne vijem koji vaj hotil je i sudi,
da mi smrt cvijetak taj prije roka oprudi.
Uzdaše, moli još vladaoca od pakla;
da vidi bridak nož, koji me vaj zakla,
i muke ostale, ke ne vijem za ki sud
sad mi su zadale s boljezni smrtni trud,
tolik trud s boljezni, koji ja na svijeti
ni javi ni u sni ne scijenjah vidjeti.
Jeda mi dopusti za ljubav i milos,
Orfea da pusti iz pakla na svitlos;
kada van izajde, neka sam bez druge
sve gore obajde dubrave i luge,
jaoh lirom da poje, da takoj u pjesni
pobraja sve moje tužice s boljezni,
po svakoj dubravi neka se u družbu
svaka zvijer pripravi na moj plač i tužbu;
i svake još ptice, ke sazda višnji bog,
da vide tužice, ke ćutim ja nebog.
I kad se sjedine u gori zeleni,
razlike živine da pridu sve k meni:
za ljubav i vjeru Orfeo u taj čas
zvoneći u liru da pusti tužan glas,
da k meni prizove ljuvenu i milu,
u suzah ka plove, sjede u crnilu,
po sebije u kutu ka roni suzice
ter plačne na skutu drži sirotice;
neka ta mladica sa mnome u družbi
odere sva lica u plaču i tužbi,
vaj koju smrt prijeka zlosrdo rascvijeli,
svoga ljubovnika ter š njome razdijeli.
Majku mu još dragu zov' k meni u družbi,
ka krijepos i snagu cvijeleći izgubi,
od velje tužice ter vajmeh moj bože
i od truda dušice primiti ne može,
cvileći tri glase neka mi pustimo,
na smrtne poraze vaj da se tužimo,
što se smrt nabuni ter cvijetak gizdavi
prije reda obruni i u zemlju postavi,
neka se podere zemlje van živ kami,
kad naše razbere jadove s tugami,
neka se korijepi svaki dub zeleni
i u peče procijepi mramorak studeni,
i neka list spade s travice studene,
vidivši te jade i trude pakljene;
neka se sve rijeke i vrjela sva smute,
kad tužbe tolike i naš plač oćute;
neka se sva rados i svako vesel'je
obrati u žalos i plačno dresel'je.
O mladci ljuveni i vam se molim sad,
pridite svi k meni ter viđte tužni jad,
gdi život moj plače s nemira priljuta,
gdi mi smrt izmače u majke iz skuta
neputa pridraga, za koga dal bih ja
svjetovna sva blaga pod suncem koje sja,
i život i dušu ako se rijet može,
da veće ne tužu ovakoj moj bože.
Tijem na smr' ja plaču, koja mi vaj sada
crni trn i draču u srce zabada,
ter se svi jednaga suzami poli'te,
i sa mnom pridraga neputa žalite.
Zač pravda hoće toj i sudi ostali,
taj gizdav cvijetak moj neka se požali,
ki bješe kruna i čas oda sve mladosti,
i toli počten glas urešen za dosti,
a smrt ga vaze pak i sa mnom rastavi. -
Zatoj ga žali svak rad moje ljubavi,
i vi sve gospoje i vi sve djevice,
pridite na moje pakljene tužice;
vaj sve se spravite, molim vas za rados,
da sa mnom žalite ljuvenu tuj mlados,
ter ćete vidjeti, gdi se će toli plah
van srca podrijeti čemeran moj uzdah,
gdi se će prid vami jaoh uzdah moj podrijet,
koji sad suzami posilam na on svijet,
da pade prid boga, neka se potuži,
kako me neboga prijeka smrt razdruži
od moje ljubavi i velje radosti,
vaj ter me ostavi u gorkoj žalosti;
žalostan ter ostah i bit ću u vijeke,
nevjeru zač poznah od smrti od prijeke,
nje strijela prigorka vaj ter se uplaši,
onomuj prije roka ter život svoj spraži,
jaoh koga noć i dan željno se boleći
ja plaču jadovan suzice roneći;
vaj meni, koga sad s velikom žalosti
s državom lijepi grad žaluje za dosti!