Pjesanca Arionu

Pjesanca Arionu autor: Mavro Vetranović

Arion, ako sad pripijevaš u pjesni
   tvoj vajmeh plačni jad i tvoje boljezni,
vrh ribe stojeći, jeda te riba taj
   pučinu brodeći priplavi na suh kraj,
ter se tuj grozni plač suzice roneći
   prikrati skoro tač s citarom zvoneći;
ako te priplavi tuj riba na kraj suh:
   rad božje ljubavi pokrijep' mi trudan duh,
koljenca i žitce sprav', da slatko pozvoniš,
   jeda mi tužice daj malo odkloniš,
ti slatko zvoneći, a ja ću s boljezni
   suzice roneći skladati me pjesni.
Tijem hrli i teci, ljubavi rad moje,
   serenatu ter reci, u moru ke stoje:
oni vas sad moli, ki od velje tužice
   od suza živ proli kladenac niz lice,
neka te serene na kopnu poznaju
   jadove, ki mene pustinjom tjeraju.
Čin' još nereide š njimi prit u družbi,
   da čuju i vide moj život u tužbi,
gdje grozne suzice cvijeleći prolijevam
   i moje tužice gdje u pjesni pripijevam
s jadovi i s tugom, jakino ptica taj,
   cvijeleći za drugom ka slijedi plačni vaj.
Te morske gospoje, ako mi može bit,
   na tužbe na moje da budu na kraj prit.
Arion ljuveni, ako bit može toj,
   umol' se ti meni, pokrijepi život moj,
ki velmi tuguje u trudu stojeći,
   čijem tebe začuje u žitce zvoneći.
Od mora taj družba tere će činit sud,
   što je plač i tužba, što li je pakljen trud,
kad s tobom pobroju pojući u pjesni
   tužicu svu moju i plačne boljezni,
najliše gdje osta trudan duh u meni,
   kad pridoh dva mosta, Arion ljuveni;
prvi mos ognjeni, gdje mi da krvav trud,
   i drugi vodeni, a ne vijem za ki sud.
K tomuj ću još spjeti tužice ne male,
   trudeći po svijeti, ke me su tjerale,
i razlik nepokoj, ki nije moć izrijeti,
   ki ne vijem život moj da je mogao podnijeti,
dubrave i luge stramputno slijedeći,
   od vaja i tuge u suze cvijeleći,
koji trud nitkore ni plačni nepokoj
   izreći ne more razmi sam život moj:
ako kad izajdem iz tmaste mrklosti
   ter pravi drum najdem po božjoj milosti,
spravivši svijes moju i srce i dušu,
   pjesance da spoju ter muzam poslužu.