Pjesanca Jaganjcu
| Pjesanca Jaganjcu autor: Mavro Vetranović |
Velmi t' je nebavac smiljen na skončan'ju
pritihi jaganjac, kad je na zaklan'ju,
ki neće da preda, ni kaže zlu volju,
bridak nož gdi gleda da mu njim prikolju;
smiljeno ner takoj ne bleje ni muči,
dokli smrt život svoj od tijela razluči.
Niti će u plačan glas suzice roniti,
gdi očiti vidi čas da će krv proliti,
rad blaga narava ner li se bez muke
smiljeno pridava krvniku u ruke,
koliko da pravi jagnjece tiho toj:
rad božje ljubavi sahrani život moj.
Jagnje sam bezgrešno, zlosrdje tijem skrati,
vaj nemoj tač priješno me grlo priklati,
zač ni sud podoban da ni će pravda toj,
ja ki sam bezloban, da skratiš život moj;
ar vajmeh boljezniv, pravedno mogu rijet,
nikomu nijesam kriv što živjeh na saj svijet,
ni raspa ni štete ne učinih nikada,
nit pitam osvete vrh tebe ja sada,
koji zled tuj tvoriš, da mene tač cvijeliš,
vaj da me umoriš i s duhom razdijeliš.
Ja bivši toli blag, reci mi rad boga,
što si nož spravil nag na mene neboga?
Ovca me porodi i mlikom zadoji,
pak zemlja ku plodi travica odgoji;
niti se kud skitam, zatoj zna pravi bog,
obuću da pitam i odjeću ja nebog,
zač me je božja vlas, ka me je tač ktjela,
da trpim snijeg i mraz, vunicom odjela;
zada mi još papke, da u druzijeh ne prosim
postole ni opanke, na volju da nosim.
Još mi je hranica u travi zeleni,
i bistra vodica, gdi je vir studeni;
ter po tom podrani, kad vidim danicu,
po ravnoj poljani ja pasem travicu;
travicu tuj beru za sunca po vas dan,
dokoli k večeru izajde mrkli san,
človečjoj naravi da malo po malo
na čeljus postavi i uzdu i žvalo,
ter mrkli taj sanak, koji svijet kraljuje,
ukroti bio danak, na posluh da mu je,
i muklo sve stane, i polja i gore,
dočijem se rasvane, s večera do zore.
Ner samo u proljetje, kada se u dubravi
sam slavic u pijetje pojući postavi,
pojući da trudi do istočne danice,
zvijeren'je da budi i ostale sve ptice,
da u lugu i u dubravi, aliti u polju,
svaka se zvijer spravi i ptica na volju,
po naravu svomu u polju i u gori
[da] hvalu da onomu svakoja ki stvori.
S večera ali pak po svu noć kad poje
malahni taj šturak, u travici stoje,
ki pokoj ne ćuti nit vidi tih sanak,
dočijem se uputi s danicom bio danak;
ter šturak taj mali po svojoj naravi
stvoritelja hvali pojući i slavi;
s večera pak pastir ždene me u obor svoj
po svu noć gdi je mir i rajski gdi je goj;
ter travu ku zbiram prike dne pasući,
tuj svu noć priživam, opeta slačući,
gdi sam ja ufano od vuka krvnika
jagnjece čuvano oda psa stražnika,
po svu noć ki laju i ne spe ni malo,
ner mene čuvaju i stado ostalo.
Još gojno kad leže, neće spat po svu noć,
lupeža ner preže, hoće li krasti doć,
u vrime najliše, kada se prvi san
k pastirom približe, ki trude po vas dan,
ter svoj dlan pripravi, kako je običaj,
pastirom da stavi na oči sanak taj.
Još kad sam u paši, ako spe pastiri,
psi mi su na straži od vukov i zvijeri,
i umrijet ne haju za mene tutako
psi ki me čuvaju, jagnece nejako.
A ti tu zled tvoriš, a ne vijem za ki sud,
da me prije umoriš, zadat mi smrtni trud.
Nije togaj narava, pravo t' se govori,
usilos od lava u pustošnoj gori,
zlosrdu usilos da ne bi prikratil,
na ljubav i milos ner li se obratil,
da mu se pridaju jakino tebi sad,
gdi očito poznaju podnijeti smrtni jad.
Vaj ne bi život moj od tijela razdijelio,
kad bih se toliko ja njemu primilio,
kako se umiljen ja tebi pridah vas,
ki s duhom razdijeljen jur vidim smrtni čas;
a zlosrd tvoj se jad na milos [ne] obrati,
ter nožem hoće sad me grlo priklati,
desnicu tuj tvoju ter spravljaš pojmiti,
pravednu krv moju da budeš proliti.
Koji bi boži stvor bez velje tužice
na ovaki razgovor ne prolio suzice,
gdi se tač pridava u ruke krvniku;
od koga poznava prijati smrt prijeku!
Ar kamen stanovit na toli plačan glas
pod zemlju na on svit propal bi u propas,
da grozno procvili i tuži kamen taj
u pakljenoj spili, vjekušti gdi je vaj,
na človječi narav, ki je tvrđi, vaj meni,
nego li bijesan lav ali zmaj ognjeni.
Jeda bi taj sila od dvora pakljena
s tužbom plač dilila od svoga kamena,
slišaje tuj tužbu da od suza usilos
pakljenu svu družbu privede na milos,
na toli jadovit i toli plačan glas
da učini otvorit od zemlje strmen jaz,
da s tužbom i jadom svi u propas padaju,
kraljicom nepravdom ki u propas padaju [sic!],
ki neće pravoga zakona obslužit!
A nije se na koga ni cvilit ni tužit,
zašto su jur mali, slobodno mogu rijet,
pravedni ostali ki sude ovi svijet,
ki vajmeh na volju sve stado nejako
i deru i kolju u vrime u svako;
ter ne vijem, bog pravi što trpi i pati,
da našoj naravi zlosrdje ne skrati,
da od zgar višnji kram vrhu nas ne otvori,
da pošlje živi plam vrhu nas da zgori.
Ar da se svijet ovi, kako bi razlog ktio,
opeta ponovi, vele bi blažen bio;
nu se grijeh i zloba ponavlja svaki čas,
rad ke se podoba da pade vrhu nas
zlosrdje od boga, vaj neka sud pravi
pedijepše svakoga, tko svoj grijeh ne ostavi.
O višnji moj bože, o slavni stvorče moj,
nu ne vijem tko može izreći tolik broj,
izreći tolik broj, ki u zlobah dni traju
a neće da grijeh svoj i zlobu poznaju,
ni sebe spoznati, ni sebe ostavit,
da im duša zlopati, da pridu na on svit.
Vaj, ali ne znaju, koje su tužice
gdi doli padaju od griješnih dušice,
kad vajmeh izgube s vesel'jem vječni raj,
ki dušu ne ljube ner tijelo i svijet saj,
u zlobah ter takoj na svijetu tamnomu
provode život svoj u grijehu svakomu;
također i u bludu, a za grijeh ne scijene,
koji blud na trudu vječnomu promijene,
kad im se sva rados i život minuti
obrati u žalos i u plač priljuti;
kad im se rastavi trudan duh od tijela,
ter se slas probavi od mnogo zlijeh djela.
O srca kamena, mramorna naravi,
nepravdo bezredna, o vučja ljubavi,
o umrli ljudi, k bogu se priklonte,
parjajte zle ćudi, pravednijeh ne koljte,
zle ćudi bezredne pri sebi ne gojte,
i krvi pravedne prolijevat nemojte.