Pjesanca Jesusu
| Pjesanca Jesusu autor: Mavro Vetranović |
Jesuse slatki moj, je li tko na svijeti
tve muke i trud tvoj da može izrijeti;
zač pravo mogu rijet, Jesuse ljuveni,
da odkli je stvoren svijet s početka po sve dni,
nitkor se nije rodil ni se će roditi,
taj tko bi pribrojil ni tko će zbrojiti
boljezni tolike i trude bez broja,
kojijem nać prilike ne može svijes moja,
ke vajmeh boljezni, trudeći na svijeti,
rad naše ljuvezni hotil si podnijeti,
prit s nebes na saj svijet ter se tač dopušta
prijazan tvoja taj, ljubavi gorušta,
bez broja te muke da budeš podnijeti;
davši se u ruke grješnikom umrijeti;
na križu viseći napokon ter za nas
naš rasap videći u krvi opran vas,
nag vajmeh izdaše, Jesuse prisveti,
za grijehe za naše gdje se da propeti,
gdje se tač poboli narodom, vaj meni,
ter dragu krv proli, kako vir vodeni;
iz prsi najliše, ke t' kopjem židovi
sulicom probiše, da t' se trud ponovi,
da slavna put tvoja, človječe i bože,
ni mrtva pokoja prijati ne može;
ter taj vir gdje izvira, kako vir od vode,
od zlobe opira sve od svijeta narode,
i u kruni trnovoj u krvi gdje ploveš,
ljuveno narod tvoj klikuješ i zoveš,
klikuješ svakoga, ako će tko piti,
kladenca živoga neka se nasiti;
ter tko ga bude pit, bez konca po vijek vas
blažen će i čestit priživat rajsku slas.
K tomuj se još hrliš vas ranav i krvav,
da togaj zagrliš za milos i ljubav,
tko ti kriv i dužan Jesuse ostaje,
kako rob i sužan ter ti se pridaje,
suzice roneći s velikom gorkosti
tebi se moleći, da mu se dug prosti;
ter mu se dug prosti, jošte ga daruješ
vjekuštom radosti, kad se na nj smiluješ;
na križu ter tako, Jesuse prislavan,
u vrijeme u svako vazda si pripravan
prostiti svakomu sve duge svršeno,
blaženstvu tko tvomu prida se skrušeno;
svijeh duga ter takoj dužnik se izbavi
i slatko nalijep svoj napokon probavi.
Tijem slatki Jesuse, ako mi može bit,
želim se u suze ja grješnik rastopit,
u suzah stopljen vas, da skrušen za dosti
raslačim tvoju slas vrhu svijeh sladosti,
koju slas nitkore po svojoj naravi
raslačit ne more, bez tvoje ljubavi.
Lje milos dobiva, tko suze roneći
svoj obraz polijeva, tobom se boleći,
rad naše ljubavi gdje tijelo prisveto
nago se krvavi, na križu propeto;
gdje prija smrt prijeku, Jesuse slatki moj,
da prostiš grješniku sve zlobe i grijeh svoj.
Toj lupež iskusi na križu viseći,
ki željno prosuzi, tobom se boleći;
zač lupež taj znaše, Jesuse moj prisvet,
za grijehe za naše da si ti prav propet.
Skrušen'jem lupež taj ter milos izdvori,
da mu se vječni raj po tebi otvori,
po tvojoj ljubavi ter mu duh nastani
u višnjoj državi, gdje stoje izbrani.
Tijem slatki Jesuse, slatko te ja molim,
daj uzdah, daj suze, da se tač pobolim;
pobolim da se tač tom tvojom boljezni,
skladaje grozni plač s velikom ljuvezni.
Ako mi bit može, neka te Jesuse
na milos primože moj uzdah i suze,
i srce skrušeno i moj duh umiljen,
da sasma svršeno, ja ki sam rascvijeljen,
slobodno mogu reć: trud me se izbavi,
ter milos mogoh steć pri tvojoj ljubavi;
tužni se nepokoj i moj plač prikrati,
i trud se vajmeh moj s vesel'jem naplati,
minute tužice ter moje sve zabih,
vjekušte vodice pokli se sit napih,
iz prsi blaženijeh ka tijekom izvira,
naroda oda svijeh ter zlobe opira.
Jesuse prislatki, slavo milostiva,
pokli se trud svaki pri tebi zabiva,
pokli sve žalosti i tužbe sve skraćaš,
i u vječne radosti dresel'je obraćaš;
pokli plač Jesuse ljuveno i milo
od grješnik i suze primaš ti u krilo:
u krilo toj tvoje tijem sada posilam
suzice sve moje, ke s jadom prolijevam,
prolijevam roneći u tmastoj mrklini,
tebi se moleći, Jesuse jedini,
tva ljubav i milos jeda se ne skrati,
iz mraka na svjetlos da mene povrati,
da u pustoj dubravi i u tmastoj mrklosti
duh se moj izbavi razlike žalosti;
u ravnoj poljani da trudan život moj
stanom se nastani na zraci sunčanoj,
gdje druga livada, gdje vječno proljetje
njeguje i vlada svu zelen i cvijetje,
a sunačce mlako i s desna i s lijeva
u vrijeme u svako zelencom odijeva
blaženo polje toj, ko velmi na svijeti,
Jesuse slatki moj, ja želim vidjeti.
I kada izajdem van tmaste mrklosti,
gospoju da najdem punu sve milosti,
ku trudan život moj Gracijom naziva,
vječni mir i pokoj ka trudnijem dariva;
koju nać nitkore, Jesuse priblažen,
po sebi ne more po vas vijek i amen,
razmi sam človjek taj po tvojoj ljubavi,
s kojijem se plačni vaj po tebi rastavi,
vaj koga ne ohodi tva ljubav i milos,
ner li ga izvodi iz mraka na svitlos,
a navlaš u suzah skrušeno kad plove
ter tebe u tugah vapije i zove,
vapije za svu moć, podobno kako je,
da mu si na pomoć u trude sve svoje.
Čin' zatoj Jesuse, o kralju prislavan,
da grozne me suze pri tebi nijesu man,
i moj plač toli ljut, gdje trudi život moj,
želeći pravi put ki vodi na pokoj,
čijem ljubav taj tvoja trudnu mi objavi,
Gracija gospoja gdje sada boravi,
ku javi i speći vrh svega na svijeti
vas venem želeći da ju mogu vidjeti.
A ova mi tmasta noć, ku sunce ne obsijeva,
ne da mi gojno proć ni s desna ni s lijeva,
da najdem drum pravi, ki najti ja žudim
u tmastoj dubravi da veće ne trudim,
Gracija gospoja gdje sama sad stoji,
tužica da moja sva joj se pobroji,
i moje boljezni i trudi ne mali,
da svojom ljuvezni plačna me požali,
da trudnu da meni svoj ures gizdavi,
razgovor medeni po svojoj ljubavi.
Nu pokli toj takoj ne može bit meni,
Jesuse slatki moj, Jesuse blaženi,
ja ki se skončavam, pustinjom hodeći,
tebi se pridavam, željno te moleći,
tva ljubav i milos da moj trud prikrati,
i da me na svitlos iz mraka povrati,
da te duh moj slavi bez konca po sve dni
u višnjoj državi, gdje stoje blaženi.